Categories
Ekonomija Politika Priroda i društvo

Kako su naše mirovine završile kod slučajnog ministra Paladine

Vjerujem da ste pročitali članak na Index istragama koji objašnjava mehanizam kojim je novac kojeg uvjerljiva većina nas uplaćuje u drugi mirovinski stup nizom arbitrarnih i meni se čini očigledno kriminalnih transakcija pretočen u imovinu aktualnog ministra Ivana Paladine. Šteta prema mirovinskim fondovima je procijenjena na otprilike 12 milijuna kuna, što znači da je svatko od nas tko je obveznik plaćanja u drugi mirovinski stup (a to je u ovome času više od 80% radno sposobnih građana) sudjelovao u gradnji Paladinovog malog ilegalnog carstva s oko 10 kuna.

Mehanizmi kako se to dogodilo su detaljno opisani u seriji Indexovih članaka, no teško je ne postaviti nekoliko pitanja na koje bi nam netko morao dati odgovor.

Esencija problema je otprilike sljedeća; obavezni mirovinski fondovi upravljaju danas s otprilike 130 milijardi kuna i svake godine, ne računajući prinose, povećavaju se za oko 7 milijardi kuna novih uplata. Budući da su to najsnažnije financijske institucije u zemlji, za očekivati je da zapošljavaju najkvalitetnije moguće ljude koji će najvećom mogućom pažnjom upravljati tim novcem i donositi za svoje članove najpovoljnije moguće poslovne odluke. Ako je to tako, kako je onda moguće da su OMF-ovi odlučili kupiti obveznice Instituta građevinarstva Hrvatske nepunih godinu dana prije nego što je IGH završio u blokadi i potom u predstečajnoj nagodbi (s time da morate znati da u trenutku izdavanja obveznica Zakon o predstečajnoj nagodbi još nije postojao). Svaka moguća imalo temeljita analiza morala je pokazati značajne rizike investicije u takvu vrijednosnicu, i ti rizici su bili barem dijelom ugrađeni u obveznicu kroz vrlo visoki obećani prinos od 9%. Vrijedi reći kako nije moguće zaraditi novac bez rizika, no to ne znači da se novcem budućih umirovljenika smije igrati ruski rulet. Savjesna i temeljita analiza poslovanja IGH (povijesti, trendova, tržišta) morala je pokazati visoku vjerojatnost default događaja, posljedično stečaja, kao i neizvjesnosti naplate obveznice. Konteksta radi, IGH je u 2012. godini iskazao gubitak od nevjerojatnih 449 milijuna kuna, što je 50% više od ukupnih prihoda te godine i ne postoji izgovor kojeg bilo koji analitičar može dati a da pritom opravda ovu investicijsku odluku (a koja je donesena u lipnju 2012., usporedbe radi 2011. godinu je IGH završio s 13.5mil kuna dobiti i 429mil kuna prihoda). Vrijedi podsjetiti da 2012. godine kada su OMF-ovi odlučivali o kupovini, na snazi je bila i tadašnja, puno konzervativnija verzija Zakona koji regulira njihovo ponašanje. Pitanje je stoga kako je uopće moguće da sredinom najgore poslovne godine u povijesti IGH nekolicina analitičara u više fondova daju pozitivno mišljenje na kupnju tako rizično i izvjesno nenaplativog instrumenta?

Odgovor leži u činjenici da OMF-ovi vjerojatno uopće nisu slobodnom odlukom “kupili” ove obveznice, nego ako malo bolje pretražite internet, vidjeti ćete kako je IGH u istome trenutku kada je plasirao obveznice objavio kako je i iskupio svoje komercijalne zapise u gotovo istoj vrijednosti (a možemo “nagađati” kako je struktura vlasnika komercijalnih zapisa istovjetna ili vrlo slična strukturi vlasnika nove obveznice). To bi također značilo i da su OMF-ovi bili dobro upoznati s financijskom situacijom IGH-a najmanje godinu dana prije default događaja, te da su iz tog razloga utjecali na izdavatelja i kreirali obveznicu koja u svojim osiguranjima plaćanja ima i nekretnine (to također znači i da su se propustili naplatiti na vrijeme i time kasnije oštetili članove OMF-ova, ali vjerojatno i prekršili cijeli niz drugih zakona koji reguliraju trgovačka društva, obvezne odnose i pravila ponašanja na tržištima kapitala).

