Mračni blog

Trideset i šest godina hrvatske države naučilo nas je da o korupciji razmišljamo kao o računovodstvenom problemu. Netko je uzeo nešto što nije njegovo, postoji iznos, postoji oštećenik i postoji, barem teorijski, mogućnost povrata. Kada čitamo o Agrokoru, o INA-i, o Fimi mediji, o bilo kojoj od pedesetak afera koje čine našu nacionalnu povijest, mi zapravo čitamo priče o preraspodjeli. Novac je promijenio vlasnika. Nekretnina je promijenila vlasnika. Koncesija je promijenila vlasnika. Šteta je ogromna, ali je šteta u nečemu što se, u načelu, može ponovno napraviti, proizvesti, nadoknaditi. Novac se tiska, zarađuje, zgrade se grade, tvrtke se osnivaju, radna mjesta se otvaraju.

Nisam siguran da smo ikada morali razmišljati o drugoj vrsti.

Zato bih htio postaviti jedno pitanje i držati ga otvorenim do kraja teksta: postoji li u hrvatskom javnom rječniku uopće riječ za zločin čiji se predmet ne može vratiti?

Pitam jer mi se čini da smo je posljednjih tjedana svi tražili i da je nitko nije našao. Predsjednik Republike posegnuo je za ekocidom. Gradonačelnik Gospića, čovjek koji je bio ministar zdravstva u HDZ-ovoj vladi (i općenito je lik kojeg je teško voljeti), posegnuo je za terorističkim činom i za pozivom na “novu vrstu domoljublja, potrebnu jednako kao i ’91.” Zastupnik Mosta posegnuo je za usporedbom s četnicima. Drugi zastupnik istog kluba nazvao je to bioterorističkim činom.

Svi su, dakle, instinktivno posegnuli za rječnikom rata. I nitko iz toga nije izvukao pravnu konsekvencu. To me zanima. Ne rječnik. Konsekvenca.

Aritmetika

Kada USKOK objavi nalaz od tristotinjak stranica, a mediji iz njega izvuku brojku “37.000 tona”, ta brojka ne znači ništa. Ne znači ništa jer je nitko ne može zamisliti. Vještačenje Geotehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, izrađeno po nalogu USKOK-a za lokaciju u Bilajskoj 50 u Gospiću i objavljeno početkom kolovoza 2026., procjenjuje da se na istraženom dijelu lokacije nalazi oko 37.000 tona miješanog tehnogenog otpada – “tehnogeni” znači samo: ljudskom rukom napravljen, industrijskog porijekla, a ne prirodni materijal. Od toga je gotovo 33.000 tona zakopano u tlo, na površini od oko 14.000 četvornih metara i prosječnoj dubini od tri metra. Među materijalom su ostaci obrade električne i elektroničke opreme, plastika, građevinski i mineralni materijali te dijelovi medicinskog otpada.

Vještaci izrijekom navode da zbog različitog sastava materijala nije opravdano tvrditi da je svih 37.000 tona nedvojbeno opasan otpad. Reprezentativni uzorci zakopanog otpada pokazali su opasno svojstvo HP14 tj. ekotoksičnost, dakle otrovnost za živi svijet, dok su crne hrpe otpada klasificirane su kao opasan otpad. Izmjerene vrijednosti ekotoksičnosti iznosile su 254,8, 84,4 i 36,1, uz graničnu vrijednost 25.

U tlu: do 9.946 miligrama bakra po kilogramu, do 1.051 miligram olova, do 317 miligrama antimona. Uklanjanjem biljnog pokrova na 17.796 četvornih metara došlo je, kaže nalaz, do “degradacije i nepovratnog uništenja staništa”.

Zapamtite tu riječ. Nepovratnog. Nije je napisao aktivist nego sudski vještak u kaznenom postupku.

Zakopani dio zauzima oko 42.000 kubičnih metara. To je šesnaest olimpijskih bazena. To je nogometno igralište zatrpano do visine od pet i pol metara, dakle iznad prečke i iznad reflektora s prve tribine. To je kocka stranice trideset i pet metara: zgrada od jedanaest katova, puna od temelja do krova mljevene plastike, elektroničkog i medicinskog otpada pomiješanih sa zemljom.

Koliko je to kamiona? Ta brojka nije teoretska, i drugi su radili slične usporedbe: dokumentacija govori o približno 1.750 pošiljaka kojima je uvezeno oko 35.000 tona. Poredajte ih. Kamion je dug oko 16,5 metara; u koloni, s razmakom, računajte dvadesetak metara po vozilu. Tisuću i osamsto kamiona proteže se preko trideset kilometara – kolona koja počinje u Gospiću, prolazi kroz Perušić i skoro je stigla do Otočca.

Gospić ima oko 11.000 stanovnika. To je 3,3 tone otpada po svakom stanovniku, uključujući bebe. Sve to je stiglo u koloni dugoj trideset kilometara, godinama, kroz grad u kojem svi znaju svakoga, dok je Državni inspektorat na toj istoj lokaciji obavio dvadeset i jedan nadzor. Dvadeset i jedan.

Kronologija

Ne govorim o sumnjama nego o onome što je dokumentirano u odgovorima institucija, u istražnim rješenjima i u nalazu vještaka. Sve što slijedi rekonstruirano je uglavnom prema Indexovoj rekonstrukciji od 11. kolovoza 2026.

2014. Tipos Resurs izvozi 100 tona otpada u Bosnu i Hercegovinu, deklariranog kao miješani neopasni otpad. Ekološka inspekcija Republike Srpske u pošiljci pronalazi medicinski otpad. Pokreću se inspekcijska i policijska istraga; ishod nije poznat javnosti.

Sredina 2015. Tipos Resurs dobiva prvu dozvolu za gospodarenje otpadom.

Kraj 2015. Državni inspektorat traži od nadležnog ministarstva da tu dozvolu ukine. Ministarstvo, koje tada vodi SDP-ov Mihael Zmajlović, zahtjev odbija. Ovo tvrdi aktualna ministrica Marija Vučković u Dnevniku Nove TV, 17. kolovoza 2026.: “Državni inspektorat već je krajem te godine poslao zahtjev tadašnjem ministarstvu, koje je vodio Mihael Zmajlović, da dozvolu ukine. Oni su to odbili. Možda ni o čemu danas ne bismo razgovarali da se tada postupalo kako treba.” To je jedina obrana Vlade koja ima ikakvu činjeničnu težinu i bilježim je pošteno. U sljedećem poglavlju objašnjavam zašto ona ipak ne stoji.

2021. Počinje ilegalno odlaganje na lokaciji PPK Velebit.

2022. Upravni odjel Ličko-senjske županije izdaje Tiposu dozvolu za gospodarenje neopasnim otpadom, iako se, prema sumnjama istražitelja, na lokaciji već nalazi najmanje 5.792,34 tone protupravno uskladištenog otpada. USKOK tereti tadašnjeg višeg savjetnika za zaštitu okoliša u Županiji, Jerka Kostelca, člana HDZ-a, da je naveo kako na lokaciji nema otpada.

2022., 2023., 2024. Građanska inicijativa “Gospić je naš dom” prijavljuje, fotografira, snima kamione, šalje MUP-u, Državnom inspektoratu, Gradu i Županiji. “Prijavljivali smo, fotografirali, slali MUP-u, Državnom inspektoratu, Gradu, Županiji… Nitko od navedenih nije se oglasio po tom pitanju”, kažu za Index, 11. kolovoza 2026. Mještanin Davor Bušljeta još u veljači 2025.: “Kamioni dolaze, prolaze, odlaze u abnormalnim količinama, nitko ništa ne poduzima i to je tako godinama.”

2024. Nastavni zavod za javno zdravstvo “Andrija Štampar” utvrđuje značajne količine teških metala u iskopanim uzorcima, najviše olova. U rješenju o provođenju istrage stoji formulacija koju vrijedi pročitati dvaput: takav otpad “ne smiju odlagati na odlagališta neopasnog otpada, a kamoli u okoliš”; velika je vjerojatnost da će uslijed ispiranja doći do onečišćenja podzemnih voda; te da je “nepovratno uništena mogućnost korištenja ovog zemljišta u poljoprivredne svrhe”.

Svibanj 2024. Inspekcija zaštite okoliša traži od Županije ukidanje dozvole. Županija je u lipnju ukida.

Listopad 2024. Ista Županija istoj tvrtki izdaje novu dozvolu, s rokom do 2027. USKOK sumnja da je Kostelac sastavio zapisnik o očevidu koji nije proveo.

