Prošlu nedjelju navečer, novinar Jutarnjeg lista Gojko Drljača poslao mi je pet pitanja o Drugoj fundaciji. Upit je počinjao rečenicom: “U redakciji smo dobili informacije koje otvaraju pitanja o Drugoj fundaciji odnosno vašem biznisu zastupanja dužnika u švicarskim francima protiv banaka.” Zamolio sam ga da s objavom pričeka moj povratak s puta i neposredan razgovor, uz rečenicu koju je u članku korektno citirao: uvjeren sam da biste nakon toga imali sasvim drugačija pitanja. Redakcija nije mogla čekati, pa sam odgovore poslao pisano, iz Španjolske (gdje trenutno radim), u roku od svega 40 sati koliko su mi dali.
Prvo priznanje, jer je zasluženo. G. Drljača me kontaktirao prije objave, moje je odgovore prenio točno i u cijelosti, kao okvir uz članak, upravo kako je obećao. S njim o švicarcima javno raspravljam još od svibnja, i tada sam napisao da su njegovi tekstovi, za razliku od sponzoriranih kolumni, korektni. Pri tome ostajem: činjenice koje je od mene dobio prenesene su točno i cjelovito.
Problem nisu činjenice. Problem su zaključci izvedeni bez razumijevanja cjeline, i upravo zato ovaj tekst nije demanti. Ovo je popis pitanja koja bi svatko tko tu cjelinu razumije postavio, a koja postavljena nisu. Drugim riječima: dokaz one moje rečenice iz e-maila.
Prije toga, jedna napomena o podrijetlu priče. Pitanja nisu nastala u redakciji; stigla su, kako upit sam kaže, izvana, kao složeni paket. Nije ni prvi put: prije nekoliko tjedaan Poslovni dnevnik objavio je slični nepotpisan tekst o istoj temi, s dijelom istih podataka, a da me nitko nije ni pokušao kontaktirati. Takvi paketi imaju autora, trošak i svrhu, a njihov rukopis je prepoznatljiv; autora ne moram imenovati, on zna da znam. Važnije od autora je pitanje kome paket koristi. I da ne bude zabune: novinari smiju pitati sve, o svakome, pa i o meni, i prvi ću to braniti, jer sam na tom načelu proveo dobar dio radnog vijeka. Ovo stoga nije prigovor pitanjima nego molba čitatelju: dok čitate ovu priču, dopustite i mogućnost da ona nije nastala spontano, nego kao dio kampanje s jasnim ciljem. Druga fundacija je uvjerljivo najveći pojedinačni tužitelj protiv banaka u Hrvatskoj, i svaka naša tužba drži otvorenim rizik da će banke za nezakonitu zaradu na CHF kreditima ipak odgovarati. Komu je u interesu da se povjerenje u takvog tužitelja oslabi, prosudite sami. To ću reći jednom i ostaviti po strani, jer zanimljivije je ono što slijedi.
Jedna riječ: “jamčimo”
Priznajem da nisam razumio čemu inzistiranje na toj riječi. Sada, nakon što sam pročitao članak, razumijem: cijela konstrukcija o “nerizičnom poslu” stoji ili pada na tome znači li “jamčimo” zajamčeni iznos ili zajamčenu raspodjelu.
Pa da jednom zauvijek bude jasno. Da, jamčimo, i to bez ikakve ograde: klijentu pripada 75 posto svakog eura koji se naplati od banke. To je jamstvo raspodjele i ono vrijedi od prvog dana. Ono što nitko nikada nije jamčio jest iznos, jer iznos određuje sud, a ne mi. Nikome nije obećano “dobit ćete toliko i toliko”; obećano je “što god se naplati, tri četvrtine je vaše, a ako se ne naplati ništa, ne dugujete ništa”. I kad kažem ništa, mislim doslovno: čak i ovjeru ugovora kod javnog bilježnika plaća Druga fundacija. Za usporedbu, sjetite se koliko su vam raznih naknada banke naplatile pri sklapanju tih istih kredita (dapače, ako imate takve kredite, javite nam se da vam vratimo nešto od toga – čak i ako ste ih već utužili i dobili, imamo mi još ideja).
Ista logika razrješava i navodnu kontradikciju između “nerizičnog” posla za klijente i “rizične” obveznice za ulagatelje. Sudski spor protiv banke jest rizičan i to nikada nismo porekli. Naš model taj rizik ne ukida, jer ga nitko ne može ukinuti; naš model ga premješta, s potrošača koji ga ne može nositi na ulagatelje koji su za to plaćeni. Zato klijent ne riskira ništa i zato obveznica nosi 12 posto. To nisu dvije proturječne poruke dvjema publikama, nego jedna istina, rečena svakome u dijelu koji se na njega odnosi. Da smo rizik sakrivali, prodavali bismo obveznicu uz tri posto.
I još jedna činjenica koju članak izostavlja, a koja njegovu konstrukciju okreće naglavce: obveznica je izdana privatnom ponudom. Zakon izričito ograničava javno oglašavanje takvih izdanja, i tih smo se ograničenja držali doslovno i vrlo strogo: uvjete, rizike i cjelokupnu dokumentaciju ulagatelji su dobili prije upisa, u razgovorima jedan na jedan, u informacijskom paketu opsežnijem od svega što je o obveznici ikada izrečeno javno. Javnosti sam o njoj govorio tek nakon izdanja, jer prije nisam ni smio. Svaka sugestija da sam javnosti pričao jedno, a ulagateljima prešutio rizike, obrće dakle i redoslijed i stvarnost: oni koji su rizik preuzeli znali su o njemu najviše, i znali su prvi te i danas znaju daleko više. Smatram i tvrdim kako je citat o “zaista rizičnoj obveznici”, koji članak koristi kao dokaz proturječja, upravo dokaz suprotnog: tako govori izdavatelj koji rizik ne skriva ni od koga.
Usput, o riječima: u odgovorima sam ispravio i riječ “zastupanje”, jer Druga fundacija nikoga ne zastupa niti bi smjela, budući da je zastupanje pred sudovima rezervirano za odvjetnike. Ispravak je u tekstu članka korektno prenesen. U podnaslovu je, međutim, ostala ista pogrešna riječ. Kad ispravak uđe u tekst, a pogreška ostane u naslovu, okvir je očito bio važniji od činjenice.
Pitanja koja nisu postavljena
Prvo nepostavljeno pitanje: koliko vrijedi ono što tužite? Članak do centa barata našom poznatom obvezom, otprilike milijun eura prema imateljima obveznica u veljači 2029., i iz nje izvodi zaključke o održivosti. Ali solventnost se ne računa iz jedne strane bilance. Na drugoj strani stoji portfelj potraživanja prema bankama, čija vrijednost ovisi o broju i veličini predmeta, a to pitanje, jedino iz kojeg se išta o održivosti može zaključiti, u upitu ne postoji. Nismo ga odbili; nitko ga nije ni postavio. Analiza koja uspoređuje poznatu obvezu s imovinom za koju nije ni pitala nije analiza, nego slikoviti dojam s brojkama.
Drugo nepostavljeno pitanje: koliko u Hrvatskoj traje naplata kroz sud? Članak sudi poslovni model Druge fundacije na temelju financijskih izvješća za prve dvije godine rada. Pa vas pitam: poznajete li ikoga tko je nekoga tužio, u ovoj zemlji, i od podnošenja tužbe do pravomoćne presude i naplate stigao za dvije godine? Protiv banke, koja ne štedi novac i koja koristi apsolutno svako procesno pravo kako bi odugovlačila i usporila postupke? Društvo koje vodi višegodišnje sporove u prvim godinama po definiciji iskazuje troškove, jer se pristojbe i vještačenja plaćaju unaprijed, a naplata dolazi na kraju. Upravo zato obveznica dospijeva 2029., a ne 2026. Suditi nas po drugoj godini znači suditi voćnjak po drugoj sezoni nakon sadnje. Kao da gradite zgradu pa se žalite što tokom gradnje ne ubirete najamninu i pritom zaključujete kako je projekt “rizičan”.
Treće nepostavljeno pitanje: što je Vrhovni sud zapravo odlučio? Odluka Rev-457/2025 za konvertirane kredite ne proizvodi izgubljene sporove, nego manje iznose u dobivenima: potrošačima je priznato pravo na zateznu kamatu, a uskraćen povrat glavnice. Klijent i dalje dobiva svojih 75 posto, samo od manjeg iznosa, pa su naši interesi i njegovi poravnati jednako kao i prije. A o samoj odluci vodi se postupak pred Ustavnim sudom, pa priča o konvertiranim kreditima nije završena; o tome zašto tu odluku smatram pogrešnom pisao sam u lipnju. Evo jedne jednostavne analogije zašto odluka VSRH-a nije logična ili održiva – VSRH je odlučio da vam lopov ne mora vratiti auto koji vam je ukrao, ali mora podmiriti troškove pranja i goriva.
“Otkriće” staro četrnaest godina
Naslov članka obećava odgovor na pitanje tko “zapravo stoji” iza Druge fundacije, kao da je nešto otkriveno. Nije. Sve što članak o vlasničkoj strukturi navodi prepisano je iz javnih registara, u koje sam te podatke, kao zakonski zastupnik, sam upisao, ispravno, u roku i u skladu sa zakonom. Ta struktura nepromijenjena je od 2012. godine, punih četrnaest godina, i od tada je uredno prijavljivana nadležnim tijelima; javno je pretraživa i svakome dostupna jednim upitom. Ništa od toga nijednog dana nije bilo skriveno. Otkriće koje godinama stoji u javno objavljenoj knjizi nije otkriće, nego zakašnjelo čitanje. Poslovne odnose s vlasnicima, partnerima ili klijentima javno ne komentiram, kao niti jedno drugo trgovačko društvo, i to nije tajnovitost nego temeljna pristojnost prema ljudima s kojima radim.
Slično je i s mojim životopisom, koji je u članku prikazan kao zbirka “zvučnih titula” bez međusobne veze. Nijedna od njih nije samoproglašena: predsjednika IAPC-a biraju kolege iz desetaka zemalja i svih kontinenata, liste i nagrade imaju svoje žirije, a svaka stavka provjerljiva je jednim upitom, što je više nego što se može reći za “informacije” koje su pokrenule ovu priču. A nit koja ih povezuje postoji već desetljećima i nije se promijenila: podaci, transparentnost i asimetrije moći, od popisa birača i javne nabave do banaka. Tko tu nit i logičnu progresiju ne vidi, proglasit će putanju čudnom. Nije čudna. Samo se proteže kroz više desetljeća.
Gdje završava javni interes
Dio postavljenih pitanja posve je legitiman i na njih sam odgovorio bez zadrške. Kad je suvlasnik društva uhićen, javnost ima pravo pitati kako je društvo financirano i što to znači za klijente. Ali javni interes nije sve što javnost može zanimati. Za tu razliku postoje pravila, i to ne moja: Kodeks časti hrvatskih novinara dopušta zadiranje u privatnost samo kad je opravdano iznimnim javnim interesom, a Europski sud za ljudska prava u presudama Von Hannover (br. 2) i Axel Springer postavio je test koji primjenjuju sudovi diljem Europe: pridonosi li objava raspravi od općeg interesa, ili samo zadovoljava znatiželju? Javna osoba sam za sve što je povezano s mojim javnim radom i tu ne tražim nikakvu zaštitu. Ali privatni spor fizičke osobe s datumom sudskog spora iz 2011., u međuvremenu riješen nagodbom, ne prolazi taj test ni po jednom meni zamislivom kriteriju: iz njega čitatelj o obveznicama, sporovima i pravima klijenata ne saznaje ništa.
Članak je, doduše, objavom detalja nehotice ponudio i mjeru te “afere”, “drame” riješene nagodbom. Odgovorio sam i na to pitanje, kako ne bi bilo dojma da išta skrivam. Ali crta između javnog interesa i nečijeg interesa da nešto postane javno ostaje, i trebala bi je povlačiti svaka redakcija sama.
Odgovori, u cijelosti
Kako sam i najavio u e-mailu, ovdje su moji odgovori točno onako kako sam ih poslao. Pitanja, koja je Jutarnji objavio integralno, ovdje prenosim sažeto.
Prije odgovora iznio sam nekoliko činjeničnih ispravaka:
Druga fundacija ne zastupa dužnike. Potraživanja preuzima ugovorom o ustupu (cesiji) i u postupcima je tužitelj u svoje ime, na vlastiti rizik i trošak. Naplata je, kako stoji i na našim stranicama, komisijska: i klijent i Druga fundacija naplaćuju se tek kada se naplati od banke. Klijent pritom zadržava 75 posto naplaćenog iznosa, a ako postupak ne uspije, ne snosi nikakve troškove. Ništa nije “jamčeno”.
Obveznice ne isplaćuju godišnje kupone. Prinos od 12 posto godišnje isplaćuje se jednokratno, zajedno s glavnicom, na dan dospijeća 6. veljače 2029. Do danas stoga nije dospjela niti jedna isplata, pa niti jedna nije mogla izostati. Obveznica se nalazi u depozitoriju SKDD-a pod oznakom IIF-O-0292A.
Iako to niste pitali, osvrnut ću se i na postupak Agencije za zaštitu osobnih podataka iz 2023., budući da se i ono ponovno spominje u paketu pitanja koja su distribuirana redakcijama. Podaci su prikupljeni iz javnih registara. Prije njihove obrade proveli smo sve testove koje Opća uredba o zaštiti podataka zahtijeva za obradu na temelju legitimnog interesa, uključujući test razmjernosti, i ta je dokumentacija dostavljena AZOP-u tijekom 2023., zajedno sa svim traženim očitovanjima. U više od tri godine od tada AZOP nije izrekao nikakvu mjeru ni upozorenje, niti je zatražio dodatno očitovanje.
1. O vlasničkoj strukturi i stvarnom vlasništvu
Vlasnička struktura i podaci o stvarnom vlasništvu ispravno su i u skladu sa zakonom upisani u sudski registar i Registar stvarnih vlasnika. Poslovne odnose s vlasnicima, partnerima ili klijentima javno ne komentiram, kao što to ne čini niti jedno drugo trgovačko društvo.
2. O ulaganju fonda ORCA Bason i ulozi Vuka Vukovića
Obveznice su izdane 2024. pod jednakim uvjetima za sve ulagatelje, pa tako i za fond ORCA Bason, bez ikakvih dodataka ili posebnih sporazuma. O izdanju obveznica odlučila je uprava Druge fundacije, a u trenutku izdanja g. Vuković nije bio ni suvlasnik društva. U trenutku upisa protiv fonda nije bila poduzeta nikakva nadzorna mjera, a mjere Hanfe iz 2025. odnose se na distribuciju udjela fonda u Hrvatskoj, potpuno su odvojena stvar i Druga fundacija u tim postupcima nije bila stranka niti predmet interesa regulatora. Pitanja o fondu i njegovoj ulagačkoj politici molim uputite fondu i nadležnom regulatoru. G. Vuković nikada nije sudjelovao u upravljanju društvom niti je koristio prokuru, koja je služila isključivo osiguranju kontinuiteta poslovanja. Opozvana je odlukom uprave 11. rujna 2026., istoga dana kada sam saznao za njegovo uhićenje, a brisana je iz sudskog registra 24. rujna 2026.
