Categories
Business Politika Priroda i društvo

Godina iza nas, godina ispred nas

Obično sam na kraju godine znao raditi nekakve inventure što se dogodilo ili što očekujem da će se dogoditi, u nekom trenutku sam prestao jer se problemi uporno ponavljaju i radimo malo ili ništa da promijenimo stanje. Ipak, da zapišem i sistematiziram misli evo jedne kraće verzije inventure, očekivanja i razmišljanja.

  • Godina je očigledno bila obilježena pandemijom, ipak, moramo biti iskreni kako je utjecaj pandemije na naše živote ipak sve manji i da smo našli na cijeli niz načina kako se prilagoditi ovoj situaciji. Moje mjerilo normalnosti su putovanja; u 2020. ih nije bilo uopće, u 2021. sam ipak putovao (niti blizu kao prije ili onoliko koliko bih želio ali se putovalo). Očekujem da će 2022. biti skoro pa normalna u tom smislu.
  • Puno sam razmišljao o tome i u biti mislim da je potrebno reći kako smo kroz ekonomske efekte pandemije prošli vrlo dobro. Vlada (ne moram naglasiti da se s njima duboko ne slažem oko većine odluka) je kroz subvencije uspjela održati većini ekonomije glavu iznad vode i bez većih posljedica. Napisao sam detaljni popis proračunskih rupa tamo početkom pandemije u 2020. i zanimljivo je danas to čitati i gledati gdje sam sve pogodio ili fulao (i razmišljati o tome koliko su prognoze ili analize poput te pomogle da se crni scenariji nikada ne dogode). Možda ne zvuči tako, ali to je doista iskreni kompliment Vladi (a ne dajem ih često).
  • Uz časni i nevjerojatni izuzetak te reakcije Vlade na pandemiju, u svim ostalim područjima u biti smo na istome ili stagniramo. Apsolutno smo nezainteresirani i/ili nesposobni pozabaviti se bilo kakvim suvislim promjenama (aka. reformama) neovisno o tome koliko smo ih se naobećavali ili koliko se one od nas traže.
  • U 2022. godinu ulazimo bez poreznih promjena; naravno da tražimo nova rasterećenja, ali ako malo bolje pogledate i usporedimo to s našom neposrednom okolinom ili ostatkom EU, objektivno mi i ne stojimo toliko loše s poreznim teretom. Problem koji nas muči (a to je ovaj s kojim nikako da se razračunamo) je prvenstveno problem naše neefikasnosti tj. neproduktivnosti. Dakle, fokus moramo prebaciti na podizanje učinkovitosti a manje na to da za malo rada dobijemo više. Ideja bi bila kako unutar postojećeg okvira proizvesti više, prostora ima u nedogled.
  • U 2022. nas uz malo sreće očekuje ulazak u Schengenski režim – nije to neka velika pobjeda ali će veseliti da se kroz granični prijelaz provozamo bez zaustavljanja, to mi se čini kao neka simbolična granica koju treba srušiti da punim plućima počnemo vjerovati da smo dio Europske unije, a ne samo nekakvo slijepo crijevo koje su prikvačili jer manje boli dok smo unutra nego dok smo vani. Nešto slično je i s eurom, mi nikada nismo imali pravu i istinsku domaću valutu, sve što imalo vrijedi smo oduvijek kupovali ili u glavi čuvali u njemačkim markama ili eurima. Ekonomija nam je toliko ovisna i u toj mjeri indeksirana u odnosu na euro da je jednostavno blesavo opirati se. Puno ćemo uštedjeti prelaskom na euro i puno novih mogućnosti otvoriti (i da, biti će onih koji će loviti u mutnom i pokušati zaraditi ali ako budemo dovoljno pametni i to se može zaustaviti ili smanjiti na nekakvu prihvatljivu mjeru koja uz inflaciju koja ionako dolazi, sa ili bez eura, može to sve skupa lijepo popeglati).
