Category: Politika

Politika i političari; komentari, stavovi, prijedlozi, primjedbe…

Categories
Business Druga fundacija Politika Priroda i društvo

Ekonomski interesi odvjetnika u odnosu na klijenta

Prošlomjesečna odluka Vrhovnog suda u slučaju “konvertirani švicarac”, donosi sa sobom i zanimljivu promjenu dinamike u odnosima stranaka. Razmišljao sam treba li pisano opisati i adresirati tog slona u sobi, no preduhitrila me, ne osobito smislena izjava šefica lobističke udruge “Hrvatska udruga banaka”, koja je ustvrdila kako su najveći “pobjednici” ove odluke odvjetnici, kako oni od klijenata tako i oni od banaka. Ovo je zanimljivi narativ kojem vrijedi posvetiti pažnje neovisno o tome jeste li zahvaćeni CHF problematikom ili ne, jer se dotiče jednog od temeljnih problema na koje često nailazimo u svim oblicima ekonomskih odnosa. Tako da je ovaj tekst više opća ekonomija nego specifični problem CHF-a.

Podjela tržišta CHF predmeta

Druga fundacija prati ukupnu sudsku praksu već godinama, pa sam pripremio i malenu heatmap tablicu koja je bazirana na uzorku od više od 20.000 sudskih predmeta koji se odnose na CHF gdje smo analizirali i odvjetničke urede koji zastupaju banke i njihovo poslovanje. Ta tablica izgleda ovako:

Uočite kako HUB kroz gore navedeni, ali i kroz niz drugih prethodnih objava (dijelom kroz njihove vlastite, a dijelom kroz sponzorirane članke odabranih “novinara”) problematizira potencijalne prihode odvjetničkih ureda. Najbolji primjer za to je zahtjev za izuzeće suca izvjestitelja Jadranka Juga, gdje su banke tražile izuzeće zbog navodnog velikog materijalnog interesa sina gore navedenog suca. Pritom su naravno zaboravili navesti kako je odvjetnik Jug dominantno zastupao potrošače u nekonvertiranim predmetima na koje odluka VSRH nema apsolutno nikakav utjecaj. Istovremeno, po vlastitom priznanju – banke su prikupljale podatke o postupcima u tijeku te ih potom agregirale, razmjenjivale i obrađivale u svrhu svoje argumentacije izuzeća na VSRH. a što znači da su napravile vrlo, vrlo ozbiljnu povredu zakona i uredbe kroz apsolutno nedopuštenu obradu po više različitih osnova.

U svakom slučaju, činjenica jest kako 17 odvjetničkih ureda koji zastupaju interese banaka pokrivaju 100% svih predmeta, dok je s pozicije potrošača taj isti broj sudskih predmeta podijeljen između 1.862 odvjetnička ureda. Riječ je dakle da s jedne strane imamo bankarski kartel kroz 17 odvjetničkih ureda koji razmjenjuju podatke i koordinirano djeluju u interesu bankara, u odnosu na interese potrošača raspršene kroz gotovo 2.000 odvjetničkih ureda. Treba naravno istaknuti kako je u doslovno svim presudama protiv banaka, i u apsolutno svakoj pojedinačnoj presudi banka uvijek proglašena nepoštenim stjecateljem, a što je samo vrlo pristojan izraz za jedno sasvim drugo zanimanje.

Principal – agent problem

Daleko bitnije od ovih internih odnosa u konkretnom slučaju, ono o čemu HUB u stvari govori je tzv. principal-agent problem. Problem principala i agenta pojavi se svaki put kad netko (principal) povjeri posao nekome drugome (agentu) da ga obavi u njegovo ime. Dok god se interesi te dvije strane poklapaju nema problema, no čim se razdvoje, agent počinje raditi za sebe i na trošak onoga tko ga je angažirao.

Riječ je o iznimno bitnom ekonomskom konceptu o kojem je pisao još Adam Smith u Bogatstvu naroda (1776.) problem opisao na primjeru dioničkih društava: direktori koji “upravljaju tuđim novcem, a ne svojim, neće nad njime bdjeti s jednakom pažnjom kao da je vlasnički”. Smithov omiljeni primjer bila je East India Company.