Prosinac 2024. Inspekcija ponovno traži ukidanje.

Veljača 2025. Policija, u međunarodnoj operaciji uz podršku Europola, uhićuje trinaest osoba, među njima Josipa i Moniku Šincek. Pet dana kasnije, 18. veljače, Županija nepravomoćno ukida dozvolu koju je izdala četiri mjeseca ranije.

Ožujak 2025. Građanska inicijativa traži da se otpad barem prekrije, kako ne bi prodro u krš. Odbijeno, uz obrazloženje da traje istraga.

Studeni 2025. USKOK uhićuje glavnog državnog inspektora Andriju Mikulića. Josip Šincek u obrani tereti Mikulića da je od njega tražio pola milijuna eura mita kako bi ga inspekcija pustila na miru. Mikulić te navode negira i vrijedi presumpcija nedužnosti. Ali sama činjenica da je šef inspekcije uhićen u predmetu koji njegova inspekcija nije zaustavila – to je već dovoljno.

Ožujak 2026. Izrađen nalaz Geotehničkog fakulteta.

Srpanj 2026. Četiri mjeseca kasnije, dodatna ispitivanja pokazuju prodor u podzemne vode.

Početak kolovoza 2026. Objavljen nalaz. PFAS spojevi potvrđeni u podzemnim vodama nizvodno od odlagališta.

20.–21. kolovoza 2026. Izvanredna sjednica Sabora. Zaključci predsjednika Republike odbijeni, usvojeni zaključci vladajuće većine s 81 glasom prema 51.

25. kolovoza 2026. Otvorene ponude za prve dvije faze: 650 tona neopasnog otpada u vrećama i 4.500 tona rasutog opasnog otpada. Direktor Fonda Luka Balen najavljuje da se ponude za privremeno prekrivanje folijom otvaraju 28. kolovoza 2026. – dakle sutra. “To je prva faza kojom bi se tijekom jeseni, zime i oborina privremeno spriječilo moguće procjeđivanje… To je samo dio cjelovitog procesa, a ne trajno rješenje.”

Sedamnaest mjeseci da se donese odluka o foliji.

Između ožujka 2025., kada je prekrivanje odbijeno, i srpnja 2026., kada je potvrđen prodor u podzemne vode, prošlo je šesnaest mjeseci kiše nad otvorenim krškim terenom. Ne tvrdim da bi folija spriječila prodor. Tvrdim nešto skromnije i teže: da to nikada nećemo znati, i da je to samo po sebi neoprostivo.

Obrana

Vratimo se na bijedan ministričin pokušaj obrane. Argument glasi: prva dozvola izdana je sredinom 2015., pod SDP-ovim ministrom, i tada je trebalo reagirati. Prihvatimo ga u cijelosti. Prihvatimo da je Zmajlović pogriješio. A onda pogledajmo kalendar. Vlada Zorana Milanovića izgubila je na izborima u studenom 2015.; nova Vlada preuzela je dužnost u siječnju 2016. Od tog trenutka do danas resor zaštite okoliša neprekidno je u vladama koje vodi HDZ. Ministrica Vučković preuzela ga je u svibnju 2024., a prije nje je kroz njega prošao niz njezinih stranačkih kolega.

Pogledajmo sada gdje se nalazi stvarni događaj. Odlaganje na PPK Velebit počinje 2021. Dozvole koje su to omogućile izdaje Ličko-senjska županija 2022. i ponovno 2024. Prijave građana teku od 2022. Dvadeset i jedan inspekcijski nadzor odvija se u razdoblju od otprilike dvije godine, dakle 2023.–2025. Analiza Zavoda “Andrija Štampar” koja utvrđuje teške metale je iz 2024. Uhićenja su iz veljače 2025. Zahtjev da se otpad prekrije odbijen je u ožujku 2025.

Sve to je unutar HDZ-ova mandata. Bez ijedne iznimke.

Drugim riječima: braniti se dozvolom iz 2015. kada je sav otpad dovezen između 2021. i 2025., kada su sve dozvole na temelju kojih je dovezen izdane 2022. i 2024., i kada je svaki od dvadeset i jednog nadzora obavljen u tvom mandatu nije obrana nego priznanje. Ako je propust iz 2015. bio toliko fatalan, deset godina je bilo napretek da se ispravi. Deset proračuna. Deset planova gospodarenja otpadom. Nekoliko ministara.

I još nešto. Zakonski okvir koji je omogućio ponovno izdavanje dozvole tvrtki koja je već bila pod istragom, pravilo prema kojemu se, kako piše Tportal, “gleda samo trenutačno stanje”, pa ako je istraga obustavljena tvrtka može dobiti nove dozvole, taj okvir nisu pisali oporbeni zastupnici. Zakon o gospodarenju otpadom mijenjan je više puta upravo u tih deset godina.

Ako netko misli da je propust bio u zakonu, onda je odgovoran onaj tko je zakon deset godina mogao promijeniti, a nije. Ako netko misli da je propust bio u nadzoru, onda je odgovoran onaj tko je nadzor vodio. U oba slučaja adresa je ista.

Ministričina obrana ima još jednu neugodnu posljedicu. Ako je istina da je Državni inspektorat već krajem 2015. znao da ta tvrtka ne bi smjela imati dozvolu, onda je institucija koja je to znala nastavila raditi punih deset godina i na kraju je njezin ravnatelj uhićen u istom predmetu. To nije priča o jednoj krivoj odluci jedne vlade. To je priča o tome da je jedno rano upozorenje bilo dostupno cijelo vrijeme i da ga nitko nije upotrijebio.

Kako je Europa ušla, a granica izašla

Ovdje moram objasniti mehaniku, jer se bez nje ne razumije zašto je ovo bilo moguće. Hrvatska je 1. srpnja 2013. ušla u Europsku uniju i time u carinsku uniju i jedinstveno tržište. Od tog dana roba između Hrvatske i ostatka Unije više ne prolazi carinu, nema carinske deklaracije, nema carinskog pregleda, nema graničnog mjesta na kojemu netko u uniformi otvara prikolicu i pita što je unutra. Od siječnja 2023. Hrvatska je i u schengenskom prostoru, pa nema ni redovite policijske kontrole na kopnenim granicama prema Sloveniji i Mađarskoj.

To je jedan od najvećih uspjeha hrvatske vanjske politike i ne mislim da je bio pogreška. Ali svaki uspjeh ima cijenu, a cijena ovoga je konkretna: fizička kontrola na granici zamijenjena je papirnatom kontrolom u sustavu. Netko je morao preuzeti posao koji je prije radio carinik.

Taj netko definiran je Uredbom (EZ) br. 1013/2006 o pošiljkama otpada, koja se u Hrvatskoj primjenjuje izravno, bez potrebe za prijenosom u nacionalni zakon. Ona dijeli otpad u dva režima.

Prvi režim tzv. “zelena lista”. Za neopasan otpad namijenjen oporabi (recikliranju) dovoljan je prateći list iz Priloga VII. To je jedan obrazac koji putuje s kamionom. Na njemu piše tko šalje, tko prima, koja je šifra otpada i kamo ide. Nitko ga unaprijed ne odobrava. Nitko ne dolazi provjeriti. To je, u biti, samodeklaracija.

Drugi režim, prethodna pisana obavijest i odobrenje. Za opasan otpad i za otpad namijenjen odlaganju pošiljatelj mora nadležnim tijelima sve tri države – polazišta, odredišta i tranzita, podnijeti obavijest na propisanom obrascu. Sva tri tijela moraju dati suglasnost. Pošiljatelj mora položiti financijsko jamstvo ili policu osiguranja za slučaj da pošiljku treba vratiti. Svaki pojedini prijevoz prati dokument o prometu. Postrojenje koje primi otpad mora u roku od tri dana pisano potvrditi primitak, a najkasnije 30 dana po završetku obrade izdati potvrdu o konačnoj oporabi ili zbrinjavanju.

Razlika između ta dva režima je razlika između jednog papira i debele mape s tri državna potpisa i bankovnom garancijom.

I sada dolazimo do same srži prijevare. Nezavisni zadarski vijećnik Daniel Radeta postavio je u kolovozu 2026. pitanje koje je najpreciznije u cijeloj aferi: “U Gospiću se otpad vodio kao 19 12 12 – neopasan otpad. Naknadnim analizama utvrđeno je da dio otpada ima opasna svojstva i pripada kategoriji 19 12 11.”*

Te dvije brojke razlikuju se u jednoj znamenki i jednoj zvjezdici. Zvjezdica znači “opasan”. Šifra 19 12 12 znači “ostali otpaci od mehaničke obrade otpada”, neopasan, zelena lista, jedan papir. Šifra 19 12 11* znači isto to, ali s opasnim tvarima, ponavljam: mapa, tri potpisa, jamstvo.

