Categories
eDržava Ekonomija Politika

O padovima (BDP-a i proračunskih prihoda)

Jučer na sjednici vlade se govorilo o gospodarskim rezultatima i očekivanjima u ovoj godini. Ministar Marić je tako podijelio projekcije kretanja gospodarstva koja je proglasio “konzervativnima” što je donekle čudna formulacija u ovim okolnostima, pojašnjavajući što to znači nije bio puno precizniji kada je rekao:

Projekcije su nam i do sada bile konzervativne, pa je izvršenje bilo bolje. U ovom okolnostima uzet je također konzervativan pristup.

Malo je nejasno što to znači, da li to znači da je do sada vlada prognozirala manji rast nego što je stvarno bio slučaj (nekako mi je ostalo kako uporno precjenjuju rast), ili to pak znači da su sada pad procijenili većim nego što ga doista očekuju? Jer ako je tako, onda je ova rečenica još zanimljivija:

Bazni scenarij po njegovim riječima ne uključuje pretpostavku da se virus vraća najesen, uz posljedično ponovno zatvaranje ekonomije.

Što je od toga točno konzervativna procjena meni je i dalje nejasno (ministar Marić i dalje misli da se može spasiti turistička sezona u što duboko sumnjam).

Ipak, neusporedivo mi je zanimljivija ova rečenica koja je prošla totalno ispod radara a koja mi se čini apsolutno komičnom (iako ima daleko boljih pridjeva kojima bi se mogla opisati):

Vlada je u Programu konvergencije za 2020. i 2021. godinu za ovu godinu projicirala pad BDP-a za 9,4 posto, a za 2021. očekuje oporavak po stopi od 6,1 posto te manjak proračuna opće države od 6,8 posto BDP-a ili 24,8 milijardi kuna u 2020., a u 2021. godini projicirano je smanjenje manjka proračuna opće države na 2,4 posto BDP-a.

Ja sam opet nešto računao pa mi je taj scenarij vrlo, vrlo nevjerojatan, naime moja kalkulacija prebačena u tablicu čisto da vidite vremenski slijedi izgleda ovako:

Samo da objasnim od čega se tablica sastoji, imamo vremenski slijed od 2002. do 2019. godine, podaci o rastu BDP-a u drugoj kolumni su stigli iz tablice glavnih makroekonomskih indikatora HNB-a (podaci za 2018. i 2019. su i dalje privremeni, dakle i dalje ne znamo 100% točno koliki je rast bio). Podaci o potrošnji opće države dolaze iz tablice vremenskih serija Ministarstva Financija (koju sam koristio već ranije). Do 2014. imamo samo podatke središnje države, a potom se prebacujemo na opću državu (iskreno, to su malo kruške i jabuke ali kako je uvjerljiva većina opće države i dalje središnja država prisiljen sam vjerovati kako su odnosi, jer nas oni zanimaju, točni ili vrlo, vrlo blizu točnih). Da bi situacija bila još kompliciranija, napominjemm da je između 2014. i 2015. godine došlo do promjene metodologije konsolidacije opće države pa je prekinut vremenski slijed (pa se zato prebacujemo iz treće u četvrtu kolumnu radi kalkulacije). I u posljednjoj kolumni se nalazi rast opće države (dakle koliko je para više prikupljeno).

Dva su bitna zaključka koja proizlaze iz gornje tablice, prvi od njih je da rast BDP-a od 1% donosi otprilike 2% rasta proračuna (to je prst puta oko metoda, prosjek je 1.71% opet uz par intervencija u brojeve). Analogno tome, pad BDP-a od 1% donosi i pad poreznih i drugih državnih prihoda od 2% proračuna (pa slagali se mi s time ili ne). To znači da ako nam BDP pada 9.4% onda očekujemo pad proračunskih prihoda (aka. proračunska rupa za koju se moramo zadužiti) od cca. 16%. To je jako daleko od gore spomenutih 6.8 posto BDP-a i ima nekoliko mogućih objašnjenja (makar se uglavnom čini kako naši političari namjerno bacaju krive podatke samo zato da se ne shvati što su točno rekli):

  1. Pad BDP-a se računa kao apsolutna brojka u odnosu na rezultat kojeg smo postigli u 2019. godini, dok naš ministar pad proračunskih prihoda računa ne u odnosu na postojeći proračun nego na proračun nakon rebalansa – a taj rebalans prvo mora resetirati plan 2020 (a plan je bio 2.8%) na stanje iz 2019 da bi tek onda došli do pada od -9.4% (što nam dijelom daje gabarite koliko misle srezati proračun, jer treba zbrojiti 2.8% plana s 9.4% pada, pa smo u biti na 12.2% – moj opis tog rezanja je jednostavan i nadam se razumljiv: nedovoljno).
  2. Druga metoda da ra razlika između pada BDP-a i pada proračunskih prihoda ne bude takva jest ta da se uvedu neki novi porezi. Ako pogledate gornju tablicu, postoje dvije godine (pada) u kojima razlika proračunskih prihoda i pada ne prate gornju formulu to su 2009. i 2012. godina. U 2009. godini je vlada Jadranke Kosor uvela krizni porez, čime se nadomjestila pad ekonomske aktivnosti i pripomoglo da se na duži rok država zakopa u recesiju. Drugi takav događaj je 2012. godina, kada je Milanovićeva vlada podigla PDV s 23% na 25% i također nadomjestila proračunsku rupu.

Ono što je gotovo sigurno jest to da će pad BDP-a biti ogroman (promatrajte samo procjene prvih kvartala zapadnih zemalja u kojima je kriza tek kretala u krajem prvog kvartala, drugi će biti devastirajući), a sve skupa to stavite u relaciju s nama gdje smo drugi kvartal pregazili, a koncentracija našeg turističkog BDP-a dolazi u trećem kvartalu. Tako da “konzervativno” nije metoda kojom treba pristupiti procjenama.

Vlada se priprema na izbore i uvažavanje činjenica i ekonomskih pravila im ne ide ni u normalnim vremenima, a kamoli vremenima krize a ponajmanje u vremenima izbora. U sljedećim tjednima možemo od njih očekivati puno magle, suludih obećanja i otvorenog laganja.

Misao dana:
An election is coming. Universal peace is declared, and the foxes have a sincere interest in prolonging the lives of the poultry.

Categories
Business Ekonomija Politika Priroda i društvo

Kolika bi mogla biti proračunska rupa i kako je zatvoriti?

Obzirom na pozornost koju je moj prethodni tekst proizveo, pomislio sam da je možda vrijeme da pokušam objasniti koliko će velika biti proračunska rupa u prihodima naše države, odnosno da pogledamo malo strukturu troškova/rashoda proračuna i da vidimo gdje bi to mogli uštediti (ili da barem kreiramo neku rang listu i očigledne kandidate za rezanje). Naša država nažalost nije osobito transparentna u svojem poslovanju i podaci solidno kasne, pa puno toga što će ovdje biti napisano je predmet manje ili više educiranog pogađanja, ponderiranja, zaokruživanja i pozivanja na zdrav razum. Za pretpostaviti je (a toplo se nadam), da makroekonomisti u Ministarstvu Financija ili HNB-u imaju neusporedivo ažurnije podatke te da su u stanju proizvesti puno točniji model/scenarij što će se događati u budućem razdoblju. Sve podatke koje ovdje prikazujem pokušati ću povezati linkom da sami možete provjeriti, a na dnu ovog dugačkog teksta (kojeg ću nadopuniti ako i kada pronađem greške) ću vam dati i moj excel kojeg sam koristio pa se igrajte sami.