3. O financijama društva, obveznicama i položaju klijenata
Podaci koje navodite odnose se na 2024. Prema izvješću za 2025., prihodi su porasli na približno 153.000 eura, a gubitak se smanjio na približno 17.600 eura. Druga fundacija vodi višegodišnje sudske postupke: pristojbe i predujmovi za vještačenja plaćaju se unaprijed, a rezultati poslovanja očekuju se po okončanju tih postupaka. Negativni kapital u ovoj fazi odražava upravo te unaprijed plaćene troškove postupaka, a ne nenaplative obveze. Upravo zato smo se odlučili za javno izdanje obveznica s dospijećem 2029.: time smo jasno pokazali da smo spremni na dugu borbu. Druga fundacija u potpunosti je financirana, a po potrebi su spremne i dodatne linije financiranja, pa hipotetski scenarij koji navodite ne smatram realnim. No budući da pitate: i u tom hipotetskom scenariju sudski postupci se ne gase. Potraživanja su najvrjednija imovina društva, a zadaća je svakog upravitelja da postupke dovede do kraja i imovinu naplati. Rizik u tom scenariju snose ulagatelji, vlasnici i imatelji obveznica, a položaj klijenata ostaje uređen njihovim ugovorima: naplaćuju se kada se naplati od banke. Klijenti su sa svojim pravima upoznati prilikom potpisivanja.
4. O konvertiranim kreditima i odluci Vrhovnog suda
Konvertirani krediti čine značajan dio portfelja. Odluka Vrhovnog suda Rev-457/2025 bila je jedan od scenarija predviđenih poslovnim planom, a poslovni model unaprijed je testiran i na taj scenarij, uključujući djelomičnu restituciju, te ostaje održiv. O toj odluci vodi se postupak pred Ustavnim sudom, pa sudska praksa o konvertiranim kreditima još nije konačna. Svakoj banci uz tužbu dostavljamo i ponudu za nagodbu; do danas niti jedna banka nije pristala na pregovore.
5. O mojim osobnim financijama
Pitanje se odnosi na moje osobne financije, a ne na Drugu fundaciju. Podatak koji navodite ne odgovara današnjem stanju: s drugom stranom postignuta je nagodba i ta je situacija zaključena. Pojedinosti nagodbe ne komentiram. Ta situacija nema nikakve veze s vlasničkom strukturom ni s poslovanjem Druge fundacije. Iskreno, ne vidim javni interes u svojim osobnim financijama, ali odgovaram kako ne bi bilo dojma da išta skrivam.
Za kraj
Moj rad ponekad je nosio etiketu “kontroverznog”, i s vremenom sam shvatio da ta riječ u pravilu znači samo jedno: da se nisam povukao pred jačim. Govorio sam istinu i postavljao pitanja moćnijima od sebe i to me često jako skupo koštalo, a presude o tome tko je bio u pravu stizale su kasnije, i javne su. Nemam nikakvog razloga vjerovati da će ovaj put biti drukčije.
Druga fundacija će se za svoje klijente boriti do kraja. Naši motivi su stopostotno poravnati s njihovima iz najjednostavnijeg mogućeg razloga: ako se oni ne naplate, ne naplaćujemo se ni mi. Uvjerljivo smo najveći tužitelj protiv banaka u Hrvatskoj i ta pozicija ima cijenu koju plaćamo svjesno: nećemo biti dragi nikome tko o bankama ovisi ili za njih radi.
Ako imate neutuženi kredit u švicarskim francima (ili drugim valutama) konvertiran ili ne, utužen ili ne, i želite znati što to znači za vas, pišite Drugoj fundaciji. Odgovorit ćemo vam jednako kao i novinaru: u cijelosti.
Misao dana: Solvency analysis made easy: count the liabilities, skip the assets, publish the verdict.
Share the post "Imali biste sasvim drugačija pitanja"
Već dugo vremena promatram te redovite dokapitalizacije Croatia Airlinesa, nije sporno da je riječ o strateškoj kompaniji (koju actually i volim i super su mi s novim avionima), no ovaj političko-managerski dio je krajnje problematičan pa evo jedne malo detaljnije inventure.
Krajem listopada glavna skupština Croatia Airlinesa izglasala je još 35 milijuna eura državnog novca. Prema vladinoj odluci iz prosinca 2025. ta je tranša trebala stići tek 2027. (Vlada RH), ali je izglasana godinu ranije, nakon tromjesečja s 15 milijuna eura gubitka i uz 20,4 milijuna eura na računu (izvještaj I.–IX. 2026.). Kompanija razlog ubrzanja nije objasnila, ali brojke prilično jasno govore same. To je posljednja tranša paketa od 156 milijuna eura koji je Vlada odobrila 12. prosinca 2025., uz obrazloženje da se ponaša kao privatni investitor koji ulaže u bolju budućnost.
Tvrdim da to nije istina, i to ne samo politički nego i pravno. Kad država da novac poduzeću, a pritom se ne ponaša kao privatni ulagač, Europa to zove državnom potporom. Ova, koliko se iz javnih izvora može utvrditi, Komisiji nije ni prijavljena ni od nje odobrena, a takva je potpora nezakonita. Ako se uz to pokaže i nespojivom s pravilima o potporama, vraća se s kamatama, što za kompaniju s 19,5 milijuna eura kapitala nije računovodstvena fusnota nego stečaj. Država je, drugim riječima, u pokušaju da spasi avion, počela piliti krilo na kojem sjedi.
25 godina u četiri vala
Kad se sve posloži kronološki, očigledno je kako se uporno ponavljaju dokapitalizacijski ciklusi bez da se bilo što smisleno promijeni s upravljanjem same kompanije.
Prvi val počinje još 2003. i 2004., kad upisani kapital raste za skromnih 40 milijuna kuna (DUR). Pravi posao, međutim, rade državna jamstva. Kompanija se zaduživala uz jamstvo države, a od 2005. do 2012. država je platila oko 1,02 milijarde kuna protestiranih jamstava (Vlada RH). U rujnu 2011. Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja odobrila je još 42,4 milijuna eura za obveze prema Airbusu (EX-YU Aviation). Dug po jamstvima, zajedno s 210 milijuna kuna zateznih kamata, pretvoren je 2012. u 862 milijuna kuna kapitala, a 27. lipnja 2013., na posljednjoj sjednici prije ulaska u EU, AZTN je odobrio program restrukturiranja 2011.–2015. s 1,181 milijardom kuna potpore (AZTN). Četiri dana kasnije takvu bi odluku donosio Bruxelles. U prosincu iste godine stiglo je još 80 milijuna kuna kapitala (Vlada RH).
Drugi val dolazi u rujnu 2019., kao “predujam za stabilizaciju” od 250 milijuna kuna, uplaćen prije planirane dokapitalizacije i dolaska strateškog partnera (Godišnje izvješće 2019.). Partner nije došao: stigle su dvije neobvezujuće ponude i postupak je zaustavljen. Predujam je u siječnju 2020. preimenovan u zajam s rokom od dvije godine, a rok je zatim više puta produljivan. Državni ured za reviziju utvrdio je da je kompanija od obveznih mjesečnih izvještaja o trošenju tog novca dostavila točno dva (EX-YU Aviation).
Treći val je COVID i tu je, treba reći, sve bilo po pravilima. Komisija je 1. prosinca 2020. odobrila 88,5 milijuna kuna naknade štete (predmet SA.55373), a Ryanairova tužba protiv te odluke odbijena je 2022. (Predstavništvo EK). Glavna skupština je 14. prosinca 2020. podigla kapital s 277,9 na 627,9 milijuna kuna, a država je uz to dala zajam od još 250 milijuna kuna, sve prema Privremenom okviru i s izričitom svrhom vraćanja kapitala na razinu od 31. prosinca 2019. (Godišnje izvješće 2020.). U studenom 2022. slijedio je zajam od 94 milijuna kuna, a u prosincu 2022. još 296 milijuna kuna kapitala, čime je temeljni kapital narastao na 923,9 milijuna kuna (Index.hr).
Četvrti val je “tranzicija flote”. Vlada je 12. prosinca 2025. odlučila pretvoriti 85,9 milijuna eura zajmova i kamata u kapital i dodati 70 milijuna eura u novcu (Vlada RH). Prvih 43 milijuna konvertirano je 29. prosinca 2025., ostatak zajmova i prva novčana tranša od 35 milijuna 19. siječnja 2026. (Glas Slavonije), a druga tranša, obećana za 2027., izglasana je 29. listopada 2026. (Index.hr).
Kad se sve zbroji, samo od 2019. država je u kompaniju unijela oko 253 milijuna eura, a s potporama iz 2011. i 2013. oko 450 milijuna eura. Za usporedbu, cijeli današnji kapital i rezerve Croatia Airlinesa iznose 19,5 milijuna eura. Nešto je, dakle, potrošeno.
Gdje je nestalo 30 milijuna eura (računovodstvena cveba)?
Pažljiv čitatelj bilance primijetit će nešto čudno. Na kraju 2022. temeljni kapital Croatia Airlinesa bio je 923,9 milijuna kuna, što je po fiksnom tečaju oko 122,6 milijuna eura. Godinu kasnije iskazan je kao 92,4 milijuna eura. O tome nije bilo naslova ni javne rasprave. Trideset milijuna eura jednostavno je “isparilo”. Objašnjenje je u euru, i vrijedi ga ispričati do kraja, jer pokazuje kako se gubitak može izbrisati iz knjiga, a da nitko ne izgubi ni centa.
Uvođenjem eura 1. siječnja 2023. sva dionička društva u Hrvatskoj morala su u roku od godinu dana preračunati temeljni kapital i nominalni iznos svojih dionica u eure. Izmjene Zakona o trgovačkim društvima propisale su da se preračunava po fiksnom tečaju od 7,5345 kuna za euro, uz zaokruživanje na cent, ali i da nominalni iznos dionice mora biti iskazan u cijelim eurima (NN 114/2022). Tu nastaje problem. Croatia Airlines je imao 92.387.953 dionice nominalne vrijednosti 10 kuna. Deset kuna podijeljeno sa 7,5345 daje 1,3272 eura po dionici, a to nije cijeli broj.
Zakon je društvima ostavio tri izlaza. Prvi je zaokružiti nominalni iznos naviše, na 2 eura po dionici. Temeljni kapital tada raste na 184,8 milijuna eura, ali razliku od 62,2 milijuna eura treba pokriti iz rezervi ili zadržane dobiti, a Croatia Airlines nije imao ni jedno ni drugo, samo nagomilane gubitke. Drugi izlaz je zamijeniti dionice s nominalnim iznosom dionicama bez nominalnog iznosa; tada temeljni kapital ostaje točno onakav kakav jest, 122,6 milijuna eura, samo izražen u eurima. To je, uzgred, napravio dio hrvatskih dioničkih društava. Treći izlaz je zaokružiti nominalni iznos naniže, na 1 euro.
Croatia Airlines je izabrao treći put. Glavna skupština 13. travnja 2023. donijela je odluku kojom je nominalna vrijednost dionice zaokružena na 1 euro “kao najbliži cijeli broj”, a temeljni kapital smanjen s 122.619.885,86 eura za 30.231.932,86 eura na 92.387.953 eura (odluka Glavne skupštine). Računica je jednostavna: svaka dionica “izgubila” je 0,3272 eura nominale, a pomnoženo s 92,4 milijuna dionica to daje točno onih 30,2 milijuna.
Kamo je otišao taj novac? Nikamo, jer novca nije ni bilo. Zakon zabranjuje da se taj iznos isplati dioničarima i dopušta samo da ode u rezerve ili na pokriće gubitaka (TEB), a Croatia Airlines je napravio oboje: 30,2 milijuna prebačeno je u kapitalne rezerve i odmah potrošeno na brisanje prenesenog gubitka. Na kraju 2023. preneseni gubitak iznosio je 80,6 milijuna eura umjesto oko 110 (Godišnje izvješće 2025.), a vlastiti kapital nije se pomaknuo ni za cent: 11,7 milijuna na kraju 2022., 14,5 na kraju 2023., razlika je dobit i revalorizacija motora (Annual Report 2023). Nitko nije ništa izgubio, jer je sve izgubljeno godinama ranije.
To je zakonito prema hrvatskom Zakonu o trgovačkim društvima, ali zakonito ne znači i logično. Kompanija je na kraju 2023. izgubila “samo” 84 posto upisanog kapitala umjesto 88, a svaka kasnija dokapitalizacija kreće s niže baze, pa naslov “kapital povećan na 248 milijuna eura” zvuči kao rast, iako je dobrim dijelom povratak na razinu s koje je kapital 2023. tiho skraćen. Da je kompanija izabrala dionice bez nominalnog iznosa, u bilanci bi i danas stajala cijela rupa. Bilo bi ružnije, ali iskrenije jer ovim manevrom poništeno je potiho 25% temeljnog kapitala (i pripadajućih gubitaka); Terry Prtatchett kaže da laž obiđe pola svijeta dok istina još obuva čizme, a ovdje je uljepšana bilanca stigla u novine dok je cijela rupa još tražila revizorsku fusnotu (koju nisam našao).
Kako je nacionalni prijevoznik ostao bez aviona?
Godine 2000. Croatia Airlines je posjedovao šest novih Airbusa, kupljenih u paketu vrijednom 272 milijuna dolara (Hina). Na kraju 2019. još je pet bilo njegovih, dok su turbopropeleri Dash 8-Q400 od početka bili u najmu (Godišnje izvješće 2019.). Danas ih je nula. Svih 17 operativnih zrakoplova u dugoročnom je operativnom najmu. Kako se zove nacionalni zrakoplovni prijevoznik bez ijednog vlastitog zrakoplova? Putnička agencija s pilotskom licencom. Ili, ako baš inzistirate na diplomatskom rječniku, “asset-light model”. Da stvar bude zabavnija, i susjedni Air Montenegro, državna kompanija nastala 2021. na ruševinama Montenegro Airlinesa, u svojoj floti ima vlastite Embraere (Air Montenegro). Croatia Airlines u ovom trenutku posjeduje manje aviona od Crne Gore. Air Nauru je nacionalna avio kompanija koja posjedujue samo jedan avion, Croatia Airlines ima jedan manje od Air Nauru. Nula aviona.
Prelazak se dogodio u nekoliko poteza. U siječnju 2023. kompanija je od Air Lease Corporationa unajmila prvih šest novih A220 (SeeNews), a u listopadu još tri od Azorre. U rujnu 2023. prodala je cijelu vlastitu flotu, četiri A319 i jedan A320 s motorima, tvrtki World Star Aviation i odmah je unajmila natrag (Aviation News); cijena nikada nije objavljena. Krajem 2023. i početkom 2024. ugovor s Airbusom za šest A220-300, koji je kompanija trebala platiti sama, prenesen je na Griffin Global Asset Management, koji je preuzeo predujmove i avione daje u najam (obavijest ZSE). Onda su na red došli i rezervni motori: jedan u studenom 2025. za 12,9 milijuna eura, a još dva u lipnju i rujnu 2026. za ukupno 25,7 milijuna eura, uz povratni najam (Godišnje izvješće 2025., izvještaj I.–IX. 2026.).