Cijela operacija svodi se na to da netko upiše krivu šifru. Tko je onda trebao provjeriti? U teoriji svi, i to je problem. Proizvođač otpada u Italiji, Sloveniji ili Njemačkoj odgovoran je za točnu klasifikaciju vlastitog otpada. Nadležno tijelo države polazišta trebalo je provjeriti odlazi li otpad u postrojenje koje ga smije primiti. Prijevoznik je morao imati prateći list. Hrvatsko nadležno tijelo za pošiljke otpada, Ministarstvo, trebalo je znati koliko otpada dolazi, kojih šifri i u koja postrojenja, jer ti podaci prolaze kroz njega. Državni inspektorat trebao je provjeriti odgovara li stvarni sadržaj deklariranom. Županija je trebala izdavati dozvolu samo postrojenju koje doista može obraditi ono što prima.

Nijedna od tih karika nije radila. Prva je bila u inozemstvu i imala je financijski motiv da ne radi. Ostale su bile ovdje. I zato je najporazniji podatak cijele afere onaj koji je Sandra Benčić iznijela u Saboru 20. kolovoza 2026.: da “ni ministarstvo, a niti jedna druga institucija u Hrvatskoj od 870.000 tona otpada koji se u jednoj godini uveze u Hrvatsku ne zna točno gdje taj otpad zapravo završava”.

Osamsto sedamdeset tisuća tona godišnje. Gospić je četiri posto jedne godine uvoza. Vrijedi dodati i ovo: nova Uredba (EU) 2024/1157 o pošiljkama otpada uvodi obveznu elektroničku prethodnu deklaraciju i primjenjuje se od 21. svibnja 2026. Isti datum kao i rok za direktivu o ekocidu. O tome za koji trenutak.

Kemija i vrijeme

Vodonosnik je sloj stijene ili šljunka pod zemljom u kojemu se nalazi i kroz koji teče podzemna voda; to je ono odakle crpimo pitku vodu. Aluvijalni vodonosnik je onaj u riječnom nanosu, u pijesku i šljunku – takav sloj djeluje kao filtar i voda kroz njega putuje sporo, metrima godišnje. Krški vodonosnik je nešto sasvim drugo.

PFAS su per- i polifluoroalkilne tvari. Nazivaju ih “vječnim kemikalijama” i taj naziv nije novinarski. Veza između ugljika i fluora jedna je od najjačih u organskoj kemiji. U okolišu se te tvari ne razgrađuju u vremenskim okvirima koji imaju ikakvo značenje za ljudski život, i ne postoji prirodni proces koji ih uklanja iz podzemne vode. U newsletteru sam pisao o PFAS kemikalijama u više navrata.

Zašto je to važno baš u Lici. Gradonačelnik Milinović izjavio je za RTL, 17. kolovoza 2026.: “Ličko tlo je formirano na taj način da je tih 20-30 metara gotovo nepropusno prema pravim podzemnim vodama koje se nalaze na 120 metara.”

Struka o Dinarskom kršu govori drukčijim tonom. U slivu rijeke Gacke, dakle točno tamo, provedeno je dvanaest trasiranja (pokusa u kojima se u ponor ubaci boja pa se čeka gdje će izaći) s dvadesetak pouzdano utvrđenih podzemnih veza. Izmjerene prividne brzine podzemnog toka kretale su se od 0,2 do 4,4 centimetra u sekundi, sa srednjom vrijednošću od 1,7. Prevedeno: od 170 metara do gotovo četiri kilometra na dan.

Krš nije filtar. Krš je cjevovod. Ono što se u aluvijalnom vodonosniku kreće metrima godišnje, u kršu se kreće kilometrima dnevno, kroz kanale koje nitko nije mapirao i koji se otvaraju i zatvaraju s režimom voda. Lika je ponornica. Gacka je krški fenomen. Sustav teče prema Jadranu i prema izvorima gradova kojih nema na karti Ličko-senjske županije.

Zato izjava HDZ-ova zastupnika Josipa Borića na sjednici Sabora 20. kolovoza 2026., “Mi na Rabu pijemo vodu s tog prostora, imamo 90.000 turista. Gdje je kraj neodgovornosti?” nije bila obrana Vlade. To je bila najtočnija dijagnoza koju je itko iznio tog dana. Samo je pogrešno razumio što je rekao.

Koliko dugo do vode?

Ovo je pitanje na koje tražimo odgovor. Korak prvi, okomito, kroz nezasićenu zonu. To je sloj između površine i razine podzemne vode. U pjeskovitom ili glinovitom tlu voda kroz njega putuje sporo; modeli za takva tla daju “kašnjenje” od nekoliko stotina do preko devetsto dana za prolazak topljive tvari do razine podzemne vode. U kršu je slika radikalno drukčija. Pukotine i epikrš, razlomljeni, raspucani gornji sloj vapnenca odmah ispod tla, vode oborinu prema dolje brzim putovima. Priručna literatura o krškim vodonosnicima navodi zabilježene slučajeve u kojima je onečišćenje s površine stiglo do vodozahvata za 5 do 26 sati, uz brzine veće od 300 metara na dan. Studije alpskih i mediteranskih krških sustava govore o dolasku onečišćivača na izvor u rasponu od nekoliko sati do nekoliko dana poslije jače kiše, uz mogućnost da se dio zadrži u stijenskoj masi tjednima, mjesecima i godinama.

Korak drugi – što se stvarno dogodilo u Gospiću. Nalaz je izrađen u ožujku 2026. Dodatna ispitivanja u srpnju 2026. utvrdila su prodor u podzemne vode. To je razmak od četiri mjeseca. Odlaganje je počelo 2021.; PFAS je u vodi nizvodno potvrđen 2026. To je razmak od pet godina. Ne pitamo se više hoće li stići, nego koliko će dugo pristizati. Već je stiglo.

Korak treći, koliko dugo će trajati. Ovdje je odgovor neugodniji. Ključni mehanizam zove se matrična difuzija. Difuzija je spontano širenje tvari iz mjesta veće u mjesto manje koncentracije; “matrična” znači da se to događa u samoj stijenskoj ili glinovitoj masi, a ne u kanalu kojim voda teče. PFAS uđe u te slabo propusne dijelove, ondje se zadrži, i onda desetljećima polako izlazi natrag u vodu održavajući onečišćenje živim dugo nakon što je izvor uklonjen.

U stručnoj literaturi o remedijaciji (sanaciji, dakle čišćenju onečišćenog podzemlja) stoji rečenica koju bih volio da svaki hrvatski zastupnik pročita naglas: očekuje se da PFAS u podzemnim vodama ostaje trajno, osim ako se aktivno ne ukloni ili trajno ne zadrži. I još jedna: PFAS-oblaci se, za razliku od većine drugih onečišćenja, statistički češće šire nego povlače, i za zaustavljanje im gotovo uvijek treba aktivna intervencija.

Zbog toga se svjetska praksa u posljednja dva desetljeća promijenila. Cilj više nije obnova vodonosnika. Cilj je zadržavanje oblaka i sprječavanje izloženosti. Struka je odustala od vraćanja u prijašnje stanje i prešla na upravljanje trajnom štetom.

Može li se popraviti? Iskopavanje 33.000 tona i izvoz iz Hrvatske što je Vlada najavila preko potpredsjednika Branka Bačića, 13. kolovoza 2026. – uklanja izvor. Ne uklanja ono što je već otišlo. Za ono što je otišlo, u kršu, ne postoji tehnologija koja bi to vratila: ne postoji zid koji se zabija u krški kanal, ne postoji crpljenje koje pokriva neodređen broj nepoznatih putova. Ostaje mjerenje, ostaje zamjena izvorišta, ostaje filtracija na mjestu potrošnje.

Izvor da, posljedica ne. To je cijeli odgovor.

Zašto je “voda je ispravna” krivi odgovor na pravo pitanje

Plenković je12. kolovoza 2026., na pitanje bi li osobno popio vodu iz Gospića izjavio “Bih, vjerujemo HZJZ-u.” Ministrica zdravstva Irena Hrstić izjavila je u Saboru 20. kolovoza 2026. da u 23 godine praćenja nije zabilježena povećana incidencija malignih bolesti ali je odbila davati jamstva o budućim posljedicama. Gradonačelnik Milinović kaže 11. kolovoza 2026.: “U vodi nema sad tih opasnih kemikalija i voda je ovoga trenutka ispravna za piće.”

