Categories
Priroda i društvo

Zagreb 2021!

Velika je šteta što je preminuo Milan Bandić, kao i mnogo puta do sada njegova smrt će biti isprika da se ne suočimo s dvadeset godina samovolje, beskrajne improvizacije i gradnje koruptivno-nesposobne mreže ljudi koji su u ovih proteklih dvadeset godina raspolagali i uglavnom uludo potrošili stotine milijardi kuna od čega je malo ili ništa poboljšalo opću kvalitetu života u gradu.

S dvadesetogodišnjom ostavštinom Milana Bandića razračunavati ćemo se sljedećih stotinu godina u pokušaju da nadoknadimo zauvijek izgubljeno vrijeme. Bez pravosudnog epiloga i gubitka izbora, neće biti prilike za političke i druge lomove koji su nužni kao pretpostavke čišćenja mulja koji se nagomilao posljednjih dva desetljeća kao i razlaza s modelom upravljanja koji je ovdje izrasao. Samo da se pro-očisti destilirana glupost i rodjački talog trebati će proći doslovno generacije.

I dok aktualni management grada vježba odgovore za USKOK, pokušajte napraviti inventuru što je napravljeno u gradu u tih često spominjanih šest mandata? Evo ja sam pokušao razmišljati i od prometa mi je ostao Domovinski most i Radnička, probijanje Branimirove, treća traka na Zagrebačkoj aveniji. Niti metra novih tramvajskih pruga, ali smo zato (uvijek iste) tramvaje kupili nekoliko puta, stotine kamera i sve veće prometne gužve. Nekontrolirano širenje parkirnih zona do mjere da je Zagreb postao jedno veliko parkiralište gdje je sve isto kao i ranije, samo što sada to morate platiti (nekad više, nekad manje ovisno o blizini izbora).

Sjetimo se šatora na trgu, sniježenja Cmroka i najniže skijaške utrke na svijetu, ljeta na Savi. Devastacije i zatiranja kulture u gradu, advent podobnih i plaćene nagrade. Zapitajte se što je napravljeno po pitanju školstva, zdravstva ili čak socijale?

Infrastruktura, što se desilo s vodovodom i njihovim milijardama, velebnim projektima Zagrepčanke, Gredelja ili hipodroma. Gradskih poduzeća i ureda čija je jedina funkcija uhljebljivanje podobnih. Što se dogodilo s Čistoćom, Jakuševcem i općenito gospodarenjem otpadom? Možete li nabrojati jedan jedini segment poslovanja grada za kojeg mirne duše možete reći da je napredovao posljednjih dvadesetak godina? Fontane, u tome smo dosta jaki – iako nemam ništa protiv ideje fontana, nekako si mislim da su fontane u formi u kojoj su nastale samo razmišljanje sada bivšeg gradonačelnika kako bi one morale izgledati. Eh, i naravno tu je gradnja i pregradnja, koja sama po sebi nije nužno loša i sasvim sigurno je dobrodošla jer se grad mora mijenjati i evoluirati, no gradnja bez plana i programa, gradnja koja pogoduje nekima i direktno šteti drugima, gradnja bez procedure i mimo zakona… Diskrecijsko trošenje javnog novca u sve samo ne u grad za koji su ti novci prikupljeni (a za besmislenu gradnju vlastitog imagea i uzvraćanja usluga koje nikada nisu trebale biti napravljene).

Potrošili smo dvadeset godina a da nismo sagradili suvisle strukture upravljanja gradom, da smo ih raširili poput ameba (i pritom ne bitno povećali opću inteligenciju ili institucionalno znanje), nismo iskoristili prilike koje su stajale na raspolaganju i u konačnici stagnirali kao grad i u svojem relativnom bogatstvu u odnosu na ostatak zemlje propustili graditi i sagraditi bolju zemlju u kojoj svi skupa živimo.

Nego, idemo baciti pogled na ono što nas čeka, tko su pretendenti na hladnu fotelju bivšeg gradonačelnika i jesu li svjesni vrućine mandata koji ih očekuje?

Imamo cijeli niz pretendenata na gradonačelničku poziciju, prva je istrčala tamo još prošle godine Vesna Škare Ožbolt. Osim što je pokušaj njezine kampanje izronio u prvi plan nakon navodnog hakerskog napada (kada političare ulove u nebranom grožđu to uvijek ima tri faze: to nije istina, to mi podmeću, hakirali su me). Šteta što nije bilo kičme priznati što se dogodilo (prepisali smo), a prepisali smo jer svojih ideja nemamo (što je jedna opcija) ili, puno problematičnija opcija – bili smo lijeni i površni. Vesna je bila bitna osoba tamo u devedesetima, nešto je šurovala sa Sanaderom kasnije da bi potom u cijelosti nestala i sada izronila. Ne vidim da je ona osoba koja na bilo koji način okuplja bilo koga, a po analizi programa vidimo da on i nije osobito originalan (jer, čak ni u prepisivanju nisu bili osobito originalni). Tako da je slobodno možemo zaobići.

