Category: Priroda i društvo

Tekstovi o prirodi i društvu koje nas okružuje.

Categories
Edukacija i školstvo Ekonomija Priroda i društvo

Razoružavanje mobitela

Kada govorim o mobilnim telefonima, a osobito pametnim telefonima, često znam reći kako je to uređaj za praćenje s kojim je moguće i telefonirati. Uređaj u vašem džepu nije dizajniran da služi vama. Dizajniran je da služi onima koji žive od vaše pažnje. Vi ste, tehnički gledano, sirovina a proizvođači telefona ili aplikacija trguju vašom pažnjom. O ovom tekstu razmišljam već dugo vremena i ovaj blog služi tome da vam pokaže kako vam telefon krade pažnju, kao i da ponudi rješenja kako se protiv toga boriti. Većinu ovih “mjera” imam i sam aktiviran na svojem telefonu i mislim da prijedlozi funkcioniraju vrlo dobro (barem za mene). Tekst je dugačak i detaljan. Prvo malo teorije a potom i praktični “recepti” za Android i iOS telefone (nemam Apple telefon, pa vjerujem opisima koje sam pronašao i poskidao s interneta – ovisno o verziji Androida ili iOS-a moguće je da se na vašem teelfonu pojedine postavke razlikuju).

Vrijedi razumjeti protiv čega se zapravo borimo. Ako mislite da se borite protiv vlastite slabe volje, izgubili ste prije nego što ste počeli. Ne borite se protiv sebe. Borite se protiv nekoliko tisuća najpametnijih inženjera na planetu, naoružanih bihevioralnom psihologijom, A/B testiranjem na milijardama ljudi, beskonažnim budžetima i poslovnim modelom koji doslovno ovisi o tome da vas drži zaokupljenima malenim ekranom.

Ekonomija pažnje: vi niste kupac, vi ste roba

Ekonomija pažnje nije metafora, nego doslovan opis poslovnog modela. Herbert Simon, nobelovac, formulirao ju je još 1971.: u svijetu u kojem informacija ima u izobilju, ono čega ponestaje jest pažnja koja tu informaciju treba potrošiti. Obilje informacija, napisao je, stvara oskudicu pažnje. Pola stoljeća kasnije ta je oskudica postala najunosnija roba na svijetu.

Mehanika je jednostavna i nemilosrdna. Aplikacije koje koristite besplatno ne zarađuju od vas, one zarađuju od vašeg vremena i vaše pažnje, koje potom preprodaju oglašivačima. Što duže gledate u ekran, to je više oglasa, to je više novca. Iz toga slijedi jedan jedini logičan zaključak za svakoga tko gradi takvu aplikaciju: dizajniraj sve tako da korisnik ostane što je moguće duže i da se vraća što je moguće češće. Vaše zadovoljstvo, vaša produktivnost, vaš mir su, u najboljem slučaju, sporedni troškovi. U najgorem, prepreke.

Ekonomija pažnje, kako demontirati i razoružati pametni telefon

Nije riječ o teoriji zavjere nekoga tko previše čita, nego o priznanjima ljudi koji su sustav gradili. Sean Parker, prvi predsjednik Facebooka, otvoreno je opisao da je platforma od početka bila zamišljena kao “petlja povratne informacije društvene validacije” koja “iskorištava ranjivost u ljudskoj psihologiji”, i da je pitanje na kojem se sve gradilo glasilo: “Kako da potrošimo što je moguće više vašeg vremena i svjesne pažnje?” Tristan Harris, bivši Googleov inženjer koji je unutar tvrtke nosio titulu “dizajnerskog etičara”, isti proces opisuje frazom koja se pamti: “utrka do dna moždanog debla” (race to the bottom of the brain stem). Što dublje u naš mozak, do najprimitivnijih poluga straha, taštine i društvene pripadnosti, to je uspješnija aplikacija.

Shoshana Zuboff cijeloj je stvari dala i ime i teoriju: kapitalizam nadzora ne prodaje vama proizvod, nego prodaje vas, preciznije, predviđanja vašeg budućeg ponašanja i to onima koji na to ponašanje žele utjecati. Vaša pažnja nije samo vrijeme koje trošite. Ona je sirovina iz koje se proizvodi profil koji se onda unovčuje.

Deficit pažnje: kako nam se skratio raspon i što to košta

Gloria Mark mjeri prosječan raspon pažnje na ekranu gotovo dvadeset godina. Rezultati su otrežnjujući: 2004. čovjek je u prosjeku na jednom ekranu (jednom prozoru, jednoj aplikaciji, jednom zadatku) ostajao dvije i pol minute prije nego bi prebacio pažnju. Do 2012. taj je broj pao na 75 sekundi. U posljednjih nekoliko godina spustio se na svega 47 sekundi i to je potvrđeno u nizu neovisnih studija. Za manje od dvadeset godina prepolovili smo pažnju, pa je potom prepolovili još jednom.

To samo po sebi možda i ne bi bilo tragično da svako prebacivanje pažnje nema svoju cijenu. Istraživanja pokazuju da nakon jednog jedinog prekida treba u prosjeku oko 23 minute da se čovjek potpuno vrati na izvorni zadatak i da pritom rijetko skoči ravno natrag, nego usput odradi dvije-tri druge stvari. Sad prebrojite koliko vas puta na sat nešto prekine i shvatit ćete matematiku katastrofe: u danu naprosto nema dovoljno minuta da se oporavite od svih prekida koje taj dan sadrži. Nikad zapravo ne radite. Uvijek se vraćate.

Mobitel u svemu tome nije nedužni promatrač. On je motor. Svaka obavijest, svaki crveni brojčić, svaki “netko je nešto objavio” udica je bačena upravo da vas iščupa iz onih dragocjenih minuta koncentracije. I ne samo da vas iščupa, trenira vas da sami sebe čupate. Skraćeni raspon pažnje nije karakterni nedostatak. To je proizvod. Netko ga je napravio i netko na njemu zarađuje.

Nova klasna granica zove se pismenost

I sada dolazimo do najozbiljnije posljedice, one o kojoj se najmanje govori, a koja će sasvimn izvjesno definirati sljedeća desetljeća više nego bilo koja politička podjela.

Pažnja i pismenost su spojene posude. Duboko čitanje, sposobnost da pratite složen argument kroz nekoliko stranica, da držite u glavi nijansu, da razlikujete tezu od dokaza nije prirodna, nego naučena vještina koja se gradi upravo onim resursom koji nam polako nestaje: dugotrajnom, neprekinutom pažnjom. Kad raspon pažnje padne na 47 sekundi, duboko čitanje postaje fizički teško. A vještina koja se ne vježba, atrofira i u konačnici nestaje.

Prema OECD-ovom istraživanju PISA, čitalačka pismenost petnaestogodišnjaka u većini razvijenih zemalja pada već desetljeće, a najnoviji krug zabilježio je pad “bez presedana” u povijesti tog mjerenja, u čitanju ekvivalentan gubitku otprilike pola godine školovanja. Kod odraslih je slika jednako mračna: OECD-ov Survey of Adult Skills pokazao je da su vještine pismenosti kod odraslih u posljednjem desetljeću u većini zemalja pale ili stagnirale.

Ključni podatak je gdje taj pad udara. Nije jednako za sve. OECD-ovi podaci pokazuju da je prosječno oko 60% visokoobrazovanih odraslih sposobno raditi sa složenim, dugačkim tekstovima na najvišim razinama, dok kod onih s najnižim obrazovanjem taj postotak pada na tek oko 12%, a najveći padovi u posljednjem desetljeću zabilježeni su upravo među najslabije obrazovanima. Drugim riječima, taj prostor se ne smanjuje, nego se ubrzano širi.

Ovo je nova klasna granica, i puno je opasnija od stare. U dvadesetom stoljeću klasu je dijelio kapital, tko ima, taj može. U dvadeset i prvom klasu sve više dijeli pažnja i pismenost, tko je zadržao sposobnost dubokog, usredotočenog mišljenja, taj će razumjeti svijet, donositi bolje odluke, upravljati; tko ju je izgubio, bit će upravljan. Manjina koja je disciplinirala svoj odnos s ekranom moći će čitati ugovore, pratiti argumente, prepoznati manipulaciju i misliti do kraja. Većina koja je predala pažnju beskonačnom zidu objava i notifikacija ostat će na razini naslova, reakcije i osjećaja, savršena publika za populiste, prevarante i algoritme. Ekonomija pažnje ne stvara samo dosadu; ona proizvodi kognitivnu podklasu.

I zato ovo što slijedi nije samo higijenski savjet tipa “manje gledaj u mobitel”. Ovo je životni savjet i pitanje na kojoj ćete strani te granice stajati vi i vaša djeca.

Filozofija: rat protiv zadanih postavki

Sve što slijedi svodi se na borbu protiv zadanih postavki (defaults). Zadane postavke nisu neutralne. One su pažljivo dizajnirane. Svaki toggle koji je pri kupnji uključen, uključen je jer nekome donosi korist i novac, a ne zato što je dobar za vas. Tiranija zadanih postavki počiva na jednostavnoj računici: ogromna većina ljudi nikad ne otvori postavke. Ne tražim od vas da bacite mobitel u Savu ili da ga prestanete koristiti. Predlažem da ga rastavite i razoružate, da mu onemogućite postavke koje su upereni protiv vas, a zadržite alate koji vam stvarno koriste. Krećemo od temelja pa prema gore.

1. Sigurnost je preduvjet slobode: šesteroznamenkasti PIN

Većina ljudi i dalje koristi četveroznamenkasti PIN, a mnogi ni to, oslanjaju se na otisak lica ili prsta bez pristojnog PIN-a ispod njega. Problem: biometrija je udobnost, ne sigurnost. Otisak lica netko vam može “posuditi” dok spavate ili dok vas fizički prisili; dobar PIN ne može. Četiri znamenke daju 10.000 kombinacija, nekoliko minuta posla za onoga tko zna što radi. Šest znamenki daje milijun kombinacija i to je razuman minimum za 2026. godinu.

Android: Settings → Security & privacy → Device unlock → Screen lock → PIN i unesite šest ili više znamenki. (Nazivi variraju: Samsung, Xiaomi i Pixel svaki to zovu malo drukčije — ako ne nađete, upišite “screen lock” u tražilicu postavki.)

iOS: Settings → Face ID & Passcode → Change Passcode, pa pri unosu dodirnite Passcode Options → 6-Digit Numeric Code (ili, za paranoju, Custom Alphanumeric Code).

