Featured

Stanje nacije, na dan 31. 12. 2018.

Već neko duže vrijeme se ne bavim politikom, barem ne hiper-aktivno kao ranije, isključio sam i ne gledam više domaće TV i radio stanice i sve moje informacije prikupljam ili putem portala ili u razgovoru s ljudima. Razgovaram s mnogima, uključivo i političarima, u biti svima onima koji su zainteresirani ili imaju potrebu popričati sa mnom. Moj fokus je skroz na drugim stvarima i uglavnom i sve više se seli izvan granica ove male lijepe naše i mislim da će to tako i ostati, puno je lakše i u biti uspješnije funkcionirati izvan granica gdje te ne pitaju previše tko si i što si ili čiji si nego ih samo i jedino zanima možeš li nešto izvesti ili ne. Svejedno, ne mogu a ne primjetiti neke stvari pa čisto da podijelim nekoliko razmišljanja o tome gdje se nalazimo i kuda idemo.

Potrebu da napišem ovaj tekst sam dobio prije nekoliko mjeseci promatrajući saborsku raspravu. Često sam u uredu do kasno i ponekad znam na drugom monitoru pustiti live stream saborskih rasprava, zanima me što ti ljudi govore i koliko argumentirano ili manje argumentirano diskutiraju. Za neke od zakonskih prijedloga sam imao konkretne interese pa me i to osobito zanimalo, a za neke me čisto fasciniralo kojom lakoćom pojedinačni interesi prolaze kroz saborsku proceduru i postaju zakoni dizajnirani da pogoduju nekima. Fascinira me i lakoća kojom se ignoriraju elementarne činjenice kao i odlučnost u donošenju štetnih odluka koja će sve prije ili kasnije doći na naplatu poreznim obveznicima.

Prazna sabornica

Ipak, prva stvar koju treba reći za saborske rasprave, a preporučam da povremeno kliknete na gornji link i provjerite sami, je da u saborskoj dvorani praktički cijelo vrijeme nema ama baš nikoga. Ima jedan od potpredsjednika jer netko mora voditi raspravu, onaj tajnik koji po izrazu lica često dijeli viceve s Reinerom (non stop mu je nešto smiješno), te imamo nekoliko ljudi u dvorani. Doslovce nekoliko, samo u trenucima glasanja se barem privremeno dobije neki dojam reda i prisutnosti pa dvorana izgleda imalo popunjeno.

Po mom mišljenju, temeljni razlog zašto je to tako i zašto je ovaj saziv sabora vjerojatno najgori ikada je u tome što se oporba u cijelosti dezintegrirala. Svi znamo za krizu identiteta SDP-a i tu su prolivene bačve tinte da se to objasni, ja bih samo dodao da ako je Bernardić preživio sve pokušaje smjene koji su mu bili pripremljeni, tada je on očito najsposobniji SDP-ovac i zasluženo je na toj poziciji. Što to govori o svima drugima je sasvim drugi par rukava. Saborski zastupnici SDP-a su po mojem mišljenju u cijelosti odvojeni od samog SDP-a, ako promatrate teme i zakone o kojima se razgovaralo vidjeti ćete da na mnoge eksplicitno socijaldemokratske teme nije uopće bilo diskutanata iz SDP-a ili je to bilo izolirano na par samostalnih i uglavnom osobnih mišljenja. Koordinacije nema, potencijal oporbe da konstruktivno dekonstruira poziciju odavno ne stanuje u saboru. Ukratko, oporbe u saboru uopće nema a prije nego me netko upozori da je tu Živi zid i Glas, samo bih skrenuo pozornost na to da Živi zid nema ama baš nikakvu ambiciju biti vođa oporbe, oni to ni na koji način ne pokazuju, njima je naravno bitno da budu po anketama vodeća oporbena stranka, no oni ni na koji način ne vide potrebu da surađuju s bilo kime. Oni imaju svoju misiju i na njoj inzistiraju. Predlažem vam također da bacite pogled i na koji od njihovih prijedloga zakona ili amandmane na zakone koje šalju u proceduru. Na stranu što je puno toga jednostavno suludo, destruktivno i u krajnjoj liniji politički i ekonomski naivno, no ti dokumenti su suvislo napisani i svojom kvalitetom niti malo ne odudaraju od prijedloga bilo kojeg drugog saborskog kluba. Živi zid iza sebe ima neke ljude koje još nismo vidjeli a koji vrlo dobro znaju što rade. Također, ako promatrate diskusije koje vodi ta ekipa i pokušate apstrahirati egzibicionizam čija je jedina funkcija prikupljanje TV sekundi, morate doći do zaključka kako su njihovi saborski zastupnici solidno brifirani o stanju države, sustavu i temama koje argumentiraju. To i dalje ne znači da su u pravu ili da je njihov stav ispravan, ali je po mojem sudu kvaliteta njihovih izlaganja neočekivana. Ti ljudi su ili prirodno nadareni ili su solidno brifirani, ili su ovi ostali toliko loši da se Živi zid ističe (odaberite kombinaciju koja vam odgovara, ja pojma nemam koji je odgovor točan premda me neki mogući odgovori plaše).