Program je navodno prepisan od Mosta, moje je mišljenje da treba promatrati osobe koji su pisali program Mosta 2017. godine, a koji su ujedno i među osnivačima Vesninog DC-a jer tu ima poveznica koji se meni čine daleko logičnijim od hakiranja stranica. Mostove boje brani Zvonimir Troskot (lik koji i fizionomijom liči na Petrova pa ćemo ga ubuduće zvati MiniMe), lik bez boje, okusa i mirisa, poslan od minijaturne stranke arhaičnih stavova i primitivnih politika (a objektivno nakupine individualaca ugroženih od velikih stranaka), stranke s poviješću kompromitiranog (iako možda ne i korumpiranog) političkog djelovanja i objektivno bez ijednog smislenog lokalnog postignuća, a cijelo vrijeme glumeći da ima ideje i karizmu da povede cijeli jedan (vele)grad. Ajde, petica za hrabrost.

Tu je i Davor Nađi, donedavno dogradonačelnik Svete Nedelje, koji se preselio nedavno koji kilometar istočnije i odjednom stanuje u Zagrebu pa je valjda pomislio da je Zagreb prva sljedeća logična stepenica. Komično mi je slušati kada kaže da ima iskustvo u upravljanju gradom (koji je, u usporedbi s Zagrebom veličine manje mjesne zajednice), no mora mu se priznati da je za razliku od svih ostalih krenuo i napravio kakvu-takvu analizu gradskih financija. Bilo bi puno bolje da se više razgovara o tome što ovom gradu treba i ovo je apsolutno analiza na tom tragu. Bilo bi super da je razrađena na puno duži rok a ne jedne godine (jer neke od predloženih efekata ne možete ponavljati unedogled), a trebalo bi se pozabaviti i općom strukturom prihoda i njihovom održivosti kroz vrijeme (jer je proračun neodrživ i kratkoročno a kamoli dugoročno, ovogodišnji zagrebački proračun je školski primjer izbornog proračuna). Imam samo problem s ovim lupanjem po prirezu, naime nisam siguran da je smanjenje prireza nešto što želimo (ili, da to drugačije formuliram, ono što želimo nije nužno i ono što trebamo). Prirez je porez na činjenicu da želite živjeti u gradu koji pruža infrastrukturu i usluge koje na drugim mjestima jednostavno nisu dostupne. To je primjerice javni prijevoz, škole i vrtići, zdravstvo, visoko obrazovanje, blizina ekonomskog centra države i slično. Ako smatrate da vam to nije potrebno, onda odete živjeti negdje gdje takvog tereta (ali ni beneficija tog tereta) nema, primjerice u Svetu Nedelju. Fokus je mlada stranka liberalnog tipa i pokušava zauzeti prostor onih koji su u međuvremenu nestali (HNS) ili onih koji su se tijekom godina kompromitirali (HSLS) i ovaj njihov politički “stunt” treba promatrati kao pozicioniranje za neke buduće izbore, no svejedno mislim da bi bilo dobro da imamo par solidnih (neo)liberala u skupštini da propituju pijane milijardere otkuda je novac došao i kako se troši.

Ne smijemo zaboraviti ni Domovinski pokret i kantautora Miroslava – ne dirajte mi parking – Škoru, čovjek je prvo krenuo na poziciju predsjednika države, potom se pokušao kandidirati za premijera da bi sada bio zadovoljan i s pozicijom gradonačelnika. Očigledno je da je njegova politička karijera praktički od prvog dana silazna (nije li to genijalno, da si na vrhuncu moći bio u času kada si bio nitko i ništa) te očekujem da će nastaviti taj stabilni trend uzastopnih gubitaka.

Iako su to sve bitni minorni akteri, ne treba zaboraviti ni Bandićevu stranku i pokušaj da se Jelena Pavičić-Vukičević kandidira za gradonačelnicu. Jelena je još jedna tajnica koja se popela na velike visine, i svojom pojavom uglavnom personificira gradsku kadrovsku politiku. Nju se gura u gradonačelničku utrku ne zato da pobijedi, nego zato da ovima ostalima u rapidno rušećoj piramidi zagrebačke moći da šansu za časni uzmak i svojom kampanjom proizvede kakvu-takvu diverziju i dobije koji mjesec-dva-tri valjda u pokušaju da ekipa u pozadini pouništava dokaza koliko može, dočeka zastare koje teku i pronađu mjesto za strateški uzmak.