Biometriju slobodno ostavite uključenu radi udobnosti, ali znajte da ispod nje sada stoji ozbiljna brava. I kada smo već kod toga, pripazite da vam passwordi budu dovoljno dugački (14 znakova ili više), te da bezuvjetno koristite 2FA autentikaciju (prije četiri godine sam napisao tekst o tome kako povećati sigurnost, korištenjem 2FA povećavate svoju sigurnost za faktor 100). Please, koristite različite pinove za otključavanje telefona od pinova za mobilno bankarstvo.

2. Zaključani ekran koji ništa ne odaje

Ovo je jedna od najpodcjenjenijih postavki na svijetu. U zadanom stanju, vaš mobitel svakome tko sjedi pored vas u kafiću, na sastanku ili u tramvaju prikazuje sadržaj poruka na zaključanom ekranu. Poruka od odvjetnika, banke, partnera, poslovnog kontakta, sve to prolazi ispred očiju ljudi koje niste pozvali da čitaju vašu poštu. Cilj: zaključani ekran koji vas obavijesti da nešto postoji, ali ne otkriva što.

Android: Settings → Notifications → Notifications on lock screen (ili Lock screen notifications) → odaberite Hide content / Hide sensitive content. Android 16 dodatno ima jednostavnu sklopku Settings → Notifications → Hide content while locked, koja jednim potezom sakrije sav sadržaj. Zgodan bonus u novijim verzijama: sustav automatski skriva jednokratne lozinke (OTP kodove) sa zaključanog ekrana čak i ako ste sve ostalo ostavili vidljivim.

iOS nudi elegantno globalno rješenje: Settings → Notifications → Show Previews → When Unlocked (sadržaj se pojavljuje tek kad vas telefon prepozna licem) ili Never (za maksimalnu privatnost). Isto možete podesiti po pojedinoj aplikaciji: Settings → Notifications → [aplikacija] → Show Previews.

Rezultat je zaključani ekran koji se ponaša kao dobra tajnica: javit će vam da je stiglo pismo, ali ga neće čitati naglas cijeloj prostoriji.

3. Plavo svjetlo: neka ekran zna koliko je sati

Plavi dio spektra koji ekran emitira signalizira vašem mozgu da je dan i potiskuje melatonin. Rezultat je da u ponoć skrolate budni kao da je podne. Filter plavog svjetla neće riješiti nesanicu (nijedan toggle ne zamjenjuje odluku da mobitel navečer odložite), ali pomaže, besplatno je i već ugrađeno u sve novije telefone.

Android: Settings → Display → Night Light (na Samsungu Settings → Display → Eye comfort shield). Postavite raspored (npr. od zalaska do izlaska sunca) i intenzitet po ukusu. Kod većine uređaja isto je dostupno i kao brza pločica u padajućem izborniku.

iOS (Night Shift): Settings → Display & Brightness → Night Shift. Uključite Scheduled i pomaknite klizač Color Temperature prema toplijem kraju. Brzi prekidač živi i u Control Centeru (dugi pritisak na klizač svjetline). Za one koji žele ići dalje: Settings → Accessibility → Display & Text Size → Color Filters → Color Tint, klizač prema crvenom, i uparite s Accessibility Shortcut (trostruki klik) za večernji “crveni mod”.

4. Velika tišina i Pavlovljev pas u vašem džepu

Obavijesti su glavno oružje ekonomije pažnje, svaki ping/notifikacija je pokušaj da vas iščupa iz onoga što radite i uvuče natrag u aplikaciju.

Ali obavijesti rade nešto puno podmuklije od pukog prekidanja. One vas treniraju. Ovdje na scenu stupa Ivan Petrovič Pavlov i njegovi psi. Pavlov je otkrio da ako zvono dovoljno puta zazvoni prije hrane, pas na kraju počne sliniti već na sam zvuk zvona, bez hrane. Refleks se prenio sa stvarne nagrade na puki signal koji je nagovještava.

Vaš mobitel je to zvono, a vi ste, bez uvrede, pas. Svaki bzzz povremeno donosi nešto ugodno, poruku od nekoga tko vam je važan, dobru vijest, lajk. Ne uvijek; upravo tu je kvaka. Nagrada dolazi nepredvidljivo, po istom principu po kojem radi slot mašina u kockarnici. Taj obrazac, stručno intermitentna varijabilna nagrada, najsnažniji je poznati mehanizam za stvaranje navike, jači od predvidljive nagrade, jer nikad ne znate hoće li povlačenje ručice (odnosno pogled na ekran) donijeti dobitak ili ništa. Kako je to priznao Tristan Harris: aplikacije “posipaju intermitentne varijabilne nagrade po cijelom proizvodu jer je to dobro za posao”.

Posljedica je da s vremenom prestajete reagirati na sadržaj obavijesti, a počinjete reagirati na sam signal. Slinite na zvono. Osjetite fantomsku vibraciju u praznom džepu. Provjeravate mobitel iako nije ni zavibrirao. I, a ovo je ključno, reagirate sve brže, jer vas je svaki ciklus istrenirao da nagradu zgrabite prije. Svaka obavijest koju odmah otvorite je jedno ponavljanje treninga. Vi dresirate sami sebe da budete sve nervozniji, sve brži na okidač, sve manje sposobni ostaviti to zvono bez odgovora. To nije nedostatak discipline. To je uspješno provedeno klasično uvjetovanje, a vi ste platili uređaj na kojem se provodi.

Način da razbijete refleks jest da prekinete vezu između zvona i nagrade. Ako zvono prestane zvoniti, slinjenje s vremenom nestaje. Zato je filozofija ovdje jednostavna i radikalna: obavijesti su isključene po zadanome, a uključuju se samo iznimke koje to zaslužuju. Preokrenite teret dokazivanja, aplikacija mora zaslužiti pravo da vas prekine.

Praktično, dopustite obavijesti samo za ono što je istinski vremenski osjetljivo i nezamjenjivo. Za većinu ljudi to je kratak popis: banka (transakcijske i sigurnosne obavijesti), jedan glavni messenger (za većinu u Hrvatskoj WhatsApp, i to filtrirano – vidi točku 6), te telefon i eventualno kalendar. Sve ostalo; društvene mreže, kupovina, igre, vijesti, “netko je komentirao vašu objavu”, “nedostajete nam” gasi se bez milosti.

Android: Settings → Notifications → App notifications, pa redom gasite. Android nudi i granularnost po “kanalima” unutar iste aplikacije — pa možete zadržati obavijest o dolasku poruke, a ugasiti onu marketinšku.

iOS: Settings → Notifications → [aplikacija] → Allow Notifications (isključite). Prođite cijeli popis, aplikaciju po aplikaciju. Bit će vam neugodno koliko ih ima.

Savjet iz iskustva: ne radite ovo “malo”. Napravite čistku do kraja, ostavite tjedan dana, pa pažljivo vraćajte samo ono za čim vam stvarno nedostaje. Iznenadit ćete se koliko malo toga vratite. Na mom telefonu notifikacije stižu isključivo s Whatsapp-a i bankarstva, sve ostalo je isključeno.

5. Jedan messenger da im svima vlada

Prosječan hrvatski mobitel danas nosi WhatsApp, Viber, Messenger, Telegram, Signal, a nerijetko i Instagram i Slack. Svaki od njih je zaseban kanal prekida, zasebna ikona s crvenim brojčićem, zasebna kutija koju osjećate potrebu “očistiti”.

Konsolidirajte. Odaberite jedan primarni messenger, onaj kojim komunicirate s većinom važnih ljudi, i njega zadržite kao živ kanal. Ostale tretirajte na jedan od dva načina: obrišite ih ako preko njih doista ne komunicirate (radikalno, oslobađajuće, preporučeno), ili ih zadržite, ali potpuno ugasite obavijesti (točka 4), pa ostaju na uređaju za slučaj potrebe, ali vas više ne prozivaju.

Ključno načelo koje se provlači kroz cijeli tekst: razlika između kanala koji vi provjeravate i kanala koji provjerava vas. Prvi je alat. Drugi je povodac. Ja koristim samo Whatsapp i Signal, sve drugo je deinstalirano, s time da Signal uopće ne može slati notifikacije, a kod Whatsapp-a imam vrlo uski broj ljudi koji aktiviraju notifikacije.

6. VIP lista: obitelj i važni ljudi imaju prednost

Čak i unutar tog jednog messengera i klasičnih SMS poruka, ne zaslužuju svi jednaki pristup vašoj pažnji. Rješenje nije isključiti sve (jer neke poruke jesu hitne), nego uvesti hijerarhiju: grupa ljudi čija poruka smije zazvoniti u bilo koje doba (uža obitelj, nekoliko najbližih, dva-tri ključna poslovna kontakta) prolazi; svi ostali stižu tiho i vidite ih kad sljedeći put svjesno pogledate u telefon.

Android to rješava kroz Settings → Notifications → Do Not Disturb. Ondje pod iznimkama (People / Calls / Messages) dopustite pozive i poruke samo od “označenih” kontakata (favorita). Kontakt označite zvjezdicom u aplikaciji Contacts da bi ušao među favorite koji smiju probiti tišinu. Sve ostalo ostaje utišano.

iOS ima ekvivalent u sustavu Settings → Focus (Do Not Disturb ili prilagođeni fokus “Rad”/“Osobno”), unutar kojeg definirate Allowed People i Allowed Apps, propuštate samo poruke ljudi s VIP liste.

Isti princip primijenite i na zvuk zvona: zašto bi svaki poziv s nepoznatog broja zvonio punom glasnoćom? Marketing i prevaranti zvone jednako glasno kao i vaši roditelji, supružnik ili djeca. Neka ne zvone.