Sve tri izjave mogu biti istovremeno točne. I sve tri promašuju pitanje. Pitanje nije je li voda danas ispravna. Pitanje je koliko dugo možemo jamčiti da će biti, i tko snosi rizik u međuvremenu.

Međunarodna agencija za istraživanje raka (IARC) je 2023. PFOA klasificirala u Skupinu 1 – kancerogeno za ljude; PFOS je klasificiran u Skupinu 2B, moguće kancerogeno. EFSA je 2020. utvrdila skupni tolerirani tjedni unos za četiri PFAS spoja od 4,4 nanograma po kilogramu tjelesne mase tjedno, dakle nanograma, milijarditih dijelova grama i to na temelju pokazatelja koji je najuznemirujući: smanjenog odgovora imunosnog sustava na cijepljenje kod djece. Ne rak. Ne kolesterol. Nego to da dječja cjepiva slabije rade. EFSA izrijekom utvrđuje da su mala djeca najizloženija skupina te da su trudnoća i dojenje glavni put unosa kod dojenčadi.

Ostatak liste: povišen kolesterol, smanjena porođajna težina, poremećaji štitnjače, rak bubrega i testisa. Dodajte olovo do 1.051 mg/kg u tlu. Za olovo struka odavno ne govori o “sigurnoj razini” nego o gubitku kognitivnih sposobnosti kod djece koji raste s dozom, bez donjeg praga.

Poljoprivreda. Ovdje nema nijanse. Rješenje o provođenju istrage iz 2024. već je konstatiralo da je “nepovratno uništena mogućnost korištenja ovog zemljišta u poljoprivredne svrhe”. Vještak je 2026. konstatirao nepovratno uništenje staništa na 17.796 kvadrata. Lika prodaje krumpir, janjetinu, sir, med i sve više – mir. Cijeli razvojni model Like, jedini koji joj je preostao nakon što su joj razorili industriju i odselili mladost, zove se čistoća. Reputacijska šteta ne poznaje granicu parcele: nitko neće pitati je li vaš krumpir uzgojen 400 metara ili 40 kilometara od Bilajske 50. Za sve gore navedeno ne postoji epidemiološka studija. Nitko nije uzeo krv stanovnicima Gospića.

U Venetu, u strukturno istovjetnom slučaju, izmjerene razine PFOA u krvi stanovnika bile su višestruko iznad praga talijanskog Zavoda za zdravlje, a studija iz 2024. pripisala je 4.000 viška smrtnih slučajeva u “crvenoj zoni” od malignih bolesti, uključujući rak bubrega i testisa, te od kardiovaskularnih bolesti. Četiri tisuće ljudi. To je trećina Gospića. Ne kažem da će se to dogoditi ovdje. Kažem da nitko nema pravo tvrditi da se neće, jer nitko nije mjerio.

Hrvatska kao europska deponija

Da je Gospić jedan izuzetan, izoliran ispad, ovaj tekst ne bi trebalo pisati. U veljači 2026. ministrica Vučković objavila je da je Ministarstvo zaprimilo informacije o 91 onečišćenoj lokaciji diljem zemlje, od kojih je šest prepoznato kao prioritetne. Devedeset i jedna.

Ista istraga USKOK-a obuhvaća Benkovac, gdje je u kamenolomu kilometar i pol od centra mjesta zakopano oko 11.000 kubika usitnjene plastike, i Varaždin, gdje je na prostoru bivšeg Mundusa ostala gomila otpada nakon stečaja Tipos Resursa. Zamjenik varaždinskog gradonačelnika Miroslav Marković naveo je da je dozvolom bilo određeno 5.000 tona, na lokaciji nađeno oko 6.500, a nakon ukidanja dozvole izdana je nova, na 10.000 tona. Istraga je proširena i na Senj. U Otočcu postoji sumnja da su kamioni preusmjeravani na odlagalište Podum, u slivu Gacke.

Izvan te istrage: u Poznanovcu kod Bedekovčine oko 13.000 tona nepropisno odloženog otpada. U Pazinu četiri tisuće tona iz bivše Istraplastike, još neuklonjeno. U zagrebačkom Ježdovcu godinama ilegalni deponij s opasnim otpadom, nesaniran unatoč privođenjima. U Dugom Ratu troska bivše tvornice ferolegura tik uz more, sa spominjanom brojkom od 257.000 tona. U Zadru, na odlagalištu Diklo, prema tvrdnji vijećnika Radete, od 2022. je završilo više od 150.000 tona otpada za koji nitko javno ne jamči da je provjeren.

Zbrojite. Gospićkih 37.000 tona nije ni deset posto onoga što je već javno spomenuto, a devedeset i jedna lokacija čeka da netko o njima napiše ovakav tekst.

I sad ono što tu brojku pretvara u strukturu, a ne u niz nesreća: otpad je stizao iz Italije, Slovenije i Njemačke. Zemalja koje imaju spalionice, imaju odlagališta opasnog otpada, imaju inspekcije i imaju cijenu zbrinjavanja. Poslovni model bio je banalan, ponuditi nižu cijenu od tržišne, preuzeti pošiljku, samljeti je, zatrpati zemljom, razliku zadržati.

Nazovimo to imenom. Hrvatska je postala jeftina odlagališna periferija europskog tržišta otpada. Netko je prodao pravo da se ovdje zakopava ono što se u Milanu ili Münchenu ne smije zakopati, i prodao je to ispod cijene. To nije samo ekološko pitanje. To je pitanje suvereniteta u najdoslovnijem smislu, što se s tvojim teritorijem smije raditi i tko o tome odlučuje.

Europa

Belgija, 1999. – dioksinska afera. Dioksin iz transformatorskog ulja dospio je u stočnu hranu. Nitko nije umro. Zdravstveni inspektori upozorili su u siječnju; vlada je reagirala tek nakon što je informacija procurila u medije nekoliko mjeseci kasnije, a oporba je optužila vlast za pokušaj prikrivanja. Ishod: ministar poljoprivrede Karel Pinxten i ministar zdravstva Marcel Colla podnijeli su ostavke 1. lipnja 1999. Dvanaest dana kasnije, na izborima, vladajuća CVP doživjela je poraz koji je okončao osmogodišnji mandat Jean-Luca Dehaenea, najdugovječnijeg belgijskog premijera. Vlada je podnijela ostavku 14. lipnja. Guy Verhofstadt, jedan od prvih koji je slučaj iznio u javnost, postao je premijer.

Od otkrića do pada vlade: pet mjeseci. Zbog kontaminirane piletine.

Italija, Veneto – Miteni. Tvornica u Trissinu proizvodila je PFAS od kasnih šezdesetih. Onečišćenje je službeno otkriveno 2013., kada je regionalna agencija ARPAV utvrdila kontaminaciju podzemnih i pitkih voda na području s 350.000 stanovnika. Suđenje je počelo 2021.; sto trideset ročišta, oko 300 oštećenika kao stranaka u postupku.

26. lipnja 2025. Porota u Vicenzi osudila je jedanaest bivših rukovoditelja Miteni, Mitsubishi Corporation i ICIG-a: ukupno 141 godina zatvora, pojedinačne kazne od dvije godine i osam mjeseci do sedamnaest i pol godina. Sud je izrekao strože kazne nego što je tužiteljstvo tražilo. Odšteta preko 75 milijuna eura, od čega 56 milijuna talijanskom Ministarstvu okoliša. Glavna optužba: otrovanje voda namijenjenih ljudskoj potrošnji. Sud je izrijekom utvrdio da promjene vlasništva nad tvrtkom ne oslobađaju pojedince odgovornosti. Zapamtite tu rečenicu. Bit će nam korisna kad netko u Hrvatskoj otvori stečaj.

Mađarska, Ajka 2010. – crveni mulj. Pukao je nasip akumulacije alumina-tvornice; oko dva milijuna kubika kaustičnog mulja poplavilo je tri naselja. Deset mrtvih, više od 150 ozlijeđenih. Direktor MAL-a Zoltán Bakonyi uhićen je za tjedan dana; parlament je za tjedan dana nacionalizirao tvrtku; država je izrekla kaznu od oko 430 milijuna eura.

A onda: 2016. su svi optuženici oslobođeni. Žalbeni sud naložio je ponovljeno suđenje. 2019. su dvojica bivših rukovoditelja osuđena na dvije i pol, odnosno dvije godine zatvora; osmero na uvjetne kazne, novčane kazne ili opomene; petero oslobođeno. Devet godina. Dvije i pol godine zatvora za deset mrtvih. To je drugi kraj europskog raspona i on postoji.