I tu negdje dolazimo do stvarnih favorita ovih izbora.

Prvi je svakako HDZ-ov kandidat Filipović (osloviti ćemo ga samo prezimenom jer ne očekujemo da se u ovoj predstavi predugo zadrži ili ostvari neki hvale vrijedan rezultat), lik kojeg su izvukli s rezerve rezevne klupe, jedan od onih likova koje nitko nikada prije nije primjetio a koji je gurnut na ovu poziciju jer je toliko neprimjetan da će mu gubitak izbora actually dignuti rejting na dugu stazu. Dolazi iz ekonomske frakcije HDZ-a koja žari i pali na ekonomskom fakultetu, dakle iz iste enklave iz koje je potekao i (tć) – o kojem, opako sumnjičim, ćemo vrlo brzo čitati na veliko. HDZ ima povijest neslaganja s Zagrebom (vidi pod Tuđman ili 101), te objektivno nema što osobito tražiti ovdje, no kako je ostatak pozicije/opozicije takav kakav je, ispada da i HDZ ima nekakvu šansu. Budimo realni, Plenkoviću Zagreb uopće ne treba ako ništa drugo zato što će po položajnoj renti eventualni pobjednik u Zagrebu potražiti njegovu glavu prvom prilikom. Ipak, nema velikih razloga za brigu, Zagrebački HDZ je tradicionalno disfunkcionalan i općenito u rasulu još od igara prijestolja između Plenkovićeve stranačke biro-aristokracije i Brkićevog klana, dok su ovi aktualni lideri ovdje samo u prijelaznom periodu dok se dovoljno ne kompromitiraju, a Plenković pronađe neke novije Ressler pionir-klonove (ostali zagrebački likovi su više koncentrirani da u najnovijim previranjima sačuvaju svoje leno nego da se eksponiraju u novim neizvjesnim bitkama). Plenkovića zanima samo da rezultat HDZ-a na lokalnim izborima bude bolji nego što je to bio prošlih nekoliko puta, pa ako se zalomi da kandidat uđe u drugi krug super (to je otprilike i platforma na kojoj su pokušali snubiti Damira Vanđelića). Danas je situacija naravno nešto drugačija i anonimni Filipović je odjednom ušao u prvu ligu, no i dalje, treba opravdati/prevladati dvanaest godina tihe ili glasne koalicije s Bandićem i neumornog dizanja ručica za takvo upravljanje gradom kao i žetončiće i neprincipijelnu koaliciju koja je Plenkoviću osigurala preživaljavanje. Kao dodatni komični moment (što bi ameri rekli insult to injury), vidim da se Filipović zalaže za transparentnost a protiv korupcije, što je, mislim da se svi možemo složiti, posebno smiješno kada dolazi od HDZ-ovca. Činjenica jest da je Bandić svojim odlaskom najveću uslugu napravio upravo HDZ-u, jer se sada HDZ uopće ne mora previše baviti nasljeđem svoje isprepletenosti s Bandićem tako da je Filipović, niti svojom krivnjom a još manje zaslugom odjednom postao favorit za drugi krug.

Drugi favorit je Joško Klisović, SDP-ov kandidat koji je, mogli bi reći sada već tradicionalno, postao tako što je čak i stranci koja ga je predlagala postalo totalno očito da prvi kandidat nije ujedno i onaj kojeg je moguće izabrati na slobodnim izborima. Naše političke stranke, a SDP tu nekako prednjači, imaju problem da ne razumiju kako sposobnost penjanja kroz stranačku hijerarhiju nema korelaciju s kasnijim izbornim rezultatima. Obzirom da je trenutno nezaposlen (nakon 692 preferencijalna glasa u doduše trećoj izbornoj jedinici), Joško se prihvatio ovog posla i vidjeti ćemo da li je to samo privremeni angažman ili se može pretočiti u dužnosničku fotelju. Na papiru, osim zajedničke prošlosti s aktualnim predsjednikom u MVEP-u, ima i drugih postignuća i naizgled besprijekornu karijeru – uglavnom birokratskog tipa. Poput predsjednika, odlučio je svoju najveću manu iskoristiti kao slogan kampanje pa je tako postao “Mirni čovjek Zagreba” (štogod to značilo, pretpostavljam da je to kontrast u odnosu na prethodnika mu), a valjda u nekom trenutku zanosa odlučio je potpisivati sebe kao (JK) aludirajući vjerojatno na gore spomenutog (tć) kojem to sigurno godi jer je kopiranje vrsta komplimenta iako to s lokalnim izborima ili lokalnim folklorom nema ama baš nikakve veze.