Tu je naravno i Glas i amsterdamska koalicija, kao i onih nekoliko polufašističkih desničara koji su sada valjda oporba. Makar u tom ostatku oporbe ima nekolicina kvalitetnih ljudi ili ljudi koji bi mogli biti kvalitetni u pravim okolnostima, bez sustava koji ih podržava i gura to sve skupa izgleda kao izleti pojedinaca koji pokušavaju držati glavu iznad vode i zadržati kakvu takvu vidljivost koja bi im dala pristojnu šansu na sljedećim izborima.

I posljednje, tu je pitanje Mosta koji se po mom mišljenju skroz dezintegrirao makar nam je ostavio nekoliko (ok, barem dvojcu Grmoju i Bulja, možda i više njih, nije da su mi nešto jako zanimljivi) solidnih zastupnika, te naravno Milan Bandić.

Milan Bandić i njegova klika je posebna priča i njegova taktika je prilično zanimljiva, on naime nije uspio osigurati imalo solidan rezultat na izborima pa svoje zastupnike sakuplja političkom trgovinom nakon izbora. Bandić (kao i mnogi drugi) ne razumiju da ljudi razmišljaju u okvirima, jednom kada su te smjestili u okvir gradonačelnika vrlo je teško iz tog okvira pobjeći i postati nacionalna ikona. Svrha tog pokemon manevra je stvaranje dojma snage, no u stvarnosti riječ je o lovačkim trofejima, prepariranim glavama koje stoje na zidu i daju dojam neke davne veličine, no u času kada izbori budu ponovno raspisali, nijedna od tih glava više neće trčati za Milana (pokušati će, ali bez nekog velikog efekta). Bandićeva politička trgovina je stoga strogo psihološke prirode, poput pauna koji širi rep ne bi li privukao partnere ali sadržaja pa i potencijala tu ima vrlo malo. Razmislite malo o tome, kakva je to politička opcija koja svoju snagu bazira na prebjezima? Koji je smisao toga, što odgovorni predsjednik stranke može misliti o ljudima koji su mu prišli nakon izbora? Kakvu lojalnost može tražiti ili očekivati? Tko bi, imalo moralan, pristao da mu se nakon izbora priključi 4x više zastupnika nego što je imao na dan izbora, što to govori o njemu? On se trudi biti rješenje i osoba kojoj se može doći po pomoć (i zahvaljujući drugoj najvećoj blagajni u državi mogućnosti su mu doista velike), no njegov ultimativni cilj je nešto drugo. On smatra, to se vidi već mjesecima a sada se počelo i pisati o tome, kako je moguće da se on pojavi u istoj ulozi u kojoj je bila Kitarović na prethodnim izborima. On očekuje da kao što je SDP suzdržano podržavao Josipovića tada, da će HDZ na isti način podržavati Kitarović ovoga puta, te će se otvoriti prostor da on, kao univerzalna politička veličina koja je u stanju u istoj rečenici naizgled logično pomiriti i krajnje lijevo i krajnje desno, postane predsjednik. No ne zanima njega čak niti ta pozicija toliko, koliko imunitet Pantovčaka i poluga moći koja bi mu, navodno, trebala osigurati mirni i DORH/USKOK free odlazak u starost. U našoj politici ima puno nesposobnih i korumpiranih političara, ali je rijetko tko toliko unazadio grad i državu kao Milan Bandić i on će zbog toga biti trajno upisan u naše povijesne knjige kao osoba od koje smo se oporavljali desetljećima.