Presuda koja se odnosi na nas

A sada slučaj koji je Gospiću strukturno najbliži i pravno najvažniji. Terra dei Fuochi, “Zemlja vatri”, područje u talijanskoj Kampaniji gdje se desetljećima ilegalno odlagao, zakapao i spaljivao opasan otpad na privatnim zemljištima, uglavnom uz sudjelovanje organiziranog kriminala. Zahvaćeno područje: oko 2,9 milijuna ljudi.

30. siječnja 2025. Europski sud za ljudska prava jednoglasno je u predmetu Cannavacciuolo i drugi protiv Italije utvrdio povredu članka 2. Konvencije – prava na život. Priopćenje Suda. Ne članka 8., prava na privatni i obiteljski život, po kojemu je Sud dotad rješavao ekološke predmete. Nego prava na život – prvi put u vezi s onečišćenjem okoliša. Presuda ima preko pet stotina paragrafa. Za nas su važne četiri stvari.

Prvo, mjerilo odgovornosti države. Sud je utvrdio da je talijanska država unatoč tome što je za problem znala godinama propustila postupiti s dužnom pažnjom i žurnošću u tri odvojena pravca: u procjeni problema, u sprječavanju njegova nastavka, i u obavještavanju stanovništva. Nije bilo potrebno dokazati da je država otpad odložila. Bilo je dovoljno dokazati da je znala i nije djelovala.

Drugo, uzročnost. Sud je bitno olabavio zahtjeve za dokazivanje uzročne veze između onečišćenja i štete, prihvativši pristup temeljen na riziku, u skladu s načelom predostrožnosti. Obrazložio je to prirodom takvog onečišćenja: mnoštvom različitih izvora, različitih po vrsti, prostornom rasponu, ispuštenim tvarima i načinima na koje su ljudi s njima došli u dodir. To je gotovo doslovan opis Hrvatske s devedeset i jednom lokacijom.

Treće, obavještavanje. Sud je posebno zamjerio izostanak “sveobuhvatne i pristupačne komunikacijske strategije” kojom bi se javnost proaktivno obavještavala o stvarnim i mogućim zdravstvenim rizicima, i dugotrajno držanje dokaza pod oznakom službene tajne. Ocijenio je da su mjere prije 2013. bile u najboljem slučaju fragmentirane.

Četvrto, i najvažnije – nalozi. Sud je Italiji, temeljem članka 46. Konvencije, naložio da u roku od dvije godine izradi sveobuhvatnu strategiju, uspostavi neovisni mehanizam praćenja i otvori javnu informacijsku platformu. Sud je pritom bio nezadovoljan i kaznenopravnim odgovorom: Vlada je dostavila tek sedam primjera osuda za kaznena djela protiv okoliša, iz čega Sud nije mogao zaključiti da je država poduzela potrebne kaznenopravne mjere.

Hrvatska je članica Vijeća Europe. Konvencija je dio hrvatskog pravnog poretka i ima nadzakonsku snagu. Cannavacciuolo nije analogija, to je primjenjiv presedan, i napravljen je tako da ga netko upotrijebi. Za dodatnu analizu vidjeti i Verfassungsblog.

Rok koji smo propustili

Direktiva (EU) 2024/1203 o zaštiti okoliša putem kaznenog prava stupila je na snagu 20. svibnja 2024. Uvodi kategoriju “kvalificiranih kaznenih djela” ponašanja koje uzrokuje raširenu, znatnu i ili nepovratnu ili dugotrajnu štetu okolišu. U recitalu 21. stoji da su posljedice namjernih kaznenih djela protiv okoliša katastrofalnih razmjera “usporedive s ekocidom” i da same trebaju činiti kaznena djela. Direktiva uvodi i autonomno kazneno djelo za slučajeve u kojima je upravna dozvola izdana uz “očito kršenje mjerodavnih materijalnopravnih zahtjeva” dakle, upravo za dozvolu izdanu iznad 5.792 tone već protupravno odloženog otpada.

Rok za prijenos u nacionalno zakonodavstvo: 21. svibnja 2026.

Belgija je ekocid kriminalizirala u veljači 2024., prije nego što je Direktiva formalno usvojena. Francuska ga je već imala. Njemačka je nacrt objavila u listopadu 2025. Italija je prijenos uvrstila u zakon o europskim delegacijama. A Hrvatska? Na dan isteka roka, 21. svibnja 2026., hrvatsko zakonodavstvo bilo je tek djelomično prilagođeno; Direktiva se spominjala jedino u izmjenama Zakona o zaštiti prijavitelja nepravilnosti iz listopada 2025.

Ministar pravosuđa Damir Habijan najavio je 17. kolovoza 2026. u Gospiću uvođenje članka 214.a “osobito teškog kaznenog djela protiv okoliša” s najmanjom kaznom od deset godina, mogućnošću dugotrajnog i doživotnog zatvora, bez zastare, i s kaznama do 50 milijuna eura za pravne osobe. Naglasio je da to nije zbog Gospića jer je radna skupina osnovana 29. svibnja 2025.

Ministre, s dužnim poštovanjem (sama naznaka “dužnim poštovanjem” ukazuje na to da je moguće i da nema nikakvog poštovanja koje bi bilo dužno iskazati): to je najgori (i među glupljim, a konkurencija je velika) mogući argument koji ste mogli iznijeti.

Javno ste priznali da radna skupina postiji petnaest mjeseci, da ste rok propustili, i da ste članak 214.a najavili s gospićkog trga tri dana prije izvanredne sjednice Sabora. Da ste rekli “reagiramo na Gospić”, bili bi kasnili. Ovako ste kasni i nemarni.

I sad pitanje koje me zapravo zanima: da je Hrvatska Direktivu prenijela na vrijeme, bi li se na Bilajsku 50 mogao primijeniti članak 214.a? Ne bi. Zabrana retroaktivnosti, nema kazne bez zakona koji je vrijedio u trenutku djela.

Dakle propust u prijenosu nije samo administrativna aljkavost. On je materijalna prednost za počinitelje. Kašnjenje države u zakonodavstvu prevodi se izravno u blaže kazne za one koji su iskoristili upravo tu prazninu. Trideset kilometara kamiona prošlo je kroz tu prazninu.

Nepodnošljiv omjer

Prema istražnim podacima, Tipos Resurs je od tih poslova ostvario najmanje 465.000 eura koristi. Prihodi tvrtke: 2021. oko 895.000 eura, 2022. oko 927.000, 2023. skok na 1,54 milijuna. U poslovnom lancu pojavljuje se CE-ZA-R, dio C.I.O.S. Grupe Petra Pripuza; Šincek je s tom tvrtkom navodno ugovorio preuzimanje plastike po 50 eura po toni. Ista se grupacija javila i na natječaj za sanaciju.

A sada usporedba koju molim da pročitate polako. Fond za zaštitu okoliša objavio je postupak za uklanjanje 650 tona neopasnog otpada u velikim vrećama. Procijenjena vrijednost: 400.000 eura bez PDV-a. Šest stotina i pedeset tona. Neopasnog. Već zapakiranog u vreće. Na površini. To je oko 615 eura po toni, za najlakši dio posla. Ukupna utvrđena korist počinitelja jednaka je cijeni uklanjanja otprilike 750 tona od 37.000. Dva posto.

Zakopani, ekotoksični, teškim metalima opterećen otpad koji treba iskopati, karakterizirati, prevesti preko granice i zbrinuti u inozemnoj spalionici ili odlagalištu sigurno nije jeftiniji od onoga u vrećama. Račun za javni proračun ide u desetke milijuna eura. To je moja procjena, ne službena; službene još nema, što je samo po sebi podatak. Kontekst koliko je to težak posao: Fond je poslao upite prema 15 inozemnih operatera, potom prema još šezdesetak, i četiri upita o mogućnosti trajnog skladištenja u zatvorenim rudnicima soli.

I to je račun samo za uklanjanje predmeta. Nije za tlo. Nije za podzemne vode. Nije za mjerenja koja će trajati desetljećima. Nije za zamjenu izvorišta. Nije za 17.796 kvadrata uništenog staništa. Nije za poljoprivredno zemljište koje je već proglašeno neupotrebljivim. Nije za reputaciju Like. Nije za zdravstveni ishod koji nitko nije mjerio. Privatna korist: 465.000 eura. Javni trošak: deseci milijuna. Šteta: neizraziva u eurima, jer ne postoji tržište na kojemu se kupuje vodonosnik.