Veliko je pitanje ima li SDP snage, motivacije (i autoriteta) da pogura Klisovića preko crte i da dobije ponovno gradonačelnika? U prilog mu svakako ide to što je lijeva polovica političkog spektra daleko manje fragmentirana od ove desne i u biti to je sve što mu je potrebno da preskoći gore spomenutog Filipovića i osigura barem drugi izborni krug (a tada je sve moguće, jer i ovi desni moraju nekome dati svoj glas). Ipak, poput HDZ-a, SDP-u koji gradonačelničku poziciju smatra svojim položajem (makar ga je oduvijek zauzimao Bandić) objektivno ipak bitnijim ciljem treba promatrati skupštinu, pa se nadam da će umjesto uobičajenog reda stranačkih penjača ovoga puta u skupštinu biti predloženi ljudi od ugleda i kapaciteta i Klisović je tu sasvim sigurno dobar početak.

I to nas dovodi do aktualnog favorita izbora Tomislava Tomaševića, koji je bio akter i jedan od motora razotkrivanja Bandićevog upravljanja gradom i više je nego očigledno kako je od svih kandidata on sasvim sigurno najbolje upoznat sa svim problemima grada na bilo kojoj razini koju možete smisliti. Indikativno je da je Bandićev “plan za zaustavljanje Tomaševića” poput štafetne palice sada preuzeo Filipović s identičnim izričajem. Kao što su to mnogi primjetili, pitanje je kako će se Tomašević snaći sada kada je Bandić kao njegova antiteza nestao s političkog horizonta, hoće li biti dezorijentiran i izgubljen poput Glasa Koncila nakon što se urušio socijalizam ili će pronaći novi fokus? Obzirom da se Tomašević odjednom našao svima na putu do gradonačelničke fotelje, čini mi se da će mu fokus pružiti svi ostali. Možemo! se posljednjih mjeseci fino profilirao i promatrajući njihove istupe u Saboru, čine mi se rijetko dobro pripremljenima s čestim pointiranjem i neka razina uspjeha se nazire, pitanje je samo da li je trenutna prednost dovoljno velika da se pretvori u pobjedu.

Jedna od mana koja se pokušava nametnuti Tomaševiću je njegovo neiskustvo, za primjetiti je da nijedan drugi kandidat nema “iskustva”, osim možda Vesne Škare Ožbolt koja je ionako na razini statističke pogreške ili Miroslava Škore (koji ima snažam momentum prema dnu), dok su mu protukandidati ili dijelovi politički sponzoriranih katedri s faksa ili su sudjelovali u vlasti na nekim B pozicijama, a svi skupa bez stvarnih ovlasti ili postignuća vrijednih spomena. Osim toga, Tomašavićev “prethodnik” je imao dvadeset godina iskustva pa vidimo gdje nas je to dovelo. Može biti da je neiskustvo glavna prednost u borbi protiv okoštalih kronističkih struktura? Vidjeti ćemo uskoro.

Iako je gradonačelnička pozicija “glavna nagrada”, ona sama po sebi vjerojatno (i na sreću) više nikada neće izgledati niti biti toliko velika kao ova koju je do sada grabio Bandić, ovlasti će sasvim sigurno biti okljaštrene, sustav upravljanja transparentniji i u konačnici odgovorniji. S druge strane, da bi gradonačelnik funkcionirao kako spada, u izazovnom periodu ispadanja kostura iz razno raznih ormara, biti će potrebna snažna i konstruktivna podrška gradske skupštine. A iako smo danas sigurni da dolazi do smjene u gradskom poglavarstvu, za skupštinu to nikako ne možemo biti sigurni.

Misao dana:
We’re more of the love, blood, and rhetoric school. Well, we can do you blood and love without the rhetoric, and we can do you blood and rhetoric without the love, and we can do you all three concurrent or consecutive. But we can’t give you love and rhetoric without the blood. Blood is compulsory. They’re all blood, you see.

Categories
Business Ekonomija Priroda i društvo

Trošarine kao alat kartelizacije tržišta

Vjerojatno ste primjetili članke koji su popratili prijedlog novih (naravno, većih) trošarina na duhanske proizvode, a koji bi trebao stupiti na snagu od 1. ožujka ove godine. Ono što je posebno zanimljivo, jedinstveno i dosada nikada viđeno (a vidjeli smo do sada doista svašta), je struktura tog povećanja. I dok će pušači na prvu vikati kako je riječ o velikom povećanju, oni malo analitičniji će to povezati s najavom Britsh American Tobacco-a o odlasku iz Hrvatske. Meni se nekako čini da treba kopati dublje, te je ovaj prijedlog pravilnika dio puno veće pan-europske igre u kojoj smo mi samo pješčanik lobističkog eksperimenta koji nastaje kao rezultat zanimljive sinhronizacije interesa jedne kompanije i političkih ciljeva vlasti.

Kao što je to u gornjem linku lijepo napisano, trošarine se kod nas koriste za krpanje proračunskih rupa i do sada nije primjećena primjena neke prepoznatljive strategije prema proizvodima koji podliježu trošarinama. Ako specifično promatramo cijene duhana na razini EU-a, vidjeti ćete kako je raspon cijena prosječne kutije cigareta između 2.5 do 11.3 EUR, gdje je Hrvatska (ekonomski vjerojatno najlošije stojeća država) u donjoj trećini cijena (po odobrenom cjeniku Carine, prosječna cijena je 25kn na 308 registriranih proizvoda).

Ako pogledate prijedlog novog pravilnika, ono što je odmah vidljivo i što puni naslove je podizanje trošarina na grijane duhanske proizvode za impresivnih 75% (sa svega mjesec dana najave, toliko o predvidivosti poslovne klime). U kunama, to je povećanje s 800 na 1.400kn po kilogramu grijanog duhana i vjerojatno najveća trošarina na grijani duhan u Europskoj uniji i vjerojatno najveće povećanje na bilo koji duhanski proizvod. To ukratko znači da će nakon ovog novog povećanja, trošarina po kilogramu za grijane duhane biti 60% veća od trošarine za obične cigarete i to je ujedno najzanimljivi dio. Naime, ako promotrite trošarine u drugim EU zemljama na grijane duhane, one su uglavnom vezane na trošarine na cigarete (jedan kilogram duhana je oporezovan slično kao i jedan kilogram grijanog duhana, no kako je uložak grijanog duhana lakši od cigarete, porezni teret po jednom ulošku je cca. 30% tereta cjedne cigarete). Hrvatska je danas upravo na tom prosjeku, ali izgleda da ćemo se ovim povećanjem trošarine na grijane proizvode lansirati jednim potezom u sam vrh EU.

https://taxfoundation.org/eu-vapor-tax/

Konzumacija duhana je loša za zdravlje i postoji cijeli niz taktika koje države koriste kako bi prisilile pušače na manje štetne aktivnosti. Pametnom trošarinskom politikom moguće je potrošače usmjeriti prema manje štetnim proizvodima, to je politika poznatija pod nazivom Tobacco Harm Reduction. Iako ne postoje definitivni podaci o točnim omjerima, postoji konsenzus kako su grijani proizvodi manje štetni od klasičnih cigareta.

Čemu onda služi ovakav drastičan porast trošarina na grijani duhan? Zdravstveni razlog ne može biti jer podizanje cijene 8% štetnijem proizvodu (cigaretama), a 75% manje štetnom (grijanom duhanu) nikako nije logično. S druge strane, ne može biti ni fiskalni jer i malo veći postotak od ovih 8% na cigarete (koji je uzgred rečeno najmanji rast trošarina u EU ove godine) državi nosi više nego ovaj ogromni rast trošarine na grijani duhan, osobito ako znamo da grijani duhan drži svega 5% posto tržišta.

Trošarine je kao problem aktualizirao BAT, a u jednom od svojih govora premijer Plenković je direktno povezao najavu odlaska BAT-a iz Hrvatske s problemom trošarina. To je donekle čudan argument, budući da BAT-ova tvornica 80% svoje proizvodnje cigareta plasira u izvoz, dok istovremeno uvozi gotovo 90% sirovina pa je stoga pitanje trošarine za veliku većinu njihovog poslovanja neutralno ili u cijelosti irelevantno. Dapače, iz brojnih medijskih objava u zadnjih nekoliko mjeseci mogli ste naučiti kako BAT upravo muče grijani duhanski proizvodi (koje i BAT uvozi u Hrvatsku). Zašto bi BAT tražio povećanje poreza za proizvod kojeg i sam prodaje u Hrvatskoj? Čim čujete da netko sebi traži da mu država podigne porez, mislim da to zavređuje da se svi zapitamo što je stvarno na stvari. Još je čudnije, kakve veze ima tvornica s trošarinama na grijane proizvode kada ih uopće niti ne proizvodi. Ako je tvornica u egzistencijalnom problemu, tada su razlozi nešto drugo. Ono što doista žulja BAT je činjenica da njihova konkurencija drži 80% tržišnog udjela (većinom Philip Morris International), dok ukupna prodaja grijanih duhana raste svake godine u visokom dvoznamenkastom postotku uglavnom na štetu potrošnje cigareta. Za razliku od British American Tobacco-a, njegovi konkurenti na domaćem tržištu nemaju tvornicu koju bi mogli zatvoriti, pa nemaju niti polugu za pregovore oko trošarinskih modela. Tu je ključ zajedničkog djelovanja proizvođača i vlade koji će implementacijom ovog pravilnika trajno promijeniti odnose na tržištu, a pod općom i javnosti prihvatljivom porukom krpanja rupa u trošarinskom sustavu zbog kojeg država ostaje bez 200 milijuna kuna godišnje.