  • Ipak, ima nekoliko područja s kojima smo tradicionalno slabi. Zdravstvo je posebni i osobito bolni problem, dugogodišnjim kadroviranjima pretvorio se u medicinsko krilo vladajuće partije i uglavnom služi za cementiranje postojećih odnosa bez ikakvog kvalitativnog pomaka. Promatrajući prihode našeg zdravstva, nije teško zaključiti kako su doprinosi nešto veći nego u ostatku Europe i vjerojatno balans moramo tražiti u racionalizaciji sustava (uklanjati viškove, osobito administrativne) kao i povećanju baze onih koji actually plaćaju doprinose (jer smo i tu na dnu Europe; broj pacijenata je fiksan i neće se mijenjati, ali broj onih koji plaćaju doprinos je premalen). Nema logike da imamo relativno skup ili među najskupljim sustavima u Europi, a istovremeno imamo loše rezultate tog istog sustava (pogledajte samo smrtnost od Covida, ne možemo/ne smijemo baš sve “viškove” podvesti pod glupost ljudi koji su se odlučili ne cijepiti).
  • Spominjanje zdravstva teško može proći bez stožera i pandemijskih mjera i kampanje (ne)cijepljenja. Nekonzistentnost odluka i mjera koje su same po sebi velikim dijelom bile nelogične i međusobno kontradiktorne, dodatno su urušene selektivnim pristupom gdje negdje vrijede a negdje ne vrijede, te naravno bez ikakvih imalo suvislih kontrolnih mehanizama da se te mjere doista i provode. O cijepljenju i broju ljudi kojima elementarno obrazovanje nije uspjelo pomoći objasniti koji je smisao cijepljenja bolje da i ne govorimo, baš kao i količini novonastalih digitalnih proroka koji najvijaju za jednu ili drugu stranu (od kojih su, barem meni, ovi iz “anti” tabora osobito glasni u svojoj gluposti i kratkovidnosti).
  • Ako ste pratili, jedan sam od osnivača Udruge obveznika obaveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova. Fascinantno mi je da četvrtinu naših mirovinskih davanja već dvadeset godina spremamo u OMF-ove dok objektivno imamo vrlo malo uvida u to kako oni posluju i s kojim rezultatima. Smatram da ima punoooo prostora da budu uspješniji, da budu transparentniji u svojem poslovanju, ali i da treba jasno identificirati i kazniti “disgresije” proteklih razdoblja kako bi spriječili da se isto ponovi. Tijekom 2021. godine napravili smo iznimno detaljnu analizu mirovinskog sustava (s time da je sve skupa jedna velika spojena posuda i nije moguće promatrati samo OMF-ove već je potrebno promatrati daleko veću sliku), o samoj analizi i nekim (mojim) zaključcima ću pisati uskoro, a samu analizu na svih svojih 140 stranica možete pronaći na stranicama udruge. Promjene u mirovinskom sustavu nas čekaju u 2022. godini i nadam se da će neki od naših zaključaka pronaći put do zakona, a sve kako bi jednoga dana mirovine bile veće (jer kako je sustav postavljen danas, to se neće dogoditi; neće propasti ali neće biti bolje).