Svejedno, u času kada je IGH otišao u predstečajnu nagodbu (što se vidjelo godinu dana ranije, iz orbite, čak i lošim dalekozorom), OMF-ovi su se našli u situaciji da je obveznica odjednom nenaplativa. U instrumente osiguranja plaćanja ove obveznice naveden je u zalog i cijeli spektar raznih nekretnina, a koje su tijekom vremena, to sada znamo, redom završile kao privatna imovina aktualnog ministra Paladina. Na direktno pitanje zašto su prodali u bescjenje svoje potraživanje po osnovi obveznica, odgovor OMF-ova je vrlo proziran i neuvjerljiv, naime oni kažu kako Zakon koji regulira njihovo djelovanje izrijekom zabranjuje stjecanje nekretnina pa su stoga radije prodali obveznicu pod velikim diskontom nego da prekrše zakon. Znamo da je 54.5% obveznica ministar Paladina stekao za 200.000EUR kroz ortački ugovor sa Sergejem Gjadelkinom iako su se te obveznice u tome času nalazile u B2 kapitalu (kojeg naš Sergej, barem nominalno, nije mogao/smio kontrolirati pa je dobro pitanje koje bi se mogao upitati motivirani tužitelj; koju je točno polugu Sergej imao prema B2 kapitalu), a analogno tome za pretpostaviti je kako su i OMF-ovi prodali svoje obveznice sa sličnim diskontom. Pravu cijenu stjecanja mi ne znamo, a brojka od 30% koja se pojavljuje u Indexovom članku je bazirana na nekoj od internih valuacija jednog od fondova a koji se našao u javno dostupnom dokumentu; to nije jamstvo da je obveznica doista prodana za 30% nominale, prava istina je najvjerojatnije puno, puno gora za članove OMF-ova (ali spreman sam biti iznenađen :).

Taj gore navedeni alibi kojeg su OMF-ovi iskoristili je, gledajući povijesnu perspektivu, vrlo smiješan. Naime, OMF-ovi su stekli obveznicu koja je u svojoj pozadini imala “fail safe” zalog nekretnina; mislim da je validno pravno pitanje da li je u slučaju naplate svojeg potraživanja (iako je izrijekom zabranjeno u zakonu), osobito ako govorimo u kontekstu pažnje dobrog gospodara, bolje prodati obveznice za kikiriki (kao što su to učinili OMF-ovi) ili se naplatiti u značajno većem iznosu (ili u cijelosti, a možda i zaraditi) kroz prodaju nekretnina? Prateći tu izvrnutu logiku OMF-ova, svaki financijski papir koji kao osiguranje plaćanja u sebi sadrži nekretnine (što je ultimativno i univerzalno prihvaćeno sredstvo osiguranja) a koji bi mogao dovesti do situacija da OMF-ovi steknu nekretnine je za same OMF-ove nevjerojatno rizičan i neprihvatljiv instrument(!?).

Ali smiješni dio njihovog alibija je u biti ovaj; ako promatrate što je napravio ministar Paladina, nekretnine nisu uopće u njegovom vlasništvu nego se vode na Auctoru kao skrbniku čiji je posao unovčiti te nekretnine. Tko kaže da OMF-ovi nisu mogli napraviti apsolutno istu shemu i tako se pokušali naplatiti i pritom uopće ne prekršiti zakon (ili barem da daju dojam da su se trudili)? Iz imovinske kartice ministra Paladina znamo koliko te nekretnine i potraživanja vrijede danas, tako da su naši OMF-ovi i ovdje kolosalno pogriješili u svojim procjenama.