Gotovo identičnu medijsku kampanju je BAT posljednjih mjeseci provodio i u Rumunjskoj, ali je tamo uočena pretjerana sličnost ničim izazvane serije članaka pa je kampanja izgubila malo na vjerodostojnosti, a tamošnja je Vlada odbila BAT-ov prijedlog za povećanjem trošarina na grijane proizvode (a slični scenarij pritiska se dogodio i propao u drugim državama, ali je evo kod nas čini se uspio).

https://www.bat.com/group/sites/uk__9d9kcy.nsf/vwPagesWebLive/DO9PXEZ2

Zanimljivo, na samim stranicama BAT-a se navodi kako je njihov stav da oporezivanje treba reflektirati relativan rizik koji pojedini proizvod ima i kako bi pretjerano oporezivanje dovelo do umjetnog dizanja cijena i smanjenju motivacije pušača na prebacivanje na manje štetan proizvod. Tako da je ova taktika zalaganja za veće trošarine u koliziji s općim korporativnim narativom, dok je taktika prijetnje zatvaranjem ili prenamjenom pogona uobičajena i već viđena.

BAT želi zadržati i povećati svoj tržišni udio, a Vlada želi zadržati velikog ulagača i tvornicu pa stoga ne čudi novo pronađeni “kompromis” oko trošarina, osobito kada je izgledno kako će ove godine cijeli niz tvornica morati biti zatvoren (manjim dijelom kao žrtve pandemije, a dijelom kao posljedice desetljeća lošeg upravljanja uglavnom s državom povezanih društava).

Kako god okrenuli, činjenica jest kako je Hrvatsko tržište minijaturni udio ukupnog BAT-ovog koncerna i stoga gotovo nebitno, te kako se lobiranjem za povećanje trošarina na neke duhanske proizvode (gdje su neuspješni) pokušavaju promijeniti odnosi na tržištu, ali i kreirati zanimljivi i očigledno usamljeni presedan na razini cijele EU, a sve uoči revizije direktive 2011/64/EU koja se bavi ovim temama. Win situacija za proizvođača je očigledna, al ostaje pitanje kakvu je to garanciju BAT dao Vladi da će zadržati radna mjesta i na koji rok? Pisani dokument sigurno ne postoji jer bi to bilo u dubokoj koliziji s EU pravom, tako da naša Vlada u najboljem slučaju ima usmeno obećanje o nezatvaranju tvornice (o kojoj usput rečeno, teško da ćete pronaći koju informaciju na samim stranicama BAT-a, kada su kupovali tvornicu kupovali su tržišni udio a ne pogon), a to obećanje može trajati zauvijek, a možda samo koji mjesec, tek toliko da prođu prvi sljedeći izbori. Ovim pravilnikom se otvara i novi presedan – samo je pitanje vremena što će slijedeće tražiti od Vlade BAT, ili neka druga tvrtka koja će se ugledati u ovaj “uspješan” model pritiska, a bez konkretnog jamstva. I u konačnici, loša je ovo referenca za ulagače u Hrvatsku gdje ne znaš tko će ti određivati pravila po kojima posluješ, a znaš da se mogu drastično promijeniti preko noći.

Dogovor između dva subjekta kojim se podešavaju tržišni omjeri i/ili utječe na krajnje cijene i konkurenciju smatraju se kartelskim ugovorima. Istina je da rijetko vidite cijelu jednu Vladu kao dogovornu stranu, ali kod nas se svašta događa pa ni ovo nije neka velika iznimka (ako proizvodimo juhe, cipele ili brodove zašto bi duhan bio iznimka?). Ono što će tek postati zanimljivo je utjecaj te naše novonastale iznimke na ukupnom EU tržištu, a tu će se naši vlastodršci morati suočiti s nizom zanimljivih i potencijalno neugodnih pitanja, a ovisno o odgovoru će ovisiti njihova eventualna budućnost u Briselskim hodnicima koji loše podnose i dugo pamte pogodovanja ovakvog tipa.