Watchmen

Sažeto, oporba više ne postoji, koalicija služi samo zato da digne ručice petkom na glasanju, a par motiviranih pojedinaca uglavnom služe zato da bi zadržali privid demokracije i pokušali sebi osigurati još jedan mandat. Situacija naizgled izgleda sjajno za Plenkovića, zar ne? Nisam baš siguran. Kako HDZ više nema ali niti elementarni fokus na oporbu, jer za tako nešto nema nikakve potrebe, HDZ-ovci svoju energiju troše na unutarnje sukobe, raslojavanje i diferenciranje i pozicioniranje za sljedeći krug preslagivanja karata. Karamarko je u minimalnom roku uspio zaokrenuti HDZ oštro udesno i oko sebe okupio ekipu koja još uvijek žari i pali strankom. Plenković, kao umiveno pro-europsko školovano lice je tu u startu bilo zamišljeno više kao kulisa koja bi odala dojam uljuđene stranke, no ispod površine i dalje vrije i sukobi koji povremeno samo u fragmentima isplivaju na površinu svjedoče o tome. Razno razni Radeljići, Brkići ali i ljudi iz bližeg Plenkovićevog kruga sasvim sigurno mu rade o glavi non-stop. Cijela njegova vlada je vlada kompromisa. Plenković je živ samo zato što je na vrhu, no čim dođe vrijeme izbora show program slijedi. Tu je i velika Plenkovićeva dilema, ima li smisla u ovome času, kada je HDZ percipirano najjači napraviti izbore i riskirati da nakon izbora nema s kime organizirati pobjedničku koaliciju (slično kao što se desilo Janši u Sloveniji), jer očito je da njegovi koalicijski partneri uglavnom ne prolaze izborni prag (usput, jeste li ikada doista izbrojali koliko stranaka i pojedinaca čini koaliciju? odgovor bi vas mogao iznenaditi). I to nas dovodi do pitanja anketa.

Ankete su veliki i nikada razriješeni misterij domaćeg političkog života. Objektivno, imamo samo dvije ankete koje ima smisla pratiti, one od IPSOS Pulsa i Promocije plus. Povremeno na uvide dobijamo i fragmente drugih istraživanja agencija koje služe uglavnom samo zato da bi proizvele rezultat koji odgovara naručitelju ili vidimo spinove aktualnih anketa i to od ljudi koji nisu u stanju pročitati excel tablicu kako spada. U ovoj posljednjoj, SDP-ovci su se jako naljutili što su ispali treća politička “snaga” u zemlji (i to za mizernih 0,1%), dok HDZ-ovci slavodobitno šute sa svojih skoro 30% percipirane podrške. Namjerno sam napisao percipirane jer u nedostatku političke borbe rezultati jednih izgledaju bitno bolje od drugih i to vam može dati lažni osjećaj sigurnosti ili panike (ovisno u kojoj se ulozi ili razini svijesti nalazite). Da sada ne ulazimo u to što je točno a što nije, promatrajte samo trendove, u kojem se smjeru koja politička opcija kreće i to će biti dovoljno, makar njihovi relativni odnosi zabilježeni anketama neće nužno pokazati ili čak predvidjeti izborni rezultat. Ako tako promatrate situaciju, jasno je da je HDZ stabilan sa svojim postotkom glasova (na što se uvijek treba sjetiti Miroslava Kutle i njegove antologijske i totalno točne izjave “Kada stojim – padam”), SDP koji ide nizbrdo i Živi zid koji ide uzbrdo. Ovi ostali poput pacijenata u intenzivnoj, uglavnom se drže na ili oko izbornog praga što za neke može značiti stabilni rezultat (npr. IDS koji svoju podršku bazira na uskom teritoriju koncentriranom jednoj izbornoj jedinici) ili neki drugi koji svojih 3-4% imaju raspršene po cijeloj državi, kako bi rekla Josipa Lisac: “Tako blizu a ipak daleko”.

Ako zaronite malo detaljnije u demografije birača koji odabiru jedne ili druge političke opcije morate se zapitati kako će sljedeći izbori izgledati? Ako se možemo složiti da je domovinu napustilo 200+ tisuća radno sposobnih ljudi, pitanje je da li su to bili politički aktivni građani koji su izlazili na izbore i ako jesu, kojim političkim opcijama su pripadali? Jesu li oni više HDZ ili SDP orijentacije, ili su bili politički ambivalentni. Razne dobne skupine na različite načine se identificiraju s političkim opcijama i može biti da nam jedan iznimno bitan segment društva odjednom nedostaje a da uopće nemamo predodžbu o tome kako će se nedostatak 200k glasova manifestirati na budući saziv sabora. Neka istraživanja ali i zdrav razum kao i iskustvo drugih zemalja koji su imale doticaj s populističkim strankama i pokretima kažu kako možemo očekivati da će socijaldemokrati u svim svojim agregatnim stanjima biti bitno manji, dok će stranke poput Živog zida značajno narasti (i kada kažem značajno, onda doista mislim značajno).