Sama po sebi, prodaja i povratni najam nisu grijeh; to danas rade mnoge europske aviokompanije. Problem je u tome što ovdje jednokratni novac stiže upravo kad ga nedostaje, a za sobom ostavlja godine najamnine u dolarima. Na kraju 2025. obveze po najmovima iznosile su 193,8 milijuna eura, a ukupni budući najmovi 261,4 milijuna, od čega 182,5 milijuna dospijeva nakon 2028. Omjer duga i vlastitog kapitala bio je 3.524 posto (Godišnje izvješće 2025.).
A privatni ulagač u kompaniju bez ikakve imovine nema što uzeti u zalog, nego mu ostaje samo poslovni plan (kompanije koja povijesno posluje s gubitkom).
Kako pravila o potporama rade, i kako ih države zaobilaze
Počnimo od pitanja koje nitko u Banskim dvorima ne voli: zašto Europa uopće zabranjuje državama da pomažu vlastitim tvrtkama? Odgovor je banalan. Jedinstveno tržište znači da se hrvatski, njemački i irski prijevoznik natječu na istim linijama, pod istim pravilima. Ako svaka država smije puniti blagajnu svom prvaku, tržište se pretvara u natjecanje ministarstava financija, a to natjecanje Hrvatska gubi i prije nego što počne. Pravila o državnim potporama su, dakle, prije svega zaštita malih država od velikih. Ironija je u tome što ih male države najradije zaobilaze.
Mehanika je jednostavna, gotovo vogonska u svojoj dosljednosti. Članak 107. UFEU-a zabranjuje potporu i nabraja iznimke, od naknade štete za izvanredne događaje (tako je odobrena COVID naknada Croatia Airlinesu) do restrukturiranja poduzeća u teškoćama, uvijek pod uvjetima. Članak 108. dodaje proceduru: prvo prijavi, onda čekaj odluku, a tek onda plati. Potpora isplaćena bez toga je nezakonita, čak i kad bi je Komisija na kraju odobrila; potpora koju Komisija ocijeni protivnom pravilima je nespojiva i vraća se s kamatama, a Komisija na to ima deset godina (Uredba 2015/1589). Povrat nije kazna, nego vraćanje tržišta u stanje kao da potpore nikad nije bilo. Što to znači za kompaniju koja je novac već potrošila, najbolje znaju bivši zaposlenici Malév-a, koji je 2012. upravo zbog toga stao, kao i katalonski Spanair (EX-YU Aviation).
Komisija je, treba reći, potpuno ravnodušna prema tome je li vlasnik država ili privatnik. Kad je 2021. odobrila talijanskoj državi da u novu kompaniju ITA uloži 1,35 milijardi eura, objasnila je da pravila ne prave razliku između javnog i privatnog vlasnika, samo traže da se država ponaša kako bi se ponašao privatni ulagač, a očekivani prinos od ITA-e procijenila je višim od troška kapitala (izjava Komisije). Istoga dana, u istom priopćenju, Komisija je zaključila da su dva zajma od ukupno 900 milijuna eura staroj Alitaliji iz 2017. nezakonita potpora, jer država prije davanja nije procijenila koliko je vjerojatno da će joj novac biti vraćen (Euronews). Ista država, isti sektor, isti dan, dva suprotna ishoda. Razlika nije bila u novcu, nego u papiru koji je postojao prije novca.
Države su u izbjegavanju ovih pravila kreativnije nego u bilo čemu drugom. Prva i najomiljenija tehnika je proglasiti se privatnim ulagačem, po mogućnosti glasno i bez priloženog izračuna. Druga je preimenovanje: novac se zove “predujam”, pa “zajam dioničara”, pa “potraživanje”, pa “temeljni kapital”, kao gusjenica koja nikad ne postane leptir nego samo sve skuplja gusjenica. Treća je posrednik: novac ne daje ministarstvo nego državna zračna luka, razvojna banka ili regija, u nadi da Bruxelles neće povezati točkice. Četvrta su jamstva i odgode, potpore koje ne izlaze iz proračuna dok netko ne mora platiti. Peta je naknada za javnu uslugu, legitiman instrument koji postaje potpora čim naknada premaši stvarni trošak. Šesta, talijanska specijalnost, je “nova kompanija”: stara se pusti da potone s nezakonitom potporom na leđima, a nova, čista i nevina, preuzme avione, slotove i logo. I sedma, najstarija od svih: isplatiti odmah, a pitati poslije, jer postupak pred Komisijom traje godinama, a do presude se političari obično više ne sjećaju kako se zovu.
Croatia Airlines je, uzgred, u 25 godina prošao kroz najmanje četiri od ovih sedam tehnika. Ne zbog nekakvog zlog plana, nego zato što kad je jedini alat koji imate čekić, svaki problem izgleda kao dokapitalizacija (iako, ovoga puta čini mi se da vlada priprema Air Italia scenarij nakon što ispucaju ovu dokapitalizaciju).
Zašto CA situacija ukazuje na nezakonitu državnu potporu
Tri od četiri uvjeta za potporu ovdje su nesporna: novac je proračunski, odluku je donijela Vlada, koristi jednoj kompaniji, a Komisija je u odluci SA.103028 već utvrdila da potpora hrvatskom zrakoplovstvu utječe na tržišno natjecanje (odluka SA.103028). Ostaje samo pitanje je li se država ponašala kao privatni ulagač. Evo šest razloga zašto mislim da nije, poredanih od dosadnog prema zabrinjavajućem.
Kompanija je u teškoćama već tri godine
Na kraju 2019. Croatia Airlines je bio zdrav po definiciji EU-a: gubici su pojeli oko 19 posto upisanog kapitala. Na kraju 2023. pojeli su već 84 posto (14,5 milijuna eura kapitala i rezervi na 92,4 milijuna temeljnog kapitala), na kraju 2024. čak 98 posto, kad je vlastiti kapital pao na 1,4 milijuna eura, a na kraju 2025., i uz 43 milijuna eura konverzije, 95 posto (Annual Report 2023, Godišnje izvješće 2025.). Ni nakon dodatnih 78 milijuna eura konverzije i novca u siječnju 2026. slika nije bitno drugačija: 30. rujna 2026. kapital i rezerve od 19,5 milijuna eura pokrivaju tek 9 posto temeljnog kapitala (izvještaj I.–IX. 2026.). Usput: 1,4 milijuna eura vlastitog kapitala manje je od cijene jednog rezervnog motora koji je kompanija kasnije prodala i unajmila natrag.
Revizor sumnja da kompanija može preživjeti
Ovo je možda najvažniji nalaz. Revizor BDO Croatia u izvješću od 30. travnja 2026. izrijekom navodi značajnu neizvjesnost u vezi s vremenski neograničenim poslovanjem, odnosno sumnju u sposobnost društva da nastavi poslovati. Sama kompanija u bilješci o tome piše da su rizici likvidnosti i solventnosti smanjeni upravo provedbom vladine dokapitalizacije (Godišnje izvješće 2025.). Prevedeno: dokapitalizacija nije ulaganje iz kojeg se očekuje prinos, nego uvjet da kompanija uopće ostane živa. Privatni ulagači takav novac ne zovu investicijom, nego spašavanjem. Pravo EU-a također.
Uz državu nema nijednog privatnog ulagača
Najjači dokaz tržišnog ponašanja je kad privatnik ulaže rame uz rame s državom, pod istim uvjetima. Ovdje novi kapital upisuje isključivo država, a svi ostali su pozvani da gledaju. To je čudan način prikupljanja kapitala za nešto što se proglašava dobrom investicijom. Država koja vjeruje vlastitoj tvrdnji trebala bi tražiti suulagače, jer bi privatni novac pod istim uvjetima bio najbolji dokaz da je u pravu. Zašto to ne radi? Najvjerojatnije zato što bi na toj cijeni i uz ove brojke knjiga upisa ostala prazna, a prazna knjiga upisa srušila bi cijelu priču o privatnom ulagaču. Umjesto testa otvorenog tržišta, dobili smo zatvorena vrata: pravo prvenstva ostalih dioničara, odnosno njihovo pravo da razmjerno udjelu upišu nove dionice, izrijekom je isključeno, a izdanje se provodi bez prospekta, pa nitko osim države ne može upisati ni jednu dionicu (Index.hr). Kad je država 2019. stvarno tražila partnera, dobila je dvije neobvezujuće ponude i zaustavila postupak. Tržište je već odgovorilo, a odgovor se Vladi nije svidio.
A da je tržište odgovorilo razumno, vidi se iz povijesti poslovanja. Croatia Airlines nije bio profitabilan u velikoj većini godina od 2008. naovamo. Gubici su se nizali od 2008. do 2012. (rekordnih 475 milijuna kuna u 2012., MMPI), pa od 2018. do 2022., pa ponovno od 2024. do danas. Dobit se pojavljuje u kratkim i sumnjivo dobro tempiranim prozorima. Prvi je 2013.-2017., odmah nakon 1,18 milijardi kuna potpore za restrukturiranje i otpisa dugova: u 2014. 7,5 milijuna kuna, u 2015. 13,8, u 2016. 8,0, a u 2017. 24,9 milijuna kuna (Godišnje izvješće 2017.), pri čemu je dio 2017. poduprla djelomična prodaja slotova na londonskom Heathrowu (tportal). Drugi je 2023., s dobiti od 2,3 milijuna eura (Annual Report 2023), godina u kojoj je kompanija prodala i unajmila natrag cijelu vlastitu flotu; koliki je dio te dobiti došao od same transakcije, iz objavljenih podataka nisam mogao utvrditi. Zbrojite li sve dobiti od 2003. naovamo, dobit ćete desetak milijuna eura. Na drugoj strani vage je oko 450 milijuna eura državnog novca (nominalno dokapitalizacije, objektivno pokrivanje gubitaka). Pokažite mi privatnog investitora koji bi s takvom poviješću, dobiti koje se pojavljuju samo kad netko izvana otpiše dug ili kad se proda imovina, a gubitkom čim se vrati redovito poslovanje, uložio i euro, pa ću vam pokazati investitora koji se ne zove Republika Hrvatska.
Zajmovi koje nijedna banka ne bi dala
Zajmovi pretvoreni u kapital nosili su kamatu od 0,72 do 2,22 posto (Godišnje izvješće 2025.), i to za dužnika s omjerom duga i kapitala od 3.524 posto, čije je dospijeće više puta odgađano. Na dan 30. rujna 2026. kompanija nema nijedan bankovni kredit (obzirom da nemaju imovine nemaju za što krediti ni dobiti). Pretvaranje takvih zajmova u dionice nije trgovačka odluka vjerovnika, nego knjigovodstveni završetak potpore dane davno.
Rok za plan restrukturiranja pada za mjesec dana
Kad je država u prosincu 2020. uložila 350 milijuna kuna prema Privremenom okviru, preuzela je, ako je to ulaganje dano po odjeljku 3.11 tog okvira, obvezu da nakon šest godina, ako njezin udjel ne padne ispod 15 posto, Komisiji prijavi plan restrukturiranja prema strogim pravilima (točka 85. Privremenog okvira; ista obveza preuzeta je i u shemi SA.103028, točka 54.). Javni dokumenti iz 2020. ne navode odjeljak izrijekom, ali službena svrha ulaganja, vraćanje kapitala na razinu od 31. prosinca 2019., doslovno je kriterij iz odjeljka 3.11. Šest godina od prosinca 2020. ističe u prosincu 2026., a državni udjel danas je 99,64 posto. Za dokapitalizaciju iz 2022. isti rok pada u prosincu 2028. Dok se COVID kapital ne vrati, zabranjene su i dividende i bonusi upravi, a plaće uprave ne smiju prijeći fiksne plaće s kraja 2019. U tom svjetlu nova injekcija od 156 milijuna eura, provedena godinu prije roka i bez ikakvog postupka pred Komisijom, izgleda kao pokušaj da se restrukturiranje dogodi bez restrukturiranja.
“Jednom i posljednji put”
Pravila EU-a dopuštaju potporu za restrukturiranje istom poduzeću najviše jednom u deset godina, računajući od kraja razdoblja restrukturiranja. Croatia Airlines je restrukturiran 2011.–2015., pa je zabrana trajala do 31. prosinca 2025. Vladina odluka donesena je 12. prosinca 2025., devetnaest dana prije isteka. Da je mjeru prijavila kao potporu za restrukturiranje, morala bi je odgoditi. Pozivanje na privatnog ulagača bio je jedini put da se novac isplati odmah. Pošteno je reći da nisam uspio utvrditi tretira li Komisija potporu koju je 2013. odobrila hrvatska agencija, prije ulaska u EU, kao relevantnu za ovo pravilo. Ako ne tretira, ovaj argument otpada, ali ostalih pet ostaje.
Što ako je ovo zaista nezakonita potpora
Komisija može po službenoj dužnosti ili na pritužbu konkurenta otvoriti istragu, naložiti obustavu ili privremeni povrat, a na kraju i povrat s kamatama. Za kompaniju s 19,5 milijuna eura kapitala, povrat i dijela od 156 milijuna znači gašenje svjetla. Paradoks je potpun: najveći rizik za opstanak nacionalnog prijevoznika nije Ryanair, nego način na koji ga država spašava.
Što je Ryanair zapravo pokušavao?
Kad se spomene Ryanair, većina ljudi zamisli Michaela O’Learyja kako viče na Bruxelles i naplaćuje vam to što ga slušate. Slika nije pogrešna, ali je nepotpuna. Ryanairova kampanja protiv državnih potpora tijekom pandemije bila je jedan od najsustavnijih pravnih napada jedne kompanije na Europsku komisiju u novijoj povijesti: šesnaest tužbi protiv odobrenja potpora Lufthansi, KLM-u, Austrianu, TAP-u i nacionalnim shemama koje su uglavnom koristile nacionalnim prijevoznicima (Hospitality Ireland).
Motiv nije filantropski, ali je logičan. Ryanairov poslovni model je niski trošak, a niski trošak vrijedi samo ako se konkurent ne može nadoknaditi iz proračuna. Kad država spasi svog prijevoznika, kapacitet koji bi tržište samo očistilo ostaje u zraku, cijene ostaju niže nego što bi bile, slotovi u zračnim lukama ostaju zauzeti, a Ryanair se natječe s nekim tko ne mora biti profitabilan. U slučaju Croatia Airlinesa Opći sud je izrijekom potvrdio ono što je Vlada pokušala osporiti: da je Ryanair izravni konkurent na istim tržištima (N1). Pravni argumenti bili su uglavnom isti u svim predmetima: da sheme diskriminiraju prijevoznike po nacionalnoj licenci i tako krše temelj liberaliziranog europskog zračnog tržišta, da je Komisija morala otvoriti službenu istragu umjesto da potpore odobri na brzinu, i da nije zahtijevala mehanizme koji tjeraju državu da izađe iz vlasništva (OUP, JECLAP).
