Categories
Hrana i piće Humor Muzika Ostalo Priroda i društvo Putovanja

more than this… (4:09, Bryan Ferry & Roxy Music, More Than This: The Best Of Bryan Ferry And Roxy Music, 1996)

Malo prije je na prvom programu slovenije završio film “Lost in translation”, a koji je pokupio brdo oscara prošle godine i u središtu svoje priče ima Billa Murraya i onu jednu curu (koja mi ni po čemu nije ostala u sjećanju, no znam da je često spominju u zadnje vrijeme). Poanta filma je dvoje ljudi koje posao nanese u Japan i totalna izgubljenost koju oni doživljavaju u toj sasvim drugačijoj zemlji.

Gledajući film ponovno, došao sam do zaključka kako će film prokužiti oni koji često putuju; naime mnogima putovanja su rijetkost i donekle oznaka luksuza, dok neki drugi ljudi koji imaju prilike, potrebe ili obvezu putovati češće svemu tome pristupaju malo drugačije. Neki ljudi malo dužu vožnju proglašavaju putovanjem, pakiraju prtljagu i pripremaju suhu hranu i napitke za vožnju. Neki drugi (poput npr. mene) sjednu u auto i odu u Beč ne provjeravajući vremensku prognozu (što se eto meni desilo prije deset dana pa sada ležim doma sa bolovima u sinusima i psujem).
Ljudi koje susrećete po anonimnim hotelima širom svijeta, industrijske zone koje posjećujete i općenito “noćni život” koji se događa nakon što obavite dnevne obveze jako su slični gore opisanom filmu. Znam da sve to skupa izgleda jako idilično jer posjećujete svjetske prijestolnice, imate prilike šetati centrima moći u kasne večernje sate, no nakon nekog vremena svako takvo putovanje se pretvori u rutinu, a svaki novi grad u varijantu nečega što smo vidjeli negdje drugdje. Luksuzni restorani u koji vas vodaju ili u koje sami idete kasnije iste večeri, možda izgledaju luksuzno i egzotično, no nakon nekog vremena čovjek si zaželi zdjelicu graha ili “čušpajza” kojeg davnih godina nije podnosio.
High point filma je po mom mišljenju scena u kojoj Murray pjeva karaoke verziju Bryan Ferryeva “More then this”. Makar je Bryan Ferry neki polusladunjavi pisac koji se nikada nije istakao nekom osobito dubokom muzikom, ipak ima iza sebe nekoliko sjajnih melodija od kojih je ova svakako posebna. Kao što je Johnny Cash na osobiti način otpjevao “Hurt” od nine inch nailsa, tako i Murray u ovoj karaoke verziji daje posebnu dimenziju. Ne znam da li ste u mogućnosti slušati muziku na način da se izgubite u njoj, no ako jeste, onda ćete znati na što sam mislio.

Kako sam jutros ležao u krevetu a oporavio sam se do te mjere da sam bio u mogućnosti gledati televiziju, čitajući knjigu (dovršavam Joe Buffa i Straits of fire; Anansi boyse sam dovršio prije neki dan) paralelno sam imao uključen i drugi program koji je prenosio aktualni sat iz sabora. Nikada do sada nisam pratio sjednicu na ovaj način (uvijek su bili neki isječci na dnevniku ili nekoj emisiji). E kako se ta ekipa dobro zabavlja, malo se ovi iz vlade smijulje zastupnicima, malo zastupnici vladi, a šeks dere po svojem. Odgovori vlade su uglavnom besmisleni i u cijelosti neupotrebljivi, neka od pitanja su očigledno “namještena” jer kroz poluretoričke tvrdnje iskazane u pitanjima daju priliku vladajućima da se pohvale nekim svojim nepostojećim uspjehom ili da zavrte malo statistiku na način kako bi iskazali pozitivne trendove tamo gdje ih nema, ili opadajuće tamo gdje bi trebali biti. I posljednje, imamo brdo nekih zastupnika koji nisu u stanju formulirati pitanje i koji umjesto da svojim pitanjima satru tu vladajuću bagru koriste svaku moguću i nemoguću priliku da spuste nešto, kada je tko tkome nešto rekao, tko je kada dao prijedlog pa ga netko je ili nije usvojio… Uglavnom ekipa većinu vremena provodi dobro se zabavljajući i u prošlosti. I što je najbolje, svi su neograničeno pristojni i oslovljavaju se sa “g. predsjedniče, g. predsjedniče vlade dr. sc. Ivo” ili kako to već ide.