Najslikovitiju ilustraciju, međutim, dao je britanski transport osuđenika u Australiju krajem 18. stoljeća. Država je prijevoznicima isprva plaćala po ukrcanom zatvoreniku u Engleskoj, pa su brodovi bili pretrpani, hrane nije bilo, a na pojedinim ranim flotama (Druga flota, 1790.) umrla je i četvrtina do trećina ukrcanih. Čim se plaćanje promijenilo na po iskrcanom živom zatvoreniku u Australiji, smrtnost se urušila. Isti ljudi, isti brodovi – promijenila se samo struktura poticaja. Cilj kojeg je imala britanska vlada i motiv kojeg su imali prijevoznici jednostavno nije bio isti.

O principal-agent problemu se puno pisalo u ekonomiji, no cijela teorija je iz prašine ekonomskih udžbenika ušla u mainstream prije dvadesetak godina s knjigom Freakonomics koja je problem objasnila na svima razumljivom primjeru agenta za nekretnine. Naime ako prodajete stan za npr. 350.000EUR i pojavi se kupac koji nudi 320.000EUR, motivacija agenta za nekretnine je prodati nekretninu što je moguće ranije i pokušati će uvjeriti vas kao prodavatelja da je 320.000EUR fer cijena. Vi ćete pristati na 30.000EUR manje, dok će istovremeno provizija agenta biti umanjena za neusporedivo manji iznos koji je njemu prihvatljiv i u svojoj biti bagatelni (na primjerice 3% ugovorene provizije riječ je o 900EUR razlike za agenta u odnosu na vaših 30.000EUR), no vama je to razlika u redu veličine vrijednosti solidnog automobila srednje klase.

Principal – agent u pravnoj struci

Jedno od najčešćih mjesta gdje se pojavljuje problematika razlike motivacije vlasnika-izvršitelja je odvjetništvo i pravno zastupanje. Odvjetništvo je školski primjer jer se na razliku interesa nadovezuje i informacijska asimetrija: klijent (principal) plaća odvjetnika (agenta) baš zato što sam ne razumije pravo, pa ne može ocijeniti je li gomila radnji koje mu se fakturiraju bila nužna ili je posluživala odvjetnikov račun. Onaj tko zna manje plaća, a onaj tko zna više odlučuje koliko će se posla naplatiti i upravo u tom procjepu znanja i motiva živi cijeli problem. Motivacija klijenta (neovisno o tome jeste li banka ili potrošač, u slučajevima CHF-a) je dobiti sudski spor, no motivacija odvjetnika (zaboravimo na trenutak deklarativne etičko-moralne zahtjeve te profesije) je kreiranje što više radnji za koje je moguće izdati račun.

U konkretnom primjeru banaka, njihovi vlastiti odvjetnici su vrlo motivirani odugovlačiti predmete i kreirati što je više moguće sudskih radnji, podnesaka, inzistirati na vještačenjima i općenito koristiti što je više moguće različitih pravnih i proceduralnih smicalica, a sve kako bi kreirali što više radnji i potrošili što više vremena na predmete koji potom fakturiraju banci. Ovo je samo po sebi kontraproduktivno i štetno za banku jer analizom sudskih predmeta (osobito ovih u CHF-u), mi znamo da banke gube s praktički 100% sigurnosti no njihovi odvjetnici svejedno gomilaju troškove (u nekonvertiranim predmetima situacija je gotovo 100%, dok je u konvertiranima prema našem istraživanju do odluke VSRH-a oko 85%). Druga razina principal-agent problema je odnos pravnih timova banaka i odvjetnika gdje je realno za vjerovati da će izvršitelji – odvjetnički uredi na različite načine stimulirati vlasnike – decision makere unutar banke, baš kao što će i banke htjeti ekonomski motivirati ili pritisnuti sve izvan banke (medije, pravosuđe) kako bi se postilgo odugovlačenje. Druga fundacija vodi nekoliko tisuća predmeta i tome svjedočimo apsolutno svaki dan slušajući zahtjeve suprotne strane za ponovnim utvrđivanjem bjelodanih činjenica.