Gramatika neodgovornosti

Izvanredna sjednica Sabora trajala je osamnaest sati. Ni predsjednik Republike, koji ju je sazvao, ni premijer nisu došli. Premijer je istog dana, sa sjednice Vlade, pozvao oporbu i medije da ne šire “paniku i dezinformacije”. Ranije, u Sinju uoči Alke, 10. kolovoza 2026., rekao je da će se problem riješiti “u zakonitoj proceduri, ne da mi budemo pod pritiskom”.

Ali ono najzanimljivije nije rečeno nego napisano. Usporedite glagole.

Predsjednik Republike u svom zahtjevu od 12. kolovoza 2026. predlaže zaključke kojima se Vladu obvezuje da odmah započne trajnu sanaciju i osigura stalni nadzor; kojima se Vlada dalje obvezuje izvijestiti Sabor u roku od petnaest dana; kojima Vlada mora osigurati; kojima mora izvijestiti; te se zahtijeva i nalaže.

Vladajuća većina te je zaključke odbila i usvojila svoje. Pročitajte njihove glagole:

Prima se na znanje rezultate ispitivanja vode. Sabor odlučno osuđuje nezakonite radnje. Prima se na znanje i podupire dosad poduzete aktivnosti Ministarstva. Zadužuju se nadležna tijela. Zahtijeva se da se uklanjanje provede sigurno. Poziva se Vlada da osigura praćenje. Poziva se Vlada da u roku od 90 dana dostavi izvješće. Podupiru se izmjene zakonodavnog okvira. Podržava se najava Vlade o ekocidu. Poziva se Vlada da osigura pojačano praćenje. Pozivaju se županije, gradovi i općine.

Dva puta “prima se na znanje”. Tri puta “poziva se”. Jednom “pozivaju se”. “Podupiru se”, “podržava se”, “odlučno osuđuje”, “zadužuju se”, “zahtijeva se”. Ni jedanput “obvezuje se”.

To nije stilska razlika. To je razlika između naloga i pisma podrške. Sabor je, po Ustavu, tijelo koje nadzire Vladu. Ako Sabor Vladi ne može reći “obvezuješ se”, nego joj samo može reći “podupiremo te” onda taj mehanizam nadzora ne postoji, i to ne zato što ga netko krši, nego zato što je većina svjesno izabrala formulaciju bez pravnog učinka.

Ishod, konkretno: Sabor nije obvezao Vladu da odmah krene s trajnom sanacijom, nije je obvezao da u roku od tri dana primi predstavnike građana, i nije je obvezao da u roku od petnaest dana imenuje glavnog državnog inspektora, mjesto koje je u trenutku sjednice bilo prazno devet mjeseci. Devet mjeseci bez šefa inspekcije, usred najveće afere s otpadom u povijesti države, i Sabor je odbio zaključak koji bi Vladu obvezao da ga imenuje.

U toj jednoj rečenici stane cijela politička odgovornost o kojoj se raspravlja.

Zašto ovo nije hitno?

Cijela obrana Vlade od početka počiva na jednoj riječi: procedura. Premijer u Sinju: rješavat ćemo “u zakonitoj proceduri”. Ministarstvo: sanacija se provodi kroz postupke javne nabave. Fond: ne mogu iznositi pojedinosti zbog otvorenog postupka javne nabave. Prvi natječaj za površinski otpad propao je jer se nitko nije javio; morao se ponoviti. Za foliju se pokreće pregovarački postupak, čije se ponude otvaraju sutra, sedamnaest mjeseci nakon što je prekrivanje prvi put zatraženo.

Ali Zakon o javnoj nabavi ima izlaz iz toga, i to nije rupa nego izrijekom propisana iznimka. Članci 131. i dalje Zakona o javnoj nabavi dopuštaju pregovarački postupak bez prethodne objave kada je to nužno “ako se zbog razloga iznimne žurnosti izazvane događajima koje naručitelj nije mogao predvidjeti” ne mogu poštovati redovni rokovi. Ta odredba nije egzotična: Europska komisija ju je izrijekom tumačila i primjenjivala u migrantskoj krizi 2015. i u pandemiji 2020. Njome se ugovor može dodijeliti izravno, bez čekanja, uz obvezu naknadnog obrazloženja.

Ako 37.000 tona otpada s potvrđenom ekotoksičnošću, s teškim metalima do deset tisuća miligrama po kilogramu, s potvrđenim PFAS-om u podzemnoj vodi, u kršu, iznad izvorišta, uz nalaz vještaka koji rizik ocjenjuje visokim, ako to nije “iznimna žurnost”, onda me netko treba naučiti što jest.

I ako se odgovori da je moglo predvidjeti, jer se znalo od 2022. pa dobro. Onda smo upravo dokazali političku odgovornost, jer se predvidivo nije spriječilo. Vidite u kakvoj su škripcu. Ili je situacija hitna, i onda su procedure bile izgovor. Ili nije hitna, i onda je izjava da nije hitna sama po sebi najteža moguća optužba. Ne postoji treći odgovor.

Za usporedbu: kada nam gori Dalmacija, država ne raspisuje otvoreni postupak javne nabave za kanadere. Kada je bio potres, Vlada je donosila propise u danima. Kada je bila pandemija, respiratori su nabavljani izravno i o tome se poslije, s pravom, pisalo. Aparat za hitno postupanje postoji, uvježban je i nedavno korišten. Za Gospić nije upotrijebljen. Sedamnaest mjeseci.

Netko to mora objasniti, i to nije retoričko pitanje nego pitanje na koje postoji provjerljiv odgovor u spisu Fonda za zaštitu okoliša.

Ustav, i zašto ovdje nitko nije čist

Ustav Republike Hrvatske u članku 3. navodi “očuvanje prirode i čovjekova okoliša” među najvišim vrednotama ustavnog poretka, to se nalazi u istoj rečenici sa slobodom, jednakošću, socijalnom pravdom, vladavinom prava i nepovredivošću vlasništva. To nije politika. To je temelj za tumačenje cijelog Ustava.

Članak 50. kaže da se poduzetnička sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi. Dakle Ustav zaštitu okoliša stavlja u isti razred s državnom sigurnošću, kao jedan od rijetkih razloga zbog kojih se smije dirati u vlasništvo.

A članak 69., Ustavni sud ga tako citira u odluci U-I-2934/2022 od 14. studenoga 2023. glasi: svatko ima pravo na zdrav život; država osigurava uvjete za zdrav okoliš; i, u trećem stavku, svatko je dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša. Ustavni sud je u toj odluci to formulirao precizno: ustavna važnost odgovornosti za očuvanje zdravog okoliša “posebno se odražava u činjenici da je očuvanje prirode i čovjekova okoliša izričito navedeno kao jedna od najviših vrednota ustavnog poretka”. A još 5. lipnja 1992. Sabor je donio Deklaraciju o zaštiti okoliša, usred rata, polazeći upravo od te vrednote.

Trideset i četiri godine kasnije stojimo nad 37.000 tona. I ovdje moram proširiti okvir, jer bi bilo nepošteno napisati ovaj blog kao da je otpad jedini način na koji uništavamo vlastiti prostor.

Betonirana obala od Savudrije do Prevlake. Apartmanizacija koja je pojela uvale za koje je Jadran bio poznat. Desetljeća bespravne gradnje i ciklusi legalizacije koji su to nagradili – svaka legalizacija je poruka sljedećem da se isplati graditi bez dozvole i čekati. Rijeke pretvorene u kanale. Šume posječene ili opožarene pa “sanirane”. Poljoprivredno zemljište prenamijenjeno u trgovačke centre. Sve to nisu bile odluke nekog kriminalca u tri ujutro. To su bile odluke donesene na sjednicama, s dnevnim redom, uz glasanje, s potpisom i pečatom.

Šteta od otpada barem ima počinitelja s imenom i prezimenom. Šteta od betonizacije nema – ona je kolektivna, legalizirana i još uvijek u tijeku. I trajat će stoljećima: apartman se ne razgrađuje, izgrađena obala se ne vraća, prenamijenjeno zemljište se ne poljoprivrednizira natrag.

Zato je treći stavak članka 69. jedini dio Ustava koji je izravno upućen meni. Svatko je dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti. Ne “država je dužna”. Nego svatko, u okviru onoga što doista može.