Problematični dio (što je ujedno i osnov šanse da se sva ta imovina i u međuvremenu stečeni prihod vrati u početno stanje), a koji se odnosi na ministra Paladina je činjenica da je on cijelo ovo vrijeme povezana osoba, a povezane osobe ne smiju glasati na skupštinama, uključivo i na skupštinama imatelja obveznica. Dobro je pitanje i zašto nije preispitan status Paladine obzirom da je moralo bit poznato kako je on potencijalno povezana osoba (povezanom osobom ga čini više elemenata, činjenica da je bio predsjednik uprave IGH, činjenica da je barem neko vrijeme bio i dioničar IGH, te naravno ortački ugovor koji je na svjetlo dana izronio tek kroz Indexovu istragu). U trenucima kada su se razvrgavale prethodne odluke o namirenju iz prodaje nekretnina (vidi Indexov članak), članovi skupštine imatelja obveznica su znali ili morali znati da postoji vjerojatnost da je Paladina povezana osoba. Još jedan proziran odgovor vjerojatno leži u činjenici da je na skupštini glasao kroz institut skrbničkog računa putem opunomoćenika pa su članovi skupštine mogli ustvrditi da ne znaju tko je stvarni vlasnik te da povezanosti nema (malo neuvjerljiv argument kod obveznice sa svega nekoliko vlasnika, ali bitno je da postoji barem minimalni osnov za “deniability”; bilo bi zanimljivo vidjeti zapisnike o glasanju i kako je skrbnik glasao i u čije sve ime, da li je glasanje bilo pojedinačno ili skupno jer i to ima konsekvence u potencijalnom sudskom postupku, kao i preispitati da li skrbnik ima zakonsku obvezu prijaviti ili odgovarati za glasanje povezanih osoba, što je u konkretnom slučaju morao znati).

Kako god okrenuli, promatrajući ovu cijelu krimi priču iz današnje perspektive, moramo odlučiti vjerujemo li OMF-ovima da su napravili detaljnu i savjesnu analizu koja je unatoč tome što upošljavaju najbolje analitičke umove, svejedno dovela do milijunskih gubitaka za članove (te da nisu svjesno sudjelovali u procesu dovođenja IGH u default), ili pak govorimo o cijelom kaskadnom nizu situacija u kojoj su OMF-ovi demonstrirali krajnji nemar i ne samo propustili zaštititi imovinu fonda nego možda čak i otvoreno pogodovali trećim stranama na štetu svojih članova (u ovome slučaju ministru Paladini kao krajnjem vlasniku obveznica). A ako je to tako, legitimno pitanje je koja je bila protučinidba i prema kome točno?

Obavezni mirovinski fondovi do 2014. godine uopće nisu imali zakonsku obvezu izvještavanja o svojim rezultatima, a do danas nije definiran ni obvezni raspon podataka koji bi se u takvom izvještaju morao naći (što je veliki propust HANFA-e), pa se kao rezultat izvještaji pojedinačnih fondova bitno razlikuju u opsegu, sadržaju ali i metodologiji (ili nedostatku iste). Transparentnost poslovanja OMF-ova je mala ili nikakva i u osnovi im moramo vjerovati na riječ da posluju savjesno i/ili uspješno. Ja pak smatram da im ne treba previše vjerovati i da sve treba preispitati jer o tome, ali doslovno, ovise naše mirovine.

I posljednje, negdje u nekom od komentara napisano je kako je ovih 12 milijuna samo kap u moru od 130 milijardi kuna i zašto se uzbuđujemo na tako minornom gubitku. Moj argument je apsolutno identičan, ovo doista je malena kapljica, no more se sastoji od puno kapljica poput ove i pitanje je koliko je ovakvih investicija bilo, kao i na kojim se sve razinama manipulira ili oštećuju članovi fonda; koliko još ima novopečenih bogataša poput Ivana Paladina, a koji su svoje male tax-free imperije stvorili o trošku članova mirovinskih fondova?. Uz malo sreće, ovo će biti kapljica koja će preliti čašu i natjerati regulatora HANFA-u da se ozbiljno pozabavi OMF-ovima, kao i zakonodavca da u nadolazećoj i neizbježnoj “reformi” mirovinskog sustava nepovratno ugradi mehanizme transparentnosti, odgovornosti i nužnosti vezanja nagrade za rezultate koji u ovom času nedostaju.