Istovremeno, imamo i principal-agent problem i unutar same banke. Naime uprave banaka su plaćene po svojem ekonomskom rezultatu, nitko u upravi banke ne radi za plaću nego za bonuse koji su direktno povezani s dobiti banke. Ako je uprava banke u poziciji odgoditi neki trošak za budućnost (i neku drugu upravu) tada je njihov motiv da se odugovlači s postupkom ispred racionalnog interesa vlastitih dioničara (vlasnika). To je razlog zašto banke toleriraju i u biti potiču dugotrajne sudske postupke, sakrivaju rezervacije za sporove i izbjegavaju nagodbe jer time kratkoročno sebi uvećavaju dobit, uprave dobiju veće bonuse dok će stvarni trošaku konačnici snositi dioničari. Povrh svega, zbog anomalija domaćeg pravnog sustava, odugovlačenje nosi bankama i jasnu ekonomsku korist.

Ako promatramo principal-agent problem s pozicije potrošača, ovdje je odlukom VSRH situacija vrlo zanimljiva i po prvi puta imamo jasnu razliku u motivaciji oštećenih potrošača i njihovih odvjetnika. Naime, kao i u gore navedenom primjeri agenta za nekretnine, okolina se promijenila i odvjetnici su sada u dilemi. Naime, odlukom VSRH sada postoji mogućnost da ako korigiraju odštetni zahtjev svog klijenta, tada će dobiti ukupni odvjetnički trošak koji će biti isplaćen na trošak banke ali će klijenti dobiti jednu četvrtinu ili petinu očekivane restitucije. Ako zadrže inicijalni zahtjev za punim obeštećenjem, izlažu se višegodišnjem sudskom postupku za kojeg iako je izvjesno da će završiti u korist potrošača, sa sobom ipak nosi neki rizik uspjeha no istovremeno, da bi se do tog cilja došlo mora se uložiti puno vremena ali i čekati višegodišnji ishod. Prevedeno u ekonomske termine, potrošač će izvjesno dobiti 4-5x veće obeštećenje, dok će odvjetnik dobiti možda duplo veći odvjetnički trošak.

(Nepostojeći) Principal – agent problem klijenata Druge fundacije

Vratimo se na trenutak posljednjem, potrošačkom sloju. Napast koju sam opisao – da odvjetnik klijentu predloži “korigirati zahtjev”, brzo inkasira odvjetnički trošak na teret banke i spusti klijenta na četvrtinu restitucije postoji iz jednog jedinog razloga: u klasičnom modelu odvjetnička naknada i povrat obeštećenja klijentu nisu isti novac. Odvjetnik može biti plaćen (kroz dosuđeni trošak) i onda kad je klijent dobio mrvicu. Tu se interesi razilaze.
Klijenti Druge fundacije iz te su jednadžbe izuzeti po dizajnu, jer kod nas to jest isti novac. Naša se naknada uzima isključivo iz onoga što klijent stvarno naplati od banke – udio u njegovu povratu, a ne zasebno fakturirani trošak. Posljedica je matematički jednostavna: dobije li klijent četvrtinu, i mi dobivamo udio u toj četvrtini; izborimo li mu četiri-pet puta više, i naš je iznos četiri-pet puta veći. Naš se interes time kreće samo u jednom smjeru – prema najvećem mogućem povratu klijentu. Napasti da ga nagovorimo na manje jednostavno nema, jer bismo time smanjili i vlastitu naknadu.
Uz to, cijeli trošak i cijeli rizik višegodišnjeg postupka nosimo mi, a ne klijent. “Trajat će godinama i nosi neki rizik” je argument kojim se inače pritišće oštećenika da pristane na brzu, malu nagodbu kod nas nije klijentov teret nego naš. Klijent nema nikakvog razloga bježati u kompromis, jer ne plaća ni čekanje ni neizvjesnost. I to nije sretna slučajnost ni naknadna domišljatost: svaki odnos s klijentom od prvog smo dana gradili upravo tako da ovaj agencijski problem u njemu bude strukturno nemoguć. Kod bankara i HUB-a to je naknadna pamet, a kod nas je to nešto o čemu vodimo računa od prvog dana.