Prihodi državnog proračuna za 2020. godinu, po onome kako smo ga izglasali u Saboru izgledaju ovako:

Državni proračun 2020.

Kada kažem kako država nije osobito transparentna, ona recimo mislim upravo na gornju tablicu, ako pogledate vidjeti ćete da postoji zbroj, praktički crna kutija u kojoj se nalazi 84mlrd kuna prihoda ali bez neke velike strukture. Primjerice, stavka Porezi na robu i usluge se sastoji od cijelog niza poreza poput PDV-a, cijelog niza trošarina, poreza na posebne usluge, poreza na korištenje dobara i ostalih poreza. Kolika su očekivanja za pojedinačne poreze i koji su točno odnosi možemo samo nagađati i povremeno pročitati točnije očekivanje u ponekom obrazloženju ili vladinom powerpointu. U samom excelu, cijela struktura je napisana ovako i to je to, to su svi detalji o tome koliko poreza će se prikupiti (ako netko zna gdje ima detaljnijih podataka neka mi dojavi):

84 milijarde kuna opisane u tri retka.

Ono što prvo upada u oči je skok u veličini državnog proračuna u odnosu na 2019. godinu, razlika je nešto veća od 9 milijardi kuna koje uglavnom dolaze iz poreznih prihoda (uočite da su porezni prihodi bili skoro pa isti za 2018. i 2019. godinu, dok su bitno veći za 2020. godinu – kako je to moguće nakon svih poreznih reformi u kojima smo navodno spuštali poreze). Izborna je godina pa se naštimavao rezultat kako bi se otvorio prostor za dodatno trošenje (a s činjenicom proračunske rupe smo se ionako trebali sresti nakon izbora), svejedno zanimljivo je vidjeti taj raskorak između očekivanog rasta BDP-a i rasta prihoda u idealnim i s današnje pozicije odavno zaboravljenim uvjetima. Ekonomistima i planerima proračuna je morala biti poznata činjenica kako cijeli niz parametara ekonomske aktivnosti u državi je već usporio ili značajno usporavao tijekom 2019. godine (vidi npr. bilten HNB-a, stranica 6, tablica 3, PDF).

Kad malo bolje razmislite, a o tome ću malo kasnije, mogli bi argumentirati kako je ukupni rast BDP-a od početka i već godinama počivao na smanjenju troška kamata na kredite (vidi gore spomenuti bilten HNB-a, slike 25-31), pa bi mogli reći da ono što su država, trgovačka društva i građani uštedili na kamatama bilo preusmjereno u potrošnju. Dakle BDP nije rastao jer smo proizvodili ili izvozili bolje i više, nego zato što smo trošili ono što nismo zaradili – čini se da nismo baš puno naučili iz krize 2008-2013. Fondovi EU-a su također dodavali benzina na taj dojam plamička rasta domaćeg BDP-a i u biti cijeli rast BDP-a možete svesti na “uštedu na kamatama na dug” i rast EU sufinanciranja. Ovo naglašavam zato jer su kamate krajem 2019. godine bile toliko blizu nuli da je bilo naivno očekivati da se rast baziran na tim uštedama može protegnuti na 2020. godinu (kako to lijepo piše u kaznenom zakonu, onaj tko je radio projekcije proračuna je “znao ili morao znati…“).

Da se vratimo na temu, odmah napominjem kako u prvoj tablici nema HZZO-a (zdravstva) koje ima svoju vlastitu i izdvojenu riznicu (koja je izdvojena iz proračuna s obrazloženjem ušteda u doba zadnje SDP-ove vlade). Po podacima iz financijskog plana (vidi PDF), HZZO je očekivao 27.5mlrd kuna prihoda (što odgovara odnosu prihoda od doprinosa za prvi mirovinski stup koji je 15%, dok su plaćanja za zdravstveno 16,5%). Zdravstvo je dosta komplicirano za pratiti jer se većina njihovog troška nalazi u proračunu HZZO-a, ali neki dijelovi proizlaze iz županijskih ili lokalnih proračuna (a konsolidirati 576 proračuna liči na Mission impossible). Ipak ne treba olako zbrojiti ni ovih 145mlrd kuna s 27mlrd kuna HZZO-a, jer HZZO državnom proračunu uplaćuje neke novce natrag što je u gornjoj tablici navedeno kao 7.4mlrd kuna iz “Prihodi iz proračuna”, tako da bi ukupni konsolidirani iznos države i HZZO-a bio otprilike 165mlrd kuna i s tim iznosom naša priča o proračunskoj rupi počinje.

Pad proračunskih prihoda i izvanredni rashodi

Prvu i najlakšu stavku koju možemo umanjiti iz prihoda proračuna je svakako prihod od poreza na dobit. Za 2020. godinu, predviđeni iznos je 9.4mlrd kuna. To ne znači da će državni proračun dobiti taj porez u času kada trgovačka društva prijave dobit jer postoji onaj famozni “predujam poreza na dobit” koje tvrtke plaćaju svaki mjesec. To znači da je u prosjeku, porez na dobit za 2019. godinu do sada plaćen i potrošen, društva su obvezna platiti neku razliku (od očekivane dobiti 2019 i stvarnog rezultata), te onda na temelju toga moraju plaćati predujmove do sljedećeg godišnje izvještaja. Ministarstvo financija je odgodilo predaju financijskih izvještaja do kraja lipnja pa nemamo stvarnih podataka kako su tvrtke doista poslovale u prošloj godini, ali je realno za očekivati kako će apsolutno svi pokušati umanjiti svoju poreznu obvezu za 2019. kako bi sačuvali cash rezerve. To je moguće na puno načina i uključuje rezervacije za nenaplaćena potraživanja, preko statutarnih i drugih rezervi, pa do odluke da se dio ili sva imovina ubrzano amortizira kako bi se umanjila dobit. Obzirom na trenutno stanje, za pretpostaviti je kako će kumulativno za 2020. godinu trgovačka društva iskazati gubitak te imaju pravo tražiti ukidanje predujmova poreza na dobit. Jedini koji će morati platiti porez na dobit su oni za koje očekujemo da će ostvariti dobitak u ovoj godini, a nekako mi se čini da je skoro pa jedini sektor koji će biti pošteđen ove ekonomske katastrofe su telekomunikacije, sve ostalo će biti u dubokom crvenom. Tako da ako uzmemo ukupnu dobit telco sektora iz 2018 (a to je 1.8mlrd kuna) i recimo 20% proračunskih prihoda koji su prikupljeni po toj stavci do kraja ožujka ((9.4mlrd ukupno – 1.8mlrd telco) * 20% = 1.52mlrd + 1.8mlrd telcoa = 3.3mlrd kuna). Dakle, samo na porezu na dobit možemo slobodno očekivati proračunsku rupu od cca 6.1mlrd kuna. Problem s porezom na dobit je i to što znamo da će se ta rupa sasvim sigurno protegnuti i na cijelu 2021 godinu, kao i na početak 2022. godine jer trgovačka društva smiju prenositi porezne gubitke (uz uvjet da sve minuse uspijemo pokriti i još ponešto zaraditi da bi se vratili na razine 2019. godine). Uočite da nisam spomenuo financijske institucije (koje mogu podešavati svoje rezerve bitno slobodnije od normalnih trgovačkih društava ali i koje mogu očekivati značajne udare zbog očekivanih bankrota trgovačkih društava i općenite nesposobnosti plaćanja stanovništva), niti farmaceutiku ili energetiku. Farmacija će vjerojatno biti u nekom plusu ali ona nažalost više nije značajni generator dobiti, a energetika je posebna priča. INA dio nafte proizvodi sama i pitanje je da li ju je u ovim okolnostima u stanju proizvesti rentabilno, dok rafinerija mora raditi sa značajno manjim kapacitetom (svi fiksni troškovi ostaju, a output vjerojatno na polovici očekivanog). Vrijedi spomenuti i HEP koji je garantirano kupovao struju dok je skupa a morati će je prodavati kad bude jeftina (nije da im se to nije dogodilo i ranije), a vrijedi spomenuti i druge državne mastodonte koji su parazitski sljubljeni s državnim proračunom poput recimo HAC-a, Jadrolinije i sličnih firmi ili Janafa (koji nema kome prevoziti naftu), a ne smijemo zaboraviti ni HŽ i Croatia Airlines koji i u dobrim vremenima ovisi o sanaciji države a kamoli sada kada štancaju milijunske gubitke svakog dana. Izvjesno je kako nas uskoro očekuje koja milijarda za sanaciju prethodno spomenutih perjanica državnog gospodarstva. Uz porez na dobit, svakako treba dodati odmah i porezni prihod na dividende (koje se oporezuju stopom od 12% + prirez), u prošloj godini u prvih 11 mjeseci plaćeno je 1.07mlrd kuna poreza pa mislim da je realno za pretpostaviti da će barem tolika rupa nastati ove godine (bankama i osiguravajućim društvima je zabranjena isplata dobiti, a ostali će brinuti za temeljnu likvidnost i vjerojatno iz tih razloga neće isplaćivati dobit).

