Categories
Politika

Tko je uopće taj Ivo Sanader?

Da li znate tko je Mona Sahlin? Mona je trenutni švedski ministar održivog razvoja, no daleko je poznatija po tome što je 1995 godine morala dati ostavku zbog toga što je tijekom jedne press konferencije usputno spomenula kako je državnom kreditnom karticom Da li je Ivo Sanader svetac?povremeno kupila neke sitnice za sebe – konkretno spomenuvši poneku Tobleronu. Kako je Economist napisao, to je vjerojatno najskuplja Toblerona ikad.

Spominjem Monu Sahlin kao primjer situacije u kojoj je osoba bila prisiljena dati ostavku zbog pritiska javnosti, a sve radi minimalnog prijestupa (koji nije umanjen činjenicom da je Mona Sahlin uredno refundirala taj trošak). Njezin primjer nam se možda čini pretjeranim, no moderna europska praksa poznaje cijeli niz drugih sitaucija u kojima su drugi političari bili prisiljeni davati ostavke radi sličnih stvari, tako da Mona sasvim sigurno nije usamljena u svome činu.

Back to reality. Na samu staru godinu Jutarnji je objavio priču “Tik-Tak hrvatskih političara” koji su načeli tematiku premijerovih satova (na sreću drugih ministara, priča se zadržala na premijeru), a da bi nedugo nakon toga Nacional objavio cijelu reportažu i razotkrio kako premijer posjeduje cijelu kolekciju vrijednu oko 150.000eur (čemu je bila posvećena cijela emisija Otvoreno) a u kojoj je glasogovornik vlade Ratko Maček ustvrdio slijedeće;

Netko kupuje aute, jahte ili bunde, a premijer već 30 godina skuplja satove. On je 14 godina živio u inozemstvu gdje je imao firmu i u Hrvatsku se nije vratio sa zavežljajem već s tada najnovijim mercedesom, a onda je svojim novcem kupio i kuću. Nitko nikada nije tvrdio da je premijer siromah – kaže Ratko Maček, glasnogovornik Vlade reagirajući na napise o skupocjenim satovima premijera Sanadera. (via 24sata).

Naravno, cijela priča je jako zanimljiva iz više aspekata; naime ako je predsjednik vlade u svoju imovinu naveo biblioteku koju posjeduje, pitanje je zašto to nije učinio s kolekcijom satova (čini se, kako kaže Maček, da nitko u vladi nije u stanju shvatiti što je to pokretna imovina) odnosno kako je do tih satova došao. Maček (uočite kako samo Maček govori o Sanaderovim satovima) tvrdi da je to 30ak godina stara kolekcija i u jednome času eksplicitno tvrdi kako unutar mandata Ivo nije kupio nijedan sat (unatoč tome što se najmanje dva sata iz kolekcije proizvode nakon 2003 godine). I naravno, na kraju priče, vrijedni Nacionalovi novinari su sjeli put Innsbrucka i provjerili te tvrtke čiji je Ivo bio vlasnik da bi se ustvrdilo kako su obje tvrtke zatvorene (likvidacijom), kako su mu poslovni partneri bili ljudi sumnjive pozadine (uglavnom političke prirode i povezani s prethodnim austrijskim kancelarom) i kako ušteđevina kojom su satovi navodno kupljeni nije baš mogla doći iz te dvije tvrtke (a postavilo se i pitanje “stana” kojeg Ivo posjeduje a koji samo vrlo kompleksnom gramatičkom logikom možete pretvoriti iz vile u stan).

Dragutin Lesar je na upit o premijerovim satovima samo pitao gdje su računi i carinske deklaracije (budući da je po priznanju glasnogovornika premijer satove kupio za vrijeme svojeg tro i pol godišnjeg boravka u Austriji), a obećani računi do danas nisu pokazani (hmmm, gdje smo priču o računima već čuli?) – a da ne spominjemo kako se mačekov najnoviji mercedes pretvorio u polovni stari model (po slici čini se star 7-8 godina) s tablicama I – SPLIT 1 (držim posebno mjestu u srcu za ljude koji kupuju takve tablice).

Ukratko, ako spomenemo priču o bogatoj kolekciji satova bez pokrića, računima koji nedostaju (i to ne prvi puta), carinskim deklaracijama preko kojin se prešlo, likvidacijama tvrtki, samofinancirajućoj vili, pa onda još dodamo komentare Ankice Tuđman, spomenemo famoznih 800.000DEM koje je Ivo primio na ruke (a koji vjerojatno i danas stoje u nekoj dobro sakrivenoj ladici na tamnome i suhome mjestu) te na kraju pozovemo i Branimira Glavaša kao karakternog svjedoka koji je govorio o 300 ukradenih glasova…

Strašno me zanima kako će se Ivo iz ovoga izvući? U svakoj normalnoj državi ovo bi bilo vrijeme izvanrednih izbora!