Pa kad šefica HUB-a kaže da su “najveći pobjednici odvjetnici”, vrijedi joj vratiti uslugu i pažljivo pokazati prstom: svaki sloj principal-agent problema koji se u ovom sporu doista da dokumentirati; odvjetnici koji nabijaju trošak vlastitoj banci, uprave koje guraju trošak budućim dioničarima radi bonusa, banke kojima odugovlačenje nosi zaradu teče samo u korist njezine strane. Jedino mjesto na kojem se pojavio stvarni sukob interesa potrošača i njegova zastupnika otvorila je sama odluka VSRH, a model protiv kojeg HUB najglasnije ratuje (preuzimanje cijelog rizika i troška, naplata samo iz pobjede) jedini je koji taj sukob gasi. HUB, ukratko, prstom upire u jedino rješenje problema na koji se žali.

Misao dana:
The principal’s incentives are different than the agent’s incentives, so the owner of the business wants what is best for the business and will make the most money. The agent generally wants whatever will look good to the principal.

Share the post "Ekonomski interesi odvjetnika u odnosu na klijenta"

  • Facebook
  • Bluesky
Categories
Politika

Izborni post-mortem, sezona 2025.

Za početak treba konstatirati kako smo jučer dovršili superizbornu 2024. godinu i ako ne bude nekih osobitih političkih potresa (a zasada ne vidim da će ih biti), sljedeće tri godine smo mirni od izbora i napokon smo u političkom prostoru u kojem je moguće napraviti nekolicinu doista bitnih strukturnih promjena koje su ovome društvu potrebne. Nažalost, kako smo sada na vrhuncu neke (imaginarne) konjukture, nije previše realno za očekivati da će do tih nasušnih promjena i doći.

Pod strukturnim promjenama svakako mislim na jedinice lokalne samouprave, koja je kod nas atomizirana do karikature i jednostavno nije normalno da s tisuću glasova netko postane gradonačelnik (kompliciranije je postati predstavnik stanara u zagrebačkoj mamutici nego gradonačelnik u 93% JLSova u državi). Minijaturni JLSovi nas koštaju ogromnu količinu novaca, ne stvaraju nikakvu vrijednost i jednostavno nemaju kapaciteta da rade na dobrobit svih svojih građana (naglasak na svih svojih građana).

Kada analizirate rezultate, imajte na umu tri temeljne teze:

  • birači biraju sukladno svojim (percipiranim) vrijednostima a suprotno svojem interesu
  • u izborima u pravilu ima malo iznenađenja ali neobično puno iznenađenih
  • posao pozicije (vlasti) jest da osigurava kvorum, posao opozicije jest da osigurava kvalitetu diskusije

Što se tiče ovih lokalnih izbora, ako se malo vratite u prošlost, ne predaleko, svega devedesetak dana unatrag – sasvim je jasno kako je HDZ u lokalne izbore ušao kao ranjena gazela na Serengetiju. Čak i ako ste promatrali pojedine odluke vrha HDZ-a bilo je jasno kako se pokušava “delegirati” očekivani neuspjeh na niže razine kako bi se vrh stranke izolirao od u tome trenutku očekivanog rezultata. U konačnici se apsolutno ništa od toga nije dogodilo i HDZ je ostvario među najboljim ako ne i najbolji rezultat ikada (na lokalnim izborima). Od svega su najbolje izjave kako HDZ “uvijek ima 30%” pa tkogod da je kandidat. Povijesno gledano to na prvome mjestu nije točno (pogledajte arhivu rezultata na izbori.hr), a riječ je ionako o generalizaciji jer i druge stranke imaju xy% birača koji će nekritički izabrati “svoje”, razlika je samo u tome što je jedna stranka veća i/ili organiziranija od ostalih.

Lokalni izbori 2025.