Rezultat je mješovit, što je u ovom poslu zapravo uspjeh. Ryanair je dobio predmete protiv potpora KLM-u, TAP-u, Air France-KLM-u i, u prvom krugu, Condoru, a najveća pobjeda stigla je 23. travnja 2026., kad je Sud EU-a potvrdio poništenje odobrenja za dokapitalizaciju Lufthanse od 6 milijardi eura (CURIA). Izgubio je protiv SAS-a, Finnaira, francuske i švedske sheme, Austriana, talijanskih shema u srpnju 2026. (Irish Times) i, da, Hrvatske, u predmetu T-111/21. Ni pobjede uglavnom nisu značile povrat novca: sud je odgađao učinke presuda, a Komisija je potpore TAP-u i KLM-u kasnije ponovno odobrila uz bolje obrazloženje (Euronews).
Zašto onda uopće tužiti? Zato što svaka tužba podiže cijenu sljedeće potpore. Komisija koja zna da će svaka odluka završiti u Luxembourgu piše pažljivije, država koja zna da će je netko prozvati traži bolje izračune, a cijela industrija dobiva poruku da se nešto ipak gleda. Ryanair je, uostalom, tu igru naučio s druge strane stola. Komisija je 2004. utvrdila da su pogodnosti koje je dobio od Valonije i zračne luke Charleroi nedopuštena državna potpora, a sud je tu odluku 2008. poništio, i to upravo zato što Komisija nije pravilno primijenila test privatnog ulagača (CURIA). Lovokradica koji je postao lovočuvar zna točno gdje su rupe u ogradi.
Važno za našu priču: hrvatsku COVID potporu Ryanair je izgubio zato što je bila prijavljena i odobrena. Dokapitalizacija iz 2025. nije prijavljena. Tu nema odluke Komisije koju treba napadati; postoji samo potpora koju nitko nije ocijenio. Za odvjetnike u Dublinu to nije prepreka, to je pozivnica. Pa ako vas je išta u ovom tekstu iznenadilo, budite mirni: sve je javno, sve je u godišnjim izvještajima i odlukama glavne skupštine, i gotovo je sigurno da to u Dublinu već imaju u fasciklima. Vjerojatno uredno složeno po datumima.
APIS IT i FINA: ista pjesma, drugi instrument
Isti obrazac, država koja posao daje vlastitoj tvrtki mimo tržišta i onda se čudi što tržište nije oduševljeno, vidi se i tamo gdje nema aviona, nego samo serveri koji, za razliku od A220, barem stižu na vrijeme (možda i ne, ali tko bi znao, nije da objavljuju vozne redove).
APIS IT je državna informatička tvrtka, od 2005. u vlasništvu države i Grada Zagreba (Vlada RH), a 2023. država je odlučila za 37,78 milijuna eura otkupiti i gradski udjel (Točka na i). Ministarstva joj velik dio poslova daju bez javnog natječaja, i to je potpuno zakonito. Pravo javne nabave poznaje takozvanu in-house iznimku: ako naručitelj nad tvrtkom provodi kontrolu sličnu onoj nad vlastitim odjelom i ako ta tvrtka više od 80 posto posla radi za svoje osnivače, zakon o javnoj nabavi se ne primjenjuje; upravo je to za APIS IT potvrđeno u mišljenju objavljenom na Portalu javne nabave 2017. (Portal javne nabave). Kritičari godinama tvrde da je rezultat državni monopol na digitalizaciji uprave, a jedan od njih, priznajem, piše ovaj tekst, i nije u tome usamljen (Nacional).
FINA je još zanimljiviji slučaj, jer istodobno sudi i igra. Zakon o elektroničkom izdavanju računa u javnoj nabavi propisuje da je FINA centralni informacijski posrednik za e-račune prema državi, platforma na koju se moraju spojiti svi ostali, a dio javnih naručitelja dužan joj je povjeriti i samu uslugu slanja i primanja računa (ako želite čuti vic: FINA uporno objašnjava kako posluje na otvorenom tržištu, no da bi joj se direktno dodijeli posao mora zadovoljiti kriterij da 80% posla radi za vlasnika). Istodobno FINA na istom tržištu prodaje uslugu informacijskog posrednika u konkurenciji s tridesetak privatnih tvrtki. Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja u veljači 2026. tu je obvezu nazvala onim što jest, “administrativnom prednosti”, i zabilježila da je FINA u prvim tjednima Fiskalizacije 2.0 imala između 30 i 40 posto tržišta (AZTN). Da ne bude zabune: postupak se vodio protiv privatnog konkurenta, ne protiv FINA-e, i AZTN nije utvrdio nikakvu povredu.
Moja je teza, i naglašavam da je to procjena, a ne utvrđena činjenica: ugovori se dodjeljuju izravno (bez natječaja), bez tržišne usporedbe cijena (ne treba zbunjivati narod), pa nitko ne može provjeriti jesu li preplaćeni (jesu), a višak iznad tržišne cijene onda tiho pokriva sve ono drugo što te tvrtke rade i što samo sebe ne bi isplatilo. U tom svjetlu APIS IT i FINA nisu toliko tehnološke tvrtke koliko solidno financirane socijalne ustanove s informatičkim odjelom, osrednje u tehnologiji, a odlične u preživljavanju. Dokazati to može samo usporedba njihovih cijena s tržišnima i odvojeno računovodstvo po djelatnostima, a upravo to nitko ne objavljuje (niti prati, s dobrim razlogom). Šira poanta je ova: in-house iznimka u nabavi i test privatnog ulagača u potporama dva su lica istog pitanja: smije li država zaobići tržište kad posluje sama sa sobom? Odgovor je uvijek “da, ali”. Ali ne smije time stvarati prednost na tržištima na kojima se natječe s drugima; europska direktiva o nabavi izrijekom upozorava da suradnja javnih tijela ne smije narušiti tržišno natjecanje u odnosu na privatne subjekte (Direktiva 2014/24). Čim državna tvrtka novcem zarađenim na zajamčenim poslovima subvencionira komercijalne usluge, pitanje prestaje biti pitanje nabave i postaje pitanje potpore (i nisu CA, APIS ili FINA usamljeni u tome, ima toga još punoooo). Croatia Airlines je samo najskuplja i najvidljivija verzija iste navike: država koja vjeruje da su pravila za druge, jer je ona ipak, na kraju krajeva, država.
Što kaže druga strana
Bilo bi nepošteno ne navesti best-of argumente Vlade i kompanije, neki od njih nisu čak ni loši. Nova flota je dobra odluka (avioni su fakat sjajni, makar serija 200 nije osobito popularna): A220 troši manje goriva po sjedalu, a jedinstvena flota pojeftinjuje održavanje i obuku. Kompanija tranzicijske troškove za 2025. procjenjuje na 21,2 milijuna eura i dobit najavljuje za 2028. (ch-aviation). Ako postoji ozbiljan plan koji pokazuje povrat iznad troška kapitala, test privatnog ulagača teoretski može proći. Kompanija također tvrdi da je 75 posto ovogodišnjeg gubitka posljedica stvari na koje ne može utjecati, od cijene goriva zbog rata na Bliskom istoku i tečaja dolara do 73 mjeseca zbrojenih kašnjenja Airbusovih isporuka (AvioRadar). To je djelomično točno, ali vanjski šok je argument za potporu po pravilima, ne dokaz da potpore nema.
Ozbiljniji je argument vjerovnika: za dužnika bez imovine dionice mogu vrijediti više od tužbe, pa je konverzija 85,9 milijuna eura zajmova možda racionalna. Za 70 milijuna eura svježeg novca taj argument ne vrijedi. Povezivost zemlje i turizam legitiman su javni interes, ali za njih postoji poseban i legalan instrument, naknada za javnu uslugu na pojedinim linijama, koju Croatia Airlines već prima: u 2025. iznosila je 26,8 milijuna eura, više od polovice više nego godinu ranije (Godišnje izvješće 2025.). Moja je ocjena da ovi argumenti govore o tome zašto bi potpora mogla biti opravdana, a ne o tome zašto nije potpora. Opravdane potpore prijavljuju se Komisiji.
Prijave Komisiji, koliko mogu utvrditi, nema: u javnom registru nema predmeta, a godišnje izvješće za 2025. ne spominje ni Komisiju ni ikakvu ocjenu potpore. Neovisna procjena ili poslovni plan nisu objavljeni, a kompanija sama za 2026. planira gubitak. Dokapitalizacija iz 2020. išla je kroz hrvatsku COVID shemu za sektor prometa, izvorno SA.57711 (EU Reporter), a zajmovi iz 2020. i 2022. bili su krediti Ministarstva mora, prometa i infrastrukture “za održavanje financijske stabilnosti” (odluka SA.102436).
O bonusima upravi izvješće ne govori posebno, ali bilježi da su bruto plaće 13 ključnih osoba porasle s 1,005 na 1,132 milijuna eura u jednoj godini, uz isti broj ljudi. To je 12,6 posto više, u godini u kojoj je kompanija izgubila 38,7 milijuna eura. Ako nešto izgleda kao patka, hoda kao patka i kvakče kao patka, vjerojatno je riječ o patki; a povišica od 12,6 posto za isti krug ključnih ljudi u godini najvećeg gubitka od pandemije, dok traje COVID zabrana bonusa, hoda prilično sigurnim pačjim korakom. Je li to formalno u skladu s ograničenjem na fiksne plaće iz 2019., iz javnih podataka teško je reći (vjerojatno nije). Cijena prodaje flote iz 2023. i dalje nije objavljena, a kod motora iz 2025. i 2026. poznati su samo iznosi, ne i kupci. Konačno, ostaje otvoreno računa li Komisija potporu iz 2013. u pravilo “jednom i posljednji put”; Smjernice u točki 72. uzimaju u obzir i potpore dodijeljene prije njihove primjene, ali status potpora odobrenih u Hrvatskoj prije pristupanja EU traži tumačenje (Smjernice).
p.s. iako je točno da CA (i nezakonite potpore, koje su kod nas sistemska pojava) pratim već dugi niz godina i puno od gore navedenog znam napamet, da bih sve skupa ovo istražio i sistematizirao koristio sam i AI (čisto da vidite kako; riječ je o ukupno 26 promptova, 3 verzije teksta, 74 revizije, 21 korekcija, 35 pretraga i 15 pročitanih dokumenata, 3 dodatna fact checkinga)
Misao dana: Nothing is so permanent as a temporary government program.
Share the post "Croatia Airlines: spašavanje avio kompanije koja nema nijedan avion"
Trideset i šest godina hrvatske države naučilo nas je da o korupciji razmišljamo kao o računovodstvenom problemu. Netko je uzeo nešto što nije njegovo, postoji iznos, postoji oštećenik i postoji, barem teorijski, mogućnost povrata. Kada čitamo o Agrokoru, o INA-i, o Fimi mediji, o bilo kojoj od pedesetak afera koje čine našu nacionalnu povijest, mi zapravo čitamo priče o preraspodjeli. Novac je promijenio vlasnika. Nekretnina je promijenila vlasnika. Koncesija je promijenila vlasnika. Šteta je ogromna, ali je šteta u nečemu što se, u načelu, može ponovno napraviti, proizvesti, nadoknaditi. Novac se tiska, zarađuje, zgrade se grade, tvrtke se osnivaju, radna mjesta se otvaraju.
Nisam siguran da smo ikada morali razmišljati o drugoj vrsti.
Zato bih htio postaviti jedno pitanje i držati ga otvorenim do kraja teksta: postoji li u hrvatskom javnom rječniku uopće riječ za zločin čiji se predmet ne može vratiti?
Pitam jer mi se čini da smo je posljednjih tjedana svi tražili i da je nitko nije našao. Predsjednik Republike posegnuo je za ekocidom. Gradonačelnik Gospića, čovjek koji je bio ministar zdravstva u HDZ-ovoj vladi (i općenito je lik kojeg je teško voljeti), posegnuo je za terorističkim činom i za pozivom na “novu vrstu domoljublja, potrebnu jednako kao i ’91.” Zastupnik Mosta posegnuo je za usporedbom s četnicima. Drugi zastupnik istog kluba nazvao je to bioterorističkim činom.
Svi su, dakle, instinktivno posegnuli za rječnikom rata. I nitko iz toga nije izvukao pravnu konsekvencu. To me zanima. Ne rječnik. Konsekvenca.
Aritmetika
Kada USKOK objavi nalaz od tristotinjak stranica, a mediji iz njega izvuku brojku “37.000 tona”, ta brojka ne znači ništa. Ne znači ništa jer je nitko ne može zamisliti. Vještačenje Geotehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, izrađeno po nalogu USKOK-a za lokaciju u Bilajskoj 50 u Gospiću i objavljeno početkom kolovoza 2026., procjenjuje da se na istraženom dijelu lokacije nalazi oko 37.000 tona miješanog tehnogenog otpada – “tehnogeni” znači samo: ljudskom rukom napravljen, industrijskog porijekla, a ne prirodni materijal. Od toga je gotovo 33.000 tona zakopano u tlo, na površini od oko 14.000 četvornih metara i prosječnoj dubini od tri metra. Među materijalom su ostaci obrade električne i elektroničke opreme, plastika, građevinski i mineralni materijali te dijelovi medicinskog otpada.
Vještaci izrijekom navode da zbog različitog sastava materijala nije opravdano tvrditi da je svih 37.000 tona nedvojbeno opasan otpad. Reprezentativni uzorci zakopanog otpada pokazali su opasno svojstvo HP14 tj. ekotoksičnost, dakle otrovnost za živi svijet, dok su crne hrpe otpada klasificirane su kao opasan otpad. Izmjerene vrijednosti ekotoksičnosti iznosile su 254,8, 84,4 i 36,1, uz graničnu vrijednost 25.
Zapamtite tu riječ. Nepovratnog. Nije je napisao aktivist nego sudski vještak u kaznenom postupku.
Zakopani dio zauzima oko 42.000 kubičnih metara. To je šesnaest olimpijskih bazena. To je nogometno igralište zatrpano do visine od pet i pol metara, dakle iznad prečke i iznad reflektora s prve tribine. To je kocka stranice trideset i pet metara: zgrada od jedanaest katova, puna od temelja do krova mljevene plastike, elektroničkog i medicinskog otpada pomiješanih sa zemljom.
Koliko je to kamiona? Ta brojka nije teoretska, i drugi su radili slične usporedbe: dokumentacija govori o približno 1.750 pošiljaka kojima je uvezeno oko 35.000 tona. Poredajte ih. Kamion je dug oko 16,5 metara; u koloni, s razmakom, računajte dvadesetak metara po vozilu. Tisuću i osamsto kamiona proteže se preko trideset kilometara – kolona koja počinje u Gospiću, prolazi kroz Perušić i skoro je stigla do Otočca.