Slična situacija vrijedi i za wannabe političke kandidate koji se javljaju i pokušavaju pozicionirati za sljedeće izbore, kao i one koji nemaju percipiranog protivnika. Prvi primjer je svakako predsjednica koja svojom pro-desničarskom politikama i izletima na same granice društveno i civilizacijsko prihvatljivog u kombinaciji s notornim neistinama o jogurtu i kruhu koketira s vrijednostima koje su u drugim zemljama otvoreno kažnjive. Ona kaže da samo traži svoj prostor slobode, no to je ili proračunata pozicija ili apsolutno nerazumijevanje što povijesti a što trenutnih okolnosti. Kada u kalkulaciju ubacimo i kriminalni skup ljudi koji su joj financirali rođendane, sponzorirali TV emisije ili pokušavali organizirati male državne udare tada slika ni na koji način nije blistava. Njezinih 50-ak postotaka podrške treba samo staviti u kontekst toga da predsjednica za razliku od premijera nema oporbu, nema protutežu koja je na drugoj strani vage nego se nalazi sama na toj poziciji. Tako da kada krene u kampanju za drugi mandat (nema sumnje da će u to ići), njezina kampanja će biti neusporedivo teža nego što je bila (ima tu u biti zanimljivih paralela između Trumpa i njegove kampanje i Kolinde i njezine, naravno naši zapleti su puno bezopasniji a pravda daleko sporija, ali se vidi sličnost karaktera i moralna labilnost).

Drugi tip fenomena su wannabe političari, oni koji se tek pokušavaju probiti. Solidni primjer je Dalija Orešković koja je svoje ime izgradila na profesionalnosti činjenice da presuđuje što jest a što nije sukob interesa političara (o čemu bi se dalo diskutirati koliko je to dobro, loše ili površno radila), da bi potom sretno i veselo uskočila u kaljužu protiv koje se borila. Kada takvo ime ubacite u neke ankete onda ljudi s nestrpljenjem iščekuju njezino uključenje u političke tokove, jednostavno zato jer želimo nova lica i želimo prodrmati učmali i okoštali sustav, u takvim okolnostima percipirana podrška u biti odražava iščekivanje i potencijal ali kada takva osoba ili grupacija uđe u politički ring, tada je počnemo promatrati kao i svakog drugog političara i balon iščekivanja odjednom naglo splasne. Nadam se da ekipa razumije da brojevi koji su sada iskazani ne znače ništa ili vrlo malo; trenutak u vremenu i naznaka budućnosti koja će se možda dogoditi. Osim toga, naša domaća politika je prepuna veličina koji smatraju da moraju biti prvi, nama će krenuti tek i samo onda kada dođemo do generacije političara koji razumiju da moraju raditi zajedno i gdje su pojedinačne ambicije nebitne u odnosu na dobrobit zajednice. Kompromis je nešto što nam očajnički nedostaje u svim pitanjima, a osobito kadrovskim i onima “tko će voziti”. Putnike ionako jednom u četiri godine pitamo uživaju li u vožnji te im bez jasnog pokrića obećamo bolje uvjete u razdoblju koje dolazi. Osim toga, pokušajte svakog političara slušati u njemu nekontroliranim uvjetima duže od petnaest minuta, jamčim da 98% njih nakon pete minute zvuče kao pokvarena ploča, imamo sliku, imamo ton ali sadržaja niti u tragovima.

I da se u konačnici vratim na Andreja Plenkovića i karikaturu od Vlade kojom upravlja. Iskreno sam fasciniran tom plejadom likova koji su pronađeni da se nađu u toj Vladi kao i činjenici da ima dovoljno ruku da ih smatraju sposobnima da to čine. Jedan od elementarnih principa upravljanja kaže da A ljudi biraju za suradnike bolje od sebe, B ljudi biraju C ljude kako bi ih mogli kontrolirati (teorija nije razvijena da kaže što se događa kada upravljaju C likovi). Neki od tih ljudi, osim što su osvjedočeno nazadni su i otvoreno iritantni poput Kujundžića, količina ludosti, nedostatka samokritike, skromnosti i kolosalni izostanak empatije koje je taj čovjek u stanju izgovoriti upakirano u neki fini novogovor je apsolutno vrijedan kliničkog istraživanja.

No za razliku od slatkorječivog Kujundžića imamo i otvoreno nesuvisle ministre poput Krstičevića, ako ga pokušate slušati morate pomisliti kako mu hrvatski nije materinji jezik, no onda poslušate engleski za kojeg je jako očito da nije ni taj. Dotični je očito majstor samopromocije i očito ima u vojnim strukturama ekipe koja pije iste tablete kao i on, no povijest nas je naučila da postoje razlozi zašto vojnici ne smiju upravljati vojskom. Tu je naravno i ministrica “tako je to u obitelji” Murganić koja je 2018. godinu prošla bez značajnijih skandala (koji su zasada otkriveni) i čini se da je naučila da je najpametnija kad šuti. Imamo i “folk” ministricu Žalac koja je zadužena za regionalni razvoj makar je pomalo nejasno razumije li ona što to točno znači razvoj (njezine kosture iz ormara ćemo tek otkrivati). Svakako treba spomenuti i Gorana Marića, samo listanje njegove knjige bi trebalo biti dovoljno za diskvalifikaciju za bilo koje radno mjesto, no naša vlada je inkluzivna i prihvaćamo i one koji misle drugačije (ili uopće). Tomislav Ćorić će u anale ući kao osoba koja je o trošku hrvatskih poreznih obveznika progurala LNG terminal (jer je to tako najlakše, njih se ionako ništa ne pita, u petak se odglasa u saboru i neka onaj drugi Marić nađe “sredstva”), ekonomska ali i politička dimenzija priče je ionako prekomplicirana da bi je i pokušao shvatiti, kao i načini kako to riješiti. Lovro Kuščević je isto jedan zanimljivi lik, to je jedan od onih kvazi političara koje je moguće nagovoriti da stane ispred mikrofona i kaže bilo što, kako nema neku veliku dubinu da bi razumio o čemu priča on misli da je sve ok jer se novinari smješkaju. Tu je Darko Horvat kojem su uvalili pogibeljni zadatak da riješi Petrokemiju (check, opet malo o trošku poreznih obveznika ali što je koja milijarda gore-dolje), a sada i brodogradilišta (eh, tu nikako da im kaže nedvosmisleno da je igra vola oko stola gotova), premda mislim da ovo nije posljednji puta da pričamo o brodogradilištima. Tomo Medved je također prošao 2018. manje više u tišini svoje kancelarije, shvatio je valjda da mu je bolje biti tiho i među pajdašima gurati zakone i propise koji kreiraju nove SUBNOR-ovce i invalide. Imamo i Pejčinović Burić čija je funkcija da bude na daljinskom od Plenkovića i tu funkciju izvršava sjajno. Kad smo već kod vanjske politike, da li je itko primjetio kako na vlasti imamo sve vanjsko-poslovnjake (Plenković, Kitarović, Jandroković) a vanjska politika nam nikada lošije nije išla? Bilo bi fer spomenuti i Blaženku Divjak koja pokušava odglumiti konstruktivnog člana koalicije i moralnu vertikalu sustava obrazovanja (u čemu nisam siguran da uspijeva kraj svih tih nazadnih snaga kojima je okružena). Tu je svakako i Marko Pavić koji je progurao mirovinsku reformu koja uopće nije reforma nego produžavanje agonije i prebacivanje kraha na neke druge ljude koji će doći iza njega nakon što smo uz malo sreće svi na njega zaboravili. I zadnji je svakako Zdravko Marić, koji opterećen svojom prošlošću, pokušava napraviti ono što se napraviti može. Smatram da je (znao,) mogao i morao više, ali obzirom da striktno gledano nije političar vjerujem da radi sve što može unutar okvira koji mu je dan što ga čini vjerojatno najboljim ministrom kojeg smo imali u dugo vremena.

Ulazimo u zanimljivu godinu, godinu Brexita, EU parlamentarnih izbora, skoro pa izvjesne svjetske recesije, preslagivanja za predsjedničke izbore, godinu koja prethodi našem predsjedavanju EU-om i parlamentarnim izborima; biti će svakako zanimljivo i da nismo sudionici ove priče, makar i na margini, bilo bi smiješno. Ovako će biti samo tragično. Sretna nam svima nova 2019!

Misao dana:
Government cares about only one thing. Paperwork. They will forgive almost anything else – cost overruns, gross incompetence, criminal indictments – as long as the paperwork’s filled out properly. And in on time.

Regulacijom do prosperiteta!

U najnovijem prijedlogu zakona o izmjenama zakona o porezima i doprinosima krije se jedan pravi mali biser:

https://esavjetovanja.gov.hr/Econ/MainScreen?EntityId=8309

MFIN između ostalog, a bez prethodne najave ili objašnjenja povećava minimalnu osnovicu za obračun poreza i doprinosa članova uprava ili izvršnih direktora privatnih tvrtki i to na način da će se minimalna osnovica povećati s faktora 0.65 na 1.1, što znači da će minimalna bruto plaća člana uprave/direktora biti nešto veća od 8.800kn

Regulacijom do prosperiteta!