Jedan od razloga uspjeha HDZ-a je između ostalog u tome što se u mnogim općinama i gradovima ostale stranke ili liste uopće nisu uspjele organizirati da bi napravile bilo kakav otpor ili ponudile nešto što je drugačije od HDZ-a (ili koje god druge političke opcije obitavaju na tom prostoru). Dakle, ako ste stranački strateg koji ima zadatak razviti teren za sljedeći period (a ne zaboravimo, cvijet nacionalne demokracije raste s komposta lokale samouprave), onda za početak krenite formirati i tražiti saveznike u ovim jedinicama u kojima nije bilo protukandidata. Isto možete raditi i u onim jls-ovima u kojima je bitka bila na rubu.

Osobito je bilo zanimljivo pratiti razvoj događaja u većim gradovima. Ako postoji zajednička nit koja povezuje promjene u svim tim lokacijama je ili pretjerana uljuljanost u vlastiti rezultat ili je to koncentracija na percipirane “slabije” suparnike i ignoriranje gore navedenog HDZ-a. Mislim da se to nije nigdje toliko dobro osjetilo kao u Splitu gdje je izborna bitka bila i suviše personalizirana do razine da su kandidati bili spremni i aktivno su radili na vlastitu štetu a samo kako bi spriječili pobjedu favorita (što se u konačnici i dogodilo). Ne ulazim u diskusije niti mislim da osobito razumijem kako i zašto u Splitu nije bilo gradonačelnika u dva uzastopna mandata (iako Puljak jest pobjedio na dva uzastopna izbora ali nije imao dva puna mandata) ili o toj navodnoj prevrtljivosti Splićana koji su (između ostalog) iznjedrili i Keruma kao gradonačelnika. Teško mi je povjerovati da Split nije bio u stanju iznjedriti kvalitetnije a sasvim sigurno konstruktivnije političare, no to se dogodilo pa je Split ponovno u rukama HDZ-a. Ovo je “teachable moment” za sve u Splitskoj politici, a i za one na nacionalnoj razini koji imaju utjecaja oko toga što se događa u Splitu.

Donekle slična situacija se dogodila i u Rijeci, gdje je SDP suvereno upravljao praktički oduvijek. Za očekivati je bilo da će prije ili kasnije doći do zamora materijala. Prije gotovo 15 godina sam bio radio fokus grupe po Rijeci i još tada je vrilo ispod površine i sve što je trebalo je usmjeriti tu frustraciju. Slično ali ne i identično kao i u Splitu, ako imate problem na stranačkoj razini onda je njega trebalo riješiti dovoljno ranije a ne u tjednima prije isticanja kandidature.

Većina “neuspjeha” na lokalnim razinama proizlazi u biti iz toga što se mnogobrojne grupacije koje su zainteresirane za promjene nisu u stanju dogovoriti i kreirati zajedničku frontu (pa zvali to interesnom koalicijom ili nekako drugačije), no u sjeni većine tih neuspjelih dogovora u biti stoje pojedinačne ljudske taštine koje nisu spremne “žrtvovati” svoju “vodeću ulogu” za opće dobro – pa se onda u konačnici niti ne uspiju približiti rezultatu kojeg su priželjkivali. Opet, mogu iz prve ruke reći da u vremenu kada sam vodio kampanju Josipa Kregara 2009. godine (a što je defacto bila prva točka političkog djelovanja iz koje je nastao današnji Možemo) da je bio ogromni problem prikupiti percipirane protukandidate u zajedničku listu, a kada smo i u tome uspjeli, ti isti protukandidati su više vremena provodili birajući svoje fotografije na plakatima ili pazeći koliko će koji profil biti veliki, nego što se pazilo na opće dobro, birače i udovoljavanju njihovih interesa.

I to je sublimacija onoga što se dogodilo u Zagrebu, puno malih taština se nije uspjelo dogovoriti, a ovi koji se i jesu uspjeli dogovoriti su uglavnom neka dobro poznata imena zagrebačke političke povijesti pa nisu ni imali neke velike šanse, tj. dovoljno velike da budu prepoznatljivi ali i dovoljno kompromitirani prošlošću da nemaju ni potencijal ostvariti rezultat. U takvim okolnostima izronila je protukandidatkinja koja je objektivno izgubila izbore još u prvom krugu, što je bilo sasvim i svimajasno, ali koja je u izbore ušla površno i nepripremljeno, a s vremenom će biti totalno jasno da su njezini motivi bili totalno drugačiji od deklariranih. Da vas ne držim u nekoj velikoj neizvjesnosti očiglednoga, njezini motivi su isključivo vlastito samoodržavanje i nemaju nikakve pa niti najmanje veze s dobrobiti grada ili njezinih građana, no u tom procesu je nepovratno uništila vlastitu reputaciju i dugoročno si naštetila. Niti je ona ostvarila nekakav rezultat niti taj rezultat “obvezuje” niti će se to dogoditi, sasvim je normalno da većina građana naginje na jednu stranu (a Zagreb kao urbana i prosječno obrazovanija sredina naginje na lijevo) baš kao što je normalno i da postoji dio populacije koji je protiv (ne nužno zato što postojeća vlast svoj posao radi loše, nego zato što nisu “njihovi” na vlasti – vidi gore pod temeljne teze).

Spomenuo bih da je u ovoj kampanji uvjerljiva većina vremena bila utrošena na personalizaciju izbora i na pojedinačne aktere na vodećim pozicijama župana, gradonačelnika ili načelnika – no vrlo malo vremena i energije, a osobito medijske pozornosti je posvećeno županijskim, gradskim ili općinskim skupštinama i vijećima a koje imaju značajnu moć koja se razlikuje od zakonodavne uloge npr. sabora kojeg cijelo vrijeme imamo u vidokrugu. Tako da dok smo se mi svađali oko Tomislava ili Marije, Ivice ili Tomislava, Ive ili Marka – pravi znalci su se bavili skupštinama.

U odnosu na programe, fasciniran sam količinom vremena koje je provedeno na diskusije o rješavanju problema koji su većinom ili u cijelosti izvan kompetencija lokalne uprave/samouprave. Samo na tome se vidjelo koliko kandidati uopće ne razumiju niti poznaju stvarne ovlasti i mogućnosti koje stoje gradonačelnicima na raspolaganju, ili su pak možda mislili da je to prihvatljivo budući da birači pojma nemaju što jedan gradonačelnik može ili ne može napraviti? Teško je procijeniti, a bilo bi dobro poskidati te programe i pogledati koliko je njih napisao ChatGPT a koliko su pisali stvarni ljudi.

I posljednje, funkcija župana/gradonačelnika ili načelnika je prvenstveno managerska funkcija a sekundarno političarska. Ne postoji HDZ-ov ili Možemo! način odvoza smeća ili isporuke pitke vode, ti sustavi ili funkcioniraju ili ne. U upravljanju gradom ili općinom nema previše mjesta niti prostora za ideologiju i ona ako i postoji može se dijelom reflektirati kroz kulturne ili socijalne programe, dok je sve ostalo totalno imuno na ideologiju.

p.s. in other news, drago mi je da je Zagrebačka vlast ostala netaknuta i da su odnosi u skupštini jasni, odavno smatram da ćemo desetljeća nereda koje je Bandić ostavio ispravljati stotinu godina i tu nema prečica niti brzih rješenja, zatečeno stanje je bilo strašno i puno toga neispunjenog se može oprostiti ali u drugome mandatu to više nije niti može biti isprika

Misao dana:
The bad end unhappily, the good unluckily. That is what tragedy means.

Share the post "Izborni post-mortem, sezona 2025."

  • Facebook
  • Bluesky
Categories
Business Ekonomija Politika

O novom obračunu plaće / osobnog dohotka

Većina tekstova koje (rijetko) pišem su kritički orijentirani na sve što se događa oko nas, pa evo jednoga koji je mala iznimka od uobičajenog programa gdje se pohvalno izražavam od aktualnih promjena. Naime, od početka siječnja primjenjuju se nova pravila za obračune plaća (osobnog dohotka) i te promjene se događaju na nekoliko različitih razina. Nekako je cijelu transformaciju obilježio protest knjigovođa koji prigovaraju kompliciranom obračunu, početnim bugovima u softverima i nedostupnosti adekvatne podrške, no to su sve početne bolesti koje se događaju prilikom svake tranzicije i iako možemo reći da se moglo pripremiti bolje, objektivno sve što se događa je u okviru predvidivog i prihvatljivog. Evo nekoliko razloga zašto je ova reforma dobra i bitna.

Dobro je da individualne općine i gradovi imaju mogućnost samostalno odlučivati o stopama poreza na dohodak. Malo je poznato da je u nekim starijim verzijama Zakona o porezu na dohodak tako nešto već bilo ranije moguće ali je u nekom trenutku izbačeno (vjerojatno zato što tu mogućnost nitko nije iskoristio). Dobro je i da se ukinuo prirez – jer je to objektivno porezno davanje koje se i do sada plaćalo na isti račun i s istim pozivom na broj i u biti dvije transakcije svodite na jednu, a osim toga taj prirez je samo bio shema gdje se individualno omogućavalo općinama i gradovima da podešavaju ukupno porezno opterećenje. Dakle, good riddance prirezu. Jedino što bi se moglo “zamjeriti” je raspon dopuštenih stopa poreza na dohodak i možda bi bilo dobro da je taj raspon i veći, te činjenica da (koliko sam shvatio, sorry ako sam propustio) da je Porezna uprava dopustila da se te stope mijenjaju više nego jednom godišnje, tako da će sada biti malo naporno pratiti radnju (ali objektivno istu situaciju smo imali ranije i s prirezom pa smo svi živjeli s time, nije ovo nikakva razlika). U posljednjih nekoliko godina (uglavnom zahvaljujući hrabrim iskoracima ekipe iz Bjelovara i čini mi se Svete Nedjelje), počelo se govoriti o korigiranju stopa poreza na dohodak kao alatu za privlačenje radne snage i businessa u pojedine općine i gradove i čini mi se da se nakon nekoliko godina ovog “eksperimenta” naziru vrlo jasni rezultati koje vrijedi prepoznati i pohvaliti. Uz malo sreće, u sljedećem razdoblju će mnoge općine i gradovi početi razmišljati o korekcijama poreznih stopa kako bi postigle pojedine ciljeve razvoja svojih sredina i mislim da je to dobro, pohvalno i da će na dugu stazu biti dobro za cijelu zemlju jer se moramo odmaknuti od bjesomučne centralizacije svega i svačega u nekoliko žarišta, to jednostavno nije bilo dobro i ovo je prvi korak u korekciji tog stanja.

Knjigovođa koji pritisnut rokovima pokušava izračunati osobni dohodak, kolorizirano, AI.

Na isti način smatram kako je sasvim očekivano i logično da pojedine sredine (a to je nekolicina velikih gradova) imaju veće porezno opterećenje iz jednostavnog razloga što upravljaju infrastrukturom koja je neusporedivo veća, složenija i skuplja za upravljanje od malene općine ili tzv. grada koji ima tri semafora i četiri autobusne stanice. Jedan grad poput Zagreba, Splita ili Rijeke ima neusporedivo veću infrastrukturu po svakom mogućem kriteriju od manjih gradova i općina. Mislim da nema smisla nabrajati.

Ukratko, pohvala da se krenulo u ovom smjeru i smatram da će se srednji i duži rok ovo pokazati kao odličan potez, neovisno o otporima u promjeni (za nešto što su, u suštini, ionako dva računala koja moraju međusobno razmijeniti neke poruke).

Druga značajnija promjena je i pitanje načina obračuna obračuna za mirovinsko osiguranje prvog stupa. Tu sada postoji klizna skala čiji je temeljni cilj povećati dohodak najmanje plaćenih zaposlenih i imam osjećaj da će oni baš značajno cijeniti ovu promjenu.