Misao dana:
One of the saddest lessons of history is this: If we’ve been bamboozled long enough, we tend to reject any evidence of the bamboozle. We’re no longer interested in finding out the truth. The bamboozle has captured us. It’s simply too painful to acknowledge, even to ourselves, that we’ve been taken. Once you give a charlatan power over you, you almost never get it back.

Categories
Ostalo Priroda i društvo

Društvena nedoumica

Od prije nekoliko dana, na Netflixu možete pogledati dokumentarni film „Social dilemma“. Kroz dokumentarac, autori razgovaraju s nizom važnih aktera i kritičara silicijske doline i društvenih mreža. Već sam odabir naslova velikim dijelom objašnjava premisu filma i poziciju autora, jer u znanosti, društvena nedoumica opisuje situaciju konflikta između kratkoročnog interesa pojedinca i dugoročnog interesa zajednice. Razgovor s arhitektima društvenih mreža i njihovim kritičarima koncentriran je i začinjen konkretnim, igranim primjerima utjecaja društvenih mreža kako bi plastičnije ukazao na problem s kojim smo suočeni iako ga često i ne smatramo problemom. Sve ono o čemu govori „Social dilemma“ smo naravno već vidjeli ranije – u drugim filmovima, dokumentarcima i na široko čitali posljednjih godina, no ovdje je sve sabijeno u jednostavnih i lagano razumljivih devedesetak minuta pa dokumentarac svakako treba pogledati, a po potrebi pokušati prisiliti ovisnike o društvenim mrežama s kojima ste okruženi da ga pogledaju također.

Svi mi znamo ili barem osjećamo da su društvene mreže u nekoj mjeri štetne, osjećamo kako u nama stvaraju ovisnost sličnu onoj koju pokazuju narkomani, alkoholičari ili kockari. Imamo stvarnu potrebu provjeriti notifikacije ili osvježiti zid na Facebooku ili Instagramu što je u jednome času uspoređeno s potezanjem poluge na „Black Jack“ aparatu u kockarnici. Svaki puta kada osvježimo zid on pokaže nešto novo i do sada neviđeno, a svako to osvježavanje otpušta malo dopamina u našim glavama. Aplikacije koje koristimo dizajnirane su i u njihovo stvaranje su uložene doslovno milijarde dolara i angažirani su najpametniji ljudi na planeti kako bi nas učinile ovisnima o sadržaju kojeg pružaju. Ipak, za razliku od narkomana, alkoholičara ili kockara – društvene mreže ne ispoljavaju nikakvu direktno mjerljivu štetu na našu neposrednu okolicu pa smo stoga dodatno zbunjeni. Istovremeno, pravi cilj kompanija koje su stvorile društvene mreže je „rudarenje“ naše pažnje, koristeći cijeli niz različitih trikova pokušavaju nas natjerati da što je moguće više vremena dnevno potrošimo na njihovim platformama. Trošak tih platformi plaćaju oglašivači koji tu istu platformu koriste kako bi nam plasirali informaciju za koju misle da smo zainteresirani. Ukratko, sagrađen je tehnološki ekosustav koji hrani samog sebe, koji u svojem centru čvrsto drži nas kao korisnike društvenih mreža bez da nas je išta pitao ili upozorio da na dnevnoj bazi na nama provodi eksperimente čiji je jedini cilj produbiti ovisnost i produžiti korištenje platforme i naše pažnje za još koju dodatnu minutu dnevno.