Ako promatramo samo trgovačka društva koja zapošljavaju jednog ili nijednog zaposlenog, u HR ih je u 2017. godine bilo 68.635 i za poslovnu godinu 2017 su iskazali gubitak od 1.6mlrd kuna (kumulativno za sva društva).

A ako promatramo mikro-mikro trgovačka društva (ona s milijun kuna prihoda ili manje, ovo mikro-mikro je moja klasifikacija, mikro društva su ona do 3mil kuna prihoda) u 2017 godini ima ih ukupno 82.494, ostvaruju oko 19 milijardi kuna prihoda, zapošljavaju ukupno 87.752 osobe i za poslovnu godinu 2017 iskazale su gubitak od 2.687 milijardi kuna.

Trgovačka društva koja će najviše biti pogođena ovom mjerom su ujedno i društva koja jedva preživljavaju te će implementacija ove promjene sasvim sigurno ta društva odvesti u još veće minuse te će generirati ogromne gubitke i stvoriti nove nezaposlene i novi val ekonomske emigracije.

U ekonomski slobodnom društvu ne vidim kako je moguće regulacijom ostvariti prosperitet ili na ovakav, tipično socijalistički način regulirati minimalna primanja.

Kužim ja da jako dobro na papiru zvuči biti direktor ili član uprave dok mislite o tvrtkama sa stotinama zaposlenih, no direktor je i vlasnik društva koja krpa kanalizaciju, vaš postolar ili automehaničar. Super to zvuči iz perspektive Katančićeve ulice u Zagrebu, ali se ta plaća čini kao znanstvena fantastika u Baranji, negdje visoko u Zagori ili Lici.

Bravo genijalci.

Misao dana:
Run for your life from any man who tells you that money is evil. That sentence is the leper’s bell of an approaching looter.

Sažetak financijskih rezultata javnih bilježnika i odvjetnika u 2017. godini

Napravio sam jednu malu selekciju dvije odabrane grupacije poduzetnika i to javno bilježničkih ureda i odvjetničkih kancelarija i izradio dva dokumenta s odabranim elementima bilance i računa dobiti i gubitka kako bi dobili sliku kako te dvije grupacije poduzetnika posluju. Osobito me zanimaju te dvije grupacije jer spadaju u grupe poduzetnika čiji je posao i cijene garantiran administrativno uređenim monopolom te oni kao takvi uopće nisu izloženi tržištu (bilježnici nikako, odvjetnici donekle), dok im pravila igre određuju njihove para-državne komore.

Sažetak podataka, grupiran po županijama možete downloadati ovdje (XLSX dokument):

Prije nego što na dnu teksta pogledate moj osvrt na sve ove podatke i što oni znače, pročitajte prvo objašnjenje što koja kolumna u tablici znači.

Excel možete otvoriti i u njemu se nalaze podaci po županijama, te ukupni zbroj za sve županije (dakle za nacionalnu razinu). Svaki redak ima više kolumni, svaka kolumna je agregirani zbroj financijskih izvještaja svih poduzetnika u županiji, a koji su obuhvaćeni ovim izvještajem. Crvenkastom bojom su označeni dijelovi financijskih izvještaja koji spadaju u bilančne pozicije, dok su plavom bojom označeni elementi računa dobiti i gubitka.