Da, način obračuna je kompliciraniji i daleko složeniji, no opet, nije da računovođe rukom računaju svaki dohodak posebno nego to radi računalo umjesto njih, ako imate dobrog isporučitelja programske podrške onda problema nema niti će ih biti. A prije nego što krenete kritizirati cijeli model obračuna, vrijedi znati kako mi nismo jedini koji ima takav obračun i sličnih metoda obračuna ima i u drugim zemljama. U trenutku kada sam prije nekoliko godina proučavao poreze i doprinose, uočio sam da primjerice Velika Britanija ima vrlo slični pristup najnižim plaćama i to je dobro.

Općenito, ako promatrate naše poreze i doprinose, unatoč općem stavu, oni ipak nisu preveliki i sasvim su uporedivi s ostalim zemljama Europske Unije (čak su i značajno manji nego u nekim zemljama), te su usporedivi s našim neposrednim okruženjem i vjerujem da će u kombinaciji promjena u shemi poreza na dohodak i obračuna mirovinskog biti još konkurentniji. Ono što nas u stvari koči i čini nekonkurentnim nije u tolikoj mjeri porezna presija na rad, koliko je riječ o ukupnoj neučinkovitosti/neproduktivnosti sustava. A ako govorimo o produktivnosti, to se ne odnosi na vas osobno i vaše radno mjesto koje je možda iznimno učinkovito, ili čak na vašu tvrtku u kojoj radite koja je također možda iznimno učinkovita, nego u ukupnu produktivnost vašeg radnog mjesta je ugrađena i neproduktivnost i neučinkovitost cijelog državnog aparata i buduću konkurentnost naše države moramo početi crpiti na način da krenemo sustavno rješavati te neefikasnosti.

Mimo gornjega, zahvaljujući dosadašnjim poreznim korekcijama, bitno je objasniti kako je porez na dohodak toliko opterećen i osakaćen različitim olakšicama da u ovome času (vjerojatno) manje od polovice svih zaposlenih uopće plaća porez na dohodak (nisam gledao statistike ali to je za očekivati), pa se onda postavlja pitanje da li je doista riječ o porezu na dohodak i ostvaruje li on uopće svoju svrhu ako većina ljudi koji ostvaruje dohodak nije zahvaćeno porezom? To ne znači da taj porez treba ukinuti nego da smo u beskonačnim intervencijama u porez na dohodak negdje putem izgubili njegovu svrhovitost. Ono što je trebalo raditi svih ovih godina nije nužno bila intervencija u porez na dohodak (naravno da je, jer smo dugo vremena bili na vrhu skale), nego smo trebali intervenirati i u doprinose gdje je naš doprinos za mirovinsko ili zdravstveno ukupno nešto veći nego u drugim zemljama. Tako da sada imamo koliko toliko konkurentno stanje u pogledu poreza na dohodak, intervencijama u obračun mirovinskog smo adresirali neto plaću najslabije plaćenih dijelova radne snage pa još ostaje samo fino podešavanje doprinosa na zdrastveno (koji ide na teret poslodavca i ne iskazuje se na isplatnim listama ali opterećuje ukupni trošak rada).

I da sve ovo gore sažmem u jednoj rečenici: smatram da su sve ove promjene koje su se dogodile dobrodošle te da će se pozitivni efekti ove strukturne promjene (ne bih je nužno nazvao velikom reformom) vidjeti u srednjem i dugom roku, dok će oni najmanje plaćeni vidjeti i neposredne kratkoročne efekte. Rekao bih da je ova strukturna promjena rezultat pristupa novog ministra financija koji je odlučio napraviti značajnu promjenu razmišljanja u odnosu na inkrementalne promjene koje su se događale posljednjih dvadesetak godina i ako želimo biti vjerodostojni u kritici onda moramo biti i dosljedni da pohvalimo kada je nešto dobro učinjeno, a smatram da je ovo definitivno takva situacija.

Misao dana:
I’m proud to pay taxes in the United States; the only thing is, I could be just as proud for half the money.

Share the post "O novom obračunu plaće / osobnog dohotka"

  • Facebook
  • Bluesky