p.s. samo da bude totalno jasno, duboko vjerujem da je individualizirana štednja (kroz obavezne, dobrovoljne mirovinske fondove i na cijeli niz drugih načina) jedini mogući oblik mirovine koji jamči iole smislenu mirovinu, na državnu mirovinu I stupa nemojte previše računati (osobito ako ste mlađi), to što sam vrlo kritičan prema našim OMF-ovima ne znači da ne podržavam taj model (dapače)

Misao dana:
“A man approaching retirement called the retirement office to inquire about his pension. Afterward, he was asked if his wife worked. “She’s worked all her life making me happy”, he replied. “Yes sir, but has she earned money to receive her pension?” “When we got married we agreed on an arrangement”, he said. “I would earn the living, and she would make the living worthwhile”.

“Make the living worthwhile”…have we forgotten the very essence of that? Have we forgotten to live for someone else, that doing so IS what makes a living worthwhile?”

Categories
Business Politika Priroda i društvo

Godina iza nas, godina ispred nas

Obično sam na kraju godine znao raditi nekakve inventure što se dogodilo ili što očekujem da će se dogoditi, u nekom trenutku sam prestao jer se problemi uporno ponavljaju i radimo malo ili ništa da promijenimo stanje. Ipak, da zapišem i sistematiziram misli evo jedne kraće verzije inventure, očekivanja i razmišljanja.