  • broj zaposlenih – ova kolumna održava ukupni broj zaposlenih u svim odabranim poduzetnicima na godišnjoj razini (prosjek broja zaposlenih kroz 12 mjeseci)
  • neto plaća – neto plaća je iznos ukupno isplaćenih neto plaća u poduzetnicima, podijeljena s brojem zaposlenih iz prethodne kolumne i podijeljena s dvanaest mjeseci. Ova brojka uključuje samo neto plaće, ne uključuje druge isplate koje se plaćaju zajedno s plaćom poput nadoknade troškova prijevoza, kao ni nagrade, pomoći ili božićnice.
  • zemljišta – ovo je ukupna bilančna vrijednost zemljišta koja su u vlasništvu poduzetnika. Po našim poreznim pravilima, vrijednost zemljišta se ne može amortizirati te je ona (bez odgovarajuće revalorizacije), nepromjenjiva.
  • objekti – ukupna knjigovodstvena vrijednost građevinskih objekata.
  • financijska imovina – ovdje je navedena dugoročna financijska imovina, a to mogu biti ulaganja u vrijednosne papire ili primjerice dani zajmovi.
  • kratkoročna potraživanja – su sva ona potraživanja koja se očekuju naplatiti u kratkom roku (a to je jedno izvještajno razdoblje, tj. godinu dana ili kraće).
  • zadržana dobit – odgovara iznosu ukupne zadržane dobiti (ili gubitaka) iz prethodnih godina.
  • dugoročne obveze – su sve one obveze koje je potrebno vratiti u roku dužem od godinu dana i ovdje se najčešće nalaze bankovni krediti i druge obveze financijskim institucijama.
  • kratkoročne obveze – sve one obveze koje je potrebno vratiti u roku kraćem od godinu dana, a najčešće su to obveze za račune dobavljača ili kratkoročni krediti.
  • aktiva/pasiva – to je knjigovodstvena vrijednost koja s jedne strane pokazuje svu imovinu društva (novac, zgrade, strojeve, potraživanja i slično), dok s druge strane pokazuje sumu kapitala poduzetnika (temeljni kapital, zadržana dobit, dobit tekućeg razdoblja) kao i obveze koje poduzetnik ima.
  • ukupni prihodi – je suma svih prihoda poduzetnika, prihodi mogu biti iz redovnog poslovanja, financijskog poslovanja (dani krediti i zajmovi, naplaćene kamate i slično) i izvanredni prihodi (primjerice jednokratna prodaja neke opreme ili objekta, a što nije uobičajeno poslovanje).
  • dobit – je ukupni iznos dobiti poduzetnika na koju je potrebno obračunati porez na dobit (dakle ovo je dobit prije oporezivanja).
  • dobit u prihodima – je parametar s kolikim udjelom dobit sudjeluje u ukupnim prihodima.
  • rezerviranja – je ukupni iznos koje su poduzetnici rezervirali i privremeno knjiže kao trošak budući da postoji nesigurnost naplate.
  • financijski prihodi – to je suma svih prihoda koji su nastali iz financijskih aktivnosti poduzetnika, primjerice to bi bila suma naplaćenih kamata na dane kredite i zajmove.
  • financijski rashodi – to je suma svih rashoda na temelju financijskih aktivnosti, to bi bila suma svih kamata za primljene kredite i zajmove, zatezne kamate i slične financijske rashode.
  • bruto investicije – to je iznos novca koje je poduzetnih investirao u svoje poslovanje tijekom prošle izvještajne godine.

Napominjem i naglašavam kako su ove obzervacije nastale na temelju agregiranih i općih podataka i one ne odražavaju nužno financijsko stanje pojedinačnih poduzetnika.

Javni bilježnici:

Analizom je obuhvaćeno 252 bilježnička ureda (u javno dostupnom registru ih ima 300, nejasno je da li je lista ažurna ili dio bilježnika izvještava kao obrt, dakle da su obveznici poreza na dohodak a ne na dobit). U javno bilježničkim uredima zaposleno je ukupno 1.282 osobe, što znači da prosječni ured zapošljava petero ljudi.
Ukupna iskazana vrijednost nekretnina (zemljišta i objekata) je oko 55 milijuna kuna, što je nešto malo više od 10% aktive. Financijska imovina je prilično malena i uglavnom je koncentrirana kod zagrebačkih bilježnika.
Kratkoročna potraživanja u bilanci su iskazana na 135 milijuna kuna, što odgovara otprilike 1/4 ukupnog godišnjeg prihoda (dakle prosječno vrijeme naplate je cca 90 dana, što je donekle čudno obzirom da sve bilježničke usluge morate platiti unaprijed), no ako pogledate rezervacije, ona gotovo i ne postoje što znači da su bilježnici prilično sigurni da će svoja potraživanja naplatiti.

Zadržana dobit bilježnika iz prethodnih godina je 177 milijuna kuna, a iskazana dobit (prije oporezivanja) je 141 milijun. Iz ovoga se može zaključiti kako će bilježnici izvući oko 30% svog ukupnog prihoda kao dobit, odnosno nešto više od 100.000kn po zaposlenom (super rezultat ako malo bolje razmislite). Koliko je ova stopa dobiti od 29,38% velika mogu samo ilustrirati informacijom da je agregirana, prosječna dobit na razini svih poduzetnika u RH na razini od 3,20% odnosno 10x više (što nije nužno najbolja mjera ali je ilustrativna).