7. Društvene mreže i ugasite autoplay

Društvene mreže su vrhunski dizajnirani strojevi ekonomije pažnje i s njima treba postupati s dužnim poštovanjem prema njihovoj opasnosti. Minimum higijene:

  • Ugasite apsolutno sve obavijesti sa svih društvenih mreža. Nijedna obavijest s društvene mreže nije hitna. “Netko vam je lajkao objavu prije tri dana” nije informacija, nego mamac.
  • Uklonite crvene brojčiće (badgeve). Na iOS-u Settings → Notifications → [aplikacija] → Badges (isključite); na Androidu dugi pritisak na ikonu → App info → Notifications → isključite Notification dot / bedž. Taj crveni krug dizajniran je da vam stvori sitnu nelagodu koju “riješite” samo otvaranjem aplikacije. Uklonite ga i nelagoda nestaje.
  • Maknite ikone s početnog zaslona u mapu na trećoj stranici ili u folder s aplikacijama. Nekoliko sekundi dodatnog “trenja” između impulsa i otvaranja čini čuda, jer većina otvaranja i nije odluka, nego automatizam.
Gašenje automatske reprodukcije videa (autoplay)

Autoplay je jedno od najpodmuklijih oružja. Video koji sam krene tjera vaše oko da stane, a jednom kad je stalo, algoritam je dobio što je htio. Beskonačni niz kratkih videa (Reels, TikTok, Shorts) upravo je zato dizajniran kao klizište bez dna. Evo što se može učiniti:

  • Facebook (dopušta potpuno gašenje): Menu (≡) → Settings & privacy → Settings → Preferences → Media → Autoplay → Never Autoplay Videos. Na starijim Android verzijama: Menu → Settings → Media → Video autoplay → Off.
  • X (Twitter) (dopušta potpuno gašenje): Settings and privacy → Accessibility, display and languages → Data usage → Autoplay → Never.
  • YouTube: prekidač Autoplay nalazi se izravno na video-playeru; ugasite ga da vas nakon svakog videa ne gura u sljedeći.
  • Instagram i TikTok: i sad dolazi znakovit detalj, oni vam ne daju da ugasite autoplay. Ne postoji sklopka. Najviše što možete jest uključiti Data Saver (Instagram: Profile → Menu (≡) → Settings and activity → Data usage and media quality → Data Saver; TikTok: Profile → Menu (≡) → Settings and privacy → Data Saver), čime se video učitava sporije pa imate koju sekundu da odskrolate prije nego krene. To što baš te dvije aplikacije, čiji je cijeli poslovni model beskonačni video, namjerno ne nude gašenje autoplaya, najbolji je mogući dokaz svega što je gore rečeno o ekonomiji pažnje.
  • Ako vam aplikacija ne da da isključite njezinu najzavodljiviju funkciju, to nije aplikacija, to je zamka. Za takve, jedini pravi “autoplay off” jest ikona Deinstaliraj.
8. Obavijesti iz preglednika: tihi kanal na koji svi zaborave

Osim obavijesti iz aplikjacija, postoji cijeli drugi kanal koji većina ljudi nikad ne dotakne, jer i ne zna da postoji: web-push obavijesti, odnosno obavijesti koje vam šalju internetske stranice kroz preglednik.

Mehanizam je jednostavan ali podmukao. Posjetite neku stranicu, portal, webshop, forum i iskoči prozorčić “Dopusti obavijesti?”. Ako u brzini, iz navike ili greškom pritisnete Allow, upravo ste toj stranici dali dozvolu da vam šalje obavijesti i kad je preglednik zatvoren. Dobra vijest je da su te obavijesti rijetko korisne. Loša je da su često neugodne: senzacionalistički naslovi portala, “akcije” webshopova, a nerijetko i prava smeća, lažna upozorenja o virusu, reklame za mršavljenje ili rast kose, prijevare. To nije samo pitanje pažnje, nego i sigurnosti.

Najčišće rješenje nije gasiti obavijest po obavijest, nego zabraniti na izvoru – reći pregledniku da stranice ubuduće ne smiju ni pitati.

  • Chrome (Android): Menu (⋮) → Settings → Site settings → Notifications i isključite Sites can ask to send notifications. Za stranicu koja vam već šalje: u popisu Allowed dodirnite je pa Clear & reset (ili Block). Novije verzije Chromea uz to same povlače dozvolu stranicama koje niste posjetili neko vrijeme.
  • Chrome (iOS): ovdje je posao gotov prije nego je počeo — Chrome na iPhoneu uopće ne podržava web-push obavijesti, pa nemate što gasiti.
  • Microsoft Edge (Android): Menu (⋯) → Settings → Site permissions → Notifications i isključite Ask before sending; pojedine stranice blokirajte u istom izborniku.
  • Safari (iPhone): web-obavijesti u Safariju dobivaju samo stranice koje ste dodali na početni zaslon (kao “web-aplikaciju”). Da ih zaustavite, otvorite Settings → Apps → Safari, nađite popis stranica pod obavijestima i postavite Deny, odnosno uklonite dotičnu web-aplikaciju sa zaslona. Njihove obavijesti možete ugasiti i klasično preko Settings → Notifications.
  • Samsung Internet: povucite dolazeću obavijest ulijevo/udesno za opcije, ili Settings → Notifications → [Samsung Internet / Chrome] → Sites i isključite krivca.

Ako vam se čini komplicirano, postoji i gruba, ali učinkovita varijanta: na razini sustava ugasite obavijesti samom pregledniku (kao svakoj drugoj aplikaciji, točka 4). Time gubite i eventualne korisne web-obavijesti, ali iskreno, malo tko ih ima.

9. Shopping aplikacije: kockarnica u kojoj plaćate i pažnjom i novcem

Ako su društvene mreže vrhunac ekonomije pažnje, shopping aplikacije su njezin završni oblik. Društvena mreža vašu pažnju preprodaje oglašivaču; trgovinska aplikacija preskače posrednika i pretvara je izravno u vaš novac na svom računu. Koristi pritom točno istu psihološku mašineriju koju sam opisao u točki 4, samo je na kraju lijevka, umjesto lajka, transakcija.

Uzmite Temu, Shein, AliExpress i njima slične. Njihov cijeli dizajn nije napravljen da vam pomogne naći ono što tražite, nego da vas natjera da kupujete više nego što ste namjeravali, brže nego što biste trebali. Alat koji koriste dovoljno je poznat da su ga europske potrošačke organizacije počele nazivati “hiper-angažirajućim mračnim obrascima” (hyper-engaging dark patterns) i protiv njega podnositi službene pritužbe. Evo kataloga, jer ga je korisno prepoznati na djelu:

  • Umjetna oskudica. “Ostao samo 1!”, “Gotovo rasprodano”, “18.000 prodano” to su poruke koje stvaraju strah od propuštanja (FOMO) i tjeraju na odluku prije nego stignete pomisliti trebate li stvar uopće.
  • Odbrojavanje. Tajmer “akcija istječe za 4:59” koji vas gura da požurite, a koji se, kako svjedoče korisnici, često jednostavno resetira kad osvježite stranicu. Hitnost je nepostojeća i lažna, ali tijelo na nju reagira stvarno.
  • Kockanje umotano u kupovinu. Kotač sreće, “mystery box”, “Shake & Win”, “Lucky Draw”, to su doslovno mehanizmi iz kockarnice, ista intermitentna varijabilna nagrada i isti dopaminski udar iz točke 4. Kolut koji se vrti “slučajno” gotovo uvijek stane jednu narudžbu prije nagrade. Nagradu nikad ne osvojite jer ni ne smijete, ona je mamac, ne dar.
  • Društveni dokaz. “Netko iz Zagreba upravo je kupio ovo”, žive brojke prodaje, sve da vas uvjere da svi kupuju, pa biste i vi trebali.
  • Beskonačni skrol. Isti onaj TikTok-mehanizam, samo su videi zamijenjeni proizvodima. Skrolate kroz robu kao kroz feed, bez dna i bez cilja.
  • Pop-up ucjena. Kad krenete izaći iz aplikacije, iskoči prozor koji vas moli da ostanete jer ćete “izgubiti popust”. To se stručno zove confirm-shaming, tjeranje na osjećaj krivnje zbog racionalne odluke.
  • Bombardiranje obavijestima. U jednom testu europske potrošačke udruge BEUC jedan je telefon od Sheina dobio dvanaest obavijesti u jednom danu. Njemačka potrošačka udruga vzbv zbog ovakvih je dizajna Temuu i Sheinu već slala i formalne opomene.
  • Lažni popusti. Precrtana “originalna” cijena koja nikad nije ni postojala, tek da vam se konačna učini kao dobitak.

BBC je u travnju 2024. cijelom fenomenu posvetio članak pod naslovom koji govori sve: “Temu is as addictive as sugar” . U tom članku Mark Griffiths, stručnjak za bihevioralne ovisnosti, objašnjava i zašto: “Izvrsno su pomiješali kupovinu i gamifikaciju, doslovno morate pregledavati da biste dobili nagradu.” Slogan “Shop Like a Billionaire” nije marketinška šala; to je opis mehanizma. Vi ste u toj priči, nažalost, slot mašina iz koje pada novac – vlasniku shopping aplikacije.

Ista logika, u profinjenijem odijelu, vlada i “ozbiljnijim” trgovinama. Aplikacije brze mode poput onih velikih lanaca hrane vas na stalnoj novosti: obavijesti o “dropovima”, upozorenja da je artikl s vaše liste želja opet na stanju, odbrojavanja sezonskih rasprodaja, beskonačna traka novih artikala. Članske flash-sale platforme tipa Best Secret dodaju još jedan sloj, umjetnu ekskluzivnost: ulazak “samo na poziv”, ponude koje traju ograničeno, osjećaj da ste u zatvorenom klubu povlaštenih. Sama ekskluzivnost je udica; scarcity se prodaje kao status.

I tu je ključna razlika u odnosu na sve prije: kod trgovinskih aplikacija skraćena pažnja i oslabljena samokontrola ne troše vam samo vrijeme, prazne vam račun i pune ormar (i, na kraju, smetlište) stvarima za kojima ćete za tjedan dana žaliti. Deficit pažnje je uperen ravno u vašu platežnu moć.

Što učiniti:

  • Najbolje: deinstalirajte. Kad vam nešto stvarno treba, kupite to iz preglednika, svjesno i namjerno. Preglednik je namjerno neugodniji od aplikacije, bez kotača sreće, bez push-obavijesti, sporiji. To je značajka, ne mana.
  • Ako zadržavate aplikaciju: ugasite baš sve obavijesti (točka 4), maknite ikonu s početnog zaslona i najvažnije ne spremajte karticu. Prisiliti sebe da svaki put ponovno unesete broj kartice najjača je pojedinačna kočnica koju imate (a i dobar savjet protiv zloupotrebe); upravo u tih trideset sekundi trenja impuls se ohladi i kajanje stigne prije kupnje.
  • Uvedite pravilo od 24 sata. Ništa neobavezno ne kupujte odmah. Stavite na listu želja, prespavajte. Većina “moram-imati” artikala do jutra ispari.
  • Nikad ne dodirujte kotač sreće ni “mystery box”. Svaka vrtnja je jedno ponavljanje treninga iz točke 4.
  • Uključite sivi ekran (sljedeća točka). Kod trgovine je to razorno učinkovito, jer je pola zavodljivosti upravo u boji.
10. Sivi ekran (grayscale): učinite mobitel dosadnim (za prave ovisnike)

Riječ je o prebacivanju cijelog ekrana u nijanse sive.