  • Godina je očigledno bila obilježena pandemijom, ipak, moramo biti iskreni kako je utjecaj pandemije na naše živote ipak sve manji i da smo našli na cijeli niz načina kako se prilagoditi ovoj situaciji. Moje mjerilo normalnosti su putovanja; u 2020. ih nije bilo uopće, u 2021. sam ipak putovao (niti blizu kao prije ili onoliko koliko bih želio ali se putovalo). Očekujem da će 2022. biti skoro pa normalna u tom smislu.
  • Puno sam razmišljao o tome i u biti mislim da je potrebno reći kako smo kroz ekonomske efekte pandemije prošli vrlo dobro. Vlada (ne moram naglasiti da se s njima duboko ne slažem oko većine odluka) je kroz subvencije uspjela održati većini ekonomije glavu iznad vode i bez većih posljedica. Napisao sam detaljni popis proračunskih rupa tamo početkom pandemije u 2020. i zanimljivo je danas to čitati i gledati gdje sam sve pogodio ili fulao (i razmišljati o tome koliko su prognoze ili analize poput te pomogle da se crni scenariji nikada ne dogode). Možda ne zvuči tako, ali to je doista iskreni kompliment Vladi (a ne dajem ih često).
  • Uz časni i nevjerojatni izuzetak te reakcije Vlade na pandemiju, u svim ostalim područjima u biti smo na istome ili stagniramo. Apsolutno smo nezainteresirani i/ili nesposobni pozabaviti se bilo kakvim suvislim promjenama (aka. reformama) neovisno o tome koliko smo ih se naobećavali ili koliko se one od nas traže.
  • U 2022. godinu ulazimo bez poreznih promjena; naravno da tražimo nova rasterećenja, ali ako malo bolje pogledate i usporedimo to s našom neposrednom okolinom ili ostatkom EU, objektivno mi i ne stojimo toliko loše s poreznim teretom. Problem koji nas muči (a to je ovaj s kojim nikako da se razračunamo) je prvenstveno problem naše neefikasnosti tj. neproduktivnosti. Dakle, fokus moramo prebaciti na podizanje učinkovitosti a manje na to da za malo rada dobijemo više. Ideja bi bila kako unutar postojećeg okvira proizvesti više, prostora ima u nedogled.
  • U 2022. nas uz malo sreće očekuje ulazak u Schengenski režim – nije to neka velika pobjeda ali će veseliti da se kroz granični prijelaz provozamo bez zaustavljanja, to mi se čini kao neka simbolična granica koju treba srušiti da punim plućima počnemo vjerovati da smo dio Europske unije, a ne samo nekakvo slijepo crijevo koje su prikvačili jer manje boli dok smo unutra nego dok smo vani. Nešto slično je i s eurom, mi nikada nismo imali pravu i istinsku domaću valutu, sve što imalo vrijedi smo oduvijek kupovali ili u glavi čuvali u njemačkim markama ili eurima. Ekonomija nam je toliko ovisna i u toj mjeri indeksirana u odnosu na euro da je jednostavno blesavo opirati se. Puno ćemo uštedjeti prelaskom na euro i puno novih mogućnosti otvoriti (i da, biti će onih koji će loviti u mutnom i pokušati zaraditi ali ako budemo dovoljno pametni i to se može zaustaviti ili smanjiti na nekakvu prihvatljivu mjeru koja uz inflaciju koja ionako dolazi, sa ili bez eura, može to sve skupa lijepo popeglati).
  • Ipak, ima nekoliko područja s kojima smo tradicionalno slabi. Zdravstvo je posebni i osobito bolni problem, dugogodišnjim kadroviranjima pretvorio se u medicinsko krilo vladajuće partije i uglavnom služi za cementiranje postojećih odnosa bez ikakvog kvalitativnog pomaka. Promatrajući prihode našeg zdravstva, nije teško zaključiti kako su doprinosi nešto veći nego u ostatku Europe i vjerojatno balans moramo tražiti u racionalizaciji sustava (uklanjati viškove, osobito administrativne) kao i povećanju baze onih koji actually plaćaju doprinose (jer smo i tu na dnu Europe; broj pacijenata je fiksan i neće se mijenjati, ali broj onih koji plaćaju doprinos je premalen). Nema logike da imamo relativno skup ili među najskupljim sustavima u Europi, a istovremeno imamo loše rezultate tog istog sustava (pogledajte samo smrtnost od Covida, ne možemo/ne smijemo baš sve “viškove” podvesti pod glupost ljudi koji su se odlučili ne cijepiti).
  • Spominjanje zdravstva teško može proći bez stožera i pandemijskih mjera i kampanje (ne)cijepljenja. Nekonzistentnost odluka i mjera koje su same po sebi velikim dijelom bile nelogične i međusobno kontradiktorne, dodatno su urušene selektivnim pristupom gdje negdje vrijede a negdje ne vrijede, te naravno bez ikakvih imalo suvislih kontrolnih mehanizama da se te mjere doista i provode. O cijepljenju i broju ljudi kojima elementarno obrazovanje nije uspjelo pomoći objasniti koji je smisao cijepljenja bolje da i ne govorimo, baš kao i količini novonastalih digitalnih proroka koji najvijaju za jednu ili drugu stranu (od kojih su, barem meni, ovi iz “anti” tabora osobito glasni u svojoj gluposti i kratkovidnosti).
  • Ako ste pratili, jedan sam od osnivača Udruge obveznika obaveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova. Fascinantno mi je da četvrtinu naših mirovinskih davanja već dvadeset godina spremamo u OMF-ove dok objektivno imamo vrlo malo uvida u to kako oni posluju i s kojim rezultatima. Smatram da ima punoooo prostora da budu uspješniji, da budu transparentniji u svojem poslovanju, ali i da treba jasno identificirati i kazniti “disgresije” proteklih razdoblja kako bi spriječili da se isto ponovi. Tijekom 2021. godine napravili smo iznimno detaljnu analizu mirovinskog sustava (s time da je sve skupa jedna velika spojena posuda i nije moguće promatrati samo OMF-ove već je potrebno promatrati daleko veću sliku), o samoj analizi i nekim (mojim) zaključcima ću pisati uskoro, a samu analizu na svih svojih 140 stranica možete pronaći na stranicama udruge. Promjene u mirovinskom sustavu nas čekaju u 2022. godini i nadam se da će neki od naših zaključaka pronaći put do zakona, a sve kako bi jednoga dana mirovine bile veće (jer kako je sustav postavljen danas, to se neće dogoditi; neće propasti ali neće biti bolje).
  • Pravosuđe je također tradicionalna bolna točka naše države. Pravda koja je isporučena s puno godina zakašnjenja nije pravda. Korupcija se razmahala u razmjerima koje čak i zatvoreni Ivo Sanader promatra sa zanimanjem i iskrenim čuđenjem. Apsolutna nespremnost Vlade da se obračuna s korupcijom je također impresivna, kao što je to Mart Laar svojevremeno izgovorio Ivi Sanaderu u lice, potrebno je možda i Andreju Plenkoviću reći kako borba protiv korupcije počinje tako da i sam nisi korumpiran. Bavim se javnim nabavama i korupcijom sustava (skoro pa profesionalno) i uvjeren sam da bi čak i razmjerno jednostavnim odlukama mogli dramatično poboljšati sustav i smanjiti mito i korupciju vrlo brzo. Nažalost, ne vidim spremnost niti neku pripremu da bilo što učinimo po toj temi.
  • Obnova od potresa je posebna tema. Sve što imam reći o tome je da bi u bilo kojoj normalnoj državi Vlada odavno pala zbog totalnog i apsolutnog izostanka čak i najskromnijih mogućih rezultata u obnovi. Ludilo resornog ministra je duboko, ignorancija koju posjeduje nevjerojatnih razmjera, a debljina obraza i besramlja epskih proporcija. Fascinantno je gromoglasno ignoriranje države prema obnovi, ali i totalno pacificirani stanovnici čije se negodovanje jedva čuje; vrlo tužno.
  • Negdje putem smo izgubili i oporbu. To mi je totalni fenomen, ekipa se izgubila u vlastitom traženju i pokušaju utaživanja vlastitih i redom kratkoročnih interesa; i male i veće stranke rastaču se nevjerojatnom brzinom. Pokušajte promatrati saborske rasprave, svega je nekoliko ljudi u sabornici i kvaliteta diskusije je uglavnom na razini povremenih uvredljivih doskočica. Oporba nikako da shvati da su oni zaduženi da drže kvalitetu rasprave (od Sabora na niže), dok je na vlasti da odgovori na kritike i održava kvorum. Nažalost, od proteklih parlamentarnih izbora nismo do današnjeg dana čuli kvalitetnog iskoraka oporbe, niti u suvisloj kritici a još manje u kvalitetnom prijedlogu/protuprijedlogu. Konstruktivna i promišljena oporba bi dramatično povećala kvalitetu političkih odluka kroz pritisak na vladajuće. Ako mislite da sam neprijateljski orijentiran prema Vladi onda me morate pitati za mišljenje o opoziciji.
  • Zagreb je posebni problem, “gridlock” koji se dogodio traži mjesece ako ne i godine da se razriješi, nema tu prečaca (barem ne prevelikih). Kapacitet objektivno malene skupine ljudi koji su pobijedili zauzet je rješavanjem “Zagrebačke situacije” u kojoj imaju jako malo saveznika i veliki broj objektivnih i subjektivnih prepreka koje treba riješiti. Ne vidim da je dvadeset godina nereda moguće riješiti u kratkom roku, dapače, smatram da ćemo nered (osobito onaj koji je nastao u prostoru) rješavati i osjećati posljedice u sljedećih stotinu godina.
  • Treba spomenuti i famozni nacionalni plan oporavka i obnove (ili obnove i oporavka) gdje nam se obećavaju silne milijarde. Upravo taj “novčani” plijen je jako problematičan jer nas pohlepa za tim novcem paralizira u nasušnoj potrebi da se mijenjamo, dok korumpirani slojevi društva, gledaju načine kako se dokopati “besplatnih” novaca bez obzira na opće društvene posljedice. To prokletstvo da nikada ne bankrotiramo nas priječi da postanemo uspješno društvo jer nam nikada nije dovoljno loše da odlučimo da doista treba zasukati rukave, početi raditi i mijenjati navike.

Eto, to je otprilike sažetak situacije kako je ja danas vidim. Nisam od onih koji žele previše kopati po prošlosti jer u njoj ima malo dobroga i ništa bitno se neće promijeniti ako se njome bavimo, ali istovremeno mislim da moramo nešto naučiti i promijeniti način na koji funkcioniramo kako bi spriječili da iste greške (isti kriminal ako tako hoćete) ne ponavljamo u budućnosti. Ignorirajući mogućnost velike svjetske ekonomske krize (a samo jedno loše jutro nas dijeli od toga), budućnost nam je manje više skroz ružičasta (s elementima pojedinačnih tragikomedija) i moje žaljenje i pesimizam nije toliko usmjeren prema onome što jesmo (kao društvo) nego prema onome što bi po svim parametrima mogli biti.

Misao dana:
“Nell,” the Constable continued, indicating through his tone of voice that the lesson was concluding, “the difference between ignorant and educated people is that the latter know more facts. But that has nothing to do with whether they are stupid or intelligent. The difference between stupid and intelligent people—and this is true whether or not they are well-educated—is that intelligent people can handle subtlety. They are not baffled by ambiguous or even contradictory situations—in fact, they expect them and are apt to become suspicious when things seem overly straightforward.”

Categories
eDržava Ekonomija Politika

O padovima (BDP-a i proračunskih prihoda)

Jučer na sjednici vlade se govorilo o gospodarskim rezultatima i očekivanjima u ovoj godini. Ministar Marić je tako podijelio projekcije kretanja gospodarstva koja je proglasio “konzervativnima” što je donekle čudna formulacija u ovim okolnostima, pojašnjavajući što to znači nije bio puno precizniji kada je rekao:

Projekcije su nam i do sada bile konzervativne, pa je izvršenje bilo bolje. U ovom okolnostima uzet je također konzervativan pristup.

Malo je nejasno što to znači, da li to znači da je do sada vlada prognozirala manji rast nego što je stvarno bio slučaj (nekako mi je ostalo kako uporno precjenjuju rast), ili to pak znači da su sada pad procijenili većim nego što ga doista očekuju? Jer ako je tako, onda je ova rečenica još zanimljivija:

Bazni scenarij po njegovim riječima ne uključuje pretpostavku da se virus vraća najesen, uz posljedično ponovno zatvaranje ekonomije.

Što je od toga točno konzervativna procjena meni je i dalje nejasno (ministar Marić i dalje misli da se može spasiti turistička sezona u što duboko sumnjam).

Ipak, neusporedivo mi je zanimljivija ova rečenica koja je prošla totalno ispod radara a koja mi se čini apsolutno komičnom (iako ima daleko boljih pridjeva kojima bi se mogla opisati):

Vlada je u Programu konvergencije za 2020. i 2021. godinu za ovu godinu projicirala pad BDP-a za 9,4 posto, a za 2021. očekuje oporavak po stopi od 6,1 posto te manjak proračuna opće države od 6,8 posto BDP-a ili 24,8 milijardi kuna u 2020., a u 2021. godini projicirano je smanjenje manjka proračuna opće države na 2,4 posto BDP-a.