Rezultati trgovačkih društava i organizacija u vlasništvu ili povezanih s državom.

U gornjoj tablici imate presjek očekivanih prihoda za one organizacije koje su naslonjene na državni proračun, sve one po planu s pozicije dobiti/viškova prohoda i mogućih transfera državi su u biti na nuli, planirani višak (vode, ceste, autoceste) u biti u cijelosti ide u otplatu kredita za koje je država jamac i uglavnom osim povrata kredita postoji i dio koji se treba refinancirati. To znači da iako je rezultat u plusu, s efektima krize i smanjenjem prihoda za očekivati je da će biti nužna dodatna državna intervencija i zaduživanje. Hrvatske Željeznice su po planu oko 1mlrd kuna u minusu i za pretpostaviti je kako će minus biti samo još veći (još 900 milijuna ide već sada Hrvatskim Cestama, Hrvatskim Autocestama i Autocesti Zagreb-Rijeka). Croatia Airlines je u gubicima i u dobrim godinama (pa se moraju koristiti dubiozni knjigovodstveni manevri kako bi se izbjegla državna pomoć), a ove nakon što je cijela flota prizemljena na tko zna koliko taj gubitak će se samo umnožiti (podaci su iz preliminarnog izvješća za 2019. godinu). Janaf i INA nominalno posluju pozitivno, no i jedno i drugo trgovačko društvo su prijavili manju dobit nego za 2018. godinu, što znači da su u pretplati po osnovi predujma poreza na dobit pa će neki deseci milijuni kuna morati biti vraćeni, tako da su i oni u biti trošak državnog proračuna (u ovoj godini). U ovoj tablici nema Hrvatske pošte koja također bilježi ogromni pad prihoda (cca. 50%) i vjerojatno će morati posegnuti za nekim vidom financiranja.

Sljedeći prihod proračuna o kojem treba govoriti su doprinosi na plaću i iz plaće (mirovinsko i zdravstveno) i ovdje situacija postaje komplicirana jer je teško i nezahvalno raditi projekcije što će se točno dogoditi. Ono što sasvim sigurno znamo je to da je država odlučila sufinancirati neto plaće kroz tri mjeseca za otprilike 550.000 ljudi i to prema kalkulaciji ukupno iznosi oko 2.43mlrd kuna (od čega za I mirovinski stup 1.16mlrd, a za zdravstvo 1.27mlrd kuna) i to je umanjeni prihod proračuna po te dvije stavke, no istovremeno imamo neočekivani rashod i to 386mil kuna na ime uplata u II mirovinski stup, odnosno 6.187mlrd kuna na ime sunfinanciranja neto plaća. Povrh ovih brojki treba dodati još nekoliko stavaka, naime sezonalnost zapošljavanja kojeg ćemo ove godine vjerojatno u cijelosti propustiti uključuje zapošljavanje cca. 70.000 ljudi. Ako konzervativno kažemo da su ti ljudi zaposleni na minimalac (a ostatak na crno), onda u šest mjeseci sezone možemo očekivati oko 219mil kuna manje mirovinskog doprinosa i 241mil kuna manje zdravstvenog. Nadalje, ti ljudi neće dobiti svoju plaću, pa je neće moći ni potrošiti što je cca. 234mil kuna PDV-a manje. Osim sezonaca, imamo i nezaposlene, trenutno gubimo oko 1.000 radnih mjesta dnevno i recimo da vrlo konzervativno predvidimo da će se brojka zaustaviti na 60.000 novo-nezaposlenih (što je jako optimistično, jer primjerice amerikanci očekuju cca. 20% nezaposlenosti do kraja svibnja). Samo da spomenem kako je registrirana nezaposlenosti na vrhuncu posljednje krize 2012-2013 godine bila 345.112 nezaposlenih, što je više nego dvostruko od trenutne razine (i ako bi htjeli to uzeti u obzir onda bi umjesto 60.000 u tablicu trebali utipkati 210.000). Tih optimističnih 60.000 nezaposlenih (a za pretpostaviti je da su bili na nešto većim plaćama), umanjuju doprinose za zdravstvo za cca. 198mil kuna, a mirovinsko 180mil kuna, stvaraju novi trošak HZZ-u u visini od cca. 960 milijuna kuna (a koji nisu bili predviđeni). Pravi tsunami nezaposlenosti možemo očekivati u trenutku kada postojeće mjere sufinanciranja neto plaća isteknu (dakle tamo početkom srpnja).