Dugoročne obveze bilježnika su minimalne i iznose svega 31 milijun kuna (dakle mogu se pokriti s manje od 30 dana njihovog redovnog poslovanja), dok su im kratkoročne obveze oko 151 milijun kuna (kome su kratkoročno dužni? toneri, papiri i pečati ne koštaju baš puno u ukupnoj strukturi njihovog troška). A ukupna imovina im iznosi nešto više od pola milijarde kuna što je skoro 1:1 u odnosu na godišnje prihode.

Zanimljivo je vidjeti kako su financijski prihodi veći od financijskih rashoda, što znači da bilježnici više financiraju druge nego drugi njih (u općoj populaciji poduzetnika situacija je obrnuta), a bruto iznosi investicija u protekloj godini su im svega 13 milijuna kuna što je razočaravajuće malo (cca. 2.7% u odnosu na 13% opće populacije poduzetnika) iz čega slijedi da bilježnici investiraju malo ili ništa u svoje poslovanje (primjerice u digitalizaciju :).

Moj opći zaključak je kako javni bilježnici zarađuju neusporedivo više od prosjeka poduzetnika u RH, kako je iskazana stopa dobiti neuobičajeno visoka, dok se kroz rezervacije vidi da rizika poslovanja gotovo da i nema. Istovremeno, iako ostvaruju velike stope dobiti, ništa od toga se ne investira u poslovanje, pa čak se ne može reći niti da su im zaposleni osobito dobro plaćeni. Kada bi bilježnici bili izloženi tržištu, njihove cijene bi značajno pale (dakle očito postoji cca 1/3 prostora u njihovim trenutnim cijenama i naknadama), a vjerojatno bi u njihovom ekstravagantnom poslovanju našli i puno prostora za uštede.

Odvjetnički uredi:

Analizom je obuhvaćeno 600 odvjetničkih ureda (ne mogu znati koliko ih ima ukupno – prije nekog vremena sam po jednom zadatku evidentirao sve odvjetnike i bilo ih je , no pretpostavljam da je većina odvjetnika u biti obveznik poreza na dohodak, tako da je ovo vjerojatno presjek bolje stojećih odvjetničkih ureda te odvjetnici u globalu vjerojatno stoje lošije). U odvjetničkim uredima zaposleno je ukupno 2.363 osobe, što znači da prosječni ured zapošljava četvero ljudi koji su, zanimljivo, plaćeni nešto niže nego bilježnici.

Imovina odvjetnika stoji nešto bolje nego bilježnika i posjeduju 115 milijuna kuna nekretnina, financijska imovina je kao i kod bilježnika koncentrirana u Zagrebačkim uredima, dok su im kratkoročna potraživanja na razini od 359 milijuna kuna i u relativnom postotku su veća nego kod bilježnika, a rezervacije su također skoro nepostojeće, dakle rizika ima malo ili ništa. Zadržana dobit prethodnih razdoblja je 281 milijun kuna i vrlo je slična odnosima kod javnih bilježnika, dugoročne i kratkoročne obveze također. Ipak, ako gledamo ukupnu imovinu, ona je za otprilike 1/2 veća kod odvjetnika nego što je kod javnih bilježnika s time da je kapital odvjetnika značajno veći.

Dobit odvjetnika je također na 28.02% što je bitno više od nacionalnog prosjeka svih poduzetnika (s time da je normalno da različite grupacije poduzetnika imaju i različite postotke povrata te u uslužnim kategorijama “two digit” profit ne bi smio biti iznenađenje). Kao i kod bilježnika, odvjetnici puno više financiraju druge nego što se financira njih, a ukupni iznos investicija je oko 1.5x veći nego kod bilježnika što znači da je u ovom businessu ipak nešto investirano (iako i dalje manje od nacionalnog prosjeka).

Odvjetnici su nešto više izloženi tržištu, daleko ih je više i njihov broj nije ograničen, no njihove tarife su propisane i u mnogim pravnim poslovima su nužni. I ovdje postoji prostor za smanjenje cijena usluga i liberalizaciju.

Eto, to je otprilike stanje u ova dva segmenta našeg poduzetništva koji pripadaju u stupove “pravne države”, pa ako se i kada jednom potegne pitanje njihovih cijena i regulacije kojom su podvrgnuti, da znate što to točno znači.

p.s. ovo je analiza koja je nastala u jedno popodne i dio jutra, čovjek bi očekivao da i država koristi ovakve analize kada donosi odluke ali nažalost to nije slučaj

Misao dana:
“Hey you scummers, we got a cheap lawyer and we’re no’ afraid tae use him!” Rob Anybody.”