U proteklih nekoliko godina, u cijeloj seriji tekstova na ovom blogu (osobito u onoj koju sam nazvao „Konverzija nije obeštećenje“), obrazložio sam problematiku „švicaraca” do skoro pa posljednjeg detalja. Zato ću jučerašnji tekst Gojka Drljače uoči odluke proširenog vijeća Vrhovnog suda ostaviti za kraj kao povod, a ne kao metu. I to s jednom iskrenom uvodnom napomenom: njegov tekst je, za razliku od uobičajenog asortimana sponzoriranih kolumni i priopćenja Hrvatske udruge banaka pošten. Ne glumi nevinost. Otvoreno kaže da su banke kombinirale valutnu i kamatnu izloženost „ekstremno rizično”, da su bile „gramzive” i „nehajne”, pa čak korektno prenosi i ono što sami suci u procurjelim presudama Rev-278/2025 i Rev-834/2025 zovu „unutarnjim utjecajima na suđenje” (o tome kako se namještaju sudske odluke ću pisati kasnije, imam zanimljivih saznanja koje polako pretvaram u dokaze, ipak sam ja nekakav forenzičar). Ukratko, ugodno je nakon brda nemaštovitih i otvoreno sponzoriranih pamfleta čitati mudro napisani tekst, makar su teze u njemu pogrešne.
I baš zato vrijedi pažljivo gledati gdje tekst zapravo argumentira. A ne argumentira na razini činjenica (s njima je uglavnom sve uredu), nego na razini onoga čemu daje prostor i onoga što izjednačava, onoga što spominje i onoga što izostavlja spomenuti.
Provizija nije biznis nego za mnoge jedini put do obeštećenja
Krenimo od onoga gdje Drljača ima pravo. Pitanje odvjetničkih provizija je legitimno. Je li 15 ili 30 posto razmjerno trudu na predmetu „iz šprance” – pošteno je pitati. No odgovor nije u tablici postotaka (a ako ćemo iskreno, sa svim neizvjesnostima koje tekst potencira, postavlja se pitanje i smislenosti tog argumenta).
Iza ovih predmeta nisu apstraktni „dužnici”. To su obitelji koje su ostale bez domova, otišle u stečaj, izgubile zdravlje; brakovi koji su pukli pod teretom duga; a u najtežim slučajevima, a to treba reći bez uljepšavanja i ljudi koji bezizlaznuu situaciju s CHF jednostavno nisu preživjeli. Bez modela u kojem netko preuzme cijeli trošak i cijeli rizik (a to je upravo ono što Druga fundacija radi), golema većina tih ljudi nikada ne bi ni prešla prag sudnice. Nisu imali novca ni snage za desetljeće parničenja protiv protivnika s, doslovno, neograničenim pravnim proračunom.
„No win – no fee” dakle nije neki izmišljeni biznis model (niti je jedinstven za ovu situaciju), nego cijena toga da su vrata pravde uopće otvorena za nekoga tko je već sve izgubio. I plaća se isključivo iz pobjede, iz novca vraćenog od banke, iz njezine nepoštene dobiti. Usput rečeno: da su banke dragovoljno vraćale ono što su nezakonito naplatile, nijedna provizija ne bi ni postojala. “Industrija” koju Drljača problematizira nije uzrok ovog spora, ona je posljedica činjenice da banka ne vraća svoj dug dok je sud na to ne prisili. Moram i mali ad-hominem ovdje ubaciti (nadam se da ćete mi oprostiti jer to nikada ne radim), jer mi je beskrajno ironično da tekst na koji se ovdje referiram dolazi iz Jutarnjeg lista, medija koji je kupljen novcem doslovno zarađenim upravo na ovom načelu (a dalo bi se i strože argumentirati).
Aritmetika koju je nemoguće ignorirati
A sad malo o redovima veličine. Banke su u proteklih dvadesetak godina na ovom tržištu ostvarile preko 10 milijardi eura dobiti, gotovo u cijelosti iznesene stranim vlasnicima (društvena korist: minimalna do nikakva). Ukupna restitucija svih 30.000 oštećenih obitelji procjenjuje se na oko 900 milijuna eura. Provizije, uključivo i one Druge fundacije, pogreška su u zaokruživanju u usporedbi s bankarskim profitima.
Drljača, međutim, stavlja dužnikova odvjetnika i njegovih „finih 7.500 eura” na jedan kraj vage, a na drugi stavlja bankarsku milijardu, i očekuje da čitatelju to izgleda kao ravnoteža. To je usporedba kapljice i bazena. Ista operacija ponavlja se i u onoj simetriji „moralnog hazarda bankara i dužnika”, Gojko izjednačava instituciju koja je instrument sastavila i potrošača koji ga je potpisao. Autorstvo i potpis nisu ista krivnja. Cijela zaštita potrošača (Direktiva 93/13, ako ćemo pravnički) postoji upravo zato što te dvije strane nisu i ne mogu biti ravnopravne. Cijeli dijelovi prava se bave tim, skoro pa svima, očitim asimetrijama snage.
Konverzija nije obeštećenje (nikad nije ni bila)
Sad ono ključno, jer cijeli tekst počiva na jednoj tihoj zamjeni teza, poput šibicara koji u trenutku nepažnje mijenja kutiju ispod koje je kuglica. Konverzija iz 2015./2016. promijenila je budućnost duga, preračunala je buduće obveze kao da je kredit od početka bio u eurima. Restitucija o kojoj se (možda, moje informacije su malo drugačije) odlučuje 27. svibnja odnosi se na prošlost, na iznose već preplaćene po ništetnim odredbama, u godinama prije konverzije. Drugo razdoblje, drugi novac.
Zato „ni bolje, ni lošije, jednako” zvuči lijepo, a zapravo je klasična logička pogreška. „Jednako” je možda bila namjera zakona, ne i njegov učinak. A učinak je, srećom, mjerljiv: financijska vještačenja konzistentno daju omjer konverzije i punog obeštećenja oko 1:4, a u konkretnom predmetu pred vijećem točno 1:3,93. Prevedeno: konverzija je prosječnom potrošaču vratila otprilike četvrtinu onoga na što ima pravo.
Da ponovim analogiju koju sam već koristio, jer je nakon svih vještačenja postala doslovna: kad vam lopov ukrade 4.000 eura, „ravnoteža” nije sudski nalog da lopov zadrži tri tisuće a vama vrati jednu. Ravnoteža je povrat u punom iznosu. Sve ostalo je samo uljudnija riječ za zadržavanje plijena.
I tu se tekst sam objesi o vlastiti argument: priznaje da „nije dovoljno jasno definirano ostavljaju li ništetne odredbe prostora za daljnje tužbe”. To je priznanje da pitanje nikad nije bilo zatvoreno, a otpada i teza da potrošač grabi nešto „dodatno”. Cijeli teret nosi ta jedna riječ, „dodatno”, koja zakonitu naplatu pretvara u pohlepno dupliranje. A ne radi se o „još jednom” obeštećenju povrh punog. Radi se o tri četvrtine izvorne štete koje proces konverzije nije ni dotaknuo.
Tko ovdje zapravo traži da bude plaćen dvaput?
A kad smo već kod „dodatnog” i „opet”: prevrnimo tu optužbu, jer je poslana na krivu adresu.
Banke su za troškove konverzije već jednom obeštećene, od države, kroz nagodbu i arbitražne postupke pred ICSID-om vođene protiv Republike Hrvatske. Tu nagodbu uredno konzumiraju već godinama. Ako sada Vrhovni sud dopusti da, pozivajući se na tu istu konverziju, zadrže i ono što su uzele od potrošača, banke za jednu te istu stvar naplaćuju dvaput: jednom od poreznih obveznika, drugi put od oštećenih obitelji. „Opet” dakle nije riječ koja opisuje dužnika. To je riječ koja precizno opisuje banku.
I da stvar bude potpuna: po međunarodnom računovodstvenom standardu IAS 37, banke su za te sporove odavno morale rezervirati sredstva, što znači da su im profiti već umanjeni za očekivani gubitak. Presuda u njihovu korist ne bi „održala ravnotežu”; ukinula bi rezervacije i digla im dobit za nekoliko stotina milijuna eura u jednom potezu. To nije pravna ravnoteža, to je računovodstvena operacija uvećanja profita. Klasični „too big to be held accountable”.
Ovo nije hrvatski izum
Tekst suptilno sugerira i da je riječ o lokalnoj pravosudnoj anomaliji koju je stvorila odvjetnička industrija. Istina je upravo obrnuta. Načela na kojima stoji restitucija CHF kredita, ništetnost nepoštene odredbe, nemogućnost odricanja od prava čiji opseg ne poznaješ, zabrana da se nepošteni stjecatelj okoristi vlastitom nepoštenošću nisu hrvatska domišljatost. To je sama osnova, jedan od temeljnih stupova kontinentalnog, rimskog prava, gotovo identično formulirana u svim zemljama europskog pravnog kruga.
Isti instrument, isto kršenje, isti ishod prepoznati su u Mađarskoj (gdje je Sud EU-a već potvrdio puno obeštećenje neovisno o konverziji), u Poljskoj (Dziubak i lavina presuda u korist frankowiczy), u Španjolskoj (hipoteke „multidivisa”) i u Francuskoj (BNP Paribas Personal Finance, tzv. „Helvet Immo”). Presudi li VSRH za banke, Hrvatska neće braniti neku svoju osobitost, bit će europski izuzetak koji se opire odavno utvrđenom načelu. A kako takvi izleti završavaju, već smo vidjeli na Hann investu (VSRH je unaprijed znao kamo ide ECJ pa je svejedno presudio suprotno – i bio preokrenut).
Znali su da je CHF toksičan – zabranili su ga sami sebi
Najbolji dokaz da CHF nije nesretna tržišna slučajnost dolazi iz matične zemlje dobrog dijela ovdašnjih banaka. Austrijski regulator (FMA) još je u listopadu 2008. uveo de facto zabranu novog plasiranja kredita u stranoj valuti građanstvu, uz obrazloženje da takvi krediti nisu prikladan masovni proizvod za kućanstva. A iste te bankarske grupe u međuvremenu su isti taj proizvod i dalje gurale preko svojih podružnica po srednjoj i jugoistočnoj Europi, uključujući i Hrvatsku, dok ih je matični nadzor (OeNB i FMA) godinama „disciplinirao” tek neobvezujućim „smjernicama”. Dakle: proizvod proglašen neprikladnim za vlastite građane, prodan je našima. Teško je zamisliti čišću ilustraciju asimetrije i bolju definiciju očigledne nepravde za koju su banke “znale ili morale znati”.
Vrijeme radi za banku
I da se ne zavaravamo, čak je i puna restitucija ovdje samo djelomična pravda, jer banke tim novcem raspolažu i na njemu zarađuju gotovo dvadeset godina. A mehanizam koji bi to trebao ispraviti, zatezna kamata, kod nas u odnosu s potrošačem iznosi svega oko 5,15 posto – niže od prosječne kamate na same kredite (oko 5,5 posto) i opasno blizu stope inflacije (posljednji prolazni rezultat je 4.8%). Posljedica je apsurdna: svaka godina odugovlačenja banci na svakom neisplaćenom euru donosi nekih sedam centi, dok obeštećenje koje potrošač na kraju dobije nagriza inflacija. Banka, ukratko, profitira i kad gubi. Zato je „pravna sigurnost”, proglašena „jedinom preostalom važnom dimenzijom”, zapravo uljudan poziv na odgodu, a odgoda je ovdje sinonim za prihod banke.
Pravna sigurnost koja ide u krivom smjeru
I za kraj te famozne pravne sigurnosti: pozivanje na konačnost uvijek, ali baš uvijek, ide u korist onoga tko trenutačno drži novac. A i sam argument se ruši: 30.000 neriješenih tužbi i podijeljena vijeća samog Vrhovnog suda jesu nedostatak pravne sigurnosti (a i o tome kako su podijeljena bi se dalo razgovarati). Sigurnost se ne postiže rušenjem prakse, nego njezinim ujednačavanjem, a praksa je već danas ujednačena: 84,7 posto dosadašnjih presuda ide u korist potrošača (gotovo identično kao nekad kod nekonvertiranih kredita, koji su s istih 85 posto konvergirali prema 100). Sud koji bi odbacio gotovo 85 posto vlastite niže prakse, koju su neovisno stvorile stotine sudaca širom Hrvatske, ne bi stvorio sigurnost, stvorio bi presedan neobjašnjiv ijednom pravnom logikom, i (sva je prilika) kratka vijeka pred Ustavnim sudom i Strasbourgom.
Pitanje pred proširenim vijećem VSRH stoga nije jesu li dužnici pohlepni (nisu, nitko nikome nije proglasio ništetnom odluku da se zaduži, nego konkretne odredbe koje je banka sama sastavila). Nije ni koliko zarađuju odvjetnici. Pitanje je staro koliko i rimsko pravo: smije li jedna strana zadržati novac za koji je sud utvrdio da ga je uzela nezakonito (i to nakon što je za isti taj trošak već jednom naplaćena nagodbom s državom)?
Drljača kaže da banke „nisu priča o nevinosti”. Točno. A iz priznate krivnje ne slijedi pravo da se isti trošak naplati dvaput, ni da se zadrže tri četvrtine plijena.
Odluka bi, pravno, moralno i etički trebala biti jednostavna. Hoće li i biti – vidjet ćemo.
Misao dana: The bank’s case rests on a single word — “again.” It just points the wrong way.