Na sve ove gubitke u doprinosima za zdravstvo i I mirovinski stup svakako treba uračunati i očekivano smanjenje plaća po svim sektorima zbog udarca krize. Jako je teško kvalitetno (pa čak i metodom prst puta oko) predvidjeti što će se događati, no promatrajući različite članke, teško je ne doći do zaključka kako su rezanja plaća neminovna i kako su se već vjerojatno i dogodila u mnogim sektorima, pitanje je samo o kojem je iznosu riječ. Ako povjerujemo zavodu za mirovinsko koji kaže da na današnji dan imamo 1.529.905 zaposlenih i recimo njih 400.000 radi za državu ili u javnom sektoru (uključivo i jedinice lokalne samouprave), i ako povjerujemo sindikatima da se u javnom sektoru neće rezati plaće, preostalo nam je 74% radne snage kojima možemo smanjiti plaću a za te ljude je manje ili više nerealno da će im plaća biti vraćena na početne pozicije do kraja godine, a i možemo reći da računamo smanjenje od travnja do kraja godine. Dakle, ako za tu grupaciju ljudi smanjimo plaću svega 12,5% (dakle, ekvivalent da prosječnu neto plaću od 6.797kn koliko je ona iznosila u siječnju smanjimo na 5.946,50kn), tada je očekivano smanjenje prihoda od doprinosa za zdravstvo i uplatu u I mirovinski stup ukupno 3.634mlrd kuna do kraja godine.

I na kraju, ostaju nam samo prihodi od PDV-a i trošarina. Tu imamo nekoliko elemenata, kao prvo Vlada je omogućila plaćanje PDV-a po naplati za sva trgovačka društva bez ograničenja na maksimalni iznos godišnjih prihoda (i to je načelno vrlo dobra mjera, jer sada po prvi puta i država dijeli rizik naplate potraživanja). Obzirom da ne znamo koliko je tvrtki koristilo taj mehanizam do sada i koji postotak PDV-a je otpadao na velike tvrtke, mislim da konzervativno možemo reći kako je jednokratni šok za državni proračun u razini od otprilike 1 mjesečne uplate PDV-a. Prosjek plaćanja PDV-a u protekloj godini je 4.5mlrd kuna. To znači da je na plaćanje PDV-a dodan jedan mjesec i iako se u tom iznosu već nalazi jedan dio tvrtki koje imaju PDV po naplati, za pretpostaviti je kako će ove okolnosti napraviti veliki udarac za opću likvidnost pa mi se čini da nadodati iznos koji odgovara mjesečnom PDV-u nije pretjerana brojka (dakle ekvivalent da naplatu pomaknemo s prosječnih 42 dana na 72 dana). Osim pomaka u plaćanju, treba uračunati i drastično smanjenu gospodarsku aktivnost, a to je veliko pitanje kako procijeniti. Znamo da je turizam u prošloj godini donio nešto više od 10mlrd EUR prihoda (do kraja godine 10.5mlrd EUR, vidi tablicu H2), ako kažemo da su samo noćili ni nisu ništa drugo trošili i plaćali 13% PDV-a, ispada da je riječ o barem 9.75mlrd kuna (pod pretpostavkom da nemamo ove godine nijednog stranog turista). Ovo je vrlo blaga procjena jer je manji dio turističke potrošnje pod 13% PDV-a, većina restorana i kafića, goriva i robe koju mogu turisti kupiti naplaćuje 25% PDV-a, a čak i onaj dio koji se zamrači turistima na crno, i on u konačnici ode u potrošnju na koju je tipično 25% PDV-a. Svejedno, ako uzmemo samo polovicu tog broja i kažemo da je to očekivani gubitak u turizmu (a mislim da bi s današnje perspektive bili presretni da dostignemo 50% prošlogodišnjeg turizma kao što je Fitch napisao kada nam je prije dvadesetak dana skinuo kreditni rejting što je jedva bilo tko primjetio), a drugu polovicu pribrojimo smanjenoj domaćoj potrošnji i dalje smo na 9.75mlrd kuna proračunskog podbačaja. Ne zaboravimo i na drastičan pad cijena naftnih derivata koji s jednom solidnom brojkom sudjeluju u ukupnom PDV-u, ali i porazne brojeve fiskalizacije koji govore da je maloprodaja pala na praktički 1/3 uobičajenih tokova (neočekivana, makar birokratski uvijena, transparentnost Porezne uprave izgleda kao da nam zatvorenik iz tamnice morzeovim znakovima pokušava poslati poziv u pomoć).

Udjeli noćenja domaćih i stranih turista (ako slučajno mislite da će domaći gosti spasiti sezonu).

Što se trošarina tiče, ako kažemo da smo prometno tri mjeseca u čistom lockdownu (od javnog prijevoza na dalje, to se jasno osjeti na intenzitetu prometa), te da očekujemo da od turizma bude malo ili ništa, a znamo da u ljetnim mjesecima trošarina bude bude i 50% veća od “nesezonskih” mjeseci, mislim da ako zapišemo da gubimo svega jednu trećinu trošarinskih prihoda na gorivo da smo i dalje vrlo pažljivi i konzervativni. U 2018. godini prikupili smo 8.627mlrd kuna trošarina, pa ako kažemo da je trećina to ispada 2.588mlrd kuna.

Slika na kraju izgleda ovako:

Umanjenja Prihoda i Rashoda proračuna.

Ima cijeli niz drugih prihoda proračuna koje uopće nisam spomenuo a koji su spomena vrijedni punitelji državnog proračuna, od recimo posebnog poreza na motorna vozila (tko će osim vlade kupovati automobile u 2020.) i pripadajućeg PDV-a koji u najmanje pola iznosa nije odbitna stavka. A tu su i porezi na promet nekretnina, drugih trošarina (alkohol, pivo, sokove, duhan), ili prodaja državne imovine (nekretnina i udjela u društvima) – sve to je ili zaustavljeno ili će ostvarene prodane količine biti značajno niže od očekivanih.

Na samom početku teksta sam spomenuo problematiku pada kamatnih stopa, ako pogledate godišnji bilten HNB-a o bankama (PDF), odmah na stranici 10 biltena možete vidjeti strukturu kredita stanovništvu, otprilike 40% svih kredita su nenamjenski krediti. Izloženost banaka stanovništvu je bila na razini oko 140mlrd kuna u veljači ove godine (vidi tablicu 6. na stranici 25. godišnjeg biltena za udjel, a veličinu plasmana u excelu na ovom linku), 40% je cca. 56mlrd kuna i ako kažemo da je prosječna ročnost tih kredita pet godina, to znači da svake godine vratimo i posudimo cca. 11.2mlrd kuna nenamjenskih kredita. Nenamjenski krediti su potrošački krediti, one koje koristimo da bi kupili nešto za kuću i dom, možda kupili automobil ili obavili neku veću investiciju u kućanstvo (recimo da ste mali iznajmljivač, onda ćete iskoristiti takav kredit da bi financirali uređenje apartmana). Većina robe koju tako kupujemo je oporezovana s 25% PDV-a, pa kako ove godine vjerojatno neće uopće biti takvih kredita mislim da će i ovdje nedostajati nekih 2.24mlrd kuna PDV prihoda (ovo uopće nisam ni stavio u tablicu, ali samo da znate da i to prijeti kao smanjenje prihoda), osim toga, 11.2mlrd kuna smo vjerojatno mislili vratiti bankama nekom ekonomskom aktivnošću (npr. iznajmljivanjem apartmana), pa će sada naš redovni dohodak (ako ga imamo) a koji bi inače išao na potrošnju biti preusmjeren u povrat kredita bankama (double jeopardy).