Zašto to uopće pomaže? Zato što je boja jezik nagrade. Cijelo sučelje vašeg mobitela, one žarko crvene točkice, zasićene sličice hrane, lica, palčeva gore, žutih i narančastih ikona, pomno je obojeno da privuče oko i okine onu sitnu dozu dopamina. Ljudski vizualni sustav evolucijski je programiran da reagira na jarke boje (zrelo voće, krv, prijetnja), a dizajneri to bez milosti iskorištavaju. Crvena brojka na ekranu u boji izgleda kao sitni hitni zadatak koji morate riješiti odmah. Razlika je cijela jedna evolucijska poluga.

Kad ekran prebacite u sivo, događa se nešto gotovo komično: mobitel odjednom postane dosadan. Instagram u sivim tonovima nije ni izbliza zabavan. Hrana ne izgleda ukusno, videi ne mame, ikone se stapaju u sivu masu. Impuls da posegnete za telefonom iz čiste dosade jednostavno oslabi, jer nagrade više nema, ili je barem izblijedila/posivila. Nije slučajno da grayscale preporučuju upravo ljudi iz redova dizajnera koji su ove mehanizme i gradili; to je najbliže “gumbu za trijeznost” što ga mobitel ima.

Android: najlakše preko Settings → Digital Wellbeing & parental controls → Bedtime mode, gdje se sivi tonovi mogu uključiti po rasporedu (npr. navečer). Za stalno: Settings → Accessibility → Color and motion → Color correction pa Grayscale, ili preko Developer options → Simulate color space → Monochromacy. Najbolje je dodijeliti prečac (npr. trostruki pritisak tipke) da sivo možete brzo paliti i gasiti.

iOS: Settings → Accessibility → Display & Text Size → Color Filters → uključite i odaberite Grayscale. Zatim Settings → Accessibility → Accessibility Shortcut → Color Filters, pa trostrukim klikom bočne tipke prebacujete boju uključeno/isključeno kad vam zatreba.

Prebacivanje mobitela u sivi ekran je doista ekstremna mjera (meni nikada nije trebala). Dok se borite sa svojom digitalnom ovisnošću neka sivo bude zadano stanje, a boju uključite samo kad vam stvarno treba (gledate fotografiju, snimate, koristite kartu).

11. Pozadinski procesi i email: zatvaranje slavina

Do sada sam nabrajao notifikacije koji vas aktivno prozivaju. Sada idemo korak dalje: aplikacije koje rade u pozadini, osvježavaju se i dohvaćaju sadržaj čak i kad ih ne dodirujete. One ne samo da vas prate i troše bateriju, nego pripremaju municiju za sljedeći prekid.

Android: Settings → Apps → [aplikacija] → Battery → Restricted, te Settings → Apps → [aplikacija] → Mobile data → Background data (isključite). Tako pojedinim aplikacijama potpuno zabranite pozadinski rad.

iOS: Settings → General → Background App Refresh — isključite globalno, ili ostavite samo za nekolicinu (poruke, banka, navigacija).

A sada email, poseban slučaj, jer je e-pošta možda najveći pojedinačni izvor lažne hitnosti. Gotovo nijedan email nije hitan. Onaj koji jest, nazvat će vas. Zato:

  • Ugasite push za email. Neka pošta ne pristiže “istog trena”, nego neka je vi dohvatite kad odlučite. iOS: Settings → Apps → Mail → Accounts → Fetch New Data → Push (isključite), a Fetch postavite na ručno ili svakih sat vremena. Android/Gmail: unutar aplikacije Settings → [račun] isključite Notifications ili barem Sync.
  • Ugasite sve email obavijesti (točka 4 vrijedi i za poštu). Crveni brojčić s 4.000 nepročitanih mailova nije zadatak, nego pozadinska buka.
  • Provjeravajte poštu u serijama, dva-tri puta dnevno, u vrijeme koje vi birate. Email koji provjeravate u serijama je alat. Email koji vas non-stop prekida je gospodar.

Svijet se neće srušiti ako na mail odgovorite za tri sata umjesto za tri minute. (A ako hoće, onda imate ozbiljniji problem od postavki mobitela.). Moj telefon je podešen da uopće ne provjerava mailove u pozadini i onemogućene su sve notifikacije.

12. Digitalni minimalizam: filozofija, ne trik

Sve dosad bili su pojedinačni potezi. Ali potezi bez načela raspadaju se za dva tjedna, ugasite obavijesti, pa ih polako (ako baš morate), vraćajte jednu po jednu i za mjesec dana ste na početku. Ono što potezima daje trajnost jest okvir, a najbolji koji poznajem zove se digitalni minimalizam, kako ga je formulirao Cal Newport.

Digitalni minimalizam nije asketizam i nije bijeg u šumu. To je, filozofija tehnologije po kojoj svoje mrežno vrijeme usmjeravate na mali broj pomno odabranih aktivnosti koje snažno podupiru ono što stvarno cijenite, a sve ostalo radosno propuštate. Počiva na tri jednostavna načela. Prvo: pretrpanost je skupa. Svaka aplikacija, svaki servis, svaki račun ima svoju cijenu u pažnji i vremenu, i te se sitne cijene zbrajaju u nešto golemo. Drugo: optimizacija je važna. Nije dovoljno odlučiti da nešto koristite; morate odlučiti kako to koristite, po kojim pravilima i s kojim ogradama, inače će aplikacija odlučiti umjesto vas. Treće: namjera donosi zadovoljstvo. Zadovoljstvo ne dolazi od dostupnosti neke tehnologije, nego od svijesti da ste je vi odabrali, a ne ona vas.

Newport nudi i konkretan alat za resetiranje: tridesetodnevni digitalni declutter. Na trideset dana uklonite iz života sve neobavezne tehnologije, sve ono što nije nužno za posao ili osnovno funkcioniranje. Prvih tjedan-dva je neugodno; osjetit ćete onu Pavlovljevu prazninu, ruka će sama posezati za nepostojećom aplikacijom. A onda se dogodi tišina, i u toj tišini se sjetite čime ste se bavili prije nego što vam je telefon pojeo dan. Nakon trideset dana ne vraćate sve automatski, nego svaku tehnologiju pojedinačno stavljate na ispit: služi li ona nečemu što stvarno cijenim, i je li najbolji način da to postignem? Ono što ne položi ispit ostaje vani.

Uz to ide i ono što Newport zove obnovom kvalitetne dosade i samoće. Skrolanje je popunilo svaku pukotinu praznog vremena, red na blagajni, čekaonicu, šetnju, trenutak pred spavanje, a upravo su te pukotine nekad bile prostor u kojem se rađala misao, u kojem se čovjek dosađivao dovoljno dugo da nešto smisli. Vratite si dosadu. Ona nije neprijatelj; ona je uvjet razmišljanja.

Nekoliko praktičnih poteza koji podupiru cijelu filozofiju:

  • Maknite mobitel iz spavaće sobe. Kupite budilicu za deset eura. Mobitel koji noći na kuhinjskom stolu ne može biti ni prva ni zadnja stvar koju vidite u danu. Ovo nadmašuje sve toggleove zajedno.
  • Uvedite “fizičko trenje”. Odjavite se iz aplikacija tako da svaki put morate ponovno unijeti lozinku. Odgoda od nekoliko sekundi između impulsa i djelovanja često je dovoljna da impuls jednostavno prođe.
  • Očistite početni zaslon na jedan ekran s desetak alata koje stvarno koristite. Ako aplikaciju morate tražiti da biste je otvorili, nećete je otvarati iz automatizma.
  • Napravite mjesečnu digitalnu inventuru i obrišite sve što niste otvorili.
  • Vratite duboko čitanje. Sjetite se onog jaza iz uvoda. Jedna knjiga tjedno, pročitana bez telefona u istoj prostoriji, konkretan je otpor. Pismenost je vještina; vježbajte je.
13. Vrijeme, trenje i okolina: napredni arsenal

Sve ovo iznad demontira pametgni telefon. Ovih posljednjih nekoliko poteza razoružava naviku.

  • Tvrda vremenska ograničenja i noćni „downtime”. Sve dosad smanjivalo je pritisak izvana; ovo vas ograničava iznutra. Postavite tvrdu dnevnu granicu za dvije-tri najgore aplikacije i noćni prozor u kojem se sve zaključava. Android: Settings → Digital Wellbeing & parental controls → App timers, Focus mode i Bedtime mode. iOS: Settings → Screen Time → App Limits te Downtime.
  • Trenje pred otvaranje (aplikacije-pauze). Umjesto da aplikaciju blokiraju, ove ubace kratku stanku prije nego se otvori, taman dovoljno da se prekine automatizam. Najbolje istražena je one sec: recenzirana terenska studija (PNAS, s Max Planck institutom i Sveučilištem u Heidelbergu) pokazala je da je kroz otprilike deset sekundi odgode i pitanje „želite li stvarno otvoriti?” smanjila otvaranja društvenih aplikacija za 57% kroz šest tjedana. Alternative: ScreenZen (besplatan), Opal, Forest, Freedom.
  • Neka se ekran ne pali sam. Ekran koji zasvijetli na svaki pokret dizajniran je da uhvati oko. Ugasite Always-on Display, Raise to wake / Tap to wake i LED za obavijesti. (Android: Settings → Display; iOS: Settings → Display & Brightness → Raise to Wake.)
  • Grupirajte obavijesti umjesto da stižu u stvarnom vremenu. Ovo izravno lomi Pavlovljev refleks iz točke 4, nagrada prestaje biti trenutačna. iOS: Settings → Notifications → Scheduled Summary (nehitne obavijesti isporučuju se u paketu, npr. u 13 i 19 h). Android: sličan učinak kroz rasporede u Modes / Do Not Disturb.
  • Ubijte feed na početnom zaslonu. Malo tko zna da je i sam launcher skrol-površina. Ugasite Google Discover (panel lijevo od početnog zaslona: dugi pritisak na pozadinu → Settings → isključite Discover), Samsung Free, te prijedloge aplikacija (Siri & Search / „Suggestions” na iOS-u).
  • Minimalistički launcher (Android). Zamijenite šareni mrežni raspored ikona običnim tekstualnim popisom, Olauncher, Niagara, Minimalist Phone. U kombinaciji sa sivim ekranom telefon prestane izgledati kao igračka.
  • Automatizirajte fokus po vremenu i mjestu. Neka se profili (Posao, Spavanje, Vožnja) pale sami, utišaju obavijesti, a mogu i automatski uključiti sivi ekran. iOS: Settings → Focus (raspored i lokacija); Android: Modes / Bedtime.
  • Fizika i okolina. Nijedna postavka ne pobjeđuje udaljenost. Držite telefon okrenut ekranom prema dolje; tijekom koncentriranog rada izvan dohvata ruke ili u ladici; uvedite bezmobitelske zone i termine (prvi i zadnji sat u danu, obroci, sastanci). Najradikalnije i najučinkovitije: maknite najzavodljivije račune s telefona u potpunosti, društvene mreže i e-poštu držite samo na računalu, pa telefon postane uređaj za komunikaciju i alate, a ne za feed.
  • Ugasite potvrde čitanja i indikator tipkanja. Sitnica s velikim učinkom: „plave kvačice” i „tipka…” stvaraju obostrani pritisak da odgovorite smjesta. Kad ih ugasite (npr. WhatsApp: Settings → Privacy → Read receipts), vraćate si pravo da odgovorite kad vama odgovara.
Alat ili povodac