Misao dana:
It’s best to avoid standing directly between a competitive jerk and his goals.

Categories
Priroda i društvo

Svi premijerovi satovi

Priča o satovima premijera Ive Sanadera je u najmanju ruku zanimljiva i započela je u posljednje vrijeme svoj vlastiti život; na staru godinu temu je čini se razbio Jutarnji list svojim tekstom Tik-tak hrvatskih političara. Ono što se odmah potom desilo je diskusija o tome da li je premijer trebao navesti svoj sat u imovinskoj kartici?

https://www.youtube.com/watch?v=2GTKn5cC_E8

Moje je mišljenje da svaka imovina ma koliko god ona fizički malena bila, a ako predstavlja značajnu ili neuobičajeno veliku vrijednost mora naći svoj put u imovinsku karticu. Nažalost, vlada umjesto da prizna svoj propust branila se kolektivnom glupošću jer svi naši ministri koliko ih god imamo (uz vjerojatno izuzetak Ane gogo Lovrin) su u zbornom pjevanju po kojem je HDZ poznat javnosti poručili kako u imovinskoj kartici nema rubrike za satove (a spomenuli su odmah i sagove, antikni namještaj i tome slično).

Ne ulazeći u diskusiju o tome da li Ivo Sanader smije imati skupocjeni sat, a ignorirajući etičke kočnice koje bih recimo ja imao noseći takav sat u zemlji s tolikom nezaposlenošću, tako malenim mirovinama i opterećena diskusijama o mitu&korupciji, mislim da im taj potez nije trebao. Potom, vrijedni ljudi iz Nacionala su pregledali svoj foto arhiv i umjesto dva sata koje je identificirao Jutarnji, otkrili su cijelu kolekciju koja po njihovoj procjeni vrijedi impresivnih 150.000 EUR.

Ivo je bio pametniji ovaj puta, ali ne previše, u rijetkom obraćanju javnosti javio se Vladin ured za odnose s javnošću (usput rečeno, da li se itko sjeća bilo kojeg drugog priopćenja koje je taj ured izdao, ja se ne mogu sjetiti), koji nije zanijekao Ivinu kolekcionarsku strast nego je to opravdao srcedrapateljskom pričom Ratka Mačeka kako je premijer prvi sat dobio s 14 godina te se potom zaljubio u satove koje od onda navodno marljivo sakuplja.

Kažem NAVODNO, jer je letimičnim pregledom kataloga proizvođača satova sasvim jasno kako je dobar dio ove kolekcije nastao u posljednjih nekoliko godina, a definitivno nakon što se Ivo vratio iz arbaita u Austriji. Najmanje jedan model je u proizvodnju ušao u prošloj godini.

I posljednje, u očiglednom znaku pomračenja uma i gubitka svake kontrole, Ivo je zazvao aveti prošlosti kroz posljednji paragraf priopćenja koji je toliko smiješan da ga prenosim u cijelosti kako bih ga ovjekovječio na ovome mjestu:

Odbacujući u cijelosti spomenute tendenciozne napise, Vladin Ured za
odnose s javnošću uočava i lažni populizam koji, skrivajući vlastite,
nerijetko dvojbene komercijalne interese i podrijetlo sredstava,
pokušava zagovarati povratak na stari, prevladani društveni sustav
socijalističkog i komunističkog morala i vrijednosti uravnilovke i
egalitarizma. Hrvatskoj je javnosti takav sustav vrijednosti itekako
poznat i Hrvatska je iz tog sustava vrijednosti izašla upravo radi
stvaranja društva bogatstva, poduzetništva i slobodnog tržišta, u
kojemu vrijednosti neće podlijegati politički i interesno obojenim
medijskim hajkama, stoji u priopćenju Vladinog Ureda za odnose s
javnošću.

Nego, pišući ovo pala mi je na pamet jedna druga misao. Sve ove afere (riješene i neriješene) koje su šarale HDZom u posljednjih nekoliko godina toliko zamaraju javnost i glasača da se teško više okrenuti a da svakoga dana ne izleti neka nova glupost (a što je najbolje, čini se da naš vrijedni i dobro plaćeni Ratko uspijeva sam sebi natovariti aferu za aferom na vrat – valjda da opravda povišicu, tko bi ga znao). Ukratko, donekle smo oguglali (eto, koristeći ovu riječ skužio sam kako je riječ google starohrvatska a predstavlja brojku koja je toliko velika da je ne možemo pojmiti) na cijelu tu tiradu afera. No pitam se, koliko takvih afera mora biti da Ivini inozemni partneri počnu Ivu zaobilaziti u širokom luku? U kojem času osoba opterećena tolikim aferama postaje uteg (TM by drIvo) na satu europskih integracija?

Misao dana:
Time hasn’t stopped for any troubles, heartaches, or any other malfunctions of this world, so please don’t tell me it will stop for you.

Categories
Blog

Potemkinova sela u drugom kvartalu

Gdje smo ono stali? Na drugom kvartalu:

travanj
U travanj smo zakoračili po Potemkinovim Pelješkim mostom, a odmah nakon toga nas je svojim gostovanjem u Nedjeljom u 2 počastio i Ivo Sanader (aka Potemkin) a u revijalnom tonu spomenuo sam i odgovornost i moral na radnom mjestu kao apstraktnu kategoriju. Nedugo nakon toga rsplamsala se virtualna bitka oko kupovine Iskona, a ja sam sredinu mjeseca dočekao u Engleskoj konzumirajući japansko-indijsko-dansku kuhinju. Pričali smo malo i o našim poreznim propisima (osobito onima koji se odnose na reguliranje trošak zaliha), a zapitao sam se da li ima smisla bombardirati Irak ili je to ipak mudrije napraviti recimo tamo negdje u Šangaju? Krajem mjeseca je lansirana i verzija 2.0 Bestselera, koji je jučer proslavio svoj prvi rođendan. A na kraju mjeseca sam napisao i pravi esej o pretvorbi i privatizaciji zastupajući stavove koji niti danas uopće nisu popularni (ali se nikakva promjena nije dogodila da me demantira pa…).

svibanj
Prvoga maja pozvao sam sve sindikalce da odu na grah, zamolio sam čitateljstvo da u slučaju Branimira Glavaša ne zamijene greškom pravo i pravdu, a popričao sam malo i o psima rata. Tu je počeo i jedan od najzanmljivijih serijala ove godine i to onaj o Revoluciji koja neće biti spomenuta na televiziji, objasnio sam moju političku platformu, zapričao sam se o demokraciji, internetu i prevratu bilo čega, političkoj gerili i naravno o tome što nakon izbora. Zapitao sam se i što motivira političara? Sredinom mjeseca vlada je u proceduru poslala promjene zakona o porezu na dobit kojime se miču posljednje olakšice poduzetnicima. Proanalizirali smo strukturu stanovništva s aspekta školovanja, a među prvima sam dobio BlackBerry 8700. Ivica Rača je izletio s stupidnim prijedlogom zakona o porezu na ekstra dobit. A kraj mjeseca sam zaključio lamentirajući o porijeklu novca za povrat mirovinskog duga odnosno o cijelom mirovinskom sustavu.

lipanj
Probao sam usporediti čudnovatost cijene nafte u odnosu na cijenu mlijeka,  totalno očekivano sudac je odlučio maknuti štrajkaše iz TDZa (još jedan u nizu mojih nepopularnih stavova) a bavio sam se i klasifikacijom hrvatskih poduzetnika. Na temelju jedne prezentacije napisao sam tekst o venture kapitalu, zabrinuo sam se za okoliš, nadrobio sam nešto o balanced scorecardu, a pročitao sam i sjajnu knjigu Dan Gillmorea Mi medij. Oprala nas je sredinom lipnja afera iz ne tako zlatne požeške doline. Brinuo sam o tome kuda nas vode mediji, a zapitao sam kako bi izgledao spot o Ivi Sanaderu u 30 sekundi? Mjesec sam zatvorio prilično edukativnim tekstom koji se zove “vodič kroz galaksiju za samostalne blogere”.

Misao dana:
A physicist, a mathematician, and a mystic were asked to name the greatest invention of all time. The physicist chose the fire, which gave humanity the power over matter. The mathematician chose the alphabet, which gave humanity power over symbols. The mystic chose the thermos bottle.
“Why a thermos bottle?” the others asked.
“Because the thermos keeps hot liquids hot in winter and cold liquids cold in summer.”
“Yes — so what?”
“Think about it.” said the mystic reverently. That little bottle — how does it *know*?”