Vrijedi spomenuti i tzv. neformalne radničke doznake, to je novac kojeg naša dijaspora vraća u domovinu ili kroz direktne bankovne doznake ili indirektno a koje HNB za 2018. godinu procjenjuje na 1.2mlrd EUR godišnje a koje će također pretrpjeti neke minuse budući da će naši gastarbajteri imati svojih vlastitih problema u državama u kojima se nalaze. Taj novac ulažu ili u svoju imovinu u domovini ili kao novčane pomoći njihovi roditelji i rodbina koriste za opću potrošnju. Realna je šansa i da će se neki od njih vratiti nakon gubitka posla i potencijalno postati trošak državnog proračuna.

Usput rečeno, ako je jedna trećina svih zaposlenih ušla u progam sufinanciranog osobnog dohotka, te je odjednom dobila veliki udarac na svoja primanja, onda je za pretpostaviti i kako je jedna trećina svih kredita koje su banke izdale građanima predmet dodatnog rizika i rezervacija banaka. Nema razloga vjerovati da je situacija imalo bolja s trgovačkim društvima. Uz svu kapitalizaciju naših banaka (koja doista jest solidna) i uz svu relaksaciju pravila procjena rizika koje je ECB i HNB dopustila bankama, lako bi se moglo dogoditi da će nužna rezervacija biti na ili blizu razine kapitala banaka (od čega neke naše banke već sada balansiraju na rubu kapitalnih pokrića).

Porez koji uopće nisam spomenuo i kojeg nema u tablici je porez na dohodak, to je porez koji je 100% prihod lokalnih proračuna (županija, gradova i općina) i kojime se oprezuje dohodak (plaća). Kako je naše ukupno opterećenje na rad među višima i kako nas to čini kao društvo nekonkurentnima, ono što se dogodilo (u nedostatku hrabrosti i vizije da se problem riješi dugoročno), naša Vlada je u više navrata proteklih godina povećavala neoporezive iznose dohotka te stvorila cijeli niz izuzetaka koji su doveli do toga da porez na dohodak plaća manjina onih koji ostvaruju dohodak (što malo ubije smisao poreza ako se mene pita). U okolini u kojoj će veliki broj ljudi dobiti umanjenje osobnog dohotka te će se i preostalom dijelu zaposlenih dohodak najvećim dijelom premjestiti u neoporezivo područje, postavlja se pitanje kako će se financirati jedinice lokalne uprave/samouprave? Po podacima o izvršenju za 2019. godinu i procjeni (još uvijek nisu dostupni podaci o izvršenju državnog proračuna za prosinac, odnosno konsolidirani proračun za zadnji kvartal), prihodi od poreza na dohodak su trebali biti oko 14.8mlrd kuna, primjerice samo grad Zagreb je očekivao 5.29mlrd kuna od ovog poreza (vidi proračun, stranica 2). Vlada je odlučila beskamatno financirati jedinice lokalne uprave i makar je riječ o zajmu, to objektivno jest jednokratni trošak državnog proračuna (koji će se možda vratiti u nekom budućem razdoblju). Mislim da će upravo JLS-ovi biti najviše i najbrže pogođeni ovom krizom i sva karikatura našeg teritorijalnog ustroja će isplivati na površinu. Ako JLS-ovima propadne samo 20% predviđenih prihoda, to je i dalje 3mlrd kuna koje im država mora posuditi (ali koji su trošak proračuna). Možda ćete se pitati zašto sam prihode od poreza na dohodak umanjio za 20%, a koji paragraf gore sam smanjene prihode od uplate u I mirovinski stup i zdrastveno procijenio na 12.5% – to je zato jer postoje porezne olakšice (za uzdržavanu osobu ili dijete) i neoporezivi primitak (gore spomenutih 4.000kn). Na prosječnu plaću u gradu Zagrebu plaćate 1.105kn poreza i prireza, dok na onu 12.5% umanjenu plaćate 768kn poreza i prireza (dakle 30% manje, što moju procjenu čini u najmanju ruku optimističnom).

Nažalost, ne postoji nešto što bi mogli nazvati konsolidirani proračun jedinica lokalne samouprave koji bi pomogli da shvatimo što će se dogoditi na lokalnim razinama, no pronašao sam tablicu lokalne države u vremenskim serijama. Ako pratimo logiku prihoda iz 2018 godine, ukupni prihodi svih 576 jedinica lokalne uprave u 2019. su bili oko 48mlrd kuna, od čega je nekih 20mlrd kuna poreznih prihoda (dohodak, imovina), 20mlrd su pomoći države (dakle ono što državni proračun predistribuira lokalnim jedinicama) i ostali prihodi su nekih 8mlrd (od čega su cca. 1.6mlrd koncesije, 1.2mlrd takse a ostatak od 4mlrd su “prihodi od slučajne prodaje na tržištu” – to je valjda ono kada Zagreb prodaje Bandićevom intimusu zemljište. Od rashoda, tu je 21mlrd kuna koja odlazi na plaće (dakle polovica ukupnog iznosa). Godišnje bujanje troškova lokalne uprave je oko 5%, pa se to onda odnosi i na plaće. Sasvim je jasno da će prihodi JLS-ova biti desetkovani a ovaj beskamatni zajam države (koji možda jest zajam JLS-ovima ali je vrlo definitivno jednokratni trošak državnog proračuna) dolazi s malom kvačicom, jer ako pažljivo slušate što ministar govori on kaže “kojima su uslijed odgode plaćanja i obročne otplate, povrata, odnosno oslobođenja od plaćanja poreza na dohodak, prireza porezu na dohodak i doprinosa, sukladno posebnom propisu kojim se uređuje opći porezni postupak, smanjeni prihodi“. Prevedeno, država će posuditi samo onaj iznos koji bi JLS-ovi dobili od plaća (a što trenutno ne dobijaju zbog odgoda), ali u tom zajmu neće biti iznosa koji pokriva razliku ambicioznih planova gradova i općina i grube stvarnosti (ništa od pokrivanja minusa, snađite se drugovi, zaradite plaću – ako možete).

Moramo spomenuti i potres u Zagrebu, izašao je članak o procjeni štete koja glasi impresivnih 42mlrd kuna. Naša Vlada, Sabor, ministarstva ali i bolnice, osnovne i srednje škole, fakulteti, instituti, muzeji, galerije i arhivi nalaze se uglavnom u centru grada i te stare austrougarske palače (i one starije) su pretrpjele puno štete. Iako se nadamo da je barem dio pokriven odgovarajućim policama osiguranja od potresa (a bilo bi zanimljivo malo proanalizirati jesu li ili nisu pokriveni i u kojoj mjeri), sasvim je sigurno da će biti potreban ogroman novac da se ti silni objekti dovedu u funkciju. Recimo da smo za tu namjenu u ovoj godini morali potrošiti skromnih 2mlrd kuna.

Moramo se dotaknuti same pandemije i troškova sustava jer tjedne isporuke pomoći u opremi i potrošnom materijalu nisu besplatne, trošak preuređenja, najmova i korištenja arena, bolnica i hotela za smještaj zaraženih koštaju i recimo da tu brojku zaokružimo na 1mlrd kuna. Po podacima koje imamo (a koji su manje više usmeni), samo na potrošni materijal za bolnice i liječnike trošimo u ovim okolnostima dodatnih 20mil USD mjesečno (140mil kuna mjesečno, u tri mjeseca 420milijuna kuna), dok povrh toga treba uračunati i novac nužan za testiranja (koja su zasada jako skromna, ali ako želimo dostići standarde nužne za slobodnije kretanje morati ćemo ih drastično povećati), a koja koštaju oko 100EUR po testu. Mi smo na samom začelju europe po broju testova, ali recimo samo da zaželimo dostići austrijske standarde moramo na testiranje potrošiti dodatnih 100mil kuna (na današnji dan).