Gradonačelnik koji potpiše prenamjenu. Vijećnik koji digne ruku. Županijski službenik koji izda dozvolu. Inspektor koji ne izađe na teren. Novinar koji ne postavi drugo pitanje. Susjed koji vidi kamione i ne prijavi. Ja, koji sam o ovome mogao (i morao) pisati prije tri godine, a pišem sad. Svatko od nas ima svoje ovlasti i svoju djelatnost, i u njima svoju mjeru odgovornosti različitu po veličini, ali ne po vrsti.

To ne oslobađa ministra. To ga, naprotiv, opterećuje najviše, jer njegove su ovlasti najveće. Ali znači da nakon Gospića više nemamo pravo na položaj promatrača.

Rat: zašto svi posežu za tom slikom

Vraćam se na uvodno zapažanje. Milanović kaže ekocid. Milinović kaže “nedvojbeno da se u Gospiću dogodio TERORISTIČKI čin ekocida koji može ugroziti zdravlje stanovništva”, i poziva Hrvatsku da pokaže “novu vrstu domoljublja koja je danas potrebna jednako kao i ’91.” Bulj kaže: ono što ni četnici nisu. Troskot kaže: bioteroristički čin.

Nisu bili neprecizni. Bili su preuranjeni – prepoznali su kategoriju prije nego što je pravo za nju imalo ime. A slika koju traže postoji u pravu, i to od davno.

Trovanje bunara. Haški pravilnik iz 1907., u prilogu IV. Haaške konvencije, u članku 23.(a) zabranjuje uporabu otrova ili otrovanog oružja. ICRC to izričito tumači tako da borci ne smiju otrovati ni na drugi način učiniti nepodobnom za ljudsku potrošnju vodu nužnu za zdravlje i opstanak civilnog stanovništva, i da je zabrana trovanja pitke vode pravilo običajnog međunarodnog prava – dakle obvezuje svakoga, i one koji nikad ništa nisu potpisali. Uništavanje sredstava za život. Članak 54. Dopunskog protokola I. Ženevskim konvencijama iz 1977. zabranjuje napadati, uništavati, uklanjati ili činiti neupotrebljivima objekte nužne za preživljavanje civilnog stanovništva, izrijekom navodeći namirnice, usjeve, stoku, postrojenja i zalihe pitke vode te sustave za navodnjavanje. To je i pravilo 54. ICRC-ove studije običajnog humanitarnog prava, primjenjivo i u međunarodnim i u unutarnjim sukobima. Službeni ICRC-ov komentar iz 1987. uz taj članak objašnjava zašto su odabrana baš četiri glagola: napasti, uništiti, ukloniti, učiniti neupotrebljivim. Odabrani su, doslovno, da bi se obuhvatile sve mogućnosti, uključujući onečišćenje vodnih spremišta kemijskim ili drugim sredstvima.

Dakle: kad je međunarodna zajednica 1977. sjela definirati što je najteži mogući napad na civilno stanovništvo koji ne uključuje pucanje u ljude, napisala je kemijsko onečišćenje vode. Zabrana pritom ne traži da itko umre. Ne traži ni da se dokaže gladovanje. Traži samo da je objekt bio nužan za preživljavanje i da je učinjen neupotrebljivim.

Zasoljavanje zemlje. Priča da su Rimljani nakon pada Kartage posolili zemlju gotovo je sigurno izmišljotina novijeg doba, u antičkim izvorima je nema, pojavljuje se tek u devetnaestostoljetnoj i dvadesetostoljetnoj literaturi. Ali činjenica da smo tu priču izmislili govori nešto važno: civilizacija je osjećala potrebu za slikom zločina koji ne ubija ljude nego ubija mjesto. Nismo imali povijesni primjer pa smo ga izmislili, jer nam je kategorija trebala.

I to je, po meni, jedina prava paralela. Ne zato što bi itko u Gospiću bio ratni zločinac, i nemojmo se igrati tim riječima. Nego zato što se ratno pravo, jedina grana prava koja se ozbiljno bavila uništenjem supstrata, a “supstrat” ovdje znači jednostavno podlogu, ono na čemu sve ostalo stoji: zemlju, vodu, zrak davno suočilo s pitanjem koje mi tek sada postavljamo. Ratno pravo je zaključilo da napad na podlogu spada u zasebnu, najtežu kategoriju, i to bez obzira na motiv. Članak 54. izrijekom kaže: bilo koji motiv, “whatever the motive”. Nije važno želiš li izgladnjeti civile, natjerati ih da odu, ili nešto sasvim treće. Važno je što si učinio s vodom.

Zašto ovo nije afera

Cijela hrvatska antikorupcijska imaginacija izgrađena je oko jedne pretpostavke: da je predmet zločina zamjenjiv. Ukradeni novac se vraća. Otuđena nekretnina se upisuje natrag. Namještena koncesija se poništava. Zato imamo institut oduzimanja imovinske koristi, naknadu štete, restituciju. Cijeli aparat pretpostavlja da postoji stanje “prije” u koje se svijet može vratiti. Ovdje ne postoji stanje “prije”.

To je jedina razlika koja je važna, i ona nije stilska nego stvarna. Kad Hrvatska izveze 30.000 tona otpada u inozemstvo, a izvest će ih (ili opet negdje drugdje zakopati), neće popraviti ništa. Premjestit će predmet. Sama činjenica da je jedino raspoloživo rješenje izvoz izvan zemlje priznanje je: možemo maknuti stvar, ne možemo od-trovati tlo. Iz toga slijede četiri stvari.

Prvo: druga kategorija, ne veći stupanj. Uobičajena korupcija je posao između određenih strana oko obnovljivog dobra. Ovaj zločin je posao između određenih strana na teret neodređenog broja ljudi uključujući i one koji još nisu rođeni oko dobra koje se ne obnavlja. To nije ista vrsta djela.

Drugo: matematika koristi i tereta. Korist: nekoliko ljudi, 465.000 eura, tri godine. Teret: 43.000 stanovnika županije, nepoznat broj korisnika nizvodnih izvorišta, i svaka buduća generacija koja će u Bilajskoj 50 zatjecati kontaminirano tlo. Kad se korist skupi na desetak ljudi, a teret razmaže na stoljeća, to više nije krađa. To je potrošnja tuđe budućnosti u vlastitu korist uzimanje od ljudi koji se nemaju kako izjasniti jer još nisu ovdje.

Treće: izdaja se ne mjeri brojem žrtava. Izdaja se u pravu nikad nije definirala time koliko je ljudi poginulo, nego što je napadnuto: ne pojedinci, nego uvjeti opstanka zajednice. Zajednica preživi opljačkanu banku. Zajednica ne preživi otrovan vodonosnik ona se jednostavno raseli, kao što se Lika već raseljavala.

Četvrto, i za mene odlučujuće: ovdje nije zakazao pojedinac nego funkcija. Jedan čovjek koji zakopava otpad je kriminalac. Ali kada imate dvadeset i jedan nadzor bez učinka; dozvolu izdanu iznad 5.792 tone već protupravno odloženog otpada; ukidanje pa ponovno izdavanje dozvole istoj tvrtki četiri mjeseca kasnije; službenika koji je, prema sumnjama USKOK-a, sastavio zapisnik o očevidu koji nije proveo; glavnog državnog inspektora uhićenog u istom predmetu; odbijanje zahtjeva da se otpad prekrije; devet mjeseci bez glavnog inspektora; propušten rok za prijenos europske direktive; devedeset i jednu onečišćenu lokaciju u zemlji; i Sabor koji nakon svega odbija reći “obvezuje se” onda više ne govorimo o propustu nego o stanju sustava.

Prigovor

Netko će reći: usporedba s izdajom je neproporcionalna, jer izdaja pretpostavlja namjeru uništenja zajednice, a ovdje je namjera bila obična – zaraditi. Nitko nije htio otrovati Liku. Htjeli su uštedjeti na zbrinjavanju.

Kazneno pravo odavno zna kategoriju koja pokriva upravo ovo, i zove se neizravna namjera: počinitelj ne želi posljedicu, ali je predviđa i pristaje na nju. Tko zakopava toksičan otpad u kršu, na tri metra dubine, bez izolacije, ne mora htjeti otrovati podzemne vode. Dovoljno je da zna kako to gotovo sigurno slijedi a to je 2024. bilo napisano u rješenju o provođenju istrage, crno na bijelo.

I još važnije: za institucije mjerilo nije namjera nego dužnost. Nitko ne tvrdi da je itko u Ministarstvu želio zlo Lici. Tvrdi se ono što je Europski sud za ljudska prava već presudio Italiji: da je država znala i nije postupila s dužnom pažnjom i žurnošću. Za povredu prava na život, prema Cannavacciuolu, to je dovoljno. Namjera je pitanje za Šinceka. Dužnost je pitanje za nas ostale.