Douglas Adams je u Vodiču kroz galaksiju za autostopere na korice svoje izmišljene knjige stavio dvije velike, prijateljske riječi: DON’T PANIC. Isti savjet vrijedi i ovdje. Ne morate sve napraviti danas ni odjednom. Svaki pojedini toggle koji preokrenete vraća vam djelić kontrole.

Cijela se operacija svodi na jedno pitanje koje vrijedi postavljati iznova, za svaku aplikaciju, obavijest i postavku: provjeravam li ja ovo, ili ovo provjerava mene? Sve što provjerava vas, bez vašeg poziva, po tuđem rasporedu, radi tuđeg profita, treba demontirati. Sve što vi provjeravate, na vlastiti poticaj i po vlastitom rasporedu -zadržite.

Mobitel je izvanredan alat, vjerojatno najmoćniji koji je pojedinac ikad nosio u džepu. Ali alat je nešto što uzimate u ruku kad vam zatreba i odlažete kad ste gotovi. U trenutku kad ga ne možete odložiti, kad on poseže za vama umjesto vi za njim, prestao je biti alat i postao povodac. A na povodac, kao što znamo, obično idu oni koji nisu gospodari situacije.

U svijetu u kojem pažnja postaje najskuplja valuta, a pismenost nova klasna granica, disciplinirati svoj odnos s ovim uređajem nije hir nego jedna od najodlučnijih stvari koje možete učiniti za sebe i svoju djecu. Razoružajte ga. Zaslužili ste vlastitu pažnju natrag.

Misao dana:
If enlightenment had a Wi-Fi signal, we’d all still be buffering.Real peace today begins not with silence, but with signal control.

Share the post "Razoružavanje mobitela"

  • Facebook
  • Bluesky
Categories
Business Druga fundacija Politika Priroda i društvo

Ekonomski interesi odvjetnika u odnosu na klijenta

Prošlomjesečna odluka Vrhovnog suda u slučaju “konvertirani švicarac”, donosi sa sobom i zanimljivu promjenu dinamike u odnosima stranaka. Razmišljao sam treba li pisano opisati i adresirati tog slona u sobi, no preduhitrila me, ne osobito smislena izjava šefica lobističke udruge “Hrvatska udruga banaka”, koja je ustvrdila kako su najveći “pobjednici” ove odluke odvjetnici, kako oni od klijenata tako i oni od banaka. Ovo je zanimljivi narativ kojem vrijedi posvetiti pažnje neovisno o tome jeste li zahvaćeni CHF problematikom ili ne, jer se dotiče jednog od temeljnih problema na koje često nailazimo u svim oblicima ekonomskih odnosa. Tako da je ovaj tekst više opća ekonomija nego specifični problem CHF-a.

Podjela tržišta CHF predmeta

Druga fundacija prati ukupnu sudsku praksu već godinama, pa sam pripremio i malenu heatmap tablicu koja je bazirana na uzorku od više od 20.000 sudskih predmeta koji se odnose na CHF gdje smo analizirali i odvjetničke urede koji zastupaju banke i njihovo poslovanje. Ta tablica izgleda ovako:

Uočite kako HUB kroz gore navedeni, ali i kroz niz drugih prethodnih objava (dijelom kroz njihove vlastite, a dijelom kroz sponzorirane članke odabranih “novinara”) problematizira potencijalne prihode odvjetničkih ureda. Najbolji primjer za to je zahtjev za izuzeće suca izvjestitelja Jadranka Juga, gdje su banke tražile izuzeće zbog navodnog velikog materijalnog interesa sina gore navedenog suca. Pritom su naravno zaboravili navesti kako je odvjetnik Jug dominantno zastupao potrošače u nekonvertiranim predmetima na koje odluka VSRH nema apsolutno nikakav utjecaj. Istovremeno, po vlastitom priznanju – banke su prikupljale podatke o postupcima u tijeku te ih potom agregirale, razmjenjivale i obrađivale u svrhu svoje argumentacije izuzeća na VSRH. a što znači da su napravile vrlo, vrlo ozbiljnu povredu zakona i uredbe kroz apsolutno nedopuštenu obradu po više različitih osnova.

U svakom slučaju, činjenica jest kako 17 odvjetničkih ureda koji zastupaju interese banaka pokrivaju 100% svih predmeta, dok je s pozicije potrošača taj isti broj sudskih predmeta podijeljen između 1.862 odvjetnička ureda. Riječ je dakle da s jedne strane imamo bankarski kartel kroz 17 odvjetničkih ureda koji razmjenjuju podatke i koordinirano djeluju u interesu bankara, u odnosu na interese potrošača raspršene kroz gotovo 2.000 odvjetničkih ureda. Treba naravno istaknuti kako je u doslovno svim presudama protiv banaka, i u apsolutno svakoj pojedinačnoj presudi banka uvijek proglašena nepoštenim stjecateljem, a što je samo vrlo pristojan izraz za jedno sasvim drugo zanimanje.

Principal – agent problem

Daleko bitnije od ovih internih odnosa u konkretnom slučaju, ono o čemu HUB u stvari govori je tzv. principal-agent problem. Problem principala i agenta pojavi se svaki put kad netko (principal) povjeri posao nekome drugome (agentu) da ga obavi u njegovo ime. Dok god se interesi te dvije strane poklapaju nema problema, no čim se razdvoje, agent počinje raditi za sebe i na trošak onoga tko ga je angažirao.

Riječ je o iznimno bitnom ekonomskom konceptu o kojem je pisao još Adam Smith u Bogatstvu naroda (1776.) problem opisao na primjeru dioničkih društava: direktori koji “upravljaju tuđim novcem, a ne svojim, neće nad njime bdjeti s jednakom pažnjom kao da je vlasnički”. Smithov omiljeni primjer bila je East India Company.

Najslikovitiju ilustraciju, međutim, dao je britanski transport osuđenika u Australiju krajem 18. stoljeća. Država je prijevoznicima isprva plaćala po ukrcanom zatvoreniku u Engleskoj, pa su brodovi bili pretrpani, hrane nije bilo, a na pojedinim ranim flotama (Druga flota, 1790.) umrla je i četvrtina do trećina ukrcanih. Čim se plaćanje promijenilo na po iskrcanom živom zatvoreniku u Australiji, smrtnost se urušila. Isti ljudi, isti brodovi – promijenila se samo struktura poticaja. Cilj kojeg je imala britanska vlada i motiv kojeg su imali prijevoznici jednostavno nije bio isti.

O principal-agent problemu se puno pisalo u ekonomiji, no cijela teorija je iz prašine ekonomskih udžbenika ušla u mainstream prije dvadesetak godina s knjigom Freakonomics koja je problem objasnila na svima razumljivom primjeru agenta za nekretnine. Naime ako prodajete stan za npr. 350.000EUR i pojavi se kupac koji nudi 320.000EUR, motivacija agenta za nekretnine je prodati nekretninu što je moguće ranije i pokušati će uvjeriti vas kao prodavatelja da je 320.000EUR fer cijena. Vi ćete pristati na 30.000EUR manje, dok će istovremeno provizija agenta biti umanjena za neusporedivo manji iznos koji je njemu prihvatljiv i u svojoj biti bagatelni (na primjerice 3% ugovorene provizije riječ je o 900EUR razlike za agenta u odnosu na vaših 30.000EUR), no vama je to razlika u redu veličine vrijednosti solidnog automobila srednje klase.

Principal – agent u pravnoj struci

Jedno od najčešćih mjesta gdje se pojavljuje problematika razlike motivacije vlasnika-izvršitelja je odvjetništvo i pravno zastupanje. Odvjetništvo je školski primjer jer se na razliku interesa nadovezuje i informacijska asimetrija: klijent (principal) plaća odvjetnika (agenta) baš zato što sam ne razumije pravo, pa ne može ocijeniti je li gomila radnji koje mu se fakturiraju bila nužna ili je posluživala odvjetnikov račun. Onaj tko zna manje plaća, a onaj tko zna više odlučuje koliko će se posla naplatiti i upravo u tom procjepu znanja i motiva živi cijeli problem. Motivacija klijenta (neovisno o tome jeste li banka ili potrošač, u slučajevima CHF-a) je dobiti sudski spor, no motivacija odvjetnika (zaboravimo na trenutak deklarativne etičko-moralne zahtjeve te profesije) je kreiranje što više radnji za koje je moguće izdati račun.

U konkretnom primjeru banaka, njihovi vlastiti odvjetnici su vrlo motivirani odugovlačiti predmete i kreirati što je više moguće sudskih radnji, podnesaka, inzistirati na vještačenjima i općenito koristiti što je više moguće različitih pravnih i proceduralnih smicalica, a sve kako bi kreirali što više radnji i potrošili što više vremena na predmete koji potom fakturiraju banci. Ovo je samo po sebi kontraproduktivno i štetno za banku jer analizom sudskih predmeta (osobito ovih u CHF-u), mi znamo da banke gube s praktički 100% sigurnosti no njihovi odvjetnici svejedno gomilaju troškove (u nekonvertiranim predmetima situacija je gotovo 100%, dok je u konvertiranima prema našem istraživanju do odluke VSRH-a oko 85%). Druga razina principal-agent problema je odnos pravnih timova banaka i odvjetnika gdje je realno za vjerovati da će izvršitelji – odvjetnički uredi na različite načine stimulirati vlasnike – decision makere unutar banke, baš kao što će i banke htjeti ekonomski motivirati ili pritisnuti sve izvan banke (medije, pravosuđe) kako bi se postilgo odugovlačenje. Druga fundacija vodi nekoliko tisuća predmeta i tome svjedočimo apsolutno svaki dan slušajući zahtjeve suprotne strane za ponovnim utvrđivanjem bjelodanih činjenica.

Istovremeno, imamo i principal-agent problem i unutar same banke. Naime uprave banaka su plaćene po svojem ekonomskom rezultatu, nitko u upravi banke ne radi za plaću nego za bonuse koji su direktno povezani s dobiti banke. Ako je uprava banke u poziciji odgoditi neki trošak za budućnost (i neku drugu upravu) tada je njihov motiv da se odugovlači s postupkom ispred racionalnog interesa vlastitih dioničara (vlasnika). To je razlog zašto banke toleriraju i u biti potiču dugotrajne sudske postupke, sakrivaju rezervacije za sporove i izbjegavaju nagodbe jer time kratkoročno sebi uvećavaju dobit, uprave dobiju veće bonuse dok će stvarni trošaku konačnici snositi dioničari. Povrh svega, zbog anomalija domaćeg pravnog sustava, odugovlačenje nosi bankama i jasnu ekonomsku korist.

Ako promatramo principal-agent problem s pozicije potrošača, ovdje je odlukom VSRH situacija vrlo zanimljiva i po prvi puta imamo jasnu razliku u motivaciji oštećenih potrošača i njihovih odvjetnika. Naime, kao i u gore navedenom primjeri agenta za nekretnine, okolina se promijenila i odvjetnici su sada u dilemi. Naime, odlukom VSRH sada postoji mogućnost da ako korigiraju odštetni zahtjev svog klijenta, tada će dobiti ukupni odvjetnički trošak koji će biti isplaćen na trošak banke ali će klijenti dobiti jednu četvrtinu ili petinu očekivane restitucije. Ako zadrže inicijalni zahtjev za punim obeštećenjem, izlažu se višegodišnjem sudskom postupku za kojeg iako je izvjesno da će završiti u korist potrošača, sa sobom ipak nosi neki rizik uspjeha no istovremeno, da bi se do tog cilja došlo mora se uložiti puno vremena ali i čekati višegodišnji ishod. Prevedeno u ekonomske termine, potrošač će izvjesno dobiti 4-5x veće obeštećenje, dok će odvjetnik dobiti možda duplo veći odvjetnički trošak.

(Nepostojeći) Principal – agent problem klijenata Druge fundacije

Vratimo se na trenutak posljednjem, potrošačkom sloju. Napast koju sam opisao – da odvjetnik klijentu predloži “korigirati zahtjev”, brzo inkasira odvjetnički trošak na teret banke i spusti klijenta na četvrtinu restitucije postoji iz jednog jedinog razloga: u klasičnom modelu odvjetnička naknada i povrat obeštećenja klijentu nisu isti novac. Odvjetnik može biti plaćen (kroz dosuđeni trošak) i onda kad je klijent dobio mrvicu. Tu se interesi razilaze.
Klijenti Druge fundacije iz te su jednadžbe izuzeti po dizajnu, jer kod nas to jest isti novac. Naša se naknada uzima isključivo iz onoga što klijent stvarno naplati od banke – udio u njegovu povratu, a ne zasebno fakturirani trošak. Posljedica je matematički jednostavna: dobije li klijent četvrtinu, i mi dobivamo udio u toj četvrtini; izborimo li mu četiri-pet puta više, i naš je iznos četiri-pet puta veći. Naš se interes time kreće samo u jednom smjeru – prema najvećem mogućem povratu klijentu. Napasti da ga nagovorimo na manje jednostavno nema, jer bismo time smanjili i vlastitu naknadu.
Uz to, cijeli trošak i cijeli rizik višegodišnjeg postupka nosimo mi, a ne klijent. “Trajat će godinama i nosi neki rizik” je argument kojim se inače pritišće oštećenika da pristane na brzu, malu nagodbu kod nas nije klijentov teret nego naš. Klijent nema nikakvog razloga bježati u kompromis, jer ne plaća ni čekanje ni neizvjesnost. I to nije sretna slučajnost ni naknadna domišljatost: svaki odnos s klijentom od prvog smo dana gradili upravo tako da ovaj agencijski problem u njemu bude strukturno nemoguć. Kod bankara i HUB-a to je naknadna pamet, a kod nas je to nešto o čemu vodimo računa od prvog dana.

Pa kad šefica HUB-a kaže da su “najveći pobjednici odvjetnici”, vrijedi joj vratiti uslugu i pažljivo pokazati prstom: svaki sloj principal-agent problema koji se u ovom sporu doista da dokumentirati; odvjetnici koji nabijaju trošak vlastitoj banci, uprave koje guraju trošak budućim dioničarima radi bonusa, banke kojima odugovlačenje nosi zaradu teče samo u korist njezine strane. Jedino mjesto na kojem se pojavio stvarni sukob interesa potrošača i njegova zastupnika otvorila je sama odluka VSRH, a model protiv kojeg HUB najglasnije ratuje (preuzimanje cijelog rizika i troška, naplata samo iz pobjede) jedini je koji taj sukob gasi. HUB, ukratko, prstom upire u jedino rješenje problema na koji se žali.

Misao dana:
The principal’s incentives are different than the agent’s incentives, so the owner of the business wants what is best for the business and will make the most money. The agent generally wants whatever will look good to the principal.

Share the post "Ekonomski interesi odvjetnika u odnosu na klijenta"

  • Facebook
  • Bluesky
Categories
Business Druga fundacija Priroda i društvo

Generacijska odluka o švicarskom franku

U proteklih nekoliko godina u brojnim tekstovima na ovom blogu (osobito u seriji “Konverzija nije obeštećenje“) detaljno sam rastavio i analizirao problematiku CHF kredita, konverzije, restitucije i odnosa banaka prema potrošačima. Danas se nalazimo pred odlukom koja se donosi jednom u deset godina, prošireno vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlučivat će o tri revizije koje zahvaćaju srž i posljednji neriješeni element cijelog problema: puno obeštećenje s zateznim kamatama (koje je izjednačeno obeštećenju onih koji nisu konvertirali kredite), samo zatezne kamate, ili potpuni izostanak obeštećenja.

Ovaj tekst predstavlja analizu situacije pred Vrhovnim sudom koju odvjetnički uredi naplaćuju, ali smatram da svaka osoba koju zanima napredak našeg društva i vladavina prava, a osobito svi oni koji su direktno ili indirektno zahvaćeni problemom Švicarskog franka ili nepoštenog poslovanja banaka imaju pravo na nju. U ovome trenutku više od 30.000 naših sugrađana je tužilo banke za obeštećenje i riječ je o pojedinačno najvećoj grupaciji oštećenika u Republici Hrvatskoj (i po broju oštećenih i po pretrpljenoj šteti).

Pred nama je, bez pretjerivanja, generacijska odluka u smislu da se vijeće VSRH okuplja u toliko širokom sastavu a da bi riješilo jedno pravno pitanje – u praksi, neovisno o tome govorimo li o aktualnom propisu ili prethodnom kojeg je ECJ (Europski sud pravde) svojom odlukom poništio, to se događa jednom u desetak ili više godina. To je također i prva odluka proširenog vijeća nakon presude Hann invest (PDF), ta presuda se sama po sebi uopće ne bavi CHF problematikom, ali zadire u funkcioniranje Vrhovnog suda i načela ujednačavanja sudske prakse. Riječ je o iznimno zanimljivoj situaciji koja je dobrim dijelom unijela pravni vakuum u funkcioniranje VSRH na nekoliko godina, koja je dodatno potencirana problemom dugotrajnog neodabira, bolesti i ponovnog neodabira predsjednika/predsjednice VSRH – te je u konačnici rezultirala i objavom tri revizijske odluke koje se odnose na CHF s međusobno različitim i doslovno kontradiktornim zaključcima zbog čega se sada prošireno vijeće i sastaje. Simptomatična situacija oko slučaja Hann invest je i u tome što je u času kada se VSRH bavio tom problematikom već imao jasne naznake u kojem će smjeru ECJ odlučivati, ali je VSRH svejedno odlučio ići suprotno pravnoj stečevini EU. Pojednostavljeno, Vrhovni sud koji po svakom mogućem kriteriju okuplja pravnu elitu naše države, vrhunac strukovnog znanja, donio je u slučaju Hann invest odluku znajući da je izgledno da će je poništiti najviši europski sud. Ovoga puta znaju da su već donosili krive odluke i nadam se da neće ponoviti istu grešku.

Ako postoji jedan jedini trenutak u kojem se sudbina desetina tisuća oštećenih sugrađana kristalizira u jednu pravnu točku, to je ovaj i s punim pravom moramo iskazati interes i zabrinutost za odluku koju će donijeti VSRH. Pitanje koje VSRH mora riješiti je tim teže, jer najmanje tridesetak tisuća predmeta stoji na sudovima, zastarni rokovi su nastupili i za oštećene potrošače ovo je posljednja prilika da budu obeštećeni.

Što kaže dosadašnja praksa?

Naša analiza presuda u predmetima s konvertiranim kreditima pokazuje kako 84,7% ukupne sudske prakse ide u korist potrošača, dakle potpunom obeštećenju (u prvom i drugom stupnju, sličnu analizu je ovih dana objavila i Udruga Franak). Ovo je statistički signifikantni uzorak. Gotovo devet od deset presuda u kojima su sudovi i stotine sudaca diljem Hrvatske presudili da potrošači imaju pravo na obeštećenje. Zapravo, ovi ishodi sudske prakse su gotovo identični onima koje smo prije više godina vidjeli kod nekonvertiranih kredita, gdje je postotak također krenuo od otprilike 85% pa postupno konvergirao prema unificiranoj sudskoj praksi koja se danas u 100% situacija priklanja potrošačima. Pitanje koje se sada postavlja je hoće li Vrhovni sud suditi suprotno uvjerljivoj većini vlastite sudske prakse i pravnim načelima Europske unije, ili će tu praksu potvrditi i usuglasiti na razini cijelog pravosuđa? Podsjetimo se, upravo je ujednačavanje prakse primarna zadaća Vrhovnog suda. Sud koji bi odbacio gotovo 85% dosadašnje prakse koju su stvarale stotine sudaca na nižim sudovima stvorio bi pravni presedan koji bi bio teško objašnjiv bilo kojom (pravnom) logikom. Suci moraju suditi po zakonu, a unutar toga po savjesti u okviru izloženih dokaza i argumenata. Često naglašavamo neovisnost pravosuđa i sudaca, no u toj njihovoj autonomiji se rijetko spominje primarna obveza donošenja odluka po zakonu.

Dojam koji se već desetak godina pokušava stvoriti u javnosti, uglavnom kroz niz, od banaka sponzoriranih članaka po portalima ili kroz izjave njihove lobističke organizacije „Hrvatska udruga banaka“, ide upravo u smjeru zatiranja svih prava potrošača. U stvarnosti, pravne dileme nema i riječ je o primjeni odredbi zakona koji su vrlo jasni i nedvosmisleni, i koji su svoju današnju formulaciji stjecali desetljećima (ako ne i stoljećima) i koji su velikim dijelom harmonizirani i gotovo identični u većini ako ne i svim europskim zemljama koje primjenjuju kontinentalno/rimsko pravo. Ukratko, radi se o centralnim dijelovima Zakona o obveznim odnosima koji definiraju pojmove ništetnosti nepoštenih odredbi ugovora, zastare, retroaktivnosti, obeštećenja, članci koji definiraju obvezne elemente koji moraju biti poznati i udovoljeni kako bi se postigla nagodba, te dijelovi Europske uredbe o zaštiti potrošača 93/13, a koja definira prava potrošača koji se našao u „sukobu“ s nadmoćnijim protivnikom.

Prava oštećenih sugrađana nisu umanjena

Zakon o potrošačkom kreditiranju eksplicitno navodi da su sva prava potrošača neizmijenjena i nisu ni na koji način umanjena konverzijom. Ovo nije interpretacija, ovo je zakonska norma. Europska praksa to potvrđuje i taj stav je obvezujući za nacionalne sudove. U Mađarskoj, gdje je Europski sud pravde (ECJ) već donio presude koje jasno potvrđuju pravo na puno obeštećenje neovisno o konverziji. Hrvatski zakonodavac je, usvajajući zakon o konverziji, eksplicitno ostavio potrošačima sva prava koja su imali i prije konverzije. Ako se ta obvezujuća norma odlukom VSRH zaobiđe, postavlja se pitanje čemu uopće služi zakonski tekst. U jednom od mojih prošlih tekstova argumentirao sam kako u prijedlogu zakona (promjenama koje kolokvijalno zovemo zakonom o konverziji) nema spomena riječi nagodba, odricanje, restitucija ili obeštećenje, dapače te riječi i fraze koje bi imalo slične tome se ne spominju niti u tadašnjem obrazloženju zakonskog teksta, nisu se pojavile u diskusijama na Saborskim odborima niti u Saborskoj raspravi. Sasvim je jasno da namjera zakonodavca nikada nije bila da konverzija bude obeštećenje bilo koje vrste. Namjena zakona o konverziji bila je isključivo zamjena otplatnog plana na kredite iz jedne valute (CHF) u drugu (EUR). Promjene koje su to omogućile ni na koji način ne zadiru u prava potrošača, u prirodu ugovora o kreditu, ne dotiču se ništetnosti pojedinih odredbi CHF ugovora niti na bilo koji način spominju ili uređuju nagodbu između banke i potrošača. Ono što su te promjene donijele je matematička formula za zamjenu otplatnog plana kredita iz jedne valute u drugu, ništa manje ali ni ništa više od toga.

Zanimljivi detalj vezan uz konverziju je i to što je posljedica kolektivne presude ništetnost promjenjive kamatne stope. Konverzija mijenja valutu iz CHF u EUR po uvjetima koji su jednu ništetnu kamatnu stopu zamijenili drugom jednako ništetnom kamatnom stopom (naime, kolektivna presuda nije CHF kamate proglasila ništetnima, nego sve promjenjive kamatne stope neovisno o valuti), a sve skupa uz valutnu klauzulu (CHF) koja je ništetnom proglašena dvije godine nakon konverzije.

Potrošač se ne može odreći nečega za što ne zna

Jedan od ključnih elemenata koji se često previđa jest pitanje informiranog pristanka. Obvezni elementi nagodbe nalažu da potrošač mora biti upoznat s čime se i čega odriče. No kalkulacija konverzije je zakonom propisana formula. Formula koju, usput rečeno, nitko nikada nije neovisno provjeravao niti znamo jesu li izračuni točni (znamo da nisu, detaljnije u seriji tekstova o švicarcima). Ali ono što je još važnije jest da izračun konverzije nikada nije uzimao u obzir puno obeštećenje. Izračun konverzije koristio je isključivo formulu propisanu zakonom o konverziji (ZIDZPK – Zakon o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju). Europska sudska praksa je po ovom pitanju nedvosmislena: ako potrošač u trenutku potpisivanja aneksa/dodatka o konverziji nije bio upoznat s punim opsegom svojih prava i punim iznosom štete, takav pristanak nije informiran i ne može konstituirati odricanje od prava na restituciju. Pojednostavljeno na jednu rečenicu, odricanje nije valjano ako nije točno poznato čega se odričete.

Odredbe zakona koje reguliraju konverzija kredita iz CHF u EUR otplatni plan nigdje ne spominju nagodbu ili odricanje potrošača od njegovog prava na restituciju (dapače, zakon eksplicitno navodi kako ovom promjenom nijedno drugo pravo nije ukinuto, promijenjeno ili umanjeno), niti je potrošač ikada bio upoznat niti je bilo tko bilo gdje izračunao ukupni iznos obeštećenja na kojeg bi potrošač imao pravo. Sporne revizije VSRH koje su kreirale pravni kaos u kojem se nalazimo tvrde kako su potrošači potpisom konverzije „implicitno“ nagodili s bankom, što prevedeno znači da su između redova morali pročitati da će se to dogoditi iako im to nitko i nikada nije rekao, spomenuo, niti ih je upozorio oko čega su se točno nagodili. Nedostatak adekvatnog informiranja potrošača je inače bila i osnova za donošenje kolektivne presude, pa analogno tome niti konverzija ne može biti prihvatljiva.

Aritmetika obeštećenja koju je nemoguće ignorirati

Financijska vještačenja u predmetima koje vodi Druga fundacija konzistentno pokazuju da je odnos obeštećenja po konverziji i punog obeštećenja (restitucije) otprilike 1:4. Dakle, konverzijom je prosječnom potrošaču vraćena otprilike četvrtina onoga na što ima pravo. Nije moguće, niti pravno niti moralno, da jedna kategorija potrošača (oni koji su konvertirali) bude u prednosti ili nedostatku u odnosu na drugu kategoriju (oni koji nisu konvertirali) za istu stvar. tj. za ništetnost istih ugovornih odredbi. Nigdje u zakonskom tekstu niti u obrazloženju zakona ne postoji riječ o “postizanju ravnoteže” između konverzije i restitucije, niti je konverzija ikada bila zamišljena kao zamjena za obeštećenje. Kako sam detaljno objasnio u ranijim tekstovima, konverzija je po namjeri zakonodavca bila operacija stabiliziranja bankarskog sustava, a ne operacija obeštećenja potrošača.

U konkretnom predmetu pred VSRH, na temelju kojega će prošireno vijeće donijeti svoje pravno shvaćanje, rezultat vještačenja jasno pokazuje kako je odnos između iznosa priznatog konverzijom i punog obeštećenja 1:3.93 (što je rezultat u cijelosti konzistentan s iskustvom Druge fundacije). Dakle na jedan euro priznat konverzijom, puno obeštećenje bi iznosilo 3.93EUR.

Kada vam lopov ukrade 4.000 EUR, postizanje ravnoteže nije nalog suda da lopov zadrži tri tisuće, a oštećenoj stranci vrati 1.000, nego je to povrat oduzetog potrošaču u punom iznosu.

Jedan od totalno pogrešnih argumenata koje banke pokušavaju plasirati sucima, pa tako i Vrhovnom sudu je tumačenje kako nacionalni sudovi ne smiju preispitivati proces konverzije, što je stav Vrhovnog suda koji proizlazi iz odluke Gos-1/2019. Banke pritom zaboravljaju spomenuti (i pažljivo zamagljuju vremenski redoslijed odluka), da obvezujućom presudom ECJ C-567/20 (koja je objavljenja 2022. godine) nacionalni sudovi moraju preispitati da li je do ravnoteže doista i došlo, tako da se banke pozivaju na normu koja je u međuvremenu osporena na Europskoj razini.

Pozicija banaka – dvostruko naplaćivanje

Posebno je ciničan položaj banaka u cijeloj priči. Banke su, kako sam ranije pisao, sporazumom (nagodbom) s Republikom Hrvatskom već dobile i konzumiraju godinama kompenzaciju za troškove konverzije. Arbitražni postupci pred ICSID-om su ili okončani ili su u različitim fazama rješavanja, no suštinski, banke su od države dobila obeštećenje (u vidu nagodbe) za istu stvar za koju sada tvrde da su potrošači konverzijom već obeštećeni. Dakle, banke pokušavaju naplatiti isti trošak dvaput: jednom od države (kroz nagodbu i arbitražu), a drugi put tako da potrošačima ospore pravo na punu restituciju pozivajući se na konverziju za koju su već kompenzirane. Ovo je klasični primjer situacije u kojoj su banke “too big to be held accountable”. Banke i njihovi odvjetnici uvijek pronalaze način da prevale trošak na slabiju stranu.

Vrijedi spomenuti kako su po pravilima rezervacija troškova za sporove, banke sukladno međunarodnim računovodstvenim standardima (IAS 37) morale rezervirati sredstva za gubitak sporova s potrošačima, što znači da su profiti banaka već umanjeni za „gubitke“ u odnosu na CHF sudske sporove i sukladno tome u cijelosti apsorbirani. Kada bi VSRH donio odluku u korist banaka, profiti banaka bi momentalno skočili za koju stotinu milijuna EUR-a zbog ukidanja rezervacija koji se u takvim situacijama knjiže kao prihod. Isplata potrošačima ne bi ugrozila ionako pretjerano likvidno poslovanje banaka, ali bi za banke pozitivna odluka VSRH dramatično digla njihove profite.

Jedna od teza koje se ponavljaju je i „briga“ za stabilnost bankarskog sustava, koje proizlazi iz obrazloženja promjena zakona (tzv. zakon o konverziji) gdje je stabilnost bankarskog sustava eksplicitno naveden kao argument za donošenje zakona. Taj argument je onaj tihi dio koji se ne izgovara naglas u pro-bankarskim presudama, ali prožima cijeli politički i zakonodavni diskurs. To je zapravo još pogubnije nego da se to otvoreno kaže, jer bi se eksplicitan argument o stabilnosti bankarskog sustava mogao testirati u odnosu na pravo EU-a, dok pravne konstrukcije prikrivaju stvarnu motivaciju sudaca da donose odluke u korist banaka (primjerice Leibniz institut za financijska istraživanja u svojoj analizi argumentira/objašnjava kako stabilnost banaka nije dopuštena obrana).

Ponovno, ako se vratimo na analogiju nepoštenih stjecatelja, kako sam zakon naziva banke, sud nikada ne bi trebao problematizirati ili uzimati u obzir njihovu potencijalnu sudbinu argumentirajući pritom da je bolje da slabija stranka u sporu, dakle potrošač, bude taj koji treba apsorbirati trošak nepoštenog stjecanja (aka. krađe). Banke su u proteklih dvadesetak godina ostvarile više od 10 milijardi EUR dobiti koja je gotovo u cijelosti isplaćena njihovim stranim vlasnicima, taj profit se nije ovdje zadržao i ne doprinosi našem društvu nego se u doslovno milijardama eura iznosi u inozemstvo, društvena korist je minimalna ili nikakva, te nema niti najmanje moralno-etičke potrebe da brinemo o lažnoj i nepostojećoj dilemi stabilnosti bankarskog sustava.

Potrošač ne smije snositi sudske troškove

U predmetima koji se tiču konvertiranih CHF kredita, sudovi su u pravilu utvrdili ništetnost i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to je tzv. deklaratorni dio tužbenog zahtjeva i po tom pitanju potrošači nedvojbeno uspijevaju. Problem nastaje s tzv. kondemnatornim dijelom zahtjeva, dakle s konkretnim iznosom koji banka mora isplatiti potrošaču i koji je u srži očekivane odluke VSRH. Osim odluke o tome koja je stvarna visina obeštećenja, VSRH će morati donijeti i odluku o visini priznanja sudskih troškova.

U praksi, oštećeni potrošač tuži banku. Sud utvrđuje da su ugovorne odredbe ništetne (potpuni uspjeh u deklaratornom zahtjevu). No, kada se dođe do određivanja visine obeštećenja koje banka mora isplatiti, iznos koji sud dosudi može biti manji od zatraženog, jer sudovi nemaju ujednačenu praksu o tome pripada li potrošaču puno obeštećenje ili samo zatezne kamate. U takvoj situaciji, prema domaćim pravilima parničnog postupka, dio troškova može pasti na teret potrošača razmjerno dijelu u kojem nije uspio.

To je apsurdna situacija. Stranka koja je dokazala da je banka postupala nepošteno i nezakonito, završava u situaciji da plaća dio troškova postupka, samo zato što konkretni iznos obeštećenja još nije definiran usuglašenom sudskom praksom. Banka koja je ugovarala ništetne odredbe, banka koja je godinama nezakonito naplaćivala preplaćene iznose, ne samo da nije kažnjena, nego joj potrošač plaća dio troškova jer je sud odlučio da mu pripada 25% umjesto 100% zatraženog iznosa (gore argumentirana jedna četvrtina visine punog obeštećenja).

Ovaj problem adresira presuda najvišeg Suda Europske unije C-224/19. Obrazloženje suda EU je izuzetno jasno, takav sustav raspodjele troškova stvara znatnu prepreku koja potrošača odvraća od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi. Drugim riječima, ako potrošač zna da će, čak i kada dokaže da je banka postupala nezakonito, morati platiti dio sudskih troškova jer mu sud nije dosudio puni zatraženi iznos – mnogi potrošači će se jednostavno uzdržati od tužbe.

Ako odluka Vrhovnog suda ne uzme u obzir ove obvezujuće odredbe Direktive o zaštiti potrošača i efekte gore navedene presude C-224/19, sasvim je moguće da će neki ako ne i mnogi od 30.000 naših sugrađana koji su tužili, iako su uspješno dokazali nepoštenost banke, u konačnici biti prisiljeni platiti sudske troškove, a koji će u iznosu biti veći od dosuđenog obeštećenja.

Što ako odluka bude nepovoljna? Perspektiva Ustavnog suda i ECHR-a

Recimo to otvoreno, ako bi VSRH donio odluku koja ide protiv punog obeštećenja, perspektive na Ustavnom sudu ili pred Europskim sudom za ljudska prava (ECHR) su takve da je sasvim izvjesno da bi se takva odluka preokrenula. Banke su svjesne toga i ako pažljivo čitate njihova godišnja izvješća sasvim je jasno kako oni takav ishod u konačnici i očekuju – ono što pokušavaju učiniti neovisno o svojem očekivanju je obeshrabriti što veći mogući broj potrošača od daljnjih sudskih postupaka, svaki od potrošača koji bi temeljem odluke VSRH bio obeshrabren od daljnjeg inzistiranja za punim obeštećenjem je čisti profit za banku.

Europska pravna stečevina je po ovom pitanju jasna, mađarski predmeti su otvorili put, a domaća ustavnopravna analiza ne bi smjela zaobići činjenicu da je 85% sudske prakse konzistentno išlo u drugom smjeru. Za Vrhovni sud, čija je primarna zadaća usaglašavanje sudske prakse, donijeti odluku koja ide suprotno od gotovo devet desetina presuda na nižim instancama, koje su neovisno jedni od drugih donijele stotine sudaca i sutkinja i za koju se unaprijed zna s velikom vjerojatnošću da će biti preokrenuta na višoj instanci, bio bi, ne znam kako to blaže reći, ishod koji bi bio teško objašnjiv budućim generacijama pravnika. Takva odluka bi imala posljedice ne samo za Vrhovni sud, suce koji bi glasali za takvu odluku, nego i za opći ugled i pravni poredak Republike Hrvatske. Generacijska odluka koju Vrhovni sud i prošireno vijeće mora donijeti je prilika da se, polako ali sigurno, vrati barem dio narušenog povjerenja u pravosudni sustav. Ipak, ne treba živjeti u iluziji da će bilo kakva pravda biti izvršena, od situacije s klizanjem CHF-a je proteklo gotovo dvadeset godina, a do trenutka kada će svi postupci zahvaćeni ovom odlukom VSRH biti dovršeni proći će još barem dvije ili tri godine (i više ako će se morati ići na Ustavni sud i ECHR). Pravda koja stiže nakon dvadeset godina nije pravda (osobito ako se na nju primjenjuje zatezna kamata koja je na današnji dan niža od prosječne kamatne stope kredita koje banke izdaju ili svega 0,3% veća od razine inflacije).

Pozicija Druge fundacije

Ovdje je bitno istaknuti i poziciju Druge fundacije koja u proteklih nekoliko godina zastupa četveroznamenkasti broj oštećenih građana u više tisuća predmeta, od kojih smo nekoliko stotina već dobili na korist naših klijenata. Druga fundacija u značajnom broju predmeta tuži ništetnost valutne klauzule, a ništetnost valute je utvrđena 2017. godine, dakle dvije godine nakon izvršene konverzije. Presuda proširenog vijeća VSRH se stoga nikako neće odnositi na te predmete. Naš pravni temelj je drugačiji i neovisan o ishodu ove konkretne odluke (iako je veliki trud banaka uložen da se i pitanje valutne klauzule podvede pod konverziju). Druga fundacija je spremna preuzeti vaš predmet i istjerati ga do kraja, čak i ako ste ga do sada izgubili, uključujući i put do Ustavnog suda ili ECHR-a (ako to bude potrebno), a osim toga Druga fundacija osigurava obeštećenje i za sve druge osnove temeljem kojih vas je banka oštetila. Svojim klijentima financiramo cijeli postupak i naplaćujemo se isključivo po pozitivnom ishodu spora, tako da je financijski rizik isključivo na nama.

Vrhovni sud se nalazi pred dilemom koja je sama po sebi indikativna za stanje pravosudnog sustava u Hrvatskoj. S jedne strane imamo zakon koji eksplicitno kaže da prava potrošača konverzijom nisu umanjena, niti su se potrošači tih prava na bilo koji način odrekli ili s bankom nagodili (i to je konsenzus odvjetnika, sudaca i profesora prava koji se svi redom uglavnom čude zašto se o ovoj temi uopće raspravlja). Imate 85% sudske prakse koja ide u korist potrošača, europsku praksu koja potvrđuje pravo na puno obeštećenje, omjer konverzije i restitucije od 1:4 koji jasno pokazuje da konverzija nije i ne može biti obeštećenje, te da konverzija nije donijela nikakvu ravnotežu. I na posljetku, imate banke koje su se za istu stvar već naplatile od države.

S druge strane nalazi se sva silina financijskog interesa bankarskog sektora da 900 milijuna eura koji pripadaju oštećenim i ekonomski iscrpljenim potrošačima i za koje su banke već obeštećene prethodnim nagodbama i arbitražama pretvori u 900 milijuna eura dobiti stranim dioničarima banaka.

Odluka bi trebala biti jednostavna i pravno i moralno i etički. Hoće li i biti – vidjet ćemo.

Ako imate ili ste imali kredit(e) u švicarskim francima (ili drugim valutama), Druga fundacija je i dalje zainteresirana za komisijski prijenos tražbine. Voljni smo raditi na tome da osiguramo vaše pravo na obeštećenje po svim pravnim osnovama, neovisno o tome što je u međuvremenu nastupila zastara, a uključujući i pravo na utvrđenje potpune ništetnosti ugovora. Sve što treba napraviti je javiti nam se. Postupak ugovaranja je jednostavan i nakon toga Druga fundacija preuzima brigu (i troškove) sve do naplate od banke.

Misao dana:
Justice delayed is justice denied, but justice denied is profit earned – at least if you’re a bank.

Share the post "Generacijska odluka o švicarskom franku"

  • Facebook
  • Bluesky