Uopće nisam spomenuo sufinanciranje iz EU proračuna, ako pogledate prezentaciju Vlade (PDF, stranica 5) vidjeti ćete da očekujemo 18.8mlrd kuna prihoda od EU proračuna. Nekako si mislim da ako mi radimo rebalanse proračuna, rezanja, preslagivanja i sve što već ide, vjerojatno će se isto dogoditi i s proračunom Europske Unije, jer valjda je svima jasno da se novac EU proračuna mora od nekuda napuniti, od zemalja poput Italije, Francuske, Španjolske, Velike Britanije koje su žestoko zahvaćeni COVIDom, ili pak Nizozemske i Njemačke koji inače zagovaraju veliku financijsku disciplinu. Tako da se ne začudite kada i iz ovo smjera stigne manje od očekivanog (čudi me u biti da se o tome ne razgovara).

Kada sve ovo zbrojimo, dobijamo finalnu sliku utjecaja na prihode ali i dodatne i nepredviđene rashode proračuna (a ako detaljno pročitate sve što sam napisao, vidjeti ćete kako veliki broj potencijalnih umanjenih prihoda ili neočekivanih rashoda uopće nisam napisao):

31 milijardna manje prihoda, 13.5 milijardi više rashoda!

Samo da sumiram, gornji brojevi iz moje današnje perspektive izgledaju strašno i nadajmo se da su žestoko fulani (na sreću nisam ekonomist pa si mogu dopustiti slobodu interpretacije). Dakle, štogod da se desilo u sljedećim mjesecima, moramo vrlo, vrlo hladne glave odlučiti što je moguće napraviti, što se mora a što može spasiti i gdje možemo uštedjeti. I tu napokon dolazimo do rashodne strane proračuna.

Rashodi proračuna (i tko su kandidati za rezanje)?

Rashodi državnog proračuna su možda čak nešto detaljnije navedeni nego prihodi pa se nadam da će objašnjenje biti nešto malo kraće, u suštini, proračunski rashodi izgledaju ovako:

Kao što vidite, postoje dva bloka troškova, ovaj drugi se odnosi na kupovinu svega i svačega za potrebe države (nekretnine i druga imovina) i to je procijenjeno na 5.4mlrd kuna, dok je uvjerljiva većina sadržana u razredu 3 tablice. Prvo što upada u oči su troškovi za zaposlene, oni izgledaju da su pali u odnosu na prethodne godine, no to je zbog promjene metodologije evidentiranja plaća budući da su plaće u osnovnim i srednjim školama prebačeni na jedinice lokalne uprave. Ako pogledate gore spomenutu prezentaciju Vlade (stranica 12), vidjeti ćete da je 8.4mlrd kuna plaća sada sakriveno u JLS-ovima, a kako HZZO nije naveden u općem proračunu nego je izdvojen, ne bi smjeli zaboraviti ni njih. Nažalost iz financijskog plana HZZO-a je nemoguće procijeniti o kojem je iznosu riječ ali kako znamo da su obrazovanje i zdravstvo otprilike slične veličine možemo pretpostaviti kako je riječ o još 8.4mlrd kuna čime ukupna masa plaća iznosi 39.6mlrd kuna što je samo malo manje od 1/4 proračuna države i HZZO-a.

Za isplatu mirovina i socijalnih pomoći država je predvidjela 51.3mlrd kuna, od čega se 37.5mlrd odnosi na mirovine koja se isplaćuje prema 1.2 milijuna umirovljenika, od čega njih značajan broj dobija tzv. povlaštene mirovine (mirovine koje nisu stečene radom nego po nekoj drugoj zasluzi) pa otprilike 5% svih umirovljenika dobija nešto više od 20% ukupne mase mirovina (cca. 7.5mlrd kuna) i ostatak od 13.5mlrd su socijalne pomoći (usporedbe radi, za te novce bi mogli sufinancirati 550.000 radnih mjesta 6 mjeseci, ili njih 275.000 cijelu godinu).

Financijski rashodi (kamata za platiti) države za ovu godinu su otprilike 8mlrd kuna i to je ujedno trošak kojeg nije moguće dirati niti na njega utjecati i mora se platiti jer u protivnom država odlazi u default (bankrot) što nije opcija jer to efektivno onemogućava svaki daljnji pristup kapitalu. Također, treba znati da se po financijskom planu, država ove godine trebala zadužiti za oko 30mlrd kuna i to je ono što bi nazvali redovno re-financiranje tako da svako zaduživanje koje ćemo raditi ide povrh ovih 30 milijardi (čisto da ne izgubimo to iz vida). Istina je da će (vjerojatno) trošak kamata na refinanciranih 30mlrd i na sve ono što se dodatno zadužimo biti nešto manja a ukupni iznos puno veći pa će vjerojatno taj trošak u budućim godinama ostati sličan (što je vjerojatno jedina dobra vijest u cijelom ovom tekstu).

Ako se možemo složiti da će prihodi državnog proračuna pasti za gore spomenutih 31mlrd kuna, te da imamo izvanrednih rashoda od još 13.5 milijardi. To znači da se na postojećem proračunu otvorila rupa od 45mlrd kuna koju treba nekako zatvoriti novim zaduženjem (+ gore spomenutih 30mlrd kuna koje ionako dolaze na naplatu) – dakle lijepih i okruglih 10 milijardi eura. Pitanje je gdje se država može toliko zadužiti ako znamo da domaće banke, male kakve jesu, ne smiju prema nijednom klijentu biti izložene s više od 25% jamstvenog kapitala (i tu smo negdje vjerojatno blizu teoretskog maksimuma), znamo da ECB/HNB neće financirati državu te je manevarski prostor jako sužen i neki mehanizmi dostupni zemljama euro zone nam nisu dostupni. Nevjerojatan deficit koji se otvara morati će se pokriti kombinacijom rješenja, a koje će uključivati nova zaduženja (što je očigledno), preraspodjelom unutar postojećeg proračuna (što država već radi), rezanjem postojećih troškova (plaće i povlaštene mirovine, na vas mislim) a ako to sve ne upali onda ćemo morati početi kopati po ladicama da vidimo koje zaostalo obiteljsko srebro imamo (premda, tko bi htio kupiti gubitašku avio kompaniju koja ne leti, ili auto ceste po kojima se nitko ne vozi)?

Silom prilika, u svega nekoliko tjedana smo iz idilične ekonomske situacije stigli pred vrata općeg raspada sustava. Proračunska rupa s današnjim pogledom odgovara jednoj trećini državnog proračuna! Ako je ikada postojalo, sada je vrijeme da sve one hrabre reforme koje sakupljaju prašinu izvučemo van i implementiramo, jer puno je bolje da se resetiramo sami i pokušamo ovo društvu, a osobito državu, posložiti na dugoročno održivim temeljima nego da taj reset umjesto nas rade drugi.