Sinusi su bolje (hvala na pitanju i željama), nizozemsku i švicarsku sam odgodio za daljnjih sedam dana; mislim da ću sutra još biti kod kuće iako u planu imam neke obveze po gradu za srediti.

Misao dana:
In Japan, you have no idea what they are saying, and they can’t help you either. Nothing makes any sense. They’re very polite, but you feel like a joke is being played on you the entire time you’re there.
Categories
Ostalo Politika Priroda i društvo

when doves cry… (3:57, The Flying Pickets, The Original Flying Pickets Volume One, 1994)

U petak u pola osam premijer nas je sve skupa uvjeravao kako ptičje gripe nema, te nema nikakvih razloga za brigu, da bi svega 150 minuta kasnije napravili izvanrednu konferenciju za novinare gdje bi objavili kako je pronađen virus. Ako nema nikakvog razloga za paniku, čemu onda izvanredna konferencija za novinare u petak u 22h?

Mediji su naravno navalili na ptičju gripu kao muhe na… I danas već o tome znamo mnogo više nego prošli petak.

Čitajući komentare koji su pali na moja dva posta o ptičjoj gripi (post 1 i post 2) ne mogu a da ne zaključim kako si nitko nije dao truda i pročitao report niti scenarije o kojima se tamo raspravlja.

Da ne ponavljam, nije uopće poanta u tome da li je ptičja gripa koja je dijagnosticirana kod nas opasna za ljude jer to jednostavno nije točno; vjerojatno da hodate cijeli dan kraj tih krepanih labudova ništa vam se ne bi dogodilo – no fora je u potencijalu da se nekome na ovoj planeti dogodi da uspije uhvatiti virus koji je na putu od labuda pa do sluznice (ili kože, ili čega već) uspio malkoc mutirati, taman toliko da čovjek na njega reagira. E dakle, nije čak niti taj pehista osobito opasan (a imamo zasada 61 preminulog kojem se to dogodilo) , ali će se prije ili kasnije desiti da će takva osoba zaraziti drugu. E tog drugog se treba jako, jako bojati jer je on nositelj virusa koji se prenosi s čovjeka na čovjeka. Nemam iluzije kako je to netko u hrvatskoj, vjerojatnije je to netko tamo u vijetnamu, južnoj kini ili negdje drugdje koji ima rođaka iz Hong Konga koji se u Hong Kong vraća avionom prepunim njemačkih, nizozemskih, francuskih i britanskih turista. Tog (ne)sretnika se treba bojati.

H5N1 (što je oznaka koju do danas valjda svi znamo napamet) označava vrstu ptičje gripe (a ptičjih gripa ima na stotine različitih vrsta) koja je posebna po tome što kod domaće peradi ima smrtnost od 100%, i potencijal upravo tog tipa gripe u slučaju da se prenese na ljude i potom postane zarazan je iznimno opasan.

Matematika je nažalost neumoljiva i hladnokrvna, a ta matematika (podkrijepljena statistikom koja svjedoči o pouzdanosti matematike) kaže kako treba očekivati pandemiju, a H5N1 ima sve karakteristike koje su potrebne. To je poput meteora koji prolazi putanjom pokraj zemlje, povijest pokazuje kako nas svakih x tisuća godine okine pokoji meteor. U posljednjih x tisuća godina smo bili sretni i ništa se nije desilo. Što vrijeme više odmiče to je vjerojatnost takvog događaja sve veća i veća, a na nebu pratimo desetke a vjerojatno i stotine meteora koji imaju potencijal da u nekome času zveknu posred planete i naprave nered. H5N1 ima identičan takav potencijal, i na popisu svih do sada poznatih virusa, on ima daleko najbolju vjerojatnost.

Btw. fascinira me efikasnost državne uprave; tužno je što samo u izvanrednim situacijama (a ova situacija je po gore opisanoj definiciji manje ili više uzaludna, te po svojim karakteristima ima elemente dobre PR akcije) državni aparat naglo profunkcionira. Zadivljuju me i mediji koji su uspjeli ozbiljnu temu napuhati izvan proporcija, a najviše me razveselio danas index.hr koji su napravili članak o testiranju na udarac meteora – što je pak (čini mi se) liječenje frustracija koje su pojedini članovi indexovog tima zadobili na jednome projektu čiji je vlasnik Večernji (što naravno ne opravdava doista imbecilnu i totalno žutu temu koju je Večernji pokrenuo).

Misao dana:
There is a fifth dimension beyond that which is known to man. It is a dimension as vast as space and as timeless as infinity. It is the middle ground between light and shadow, between science and superstition, and it lies between the pit of man’s fears and the summit of his knowledge. This is the dimension of imagination. It is an area which we call the Twilight Zone.