Borba za našu pažnju postoji otkako postojimo, u samom filmu u nekoliko se navrata ilustrira analogija mađioničara koji pokušava svoju publiku zainteresirati pokazivanjem trikova, optičkih varki i dobro uvježbanih pokreta koji se naočigled ne čine mogućima što ih čini zabavnima. Nisu mađioničari jedini, iste ili slične trikove koriste apsolutno svi, od umjetnika kojima pjevaju ili nas nasmijavaju, preko prodavača ili marketingaša koji nam žele prodati proizvod pa sve do političara koji nas pokušavaju uvjeriti kako je upravo njihova politička struja superiorna, bolja i u biti jedina koja može ostvariti neki opći društveni cilj s kojim se naravno trebamo svi zajedno identificirati. Razlika između prethodnih primjera i društvenih mreža je u tome što jedan pjesnik može okupiti publiku od deset, stotinu ili tisući ljudi, pisac može napisati knjigu koju čitaju stotine tisuća ili milijuni, TV voditelj može u doba dnevnika zaokupiti cijelu naciju – no način kojim im pristupa je svima podjednak, svaki član publike izložen je apsolutno istom sadržaju, dok su društvene mreže za apsolutno svakoga drugačije. Podatkovni centri s tisućama računala sakupljaju svaki podatak koji su o vama ikada saznali, te koriste matematičke i statističke formule kako bi temeljem vašeg dosadašnjeg ponašanja i ponašanja ljudi koji su slični vama (a koje nikada niste upoznali ili uopće znate da postoje) servirali sadržaj za kojeg s najvećom mogućom dozom sigurnosti mogu u tome času predvidjeti da će vas zanimati, a sve kako bi vas pred ekranom zadržali još koju minutu, kako bi svoj stvarni život koji se događa oko vas zamijenili ovim virtualnom dopaminskom terapijom.

Dodatni problem je i asimetrija, dok društvena mreža o nama zna apsolutno sve, jer kroz sumu naših objava, komentara, lajkova i fotografija neumorno grade naš psihološki i potrošački profil tijekom godina, mi istovremeno o samoj društvenoj mreži znamo vrlo malo. Nejasno je i nikada objašnjeno kako i kojim algoritmom Facebook, Instagram ili Twitter odlučuju čiju i koju će nam objavu plasirati, a svako novo ažuriranje aplikacija koje se događa u gotovo tjednom ritmu, dodaje neke nove funkcionalnosti i nove načine kako zaokupiti vašu pažnju. Borba je dakle nepravedna jer s jedne strane imamo pojedinca zarobljenog u eksperimentu, dok nas s druge strane aplikacije promatra i analizira nepoznati broj računala, algoritama ali i psihologa, marketingaša i tko zna sve koga, a samo zato da bi nas koristeći različite trikove i varke natjerali da konzumiramo neki sadržaj i u konačnici kupili proizvod.

„Društvena dilema“ se kroz svojih devedesetak minuta uglavnom bavi odnosom nas, kao korisnika i platforme društvene mreže i ukazuje na neke očigledne disfunkcionalnosti u našem ponašanju ili pokazuje znakove ovisnosti kako bi ih lakše prepoznali. Vrlo malo se govori o odnosima oglašivača i oglašavanja i plasiranja marketinških poruka u trenucima kada smo na njih osjetljivi, a donekle je površno ilustriran utjecaj platformi na socijalni inženjering koji se događa. Naravno da su spomenute nezaobilazne priče o izbornom inženjeringu u americi, ruskim utjecajima te su paušalno navedeni nizovi drugih zemalja u kojima su društvene mreže korištene kako bi se plasirale odgovarajuće informacija i pokrenuli ili preokrenuli trendovi. Dokumentarac je od Sundance festivala na kojem je prvi puta prikazan dobio i dodatak koji se odnosi na poglavlje o COVID-19 epidemiji i dijelom govori o tome kako algoritam grupira i očigledno raspoznaje teorije zavjere te ih sustavno promovira dijelu populacije kojem očigledno ne treba puno da takve teorije prigrli.

Iako je „društvena dilema“ slikoviti i jednostavno razumljiv dokumentarac koji objašnjava problematiku društvenih mreža i načina na koje one utječu i svakodnevno mijenjaju naše ponašanje, istovremeno je malo napravljeno da se ponudi rješenje ili barem smjer rješenja. Najdalje što su autori otišli je iskazivanje brige i predlaganja rješenja u rangu od potpunog brisanja korisničkih računa na društvenim mrežama pa do jednostavnijih i „manje bolnih“ rješenja poput gašenja notifikacija ili limitiranja vremena koje dnevno provodite na tim platformama. Odgovornost kompanija za najveći socijalni inženjering u povijesti tek je spomenuta i dok se možemo složiti da su autori vrlo dobro definirali kratkoročni interes pojedinca u ovoj društvenoj nedoumici, vrlo malo je rečeno o tome što je to dugoročni interes zajednice u kontekstu društvenih mreža. Okvir za raspravu je ovim filmom postavljen, no diskusija tek započinje.

p.s. ovaj članak je u originalu objavljenu u Expressu

Misao dana:
“An open Facebook page is simply a psychiatric dry erase board that screams, “Look at me. I am insecure. I need your reaction to what I am doing, but you’re not cool enough to be my friend. Therefore, I will just pray you see this because the approval of God is not all I need.”