Gospić ima oko 11.000 stanovnika. To je 3,3 tone otpada po svakom stanovniku, uključujući bebe. Sve to je stiglo u koloni dugoj trideset kilometara, godinama, kroz grad u kojem svi znaju svakoga, dok je Državni inspektorat na toj istoj lokaciji obavio dvadeset i jedan nadzor. Dvadeset i jedan.
Kronologija
Ne govorim o sumnjama nego o onome što je dokumentirano u odgovorima institucija, u istražnim rješenjima i u nalazu vještaka. Sve što slijedi rekonstruirano je uglavnom prema Indexovoj rekonstrukciji od 11. kolovoza 2026.
2014. Tipos Resurs izvozi 100 tona otpada u Bosnu i Hercegovinu, deklariranog kao miješani neopasni otpad. Ekološka inspekcija Republike Srpske u pošiljci pronalazi medicinski otpad. Pokreću se inspekcijska i policijska istraga; ishod nije poznat javnosti.
Sredina 2015. Tipos Resurs dobiva prvu dozvolu za gospodarenje otpadom.
Kraj 2015. Državni inspektorat traži od nadležnog ministarstva da tu dozvolu ukine. Ministarstvo, koje tada vodi SDP-ov Mihael Zmajlović, zahtjev odbija. Ovo tvrdi aktualna ministrica Marija Vučković u Dnevniku Nove TV, 17. kolovoza 2026.: “Državni inspektorat već je krajem te godine poslao zahtjev tadašnjem ministarstvu, koje je vodio Mihael Zmajlović, da dozvolu ukine. Oni su to odbili. Možda ni o čemu danas ne bismo razgovarali da se tada postupalo kako treba.” To je jedina obrana Vlade koja ima ikakvu činjeničnu težinu i bilježim je pošteno. U sljedećem poglavlju objašnjavam zašto ona ipak ne stoji.
2021. Počinje ilegalno odlaganje na lokaciji PPK Velebit.
2022. Upravni odjel Ličko-senjske županije izdaje Tiposu dozvolu za gospodarenje neopasnim otpadom, iako se, prema sumnjama istražitelja, na lokaciji već nalazi najmanje 5.792,34 tone protupravno uskladištenog otpada. USKOK tereti tadašnjeg višeg savjetnika za zaštitu okoliša u Županiji, Jerka Kostelca, člana HDZ-a, da je naveo kako na lokaciji nema otpada.
2022., 2023., 2024. Građanska inicijativa “Gospić je naš dom” prijavljuje, fotografira, snima kamione, šalje MUP-u, Državnom inspektoratu, Gradu i Županiji. “Prijavljivali smo, fotografirali, slali MUP-u, Državnom inspektoratu, Gradu, Županiji… Nitko od navedenih nije se oglasio po tom pitanju”, kažu za Index, 11. kolovoza 2026. Mještanin Davor Bušljeta još u veljači 2025.: “Kamioni dolaze, prolaze, odlaze u abnormalnim količinama, nitko ništa ne poduzima i to je tako godinama.”
2024. Nastavni zavod za javno zdravstvo “Andrija Štampar” utvrđuje značajne količine teških metala u iskopanim uzorcima, najviše olova. U rješenju o provođenju istrage stoji formulacija koju vrijedi pročitati dvaput: takav otpad “ne smiju odlagati na odlagališta neopasnog otpada, a kamoli u okoliš”; velika je vjerojatnost da će uslijed ispiranja doći do onečišćenja podzemnih voda; te da je “nepovratno uništena mogućnost korištenja ovog zemljišta u poljoprivredne svrhe”.
Svibanj 2024. Inspekcija zaštite okoliša traži od Županije ukidanje dozvole. Županija je u lipnju ukida.
Listopad 2024. Ista Županija istoj tvrtki izdaje novu dozvolu, s rokom do 2027. USKOK sumnja da je Kostelac sastavio zapisnik o očevidu koji nije proveo.
Prosinac 2024. Inspekcija ponovno traži ukidanje.
Veljača 2025. Policija, u međunarodnoj operaciji uz podršku Europola, uhićuje trinaest osoba, među njima Josipa i Moniku Šincek. Pet dana kasnije, 18. veljače, Županija nepravomoćno ukida dozvolu koju je izdala četiri mjeseca ranije.
Ožujak 2025. Građanska inicijativa traži da se otpad barem prekrije, kako ne bi prodro u krš. Odbijeno, uz obrazloženje da traje istraga.
Studeni 2025. USKOK uhićuje glavnog državnog inspektora Andriju Mikulića. Josip Šincek u obrani tereti Mikulića da je od njega tražio pola milijuna eura mita kako bi ga inspekcija pustila na miru. Mikulić te navode negira i vrijedi presumpcija nedužnosti. Ali sama činjenica da je šef inspekcije uhićen u predmetu koji njegova inspekcija nije zaustavila – to je već dovoljno.
25. kolovoza 2026. Otvorene ponude za prve dvije faze: 650 tona neopasnog otpada u vrećama i 4.500 tona rasutog opasnog otpada. Direktor Fonda Luka Balen najavljuje da se ponude za privremeno prekrivanje folijom otvaraju 28. kolovoza 2026. – dakle sutra. “To je prva faza kojom bi se tijekom jeseni, zime i oborina privremeno spriječilo moguće procjeđivanje… To je samo dio cjelovitog procesa, a ne trajno rješenje.”
Sedamnaest mjeseci da se donese odluka o foliji.
Između ožujka 2025., kada je prekrivanje odbijeno, i srpnja 2026., kada je potvrđen prodor u podzemne vode, prošlo je šesnaest mjeseci kiše nad otvorenim krškim terenom. Ne tvrdim da bi folija spriječila prodor. Tvrdim nešto skromnije i teže: da to nikada nećemo znati, i da je to samo po sebi neoprostivo.
Obrana
Vratimo se na bijedan ministričin pokušaj obrane. Argument glasi: prva dozvola izdana je sredinom 2015., pod SDP-ovim ministrom, i tada je trebalo reagirati. Prihvatimo ga u cijelosti. Prihvatimo da je Zmajlović pogriješio. A onda pogledajmo kalendar. Vlada Zorana Milanovića izgubila je na izborima u studenom 2015.; nova Vlada preuzela je dužnost u siječnju 2016. Od tog trenutka do danas resor zaštite okoliša neprekidno je u vladama koje vodi HDZ. Ministrica Vučković preuzela ga je u svibnju 2024., a prije nje je kroz njega prošao niz njezinih stranačkih kolega.
Pogledajmo sada gdje se nalazi stvarni događaj. Odlaganje na PPK Velebit počinje 2021. Dozvole koje su to omogućile izdaje Ličko-senjska županija 2022. i ponovno 2024. Prijave građana teku od 2022. Dvadeset i jedan inspekcijski nadzor odvija se u razdoblju od otprilike dvije godine, dakle 2023.–2025. Analiza Zavoda “Andrija Štampar” koja utvrđuje teške metale je iz 2024. Uhićenja su iz veljače 2025. Zahtjev da se otpad prekrije odbijen je u ožujku 2025.
Sve to je unutar HDZ-ova mandata. Bez ijedne iznimke.
Drugim riječima: braniti se dozvolom iz 2015. kada je sav otpad dovezen između 2021. i 2025., kada su sve dozvole na temelju kojih je dovezen izdane 2022. i 2024., i kada je svaki od dvadeset i jednog nadzora obavljen u tvom mandatu nije obrana nego priznanje. Ako je propust iz 2015. bio toliko fatalan, deset godina je bilo napretek da se ispravi. Deset proračuna. Deset planova gospodarenja otpadom. Nekoliko ministara.
I još nešto. Zakonski okvir koji je omogućio ponovno izdavanje dozvole tvrtki koja je već bila pod istragom, pravilo prema kojemu se, kako piše Tportal, “gleda samo trenutačno stanje”, pa ako je istraga obustavljena tvrtka može dobiti nove dozvole, taj okvir nisu pisali oporbeni zastupnici. Zakon o gospodarenju otpadom mijenjan je više puta upravo u tih deset godina.
Ako netko misli da je propust bio u zakonu, onda je odgovoran onaj tko je zakon deset godina mogao promijeniti, a nije. Ako netko misli da je propust bio u nadzoru, onda je odgovoran onaj tko je nadzor vodio. U oba slučaja adresa je ista.
Ministričina obrana ima još jednu neugodnu posljedicu. Ako je istina da je Državni inspektorat već krajem 2015. znao da ta tvrtka ne bi smjela imati dozvolu, onda je institucija koja je to znala nastavila raditi punih deset godina i na kraju je njezin ravnatelj uhićen u istom predmetu. To nije priča o jednoj krivoj odluci jedne vlade. To je priča o tome da je jedno rano upozorenje bilo dostupno cijelo vrijeme i da ga nitko nije upotrijebio.
Kako je Europa ušla, a granica izašla
Ovdje moram objasniti mehaniku, jer se bez nje ne razumije zašto je ovo bilo moguće. Hrvatska je 1. srpnja 2013. ušla u Europsku uniju i time u carinsku uniju i jedinstveno tržište. Od tog dana roba između Hrvatske i ostatka Unije više ne prolazi carinu, nema carinske deklaracije, nema carinskog pregleda, nema graničnog mjesta na kojemu netko u uniformi otvara prikolicu i pita što je unutra. Od siječnja 2023. Hrvatska je i u schengenskom prostoru, pa nema ni redovite policijske kontrole na kopnenim granicama prema Sloveniji i Mađarskoj.
To je jedan od najvećih uspjeha hrvatske vanjske politike i ne mislim da je bio pogreška. Ali svaki uspjeh ima cijenu, a cijena ovoga je konkretna: fizička kontrola na granici zamijenjena je papirnatom kontrolom u sustavu. Netko je morao preuzeti posao koji je prije radio carinik.
Taj netko definiran je Uredbom (EZ) br. 1013/2006 o pošiljkama otpada, koja se u Hrvatskoj primjenjuje izravno, bez potrebe za prijenosom u nacionalni zakon. Ona dijeli otpad u dva režima.
Prvi režim tzv. “zelena lista”. Za neopasan otpad namijenjen oporabi (recikliranju) dovoljan je prateći list iz Priloga VII. To je jedan obrazac koji putuje s kamionom. Na njemu piše tko šalje, tko prima, koja je šifra otpada i kamo ide. Nitko ga unaprijed ne odobrava. Nitko ne dolazi provjeriti. To je, u biti, samodeklaracija.
Drugi režim, prethodna pisana obavijest i odobrenje. Za opasan otpad i za otpad namijenjen odlaganju pošiljatelj mora nadležnim tijelima sve tri države – polazišta, odredišta i tranzita, podnijeti obavijest na propisanom obrascu. Sva tri tijela moraju dati suglasnost. Pošiljatelj mora položiti financijsko jamstvo ili policu osiguranja za slučaj da pošiljku treba vratiti. Svaki pojedini prijevoz prati dokument o prometu. Postrojenje koje primi otpad mora u roku od tri dana pisano potvrditi primitak, a najkasnije 30 dana po završetku obrade izdati potvrdu o konačnoj oporabi ili zbrinjavanju.
Razlika između ta dva režima je razlika između jednog papira i debele mape s tri državna potpisa i bankovnom garancijom.
I sada dolazimo do same srži prijevare. Nezavisni zadarski vijećnik Daniel Radeta postavio je u kolovozu 2026. pitanje koje je najpreciznije u cijeloj aferi: “U Gospiću se otpad vodio kao 19 12 12 – neopasan otpad. Naknadnim analizama utvrđeno je da dio otpada ima opasna svojstva i pripada kategoriji 19 12 11.”*
Te dvije brojke razlikuju se u jednoj znamenki i jednoj zvjezdici. Zvjezdica znači “opasan”. Šifra 19 12 12 znači “ostali otpaci od mehaničke obrade otpada”, neopasan, zelena lista, jedan papir. Šifra 19 12 11* znači isto to, ali s opasnim tvarima, ponavljam: mapa, tri potpisa, jamstvo.
Cijela operacija svodi se na to da netko upiše krivu šifru. Tko je onda trebao provjeriti? U teoriji svi, i to je problem. Proizvođač otpada u Italiji, Sloveniji ili Njemačkoj odgovoran je za točnu klasifikaciju vlastitog otpada. Nadležno tijelo države polazišta trebalo je provjeriti odlazi li otpad u postrojenje koje ga smije primiti. Prijevoznik je morao imati prateći list. Hrvatsko nadležno tijelo za pošiljke otpada, Ministarstvo, trebalo je znati koliko otpada dolazi, kojih šifri i u koja postrojenja, jer ti podaci prolaze kroz njega. Državni inspektorat trebao je provjeriti odgovara li stvarni sadržaj deklariranom. Županija je trebala izdavati dozvolu samo postrojenju koje doista može obraditi ono što prima.
Nijedna od tih karika nije radila. Prva je bila u inozemstvu i imala je financijski motiv da ne radi. Ostale su bile ovdje. I zato je najporazniji podatak cijele afere onaj koji je Sandra Benčić iznijela u Saboru 20. kolovoza 2026.: da “ni ministarstvo, a niti jedna druga institucija u Hrvatskoj od 870.000 tona otpada koji se u jednoj godini uveze u Hrvatsku ne zna točno gdje taj otpad zapravo završava”.
Osamsto sedamdeset tisuća tona godišnje. Gospić je četiri posto jedne godine uvoza. Vrijedi dodati i ovo: nova Uredba (EU) 2024/1157 o pošiljkama otpada uvodi obveznu elektroničku prethodnu deklaraciju i primjenjuje se od 21. svibnja 2026. Isti datum kao i rok za direktivu o ekocidu. O tome za koji trenutak.
Kemija i vrijeme
Vodonosnik je sloj stijene ili šljunka pod zemljom u kojemu se nalazi i kroz koji teče podzemna voda; to je ono odakle crpimo pitku vodu. Aluvijalni vodonosnik je onaj u riječnom nanosu, u pijesku i šljunku – takav sloj djeluje kao filtar i voda kroz njega putuje sporo, metrima godišnje. Krški vodonosnik je nešto sasvim drugo.
PFAS su per- i polifluoroalkilne tvari. Nazivaju ih “vječnim kemikalijama” i taj naziv nije novinarski. Veza između ugljika i fluora jedna je od najjačih u organskoj kemiji. U okolišu se te tvari ne razgrađuju u vremenskim okvirima koji imaju ikakvo značenje za ljudski život, i ne postoji prirodni proces koji ih uklanja iz podzemne vode. U newsletteru sam pisao o PFAS kemikalijama u više navrata.
Zašto je to važno baš u Lici. Gradonačelnik Milinović izjavio je za RTL, 17. kolovoza 2026.: “Ličko tlo je formirano na taj način da je tih 20-30 metara gotovo nepropusno prema pravim podzemnim vodama koje se nalaze na 120 metara.”