Ozbiljna država

Ne završavam optužbom nego popisom mjera, jer optužbe su besplatne, a popisi obvezuju. Folija ide danas, ne kad završi evaluacija ponuda, i ide kroz pregovarački postupak zbog iznimne žurnosti iz Zakona o javnoj nabavi. Ako Vlada smatra da uvjeti za to nisu ispunjeni, neka to napiše i potpiše, takvo obrazloženje bit će najkorisniji dokument cijele afere.

Uzima se krv reprezentativnom uzorku stanovnika Gospića i okolice i mjeri se PFAS, olovo i antimon (i štogod još treba). Odmah, dok postoji polazna vrijednost. Bez toga je svaka buduća rasprava o zdravstvenim posljedicama nemoguća i sumnjam da je upravo to razlog zbog kojeg se ne radi.

Provodi se trasiranje podzemnih tokova s lokacije, s bojom, po standardnoj metodologiji. Ne modelira se, ne pretpostavlja se nepropusni sloj, mjeri se kamo voda ide, i objavljuje se kamo ide i kojom brzinom.

Svi mjerni podaci idu javno, sirovi: brojevi, mjesto, datum, metoda, granica detekcije, na jednoj stranici, u strojno čitljivom obliku, izmjereno od neupitno neovisnog laboratorija koji nije podložan političkom utjecaju i koji nije sudjelovao u dosadašnjim mjerenjima. To nije pretjeran zahtjev – Europski sud je Italiji naložio upravo takvu javnu platformu.

Uz nacrt članka 214.a objavljuje se i obrazloženje zašto je rok od 21. svibnja 2026. propušten: kad je radna skupina osnovana, koliko se puta sastala, gdje je zapelo. Ako smo već zakasnili, barem naučimo nešto.

Registar tokova otpada mora početi raditi. GPS na vozilima, videonadzor, elektronički očevidnik, unakrsna provjera šifri 19 12 12 i 19 12 11* prema stvarnom sadržaju – sve je to Sabor “podupro” u zaključcima vladajuće većine. Podrška nije rok. Zadajte rok.

Devedeset i jedna onečišćena lokacija dobiva javni popis s imenom, količinom, vrstom otpada, procijenjenim troškom i rokom. Danas ne postoji ni popis.

I na kraju ostavka. Ne zato što bi jedna ostavka išta popravila, jer neće, nego zato što je ostavka jedini mehanizam kojim politički sustav priznaje da neka kategorija štete postoji. Belgija je 1999. srušila vladu zbog kontaminirane piletine u kojoj nitko nije umro. Ne zato što su Belgijanci osjetljiviji, nego zato što su razumjeli da institucija koja nakon takvog otkrića ostaje na mjestu time poručuje da otkriće nije bilo važno.

Peti rujna

Sve gore napisano ima jedan problem: to je tekst. Tekst se pročita, podijeli, komentira i zaboravi u tjedan dana. Sustav to zna i računa na to. Zato ovaj tekst ima i praktični nastavak.

U subotu, 5. rujna 2026., u Zagrebu održat će se prosvjed pod nazivom “Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku, hodaj za narod”. Organiziraju ga građanska inicijativa “Gospić je naš dom” i sestrinska udruga “Lička ekološka akcija”, dakle ljudi koji su ovaj problem prijavljivali od 2022. i kojima se nitko nije javio. Nastavak je “Hoda za Liku” održanog u samom Gospiću.

Organizatori su o jednoj stvari bili izričiti, i to je detalj zbog kojeg im vjerujem: na pozornici neće biti političara. Vjekoslav Bušić iz inicijative rekao je za Glas Istre, 22. kolovoza 2026.: “Organizatori smo samo mi, aktivisti i lokalni stanovnici, i uz nas nema nikakve politike.” Ranije, nakon propale sjednice saborskog Odbora: “Ne snalazimo se u tim političkim igricama i nadmudrivanjima. Nažalost, pokazalo se da je jedino građanski pritisak dosad urodio plodom.”

To nije koketiranje s apolitičnošću. To je točna procjena. Ako je teza ovoga teksta ispravna, da je ovdje napadnut supstrat, podloga, tlo na kojem svi stojimo onda je to po definiciji pitanje koje je iznad stranačke aritmetike. Kad se prosvjed pretvori u predizborni skup, protivnik dobiva savršen izgovor da ga otpiše kao politikantstvo. Upravo tu riječ premijer je već upotrijebio.

Potpisao sam pismo podrške tom prosvjedu.

To priopćenje je 26. kolovoza 2026. potpisalo više od dvjesto javnih osoba i udruga građana, glazbenici, glumci, sveučilišni profesori, među njima Severina Vučković, Rade Šerbedžija, Darko Rundek, Goran Bogdan, Alma Prica, Mirela Priselac Remi i Ivana Bodrožić. U pravilu ne potpisujem kolektivna priopćenja i uglavnom ih izbjegavam, jer većina njih služi potpisnicima više nego stvari. Ovo pismo sam potpisao.

Prv razlog: “Ovo nije samo problem Gospića ili Like, to je pitanje koje se tiče svakog kutka Hrvatske u kojem su ljudi godinama prepušteni (zlo)namjernom nečinjenju upravnih tijela i odgovornih osoba.” Devedeset i jedna onečišćena lokacija.

Drugi razlog: “Pravo na zdrav okoliš i zdrav život temeljno je ljudsko pravo, a ne povlastica za koju se građani moraju izboriti prosvjedima.” To je, ako ste pratili, doslovno prijevod članka 3. i članka 69. Ustava na jezik kojim ljudi govore.

I treći, zbog kojeg sam potpisao zato što točno pogađa razmjer: “Ljudi za ljude! Za sve Gospiće, Benkovce, Vranjice, Poznanovce, za svaki Senj, Gračac, Split, Otočac, Pecku, za Sisak, za svaki kutak Lijepe naše.”

Postoji i javni apel građana koji inicijativa vodi online, za one koji 5. rujna ne mogu doći.

Pozivam vas da dođete. Ne zato što ćemo prosvjedom ukloniti 37.000 tona. Nego zato što je jedina stvar koja je u ovom slučaju dosad ikad proizvela pomak bio građanski pritisak, i to je činjenica koju sami organizatori navode s gorčinom, a ne s ponosom. Dvadeset i jedan inspekcijski nadzor nije pomaknuo ništa. Prijave MUP-u nisu pomaknule ništa. Izvanredna sjednica Sabora završila je bez ijednog “obvezuje se”. Ono što je pomaknulo stvari bilo je to da su ljudi izašli van i da se o tome počelo pisati.

Ako mislite da vas se ovo ne tiče jer ne živite u Lici, pročitajte popis lokacija u sedmom poglavlju i nađite onu najbližu svojoj kući. Ima ih devedeset i jedna, a to je samo ono što je Ministarstvo priznalo.

Epilog

Trideset i šest godina hrvatske države prošlo je u mnogobrojnim krađama. Uzimali su nam novac, poduzeća, zemljišta, koncesije, mirovine, vrijeme. Sve je to bilo skupo i sve je to bilo, na kraju krajeva, nadoknadivo. Zbog toga smo razvili neku vrstu nacionalne otpornosti, koja je zapravo cinizam: ukrali su, ukrast će opet, ide se dalje.

Gospić je prvi put da su uzeli nešto što se ne vraća.

I to im nije bila namjera. To je najgori dio. Zatrovali su vodonosnik u kršu, uništili sedamnaest tisuća kvadrata staništa i zauvijek isključili poljoprivredno zemljište iz upotrebe, a sve radi 465.000 eura. Nije to bila velika krađa. To je bila mala krađa s beskonačnom posljedicom, i upravo je taj omjer ono što je čini neusporedivom sa svime prije.

Ako postoji definicija zločina protiv vlastite zemlje, ona ne glasi “uzeo je mnogo”. Ona glasi: “uzeo je ono što se ne može vratiti, i uzeo je to jeftino.”

Zato o Gospiću ne treba govoriti kao o aferi. Afera je nešto što prođe. Ovo je nešto što ostaje – u vodi, ispod tri metra ličke zemlje, dulje nego što će postojati stranka koja je za to odgovorna, dulje nego što će postojati vlada koja to nije spriječila, i dulje nego što će postojati sjećanje na iznos zbog kojeg se dogodilo. Trideset kilometara kamiona.

Misao dana:
PFAS are called ‘forever chemicals’. Croatian bureaucracy appears to be working on the same property.