Misao dana:
We’re all puppets, Laurie. I’m just a puppet who can see the strings.

Categories
Business eDržava Ekonomija Priroda i društvo

Što nam je Vlada točno dala (o ekonomskim mjerama)?

U iskrenom čudu promatram ove sindikalce koji komentirajući najave smanjenja plaća viču “Zašto baš sada i zašto baš nama“, zbog vlastitog psihičkog zdravlja nisam išao dalje od naslova ali se baš pitam jesu li ponudili neke očigledne i imalo smislene alternative. Isto tako se čudim i našoj Vladi koja je isproducirala brdo ekonomskih mjera (koje sam u više navrata nazvao homeopatijom), ali čisto intelektualne vježbe radi krenuo sam malo računati, zbrajati i oduzimati da vidimo što je to Vlada točno dala i kome (i, neusporedivo bolje pitanje: da li je uopće dala), rezultati i moji zaključci su u najmanju ruku zanimljivi.

Sindikalci; male pčele što kroz let u čudu gledaju svijet.

Kao prvu neposrednu mjeru, Vlade je ponudila odgodu plaćanja nekih poreza i doprinosa (u biti svih osim PDV-a), odgoda ima trajanje od tri mjeseca i nakon toga svi oni koji su korisnici te mjere moraju ili platiti poreze i doprinose koje su ili će akumulirati u prethodnom periodu ili moraju tražiti obročnu otplatu u sljedećih dvije godine uz neku kamatu. Ne vidim da je tu Vlada nešto osobito pogodovala bilo kome, kamatne stope su ionako nula ili blizu nje i sve obveze koje poduzetništvo stvori po toj mjeri moraju biti plaćeni. Dakle trošak je ostao, obveza je tu samo je plaćanje odgođeno za minimalno devedeset dana. Nikome nije ništa oprošteno ili poklonjeno. Proračunski prihodi ostaju neizmjenjeni iako se novčani tok (dospijeće) mijenja.

Druga neposredna mjera (ili splet mjera) a koju je u biti prekomplicirano nabrajati je kreditna aktivnost koja se provodi kroz komercijalne banke, HBOR i HAMAG. Kao i gore, u biti je riječ o najobičnijem kreditnom odnosu između onoga tko posuđuje novac i onoga tko prima, možda po posebnim uvjetima koji uvažavaju trenutnu situaciju, no when all is said and done, to je i dalje kreditni odnos, na novac se plaća kamata i taj novac se mora vratiti u nekom određenom roku a kredit/zajam se osigurava nekim kolateralima (u rasponu od zadužnica i mjenica, preko zaloga na zalihe i opremu do nekretnina ili možda čak zaloga na nenaplaćena potraživanja). Ove mjere su podložne nekim odlukama, odlučivanjima kreditnih odbora, bonitetima, vremenski su dugotrajne i nema jamstva da ćete novac dobiti ako i aplicirate za njega. Nadalje, i ovo je u stvari najbitnije, ako i kada bude isplaćen ovaj novac uopće nije proračunski novac nego novac koji se nalazi u bilancama HBOR-a i banaka (dok HAMAG odrađuje posao za koji je ionako predviđen). Dakle da ponovimo, sporo i razgovjetno, za one sindikalce koji sporije (ili uopće) ne kopčaju; država nije nikome ništa dala, nema troška u proračunu, nema manjih prihoda (u stvari bi mogli argumentirati da će prihodi proračuna biti veći).

Kako su nastale Vladine mjere?

I tu dolazimo do jedine mjere kroz koju poduzetnici primaju neki novac od države – mjere za sufinanciranje neto plaće. Kao prvo, uočite da se mjera zove “sufinanciranje neto plaće”, što znači da država plaća dio neto iznosa koji se isplaćuje zaposlenom. Kasnije, iz razloga koji su dijelom očigledni a dijelom logističko-administrativna noćna mora, odlučeno je kako se isto odnosi i na pripadajuće doprinose koji bi se na taj iznos morali platiti. Uočite da se to odnosi samo na doprinose i porezi nisu spomenuti i to zato jer je osobni odbitak u RH u ovome času 4.000kn mjesečno po zaposleniku pa se na taj iznos ionako ne plaća porez iz čega slijedi da se nema što od poreza oprostiti sve kada bi i htjeli. Mjera traje najviše 90 dana (zasada, vidjeti ćemo kuda će nas budućnost odvesti) i po novinskim napisima u ovome času je ta mjera zatražena za 550.000 zaposlenih (u članku se problematizira pitanje onih koji imaju manju plaću od sufinanciranog iznosa ali to za sada stavimo po strani). Plaća za ožujak koja se isplaćuje u travnju je sufinancirana do 3.250kn, dok će plaće za travanj i svibanj biti sufinancirane sa 4.000kn po radnom mjestu. Kada to malo raščlanimo po stavkama to vam izgleda otprilike ovako:

Struktura sufinanciranja neto plaće.

Kao što vidite, ukupna suma koja se očekuje nakon isteka devedest dana je skoro pa okruglo 9 milijardi kuna. Ali mislim da treba malo pogledati pod povećalom taj ukupni iznos. Plaćanja poduzetnicima će iznositi 6.2mlrd kuna i taj iznos ide na rashodnu stranu proračuna. Istovremeno, ovih 2.8milijardi doprinosa se u biti odnosu na prihodnu stranu proračuna, dakle to je percipirani prihod državnog proračuna (konkretnije, doprinos za mirovinsko i zdrastveno). Mislim da s ovim doprinosom za mirovinskog koje država “sufinancira” u najmanju ruku treba biti oprezan jer država neće taj novac nikome uplatiti, dakle udio mirovinskog doprinosa u prvi stup neće nitko uplatiti u vaše ime, jednoga dana kada budete išli u mirovinu oni će doista računati ova tri mjeseca kao vaš staž, ali iznos uplata za ta tri mjeseca će biti i dalje nula kuna i iznos mirovine neće biti povećan zbog veće uplate u solidarni bunar prvog mirovinskog stupa – tako da u najboljem slučaju od ovih 2.823mlrd kuna doprinosa stvarni “minus” proračuna se odnosi na 16.5% doprinosa za zdrastveno koji u ovoj ukupnoj cifri sudjeluje s 1.127mlrd kuna. Država će ipak uplatiti II mirovinski stup (tako barem piše na stranicama RIF-a, nisam našao referencu na službeni izvor). Iako nije vrijeme da cjepidlačimo o tome što zdrastveni sustav točno radi u ovome času (i u kojem postotku kapaciteta, makar je jedan dio napet do maksimuma), mislim da nije sporno zaključiti kako je količina uobičajenih aktivnosti cijelog sustava (od primarne zdrastvene zaštite, laboratorijskih i drugih obrada, bolničkih liječenja i terapija – ovo nije link na domaći tekst nego na američki, ali nema razloga vjerovati da je kod nas situacija drugačija) drastično niža od uobičajenog, pa ni ovih 1.127mlrd kuna neće u cijelosti nedostajati. Naravno, plaće treba obračunati svima, u punim ugovorenim iznosima i na sve iznad ovog sufinanciranja i dalje treba prijaviti sve poreze i doprinose (a koje morate platiti kada istekne rok odgode plaćanja). Ako ste sretni, onda je vaša plaća iznad tog iznosa i dobiti ćete nešto povrh državnog sufinanciranja, a ako niste i ako je vaša tvrtka pogođena, onda ste vjerojatno već bili izloženi smanjenju plaće koje može biti privremeno dok traje kriza ali je puno vjerojatnije da punu plaću poput one za veljaču nećete vidjeti još dugo vremena. Privatni sektor nije imao puno izbora i morao se prilagoditi vrlo, vrlo brzo.

Pay me my money down.

Gore spomenuti sindikalci se dakle bune zbog ovih 6mlrd kuna “sufinanciranja” neto plaća, jer se novac dijeli privatnom sektoru a želi se oduzeti javnom (državnom, javnom, lokalnom). Oni smatraju da je riječ o nekom velikom ničim izazvanom poklonu ali imam dva protuargumenta (ili drugačija scenarija, kako to već želite nazvati).

Prvi od njih kaže kako je država odabrala, u pokušaju da spasi radna mjesta, napraviti sufinanciranje neto plaća kako bi spriječila masovna otpuštanja. 550.000 ljudi koji su zahvaćeni ovom mjerom predstavljaju otprilike jednu trećinu ukupne radne snage u našoj zemlji i makar je to totalno očigledno, postavlja se pitanje kakav ekonomski šok se dogodio i koji su njegovi pravi i potpuni razmjeri da je jedna trećina ekonomije u potrebi da joj se pomogne. Podsjećam da prosječna iskazana dobit trgovačkog društva, dakle udjela “ekstra profita” u ukupnom godišnjem prihodu društva sudjeluje s 3-6%. Na milijun kuna prihoda bogati kapitalist će prijaviti 60.000kn dobiti, na koju mora platiti 12% poreza na dobit, a prilikom isplate, na tu isplatu dodati još 12% poreza na dividendu/isplatu dobiti + pripadajući prirez, dakle od milijun kuna u džep, ako nema prireza, može spremiti 46.464kn godišnje (ili 3.872kn mjesečno), što teško da može pokriti vilu s bazenom ili skromnog Bentleya. Ako se vratimo na pitanje sprečavanje otpuštanja, poslodavci su naravno imali i imaju još uvijek priliku dati otkaz velikom broju zaposlenih, ti zaposleni bi potom završili na burzi gdje bi u prva tri mjeseca mogli dobiti naknadu koja smije biti najviše 70% prosječne neto plaće iz prethodne godine ili 4.369kn po osobi mjesečno (potencijalno je ovaj iznos danas veći, ali nisam našao službeni izvor) iz čega pak slijedi da bi trošak za državu bio oko 200 milijuna kuna mjesečno veći (2.403.170.000kn ukupne naknade na 550.000 ljudi) nego što će biti sada ovom mjerom sufinanciranja neto plaće (ako je 4.000kn, ako smo na 3.250, onda je to 600mil kuna, što je čista neto ušteda državi od milijardu kuna). OK, naravno da ne bi svih 550.000 ljudi dobilo otkaz i da, nemaju svi prosječnu plaću ali mislim da je jasno kako bi to bile ogromne brojke (a od opasnosti tog događaja i dalje nismo pobjegli). Državi je jednostavno jeftinije ponuditi ovo sufinanciranje nego se suočiti s kompletnim ekonomskim rastakanjem.

Drugi argument je puno radikalniji, sindikati kažu kako se “poklanja” novac, no u okolini u kojoj je ekonomija stala uz radikalnu upotrebu ručne kočnice i u kojoj je ogromnom broju zaposlenih doslovno zabranjeno obavljanje djelatnosti (dakle, da to nacrtamo sindikalcima – doslovno ne smijete otići u svoju tvrtku/dućan i otvoriti ga za kupce, ne smijete organizirati koncert ili nekome napraviti pedikuru), netko bi mogao argumentirati da je trenutno takvim poslodavcima nametnut 100% porez jer su prisiljeni plaćati plaću i doprinose za one djelatnike koji ne obavljaju nikakav posao i koji je stvaraju nikakvu vrijednost za tvrtku u kojoj su zaposleni i to ne krivnjom niti zaposlenih a još manje poslodavaca (analogno tome, isto to vrijedi i za ogromni dio državnog, javnog i lokalnog sektora), tako da mislim da je pogrešno ovo sufinanciranje nazvati “poklonjenim novcem” jednako kao što je pogrešno očekivati neku pretjeranu zahvalnost privatnog sektora. Posao države je da osigura nesmetano poslovanje i pravni okvir u kojem je moguće raditi. Ništa od toga trenutno nije izvedivo.

Ali, reći će sindikalisti, država je rekla da će kasnije otpisati određene iznose poreza i doprinosa (a na ove poreze i doprinose koji su iznad sufinanciranog dijela). Da, to je točno, ako imate dokumentirani pad prihoda 50% ili više onda ćete biti trajno oslobođeni plaćanja poreza i doprinosa, a ako vam je prihod inače veći od 7.5mil kuna godišnje, onda ćete plaćati obveze u postotku. Nekako si mislim da je ovo samo priznavanje očiglednog, jer ako imate tvrtku koja je u stanju preživjeti 50% pada prihoda onda tim ljudima treba dati medalju i plaćanje poreza i doprinosa je daleko od njihovog primarnog problema ili prioriteta. Puno tvrtki, imovine i radnih mjesta će biti nepovratno izgubljeno i ta bitka tek stiže.

Sindikalci lupetaju gluposti (ok, nismo od njih ni očekivali da budu imalo konstruktivni, nije im to u prirodi), ali ni Vlada se nije nešto iskazala. Ministri koji pohode televizije i daju intervjue ovih dana neumorno nabrajaju milijarde kuna ne razumijevajući da je onaj tko im je pisao taj šalabahter olako pomnožio kruške s jabukama, pozbrajao proračunske prihode i rashode, pridodao na sve i bilance banaka i svemu skupa nadodao pad državnih prihoda jer se država našla zatečena time da je ekonomija stala i da neće sustići proračunske planove. Objektivno, od četrdeset i pet milijardi kuna s kojima se država hvali, gospodarstvo će ukupno dobiti oko 6mlrd (a solidan dio će ionako morati vratiti na razne načine), dok ostatak novca uopće ne postoji nigdje osim u mašti naših ministara i sindikalnih vođa.

Država se u biti po prvi puta našla u situaciji kao i tvrtke koje u njoj djeluju, odjednom i bez najave je izgubila ogromni postotak prihoda, a nije se u vremenima pijanstva i kiča pripremila za teška vremena koja su nam zakucala na vrata. U nekim drugim recesijskim vremenima bi digli PDV za koji postotak i jednostavno uzeli više, ali danas to više nije opcija jer smo dijelom po poreznoj presiji dosegli plafon, a dijelom zato što dodatnih 3% PDV-a od nule je i dalje nula. Stoga, nema alternative nego odrezati u najskuplji dio državnog aparata a to su njihove plaće.

Misao dana:
We the willing, led by the unknowing, are doing the impossible for the ungrateful. We have done so much, with so little, for so long, we are now qualified to do anything with nothing.