Struka o Dinarskom kršu govori drukčijim tonom. U slivu rijeke Gacke, dakle točno tamo, provedeno je dvanaest trasiranja (pokusa u kojima se u ponor ubaci boja pa se čeka gdje će izaći) s dvadesetak pouzdano utvrđenih podzemnih veza. Izmjerene prividne brzine podzemnog toka kretale su se od 0,2 do 4,4 centimetra u sekundi, sa srednjom vrijednošću od 1,7. Prevedeno: od 170 metara do gotovo četiri kilometra na dan.
Krš nije filtar. Krš je cjevovod. Ono što se u aluvijalnom vodonosniku kreće metrima godišnje, u kršu se kreće kilometrima dnevno, kroz kanale koje nitko nije mapirao i koji se otvaraju i zatvaraju s režimom voda. Lika je ponornica. Gacka je krški fenomen. Sustav teče prema Jadranu i prema izvorima gradova kojih nema na karti Ličko-senjske županije.
Zato izjava HDZ-ova zastupnika Josipa Borića na sjednici Sabora 20. kolovoza 2026., “Mi na Rabu pijemo vodu s tog prostora, imamo 90.000 turista. Gdje je kraj neodgovornosti?” nije bila obrana Vlade. To je bila najtočnija dijagnoza koju je itko iznio tog dana. Samo je pogrešno razumio što je rekao.
Koliko dugo do vode?
Ovo je pitanje na koje tražimo odgovor. Korak prvi, okomito, kroz nezasićenu zonu. To je sloj između površine i razine podzemne vode. U pjeskovitom ili glinovitom tlu voda kroz njega putuje sporo; modeli za takva tla daju “kašnjenje” od nekoliko stotina do preko devetsto dana za prolazak topljive tvari do razine podzemne vode. U kršu je slika radikalno drukčija. Pukotine i epikrš, razlomljeni, raspucani gornji sloj vapnenca odmah ispod tla, vode oborinu prema dolje brzim putovima. Priručna literatura o krškim vodonosnicima navodi zabilježene slučajeve u kojima je onečišćenje s površine stiglo do vodozahvata za 5 do 26 sati, uz brzine veće od 300 metara na dan. Studije alpskih i mediteranskih krških sustava govore o dolasku onečišćivača na izvor u rasponu od nekoliko sati do nekoliko dana poslije jače kiše, uz mogućnost da se dio zadrži u stijenskoj masi tjednima, mjesecima i godinama.
Korak drugi – što se stvarno dogodilo u Gospiću. Nalaz je izrađen u ožujku 2026. Dodatna ispitivanja u srpnju 2026. utvrdila su prodor u podzemne vode. To je razmak od četiri mjeseca. Odlaganje je počelo 2021.; PFAS je u vodi nizvodno potvrđen 2026. To je razmak od pet godina. Ne pitamo se više hoće li stići, nego koliko će dugo pristizati. Već je stiglo.
Korak treći, koliko dugo će trajati. Ovdje je odgovor neugodniji. Ključni mehanizam zove se matrična difuzija. Difuzija je spontano širenje tvari iz mjesta veće u mjesto manje koncentracije; “matrična” znači da se to događa u samoj stijenskoj ili glinovitoj masi, a ne u kanalu kojim voda teče. PFAS uđe u te slabo propusne dijelove, ondje se zadrži, i onda desetljećima polako izlazi natrag u vodu održavajući onečišćenje živim dugo nakon što je izvor uklonjen.
Zbog toga se svjetska praksa u posljednja dva desetljeća promijenila. Cilj više nije obnova vodonosnika. Cilj je zadržavanje oblaka i sprječavanje izloženosti. Struka je odustala od vraćanja u prijašnje stanje i prešla na upravljanje trajnom štetom.
Može li se popraviti? Iskopavanje 33.000 tona i izvoz iz Hrvatske što je Vlada najavila preko potpredsjednika Branka Bačića, 13. kolovoza 2026. – uklanja izvor. Ne uklanja ono što je već otišlo. Za ono što je otišlo, u kršu, ne postoji tehnologija koja bi to vratila: ne postoji zid koji se zabija u krški kanal, ne postoji crpljenje koje pokriva neodređen broj nepoznatih putova. Ostaje mjerenje, ostaje zamjena izvorišta, ostaje filtracija na mjestu potrošnje.
Izvor da, posljedica ne. To je cijeli odgovor.
Zašto je “voda je ispravna” krivi odgovor na pravo pitanje
Plenković je12. kolovoza 2026., na pitanje bi li osobno popio vodu iz Gospića izjavio “Bih, vjerujemo HZJZ-u.” Ministrica zdravstva Irena Hrstić izjavila je u Saboru 20. kolovoza 2026. da u 23 godine praćenja nije zabilježena povećana incidencija malignih bolesti ali je odbila davati jamstva o budućim posljedicama. Gradonačelnik Milinović kaže 11. kolovoza 2026.: “U vodi nema sad tih opasnih kemikalija i voda je ovoga trenutka ispravna za piće.”
Sve tri izjave mogu biti istovremeno točne. I sve tri promašuju pitanje. Pitanje nije je li voda danas ispravna. Pitanje je koliko dugo možemo jamčiti da će biti, i tko snosi rizik u međuvremenu.
Međunarodna agencija za istraživanje raka (IARC) je 2023. PFOA klasificirala u Skupinu 1 – kancerogeno za ljude; PFOS je klasificiran u Skupinu 2B, moguće kancerogeno. EFSA je 2020. utvrdila skupni tolerirani tjedni unos za četiri PFAS spoja od 4,4 nanograma po kilogramu tjelesne mase tjedno, dakle nanograma, milijarditih dijelova grama i to na temelju pokazatelja koji je najuznemirujući: smanjenog odgovora imunosnog sustava na cijepljenje kod djece. Ne rak. Ne kolesterol. Nego to da dječja cjepiva slabije rade. EFSA izrijekom utvrđuje da su mala djeca najizloženija skupina te da su trudnoća i dojenje glavni put unosa kod dojenčadi.
Ostatak liste: povišen kolesterol, smanjena porođajna težina, poremećaji štitnjače, rak bubrega i testisa. Dodajte olovo do 1.051 mg/kg u tlu. Za olovo struka odavno ne govori o “sigurnoj razini” nego o gubitku kognitivnih sposobnosti kod djece koji raste s dozom, bez donjeg praga.
Poljoprivreda. Ovdje nema nijanse. Rješenje o provođenju istrage iz 2024. već je konstatiralo da je “nepovratno uništena mogućnost korištenja ovog zemljišta u poljoprivredne svrhe”. Vještak je 2026. konstatirao nepovratno uništenje staništa na 17.796 kvadrata. Lika prodaje krumpir, janjetinu, sir, med i sve više – mir. Cijeli razvojni model Like, jedini koji joj je preostao nakon što su joj razorili industriju i odselili mladost, zove se čistoća. Reputacijska šteta ne poznaje granicu parcele: nitko neće pitati je li vaš krumpir uzgojen 400 metara ili 40 kilometara od Bilajske 50. Za sve gore navedeno ne postoji epidemiološka studija. Nitko nije uzeo krv stanovnicima Gospića.
Da je Gospić jedan izuzetan, izoliran ispad, ovaj tekst ne bi trebalo pisati. U veljači 2026. ministrica Vučković objavila je da je Ministarstvo zaprimilo informacije o 91 onečišćenoj lokaciji diljem zemlje, od kojih je šest prepoznato kao prioritetne. Devedeset i jedna.
Ista istraga USKOK-a obuhvaća Benkovac, gdje je u kamenolomu kilometar i pol od centra mjesta zakopano oko 11.000 kubika usitnjene plastike, i Varaždin, gdje je na prostoru bivšeg Mundusa ostala gomila otpada nakon stečaja Tipos Resursa. Zamjenik varaždinskog gradonačelnika Miroslav Marković naveo je da je dozvolom bilo određeno 5.000 tona, na lokaciji nađeno oko 6.500, a nakon ukidanja dozvole izdana je nova, na 10.000 tona. Istraga je proširena i na Senj. U Otočcu postoji sumnja da su kamioni preusmjeravani na odlagalište Podum, u slivu Gacke.
Izvan te istrage: u Poznanovcu kod Bedekovčine oko 13.000 tona nepropisno odloženog otpada. U Pazinu četiri tisuće tona iz bivše Istraplastike, još neuklonjeno. U zagrebačkom Ježdovcu godinama ilegalni deponij s opasnim otpadom, nesaniran unatoč privođenjima. U Dugom Ratu troska bivše tvornice ferolegura tik uz more, sa spominjanom brojkom od 257.000 tona. U Zadru, na odlagalištu Diklo, prema tvrdnji vijećnika Radete, od 2022. je završilo više od 150.000 tona otpada za koji nitko javno ne jamči da je provjeren.
Zbrojite. Gospićkih 37.000 tona nije ni deset posto onoga što je već javno spomenuto, a devedeset i jedna lokacija čeka da netko o njima napiše ovakav tekst.
I sad ono što tu brojku pretvara u strukturu, a ne u niz nesreća: otpad je stizao iz Italije, Slovenije i Njemačke. Zemalja koje imaju spalionice, imaju odlagališta opasnog otpada, imaju inspekcije i imaju cijenu zbrinjavanja. Poslovni model bio je banalan, ponuditi nižu cijenu od tržišne, preuzeti pošiljku, samljeti je, zatrpati zemljom, razliku zadržati.
Nazovimo to imenom. Hrvatska je postala jeftina odlagališna periferija europskog tržišta otpada. Netko je prodao pravo da se ovdje zakopava ono što se u Milanu ili Münchenu ne smije zakopati, i prodao je to ispod cijene. To nije samo ekološko pitanje. To je pitanje suvereniteta u najdoslovnijem smislu, što se s tvojim teritorijem smije raditi i tko o tome odlučuje.
Europa
Belgija, 1999. – dioksinska afera. Dioksin iz transformatorskog ulja dospio je u stočnu hranu. Nitko nije umro. Zdravstveni inspektori upozorili su u siječnju; vlada je reagirala tek nakon što je informacija procurila u medije nekoliko mjeseci kasnije, a oporba je optužila vlast za pokušaj prikrivanja. Ishod: ministar poljoprivrede Karel Pinxten i ministar zdravstva Marcel Colla podnijeli su ostavke 1. lipnja 1999. Dvanaest dana kasnije, na izborima, vladajuća CVP doživjela je poraz koji je okončao osmogodišnji mandat Jean-Luca Dehaenea, najdugovječnijeg belgijskog premijera. Vlada je podnijela ostavku 14. lipnja. Guy Verhofstadt, jedan od prvih koji je slučaj iznio u javnost, postao je premijer.
Od otkrića do pada vlade: pet mjeseci. Zbog kontaminirane piletine.
Italija, Veneto – Miteni. Tvornica u Trissinu proizvodila je PFAS od kasnih šezdesetih. Onečišćenje je službeno otkriveno 2013., kada je regionalna agencija ARPAV utvrdila kontaminaciju podzemnih i pitkih voda na području s 350.000 stanovnika. Suđenje je počelo 2021.; sto trideset ročišta, oko 300 oštećenika kao stranaka u postupku.
26. lipnja 2025. Porota u Vicenzi osudila je jedanaest bivših rukovoditelja Miteni, Mitsubishi Corporation i ICIG-a: ukupno 141 godina zatvora, pojedinačne kazne od dvije godine i osam mjeseci do sedamnaest i pol godina. Sud je izrekao strože kazne nego što je tužiteljstvo tražilo. Odšteta preko 75 milijuna eura, od čega 56 milijuna talijanskom Ministarstvu okoliša. Glavna optužba: otrovanje voda namijenjenih ljudskoj potrošnji. Sud je izrijekom utvrdio da promjene vlasništva nad tvrtkom ne oslobađaju pojedince odgovornosti. Zapamtite tu rečenicu. Bit će nam korisna kad netko u Hrvatskoj otvori stečaj.
Mađarska, Ajka 2010. – crveni mulj. Pukao je nasip akumulacije alumina-tvornice; oko dva milijuna kubika kaustičnog mulja poplavilo je tri naselja. Deset mrtvih, više od 150 ozlijeđenih. Direktor MAL-a Zoltán Bakonyi uhićen je za tjedan dana; parlament je za tjedan dana nacionalizirao tvrtku; država je izrekla kaznu od oko 430 milijuna eura.
A sada slučaj koji je Gospiću strukturno najbliži i pravno najvažniji. Terra dei Fuochi, “Zemlja vatri”, područje u talijanskoj Kampaniji gdje se desetljećima ilegalno odlagao, zakapao i spaljivao opasan otpad na privatnim zemljištima, uglavnom uz sudjelovanje organiziranog kriminala. Zahvaćeno područje: oko 2,9 milijuna ljudi.
30. siječnja 2025. Europski sud za ljudska prava jednoglasno je u predmetu Cannavacciuolo i drugi protiv Italije utvrdio povredu članka 2. Konvencije – prava na život.Priopćenje Suda. Ne članka 8., prava na privatni i obiteljski život, po kojemu je Sud dotad rješavao ekološke predmete. Nego prava na život – prvi put u vezi s onečišćenjem okoliša. Presuda ima preko pet stotina paragrafa. Za nas su važne četiri stvari.
Prvo, mjerilo odgovornosti države. Sud je utvrdio da je talijanska država unatoč tome što je za problem znala godinama propustila postupiti s dužnom pažnjom i žurnošću u tri odvojena pravca: u procjeni problema, u sprječavanju njegova nastavka, i u obavještavanju stanovništva. Nije bilo potrebno dokazati da je država otpad odložila. Bilo je dovoljno dokazati da je znala i nije djelovala.
Drugo, uzročnost. Sud je bitno olabavio zahtjeve za dokazivanje uzročne veze između onečišćenja i štete, prihvativši pristup temeljen na riziku, u skladu s načelom predostrožnosti. Obrazložio je to prirodom takvog onečišćenja: mnoštvom različitih izvora, različitih po vrsti, prostornom rasponu, ispuštenim tvarima i načinima na koje su ljudi s njima došli u dodir. To je gotovo doslovan opis Hrvatske s devedeset i jednom lokacijom.
Treće, obavještavanje. Sud je posebno zamjerio izostanak “sveobuhvatne i pristupačne komunikacijske strategije” kojom bi se javnost proaktivno obavještavala o stvarnim i mogućim zdravstvenim rizicima, i dugotrajno držanje dokaza pod oznakom službene tajne. Ocijenio je da su mjere prije 2013. bile u najboljem slučaju fragmentirane.
Četvrto, i najvažnije – nalozi. Sud je Italiji, temeljem članka 46. Konvencije, naložio da u roku od dvije godine izradi sveobuhvatnu strategiju, uspostavi neovisni mehanizam praćenja i otvori javnu informacijsku platformu. Sud je pritom bio nezadovoljan i kaznenopravnim odgovorom: Vlada je dostavila tek sedam primjera osuda za kaznena djela protiv okoliša, iz čega Sud nije mogao zaključiti da je država poduzela potrebne kaznenopravne mjere.
Hrvatska je članica Vijeća Europe. Konvencija je dio hrvatskog pravnog poretka i ima nadzakonsku snagu. Cannavacciuolo nije analogija, to je primjenjiv presedan, i napravljen je tako da ga netko upotrijebi. Za dodatnu analizu vidjeti i Verfassungsblog.
Rok za prijenos u nacionalno zakonodavstvo: 21. svibnja 2026.
Belgija je ekocid kriminalizirala u veljači 2024., prije nego što je Direktiva formalno usvojena. Francuska ga je već imala. Njemačka je nacrt objavila u listopadu 2025. Italija je prijenos uvrstila u zakon o europskim delegacijama. A Hrvatska? Na dan isteka roka, 21. svibnja 2026., hrvatsko zakonodavstvo bilo je tek djelomično prilagođeno; Direktiva se spominjala jedino u izmjenama Zakona o zaštiti prijavitelja nepravilnosti iz listopada 2025.
Ministre, s dužnim poštovanjem (sama naznaka “dužnim poštovanjem” ukazuje na to da je moguće i da nema nikakvog poštovanja koje bi bilo dužno iskazati): to je najgori (i među glupljim, a konkurencija je velika) mogući argument koji ste mogli iznijeti.
Javno ste priznali da radna skupina postiji petnaest mjeseci, da ste rok propustili, i da ste članak 214.a najavili s gospićkog trga tri dana prije izvanredne sjednice Sabora. Da ste rekli “reagiramo na Gospić”, bili bi kasnili. Ovako ste kasni i nemarni.
I sad pitanje koje me zapravo zanima: da je Hrvatska Direktivu prenijela na vrijeme, bi li se na Bilajsku 50 mogao primijeniti članak 214.a? Ne bi. Zabrana retroaktivnosti, nema kazne bez zakona koji je vrijedio u trenutku djela.
Dakle propust u prijenosu nije samo administrativna aljkavost. On je materijalna prednost za počinitelje. Kašnjenje države u zakonodavstvu prevodi se izravno u blaže kazne za one koji su iskoristili upravo tu prazninu. Trideset kilometara kamiona prošlo je kroz tu prazninu.
Nepodnošljiv omjer
Prema istražnim podacima, Tipos Resurs je od tih poslova ostvario najmanje 465.000 eura koristi. Prihodi tvrtke: 2021. oko 895.000 eura, 2022. oko 927.000, 2023. skok na 1,54 milijuna. U poslovnom lancu pojavljuje se CE-ZA-R, dio C.I.O.S. Grupe Petra Pripuza; Šincek je s tom tvrtkom navodno ugovorio preuzimanje plastike po 50 eura po toni. Ista se grupacija javila i na natječaj za sanaciju.
A sada usporedba koju molim da pročitate polako. Fond za zaštitu okoliša objavio je postupak za uklanjanje 650 tona neopasnog otpada u velikim vrećama. Procijenjena vrijednost: 400.000 eura bez PDV-a. Šest stotina i pedeset tona. Neopasnog. Već zapakiranog u vreće. Na površini. To je oko 615 eura po toni, za najlakši dio posla. Ukupna utvrđena korist počinitelja jednaka je cijeni uklanjanja otprilike 750 tona od 37.000. Dva posto.
Zakopani, ekotoksični, teškim metalima opterećen otpad koji treba iskopati, karakterizirati, prevesti preko granice i zbrinuti u inozemnoj spalionici ili odlagalištu sigurno nije jeftiniji od onoga u vrećama. Račun za javni proračun ide u desetke milijuna eura. To je moja procjena, ne službena; službene još nema, što je samo po sebi podatak. Kontekst koliko je to težak posao: Fond je poslao upite prema 15 inozemnih operatera, potom prema još šezdesetak, i četiri upita o mogućnosti trajnog skladištenja u zatvorenim rudnicima soli.
I to je račun samo za uklanjanje predmeta. Nije za tlo. Nije za podzemne vode. Nije za mjerenja koja će trajati desetljećima. Nije za zamjenu izvorišta. Nije za 17.796 kvadrata uništenog staništa. Nije za poljoprivredno zemljište koje je već proglašeno neupotrebljivim. Nije za reputaciju Like. Nije za zdravstveni ishod koji nitko nije mjerio. Privatna korist: 465.000 eura. Javni trošak: deseci milijuna. Šteta: neizraziva u eurima, jer ne postoji tržište na kojemu se kupuje vodonosnik.
Gramatika neodgovornosti
Izvanredna sjednica Sabora trajala je osamnaest sati. Ni predsjednik Republike, koji ju je sazvao, ni premijer nisu došli. Premijer je istog dana, sa sjednice Vlade, pozvao oporbu i medije da ne šire “paniku i dezinformacije”. Ranije, u Sinju uoči Alke, 10. kolovoza 2026., rekao je da će se problem riješiti “u zakonitoj proceduri, ne da mi budemo pod pritiskom”.
Ali ono najzanimljivije nije rečeno nego napisano. Usporedite glagole.
Predsjednik Republike u svom zahtjevu od 12. kolovoza 2026. predlaže zaključke kojima se Vladu obvezuje da odmah započne trajnu sanaciju i osigura stalni nadzor; kojima se Vlada dalje obvezuje izvijestiti Sabor u roku od petnaest dana; kojima Vlada mora osigurati; kojima mora izvijestiti; te se zahtijeva i nalaže.
Vladajuća većina te je zaključke odbila i usvojila svoje. Pročitajte njihove glagole:
Prima se na znanje rezultate ispitivanja vode. Sabor odlučno osuđuje nezakonite radnje. Prima se na znanje i podupire dosad poduzete aktivnosti Ministarstva. Zadužuju se nadležna tijela. Zahtijeva se da se uklanjanje provede sigurno. Poziva se Vlada da osigura praćenje. Poziva se Vlada da u roku od 90 dana dostavi izvješće. Podupiru se izmjene zakonodavnog okvira. Podržava se najava Vlade o ekocidu. Poziva se Vlada da osigura pojačano praćenje. Pozivaju se županije, gradovi i općine.
Dva puta “prima se na znanje”. Tri puta “poziva se”. Jednom “pozivaju se”. “Podupiru se”, “podržava se”, “odlučno osuđuje”, “zadužuju se”, “zahtijeva se”. Ni jedanput “obvezuje se”.
To nije stilska razlika. To je razlika između naloga i pisma podrške. Sabor je, po Ustavu, tijelo koje nadzire Vladu. Ako Sabor Vladi ne može reći “obvezuješ se”, nego joj samo može reći “podupiremo te” onda taj mehanizam nadzora ne postoji, i to ne zato što ga netko krši, nego zato što je većina svjesno izabrala formulaciju bez pravnog učinka.
Ishod, konkretno: Sabor nije obvezao Vladu da odmah krene s trajnom sanacijom, nije je obvezao da u roku od tri dana primi predstavnike građana, i nije je obvezao da u roku od petnaest dana imenuje glavnog državnog inspektora, mjesto koje je u trenutku sjednice bilo prazno devet mjeseci. Devet mjeseci bez šefa inspekcije, usred najveće afere s otpadom u povijesti države, i Sabor je odbio zaključak koji bi Vladu obvezao da ga imenuje.
U toj jednoj rečenici stane cijela politička odgovornost o kojoj se raspravlja.
Zašto ovo nije hitno?
Cijela obrana Vlade od početka počiva na jednoj riječi: procedura. Premijer u Sinju: rješavat ćemo “u zakonitoj proceduri”. Ministarstvo: sanacija se provodi kroz postupke javne nabave. Fond: ne mogu iznositi pojedinosti zbog otvorenog postupka javne nabave. Prvi natječaj za površinski otpad propao je jer se nitko nije javio; morao se ponoviti. Za foliju se pokreće pregovarački postupak, čije se ponude otvaraju sutra, sedamnaest mjeseci nakon što je prekrivanje prvi put zatraženo.
Ali Zakon o javnoj nabavi ima izlaz iz toga, i to nije rupa nego izrijekom propisana iznimka. Članci 131. i dalje Zakona o javnoj nabavi dopuštaju pregovarački postupak bez prethodne objave kada je to nužno “ako se zbog razloga iznimne žurnosti izazvane događajima koje naručitelj nije mogao predvidjeti” ne mogu poštovati redovni rokovi. Ta odredba nije egzotična: Europska komisija ju je izrijekom tumačila i primjenjivala u migrantskoj krizi 2015. i u pandemiji 2020. Njome se ugovor može dodijeliti izravno, bez čekanja, uz obvezu naknadnog obrazloženja.
Ako 37.000 tona otpada s potvrđenom ekotoksičnošću, s teškim metalima do deset tisuća miligrama po kilogramu, s potvrđenim PFAS-om u podzemnoj vodi, u kršu, iznad izvorišta, uz nalaz vještaka koji rizik ocjenjuje visokim, ako to nije “iznimna žurnost”, onda me netko treba naučiti što jest.
I ako se odgovori da je moglo predvidjeti, jer se znalo od 2022. pa dobro. Onda smo upravo dokazali političku odgovornost, jer se predvidivo nije spriječilo. Vidite u kakvoj su škripcu. Ili je situacija hitna, i onda su procedure bile izgovor. Ili nije hitna, i onda je izjava da nije hitna sama po sebi najteža moguća optužba. Ne postoji treći odgovor.
Za usporedbu: kada nam gori Dalmacija, država ne raspisuje otvoreni postupak javne nabave za kanadere. Kada je bio potres, Vlada je donosila propise u danima. Kada je bila pandemija, respiratori su nabavljani izravno i o tome se poslije, s pravom, pisalo. Aparat za hitno postupanje postoji, uvježban je i nedavno korišten. Za Gospić nije upotrijebljen. Sedamnaest mjeseci.
Netko to mora objasniti, i to nije retoričko pitanje nego pitanje na koje postoji provjerljiv odgovor u spisu Fonda za zaštitu okoliša.
Ustav, i zašto ovdje nitko nije čist
Ustav Republike Hrvatske u članku 3. navodi “očuvanje prirode i čovjekova okoliša” među najvišim vrednotama ustavnog poretka, to se nalazi u istoj rečenici sa slobodom, jednakošću, socijalnom pravdom, vladavinom prava i nepovredivošću vlasništva. To nije politika. To je temelj za tumačenje cijelog Ustava.
Članak 50. kaže da se poduzetnička sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi. Dakle Ustav zaštitu okoliša stavlja u isti razred s državnom sigurnošću, kao jedan od rijetkih razloga zbog kojih se smije dirati u vlasništvo.
A članak 69., Ustavni sud ga tako citira u odluci U-I-2934/2022 od 14. studenoga 2023. glasi: svatko ima pravo na zdrav život; država osigurava uvjete za zdrav okoliš; i, u trećem stavku, svatko je dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša. Ustavni sud je u toj odluci to formulirao precizno: ustavna važnost odgovornosti za očuvanje zdravog okoliša “posebno se odražava u činjenici da je očuvanje prirode i čovjekova okoliša izričito navedeno kao jedna od najviših vrednota ustavnog poretka”. A još 5. lipnja 1992. Sabor je donio Deklaraciju o zaštiti okoliša, usred rata, polazeći upravo od te vrednote.
Trideset i četiri godine kasnije stojimo nad 37.000 tona. I ovdje moram proširiti okvir, jer bi bilo nepošteno napisati ovaj blog kao da je otpad jedini način na koji uništavamo vlastiti prostor.
Betonirana obala od Savudrije do Prevlake. Apartmanizacija koja je pojela uvale za koje je Jadran bio poznat. Desetljeća bespravne gradnje i ciklusi legalizacije koji su to nagradili – svaka legalizacija je poruka sljedećem da se isplati graditi bez dozvole i čekati. Rijeke pretvorene u kanale. Šume posječene ili opožarene pa “sanirane”. Poljoprivredno zemljište prenamijenjeno u trgovačke centre. Sve to nisu bile odluke nekog kriminalca u tri ujutro. To su bile odluke donesene na sjednicama, s dnevnim redom, uz glasanje, s potpisom i pečatom.
Šteta od otpada barem ima počinitelja s imenom i prezimenom. Šteta od betonizacije nema – ona je kolektivna, legalizirana i još uvijek u tijeku. I trajat će stoljećima: apartman se ne razgrađuje, izgrađena obala se ne vraća, prenamijenjeno zemljište se ne poljoprivrednizira natrag.
Zato je treći stavak članka 69. jedini dio Ustava koji je izravno upućen meni. Svatko je dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti. Ne “država je dužna”. Nego svatko, u okviru onoga što doista može.
Gradonačelnik koji potpiše prenamjenu. Vijećnik koji digne ruku. Županijski službenik koji izda dozvolu. Inspektor koji ne izađe na teren. Novinar koji ne postavi drugo pitanje. Susjed koji vidi kamione i ne prijavi. Ja, koji sam o ovome mogao (i morao) pisati prije tri godine, a pišem sad. Svatko od nas ima svoje ovlasti i svoju djelatnost, i u njima svoju mjeru odgovornosti različitu po veličini, ali ne po vrsti.
To ne oslobađa ministra. To ga, naprotiv, opterećuje najviše, jer njegove su ovlasti najveće. Ali znači da nakon Gospića više nemamo pravo na položaj promatrača.
Rat: zašto svi posežu za tom slikom
Vraćam se na uvodno zapažanje. Milanović kaže ekocid. Milinović kaže “nedvojbeno da se u Gospiću dogodio TERORISTIČKI čin ekocida koji može ugroziti zdravlje stanovništva”, i poziva Hrvatsku da pokaže “novu vrstu domoljublja koja je danas potrebna jednako kao i ’91.” Bulj kaže: ono što ni četnici nisu. Troskot kaže: bioteroristički čin.
Nisu bili neprecizni. Bili su preuranjeni – prepoznali su kategoriju prije nego što je pravo za nju imalo ime. A slika koju traže postoji u pravu, i to od davno.
Trovanje bunara. Haški pravilnik iz 1907., u prilogu IV. Haaške konvencije, u članku 23.(a) zabranjuje uporabu otrova ili otrovanog oružja. ICRC to izričito tumači tako da borci ne smiju otrovati ni na drugi način učiniti nepodobnom za ljudsku potrošnju vodu nužnu za zdravlje i opstanak civilnog stanovništva, i da je zabrana trovanja pitke vode pravilo običajnog međunarodnog prava – dakle obvezuje svakoga, i one koji nikad ništa nisu potpisali. Uništavanje sredstava za život. Članak 54. Dopunskog protokola I. Ženevskim konvencijama iz 1977. zabranjuje napadati, uništavati, uklanjati ili činiti neupotrebljivima objekte nužne za preživljavanje civilnog stanovništva, izrijekom navodeći namirnice, usjeve, stoku, postrojenja i zalihe pitke vode te sustave za navodnjavanje. To je i pravilo 54. ICRC-ove studije običajnog humanitarnog prava, primjenjivo i u međunarodnim i u unutarnjim sukobima. Službeni ICRC-ov komentar iz 1987. uz taj članak objašnjava zašto su odabrana baš četiri glagola: napasti, uništiti, ukloniti, učiniti neupotrebljivim. Odabrani su, doslovno, da bi se obuhvatile sve mogućnosti, uključujući onečišćenje vodnih spremišta kemijskim ili drugim sredstvima.
Dakle: kad je međunarodna zajednica 1977. sjela definirati što je najteži mogući napad na civilno stanovništvo koji ne uključuje pucanje u ljude, napisala je kemijsko onečišćenje vode. Zabrana pritom ne traži da itko umre. Ne traži ni da se dokaže gladovanje. Traži samo da je objekt bio nužan za preživljavanje i da je učinjen neupotrebljivim.
Zasoljavanje zemlje. Priča da su Rimljani nakon pada Kartage posolili zemlju gotovo je sigurno izmišljotina novijeg doba, u antičkim izvorima je nema, pojavljuje se tek u devetnaestostoljetnoj i dvadesetostoljetnoj literaturi. Ali činjenica da smo tu priču izmislili govori nešto važno: civilizacija je osjećala potrebu za slikom zločina koji ne ubija ljude nego ubija mjesto. Nismo imali povijesni primjer pa smo ga izmislili, jer nam je kategorija trebala.
I to je, po meni, jedina prava paralela. Ne zato što bi itko u Gospiću bio ratni zločinac, i nemojmo se igrati tim riječima. Nego zato što se ratno pravo, jedina grana prava koja se ozbiljno bavila uništenjem supstrata, a “supstrat” ovdje znači jednostavno podlogu, ono na čemu sve ostalo stoji: zemlju, vodu, zrak davno suočilo s pitanjem koje mi tek sada postavljamo. Ratno pravo je zaključilo da napad na podlogu spada u zasebnu, najtežu kategoriju, i to bez obzira na motiv. Članak 54. izrijekom kaže: bilo koji motiv, “whatever the motive”. Nije važno želiš li izgladnjeti civile, natjerati ih da odu, ili nešto sasvim treće. Važno je što si učinio s vodom.
Zašto ovo nije afera
Cijela hrvatska antikorupcijska imaginacija izgrađena je oko jedne pretpostavke: da je predmet zločina zamjenjiv. Ukradeni novac se vraća. Otuđena nekretnina se upisuje natrag. Namještena koncesija se poništava. Zato imamo institut oduzimanja imovinske koristi, naknadu štete, restituciju. Cijeli aparat pretpostavlja da postoji stanje “prije” u koje se svijet može vratiti. Ovdje ne postoji stanje “prije”.
To je jedina razlika koja je važna, i ona nije stilska nego stvarna. Kad Hrvatska izveze 30.000 tona otpada u inozemstvo, a izvest će ih (ili opet negdje drugdje zakopati), neće popraviti ništa. Premjestit će predmet. Sama činjenica da je jedino raspoloživo rješenje izvoz izvan zemlje priznanje je: možemo maknuti stvar, ne možemo od-trovati tlo. Iz toga slijede četiri stvari.
Prvo: druga kategorija, ne veći stupanj. Uobičajena korupcija je posao između određenih strana oko obnovljivog dobra. Ovaj zločin je posao između određenih strana na teret neodređenog broja ljudi uključujući i one koji još nisu rođeni oko dobra koje se ne obnavlja. To nije ista vrsta djela.
Drugo: matematika koristi i tereta. Korist: nekoliko ljudi, 465.000 eura, tri godine. Teret: 43.000 stanovnika županije, nepoznat broj korisnika nizvodnih izvorišta, i svaka buduća generacija koja će u Bilajskoj 50 zatjecati kontaminirano tlo. Kad se korist skupi na desetak ljudi, a teret razmaže na stoljeća, to više nije krađa. To je potrošnja tuđe budućnosti u vlastitu korist uzimanje od ljudi koji se nemaju kako izjasniti jer još nisu ovdje.
Treće: izdaja se ne mjeri brojem žrtava. Izdaja se u pravu nikad nije definirala time koliko je ljudi poginulo, nego što je napadnuto: ne pojedinci, nego uvjeti opstanka zajednice. Zajednica preživi opljačkanu banku. Zajednica ne preživi otrovan vodonosnik ona se jednostavno raseli, kao što se Lika već raseljavala.
Četvrto, i za mene odlučujuće: ovdje nije zakazao pojedinac nego funkcija. Jedan čovjek koji zakopava otpad je kriminalac. Ali kada imate dvadeset i jedan nadzor bez učinka; dozvolu izdanu iznad 5.792 tone već protupravno odloženog otpada; ukidanje pa ponovno izdavanje dozvole istoj tvrtki četiri mjeseca kasnije; službenika koji je, prema sumnjama USKOK-a, sastavio zapisnik o očevidu koji nije proveo; glavnog državnog inspektora uhićenog u istom predmetu; odbijanje zahtjeva da se otpad prekrije; devet mjeseci bez glavnog inspektora; propušten rok za prijenos europske direktive; devedeset i jednu onečišćenu lokaciju u zemlji; i Sabor koji nakon svega odbija reći “obvezuje se” onda više ne govorimo o propustu nego o stanju sustava.
Prigovor
Netko će reći: usporedba s izdajom je neproporcionalna, jer izdaja pretpostavlja namjeru uništenja zajednice, a ovdje je namjera bila obična – zaraditi. Nitko nije htio otrovati Liku. Htjeli su uštedjeti na zbrinjavanju.
Kazneno pravo odavno zna kategoriju koja pokriva upravo ovo, i zove se neizravna namjera: počinitelj ne želi posljedicu, ali je predviđa i pristaje na nju. Tko zakopava toksičan otpad u kršu, na tri metra dubine, bez izolacije, ne mora htjeti otrovati podzemne vode. Dovoljno je da zna kako to gotovo sigurno slijedi a to je 2024. bilo napisano u rješenju o provođenju istrage, crno na bijelo.
I još važnije: za institucije mjerilo nije namjera nego dužnost. Nitko ne tvrdi da je itko u Ministarstvu želio zlo Lici. Tvrdi se ono što je Europski sud za ljudska prava već presudio Italiji: da je država znala i nije postupila s dužnom pažnjom i žurnošću. Za povredu prava na život, prema Cannavacciuolu, to je dovoljno. Namjera je pitanje za Šinceka. Dužnost je pitanje za nas ostale.
Ozbiljna država
Ne završavam optužbom nego popisom mjera, jer optužbe su besplatne, a popisi obvezuju. Folija ide danas, ne kad završi evaluacija ponuda, i ide kroz pregovarački postupak zbog iznimne žurnosti iz Zakona o javnoj nabavi. Ako Vlada smatra da uvjeti za to nisu ispunjeni, neka to napiše i potpiše, takvo obrazloženje bit će najkorisniji dokument cijele afere.
Uzima se krv reprezentativnom uzorku stanovnika Gospića i okolice i mjeri se PFAS, olovo i antimon (i štogod još treba). Odmah, dok postoji polazna vrijednost. Bez toga je svaka buduća rasprava o zdravstvenim posljedicama nemoguća i sumnjam da je upravo to razlog zbog kojeg se ne radi.
Provodi se trasiranje podzemnih tokova s lokacije, s bojom, po standardnoj metodologiji. Ne modelira se, ne pretpostavlja se nepropusni sloj, mjeri se kamo voda ide, i objavljuje se kamo ide i kojom brzinom.
Svi mjerni podaci idu javno, sirovi: brojevi, mjesto, datum, metoda, granica detekcije, na jednoj stranici, u strojno čitljivom obliku, izmjereno od neupitno neovisnog laboratorija koji nije podložan političkom utjecaju i koji nije sudjelovao u dosadašnjim mjerenjima. To nije pretjeran zahtjev – Europski sud je Italiji naložio upravo takvu javnu platformu.
Uz nacrt članka 214.a objavljuje se i obrazloženje zašto je rok od 21. svibnja 2026. propušten: kad je radna skupina osnovana, koliko se puta sastala, gdje je zapelo. Ako smo već zakasnili, barem naučimo nešto.
Registar tokova otpada mora početi raditi. GPS na vozilima, videonadzor, elektronički očevidnik, unakrsna provjera šifri 19 12 12 i 19 12 11* prema stvarnom sadržaju – sve je to Sabor “podupro” u zaključcima vladajuće većine. Podrška nije rok. Zadajte rok.
Devedeset i jedna onečišćena lokacija dobiva javni popis s imenom, količinom, vrstom otpada, procijenjenim troškom i rokom. Danas ne postoji ni popis.
I na kraju ostavka. Ne zato što bi jedna ostavka išta popravila, jer neće, nego zato što je ostavka jedini mehanizam kojim politički sustav priznaje da neka kategorija štete postoji. Belgija je 1999. srušila vladu zbog kontaminirane piletine u kojoj nitko nije umro. Ne zato što su Belgijanci osjetljiviji, nego zato što su razumjeli da institucija koja nakon takvog otkrića ostaje na mjestu time poručuje da otkriće nije bilo važno.
Peti rujna
Sve gore napisano ima jedan problem: to je tekst. Tekst se pročita, podijeli, komentira i zaboravi u tjedan dana. Sustav to zna i računa na to. Zato ovaj tekst ima i praktični nastavak.
U subotu, 5. rujna 2026., u Zagrebu održat će se prosvjed pod nazivom “Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku, hodaj za narod”. Organiziraju ga građanska inicijativa “Gospić je naš dom” i sestrinska udruga “Lička ekološka akcija”, dakle ljudi koji su ovaj problem prijavljivali od 2022. i kojima se nitko nije javio. Nastavak je “Hoda za Liku” održanog u samom Gospiću.
Organizatori su o jednoj stvari bili izričiti, i to je detalj zbog kojeg im vjerujem: na pozornici neće biti političara. Vjekoslav Bušić iz inicijative rekao je za Glas Istre, 22. kolovoza 2026.: “Organizatori smo samo mi, aktivisti i lokalni stanovnici, i uz nas nema nikakve politike.” Ranije, nakon propale sjednice saborskog Odbora: “Ne snalazimo se u tim političkim igricama i nadmudrivanjima. Nažalost, pokazalo se da je jedino građanski pritisak dosad urodio plodom.”
To nije koketiranje s apolitičnošću. To je točna procjena. Ako je teza ovoga teksta ispravna, da je ovdje napadnut supstrat, podloga, tlo na kojem svi stojimo onda je to po definiciji pitanje koje je iznad stranačke aritmetike. Kad se prosvjed pretvori u predizborni skup, protivnik dobiva savršen izgovor da ga otpiše kao politikantstvo. Upravo tu riječ premijer je već upotrijebio.
Potpisao sam pismo podrške tom prosvjedu.
To priopćenje je 26. kolovoza 2026. potpisalo više od dvjesto javnih osoba i udruga građana, glazbenici, glumci, sveučilišni profesori, među njima Severina Vučković, Rade Šerbedžija, Darko Rundek, Goran Bogdan, Alma Prica, Mirela Priselac Remi i Ivana Bodrožić. U pravilu ne potpisujem kolektivna priopćenja i uglavnom ih izbjegavam, jer većina njih služi potpisnicima više nego stvari. Ovo pismo sam potpisao.
Prv razlog: “Ovo nije samo problem Gospića ili Like, to je pitanje koje se tiče svakog kutka Hrvatske u kojem su ljudi godinama prepušteni (zlo)namjernom nečinjenju upravnih tijela i odgovornih osoba.” Devedeset i jedna onečišćena lokacija.
Drugi razlog: “Pravo na zdrav okoliš i zdrav život temeljno je ljudsko pravo, a ne povlastica za koju se građani moraju izboriti prosvjedima.” To je, ako ste pratili, doslovno prijevod članka 3. i članka 69. Ustava na jezik kojim ljudi govore.
I treći, zbog kojeg sam potpisao zato što točno pogađa razmjer: “Ljudi za ljude! Za sve Gospiće, Benkovce, Vranjice, Poznanovce, za svaki Senj, Gračac, Split, Otočac, Pecku, za Sisak, za svaki kutak Lijepe naše.”
Postoji i javni apel građana koji inicijativa vodi online, za one koji 5. rujna ne mogu doći.
Pozivam vas da dođete. Ne zato što ćemo prosvjedom ukloniti 37.000 tona. Nego zato što je jedina stvar koja je u ovom slučaju dosad ikad proizvela pomak bio građanski pritisak, i to je činjenica koju sami organizatori navode s gorčinom, a ne s ponosom. Dvadeset i jedan inspekcijski nadzor nije pomaknuo ništa. Prijave MUP-u nisu pomaknule ništa. Izvanredna sjednica Sabora završila je bez ijednog “obvezuje se”. Ono što je pomaknulo stvari bilo je to da su ljudi izašli van i da se o tome počelo pisati.
Ako mislite da vas se ovo ne tiče jer ne živite u Lici, pročitajte popis lokacija u sedmom poglavlju i nađite onu najbližu svojoj kući. Ima ih devedeset i jedna, a to je samo ono što je Ministarstvo priznalo.
Epilog
Trideset i šest godina hrvatske države prošlo je u mnogobrojnim krađama. Uzimali su nam novac, poduzeća, zemljišta, koncesije, mirovine, vrijeme. Sve je to bilo skupo i sve je to bilo, na kraju krajeva, nadoknadivo. Zbog toga smo razvili neku vrstu nacionalne otpornosti, koja je zapravo cinizam: ukrali su, ukrast će opet, ide se dalje.
Gospić je prvi put da su uzeli nešto što se ne vraća.
I to im nije bila namjera. To je najgori dio. Zatrovali su vodonosnik u kršu, uništili sedamnaest tisuća kvadrata staništa i zauvijek isključili poljoprivredno zemljište iz upotrebe, a sve radi 465.000 eura. Nije to bila velika krađa. To je bila mala krađa s beskonačnom posljedicom, i upravo je taj omjer ono što je čini neusporedivom sa svime prije.
Ako postoji definicija zločina protiv vlastite zemlje, ona ne glasi “uzeo je mnogo”. Ona glasi: “uzeo je ono što se ne može vratiti, i uzeo je to jeftino.”
Zato o Gospiću ne treba govoriti kao o aferi. Afera je nešto što prođe. Ovo je nešto što ostaje – u vodi, ispod tri metra ličke zemlje, dulje nego što će postojati stranka koja je za to odgovorna, dulje nego što će postojati vlada koja to nije spriječila, i dulje nego što će postojati sjećanje na iznos zbog kojeg se dogodilo. Trideset kilometara kamiona.
Misao dana: PFAS are called ‘forever chemicals’. Croatian bureaucracy appears to be working on the same property.
Jednom tjedno (nedjeljom ujutro, taman u doba jutarnje kave) šaljem odabir desetak tema o kojima niste imali priliku čitati u domaćim medijima, a koje smatram bitnima. Prethodne newslettere možete pregledati u arhivi newslettera.