  • Pravosuđe je također tradicionalna bolna točka naše države. Pravda koja je isporučena s puno godina zakašnjenja nije pravda. Korupcija se razmahala u razmjerima koje čak i zatvoreni Ivo Sanader promatra sa zanimanjem i iskrenim čuđenjem. Apsolutna nespremnost Vlade da se obračuna s korupcijom je također impresivna, kao što je to Mart Laar svojevremeno izgovorio Ivi Sanaderu u lice, potrebno je možda i Andreju Plenkoviću reći kako borba protiv korupcije počinje tako da i sam nisi korumpiran. Bavim se javnim nabavama i korupcijom sustava (skoro pa profesionalno) i uvjeren sam da bi čak i razmjerno jednostavnim odlukama mogli dramatično poboljšati sustav i smanjiti mito i korupciju vrlo brzo. Nažalost, ne vidim spremnost niti neku pripremu da bilo što učinimo po toj temi.
  • Obnova od potresa je posebna tema. Sve što imam reći o tome je da bi u bilo kojoj normalnoj državi Vlada odavno pala zbog totalnog i apsolutnog izostanka čak i najskromnijih mogućih rezultata u obnovi. Ludilo resornog ministra je duboko, ignorancija koju posjeduje nevjerojatnih razmjera, a debljina obraza i besramlja epskih proporcija. Fascinantno je gromoglasno ignoriranje države prema obnovi, ali i totalno pacificirani stanovnici čije se negodovanje jedva čuje; vrlo tužno.
  • Negdje putem smo izgubili i oporbu. To mi je totalni fenomen, ekipa se izgubila u vlastitom traženju i pokušaju utaživanja vlastitih i redom kratkoročnih interesa; i male i veće stranke rastaču se nevjerojatnom brzinom. Pokušajte promatrati saborske rasprave, svega je nekoliko ljudi u sabornici i kvaliteta diskusije je uglavnom na razini povremenih uvredljivih doskočica. Oporba nikako da shvati da su oni zaduženi da drže kvalitetu rasprave (od Sabora na niže), dok je na vlasti da odgovori na kritike i održava kvorum. Nažalost, od proteklih parlamentarnih izbora nismo do današnjeg dana čuli kvalitetnog iskoraka oporbe, niti u suvisloj kritici a još manje u kvalitetnom prijedlogu/protuprijedlogu. Konstruktivna i promišljena oporba bi dramatično povećala kvalitetu političkih odluka kroz pritisak na vladajuće. Ako mislite da sam neprijateljski orijentiran prema Vladi onda me morate pitati za mišljenje o opoziciji.
  • Zagreb je posebni problem, “gridlock” koji se dogodio traži mjesece ako ne i godine da se razriješi, nema tu prečaca (barem ne prevelikih). Kapacitet objektivno malene skupine ljudi koji su pobijedili zauzet je rješavanjem “Zagrebačke situacije” u kojoj imaju jako malo saveznika i veliki broj objektivnih i subjektivnih prepreka koje treba riješiti. Ne vidim da je dvadeset godina nereda moguće riješiti u kratkom roku, dapače, smatram da ćemo nered (osobito onaj koji je nastao u prostoru) rješavati i osjećati posljedice u sljedećih stotinu godina.
  • Treba spomenuti i famozni nacionalni plan oporavka i obnove (ili obnove i oporavka) gdje nam se obećavaju silne milijarde. Upravo taj “novčani” plijen je jako problematičan jer nas pohlepa za tim novcem paralizira u nasušnoj potrebi da se mijenjamo, dok korumpirani slojevi društva, gledaju načine kako se dokopati “besplatnih” novaca bez obzira na opće društvene posljedice. To prokletstvo da nikada ne bankrotiramo nas priječi da postanemo uspješno društvo jer nam nikada nije dovoljno loše da odlučimo da doista treba zasukati rukave, početi raditi i mijenjati navike.