Ja sam opet nešto računao pa mi je taj scenarij vrlo, vrlo nevjerojatan, naime moja kalkulacija prebačena u tablicu čisto da vidite vremenski slijedi izgleda ovako:

Samo da objasnim od čega se tablica sastoji, imamo vremenski slijed od 2002. do 2019. godine, podaci o rastu BDP-a u drugoj kolumni su stigli iz tablice glavnih makroekonomskih indikatora HNB-a (podaci za 2018. i 2019. su i dalje privremeni, dakle i dalje ne znamo 100% točno koliki je rast bio). Podaci o potrošnji opće države dolaze iz tablice vremenskih serija Ministarstva Financija (koju sam koristio već ranije). Do 2014. imamo samo podatke središnje države, a potom se prebacujemo na opću državu (iskreno, to su malo kruške i jabuke ali kako je uvjerljiva većina opće države i dalje središnja država prisiljen sam vjerovati kako su odnosi, jer nas oni zanimaju, točni ili vrlo, vrlo blizu točnih). Da bi situacija bila još kompliciranija, napominjemm da je između 2014. i 2015. godine došlo do promjene metodologije konsolidacije opće države pa je prekinut vremenski slijed (pa se zato prebacujemo iz treće u četvrtu kolumnu radi kalkulacije). I u posljednjoj kolumni se nalazi rast opće države (dakle koliko je para više prikupljeno).

Dva su bitna zaključka koja proizlaze iz gornje tablice, prvi od njih je da rast BDP-a od 1% donosi otprilike 2% rasta proračuna (to je prst puta oko metoda, prosjek je 1.71% opet uz par intervencija u brojeve). Analogno tome, pad BDP-a od 1% donosi i pad poreznih i drugih državnih prihoda od 2% proračuna (pa slagali se mi s time ili ne). To znači da ako nam BDP pada 9.4% onda očekujemo pad proračunskih prihoda (aka. proračunska rupa za koju se moramo zadužiti) od cca. 16%. To je jako daleko od gore spomenutih 6.8 posto BDP-a i ima nekoliko mogućih objašnjenja (makar se uglavnom čini kako naši političari namjerno bacaju krive podatke samo zato da se ne shvati što su točno rekli):

  1. Pad BDP-a se računa kao apsolutna brojka u odnosu na rezultat kojeg smo postigli u 2019. godini, dok naš ministar pad proračunskih prihoda računa ne u odnosu na postojeći proračun nego na proračun nakon rebalansa – a taj rebalans prvo mora resetirati plan 2020 (a plan je bio 2.8%) na stanje iz 2019 da bi tek onda došli do pada od -9.4% (što nam dijelom daje gabarite koliko misle srezati proračun, jer treba zbrojiti 2.8% plana s 9.4% pada, pa smo u biti na 12.2% – moj opis tog rezanja je jednostavan i nadam se razumljiv: nedovoljno).
  2. Druga metoda da ra razlika između pada BDP-a i pada proračunskih prihoda ne bude takva jest ta da se uvedu neki novi porezi. Ako pogledate gornju tablicu, postoje dvije godine (pada) u kojima razlika proračunskih prihoda i pada ne prate gornju formulu to su 2009. i 2012. godina. U 2009. godini je vlada Jadranke Kosor uvela krizni porez, čime se nadomjestila pad ekonomske aktivnosti i pripomoglo da se na duži rok država zakopa u recesiju. Drugi takav događaj je 2012. godina, kada je Milanovićeva vlada podigla PDV s 23% na 25% i također nadomjestila proračunsku rupu.

Ono što je gotovo sigurno jest to da će pad BDP-a biti ogroman (promatrajte samo procjene prvih kvartala zapadnih zemalja u kojima je kriza tek kretala u krajem prvog kvartala, drugi će biti devastirajući), a sve skupa to stavite u relaciju s nama gdje smo drugi kvartal pregazili, a koncentracija našeg turističkog BDP-a dolazi u trećem kvartalu. Tako da “konzervativno” nije metoda kojom treba pristupiti procjenama.

Vlada se priprema na izbore i uvažavanje činjenica i ekonomskih pravila im ne ide ni u normalnim vremenima, a kamoli vremenima krize a ponajmanje u vremenima izbora. U sljedećim tjednima možemo od njih očekivati puno magle, suludih obećanja i otvorenog laganja.

Misao dana:
An election is coming. Universal peace is declared, and the foxes have a sincere interest in prolonging the lives of the poultry.