Eto, to je otprilike sažetak situacije kako je ja danas vidim. Nisam od onih koji žele previše kopati po prošlosti jer u njoj ima malo dobroga i ništa bitno se neće promijeniti ako se njome bavimo, ali istovremeno mislim da moramo nešto naučiti i promijeniti način na koji funkcioniramo kako bi spriječili da iste greške (isti kriminal ako tako hoćete) ne ponavljamo u budućnosti. Ignorirajući mogućnost velike svjetske ekonomske krize (a samo jedno loše jutro nas dijeli od toga), budućnost nam je manje više skroz ružičasta (s elementima pojedinačnih tragikomedija) i moje žaljenje i pesimizam nije toliko usmjeren prema onome što jesmo (kao društvo) nego prema onome što bi po svim parametrima mogli biti.

Misao dana:
“Nell,” the Constable continued, indicating through his tone of voice that the lesson was concluding, “the difference between ignorant and educated people is that the latter know more facts. But that has nothing to do with whether they are stupid or intelligent. The difference between stupid and intelligent people—and this is true whether or not they are well-educated—is that intelligent people can handle subtlety. They are not baffled by ambiguous or even contradictory situations—in fact, they expect them and are apt to become suspicious when things seem overly straightforward.”

Categories
Business Ekonomija Priroda i društvo

Trošarine kao alat kartelizacije tržišta

Vjerojatno ste primjetili članke koji su popratili prijedlog novih (naravno, većih) trošarina na duhanske proizvode, a koji bi trebao stupiti na snagu od 1. ožujka ove godine. Ono što je posebno zanimljivo, jedinstveno i dosada nikada viđeno (a vidjeli smo do sada doista svašta), je struktura tog povećanja. I dok će pušači na prvu vikati kako je riječ o velikom povećanju, oni malo analitičniji će to povezati s najavom Britsh American Tobacco-a o odlasku iz Hrvatske. Meni se nekako čini da treba kopati dublje, te je ovaj prijedlog pravilnika dio puno veće pan-europske igre u kojoj smo mi samo pješčanik lobističkog eksperimenta koji nastaje kao rezultat zanimljive sinhronizacije interesa jedne kompanije i političkih ciljeva vlasti.

Kao što je to u gornjem linku lijepo napisano, trošarine se kod nas koriste za krpanje proračunskih rupa i do sada nije primjećena primjena neke prepoznatljive strategije prema proizvodima koji podliježu trošarinama. Ako specifično promatramo cijene duhana na razini EU-a, vidjeti ćete kako je raspon cijena prosječne kutije cigareta između 2.5 do 11.3 EUR, gdje je Hrvatska (ekonomski vjerojatno najlošije stojeća država) u donjoj trećini cijena (po odobrenom cjeniku Carine, prosječna cijena je 25kn na 308 registriranih proizvoda).

Ako pogledate prijedlog novog pravilnika, ono što je odmah vidljivo i što puni naslove je podizanje trošarina na grijane duhanske proizvode za impresivnih 75% (sa svega mjesec dana najave, toliko o predvidivosti poslovne klime). U kunama, to je povećanje s 800 na 1.400kn po kilogramu grijanog duhana i vjerojatno najveća trošarina na grijani duhan u Europskoj uniji i vjerojatno najveće povećanje na bilo koji duhanski proizvod. To ukratko znači da će nakon ovog novog povećanja, trošarina po kilogramu za grijane duhane biti 60% veća od trošarine za obične cigarete i to je ujedno najzanimljivi dio. Naime, ako promotrite trošarine u drugim EU zemljama na grijane duhane, one su uglavnom vezane na trošarine na cigarete (jedan kilogram duhana je oporezovan slično kao i jedan kilogram grijanog duhana, no kako je uložak grijanog duhana lakši od cigarete, porezni teret po jednom ulošku je cca. 30% tereta cjedne cigarete). Hrvatska je danas upravo na tom prosjeku, ali izgleda da ćemo se ovim povećanjem trošarine na grijane proizvode lansirati jednim potezom u sam vrh EU.

https://taxfoundation.org/eu-vapor-tax/

Konzumacija duhana je loša za zdravlje i postoji cijeli niz taktika koje države koriste kako bi prisilile pušače na manje štetne aktivnosti. Pametnom trošarinskom politikom moguće je potrošače usmjeriti prema manje štetnim proizvodima, to je politika poznatija pod nazivom Tobacco Harm Reduction. Iako ne postoje definitivni podaci o točnim omjerima, postoji konsenzus kako su grijani proizvodi manje štetni od klasičnih cigareta.

Čemu onda služi ovakav drastičan porast trošarina na grijani duhan? Zdravstveni razlog ne može biti jer podizanje cijene 8% štetnijem proizvodu (cigaretama), a 75% manje štetnom (grijanom duhanu) nikako nije logično. S druge strane, ne može biti ni fiskalni jer i malo veći postotak od ovih 8% na cigarete (koji je uzgred rečeno najmanji rast trošarina u EU ove godine) državi nosi više nego ovaj ogromni rast trošarine na grijani duhan, osobito ako znamo da grijani duhan drži svega 5% posto tržišta.

Trošarine je kao problem aktualizirao BAT, a u jednom od svojih govora premijer Plenković je direktno povezao najavu odlaska BAT-a iz Hrvatske s problemom trošarina. To je donekle čudan argument, budući da BAT-ova tvornica 80% svoje proizvodnje cigareta plasira u izvoz, dok istovremeno uvozi gotovo 90% sirovina pa je stoga pitanje trošarine za veliku većinu njihovog poslovanja neutralno ili u cijelosti irelevantno. Dapače, iz brojnih medijskih objava u zadnjih nekoliko mjeseci mogli ste naučiti kako BAT upravo muče grijani duhanski proizvodi (koje i BAT uvozi u Hrvatsku). Zašto bi BAT tražio povećanje poreza za proizvod kojeg i sam prodaje u Hrvatskoj? Čim čujete da netko sebi traži da mu država podigne porez, mislim da to zavređuje da se svi zapitamo što je stvarno na stvari. Još je čudnije, kakve veze ima tvornica s trošarinama na grijane proizvode kada ih uopće niti ne proizvodi. Ako je tvornica u egzistencijalnom problemu, tada su razlozi nešto drugo. Ono što doista žulja BAT je činjenica da njihova konkurencija drži 80% tržišnog udjela (većinom Philip Morris International), dok ukupna prodaja grijanih duhana raste svake godine u visokom dvoznamenkastom postotku uglavnom na štetu potrošnje cigareta. Za razliku od British American Tobacco-a, njegovi konkurenti na domaćem tržištu nemaju tvornicu koju bi mogli zatvoriti, pa nemaju niti polugu za pregovore oko trošarinskih modela. Tu je ključ zajedničkog djelovanja proizvođača i vlade koji će implementacijom ovog pravilnika trajno promijeniti odnose na tržištu, a pod općom i javnosti prihvatljivom porukom krpanja rupa u trošarinskom sustavu zbog kojeg država ostaje bez 200 milijuna kuna godišnje.

Gotovo identičnu medijsku kampanju je BAT posljednjih mjeseci provodio i u Rumunjskoj, ali je tamo uočena pretjerana sličnost ničim izazvane serije članaka pa je kampanja izgubila malo na vjerodostojnosti, a tamošnja je Vlada odbila BAT-ov prijedlog za povećanjem trošarina na grijane proizvode (a slični scenarij pritiska se dogodio i propao u drugim državama, ali je evo kod nas čini se uspio).

https://www.bat.com/group/sites/uk__9d9kcy.nsf/vwPagesWebLive/DO9PXEZ2

Zanimljivo, na samim stranicama BAT-a se navodi kako je njihov stav da oporezivanje treba reflektirati relativan rizik koji pojedini proizvod ima i kako bi pretjerano oporezivanje dovelo do umjetnog dizanja cijena i smanjenju motivacije pušača na prebacivanje na manje štetan proizvod. Tako da je ova taktika zalaganja za veće trošarine u koliziji s općim korporativnim narativom, dok je taktika prijetnje zatvaranjem ili prenamjenom pogona uobičajena i već viđena.

BAT želi zadržati i povećati svoj tržišni udio, a Vlada želi zadržati velikog ulagača i tvornicu pa stoga ne čudi novo pronađeni “kompromis” oko trošarina, osobito kada je izgledno kako će ove godine cijeli niz tvornica morati biti zatvoren (manjim dijelom kao žrtve pandemije, a dijelom kao posljedice desetljeća lošeg upravljanja uglavnom s državom povezanih društava).

Kako god okrenuli, činjenica jest kako je Hrvatsko tržište minijaturni udio ukupnog BAT-ovog koncerna i stoga gotovo nebitno, te kako se lobiranjem za povećanje trošarina na neke duhanske proizvode (gdje su neuspješni) pokušavaju promijeniti odnosi na tržištu, ali i kreirati zanimljivi i očigledno usamljeni presedan na razini cijele EU, a sve uoči revizije direktive 2011/64/EU koja se bavi ovim temama. Win situacija za proizvođača je očigledna, al ostaje pitanje kakvu je to garanciju BAT dao Vladi da će zadržati radna mjesta i na koji rok? Pisani dokument sigurno ne postoji jer bi to bilo u dubokoj koliziji s EU pravom, tako da naša Vlada u najboljem slučaju ima usmeno obećanje o nezatvaranju tvornice (o kojoj usput rečeno, teško da ćete pronaći koju informaciju na samim stranicama BAT-a, kada su kupovali tvornicu kupovali su tržišni udio a ne pogon), a to obećanje može trajati zauvijek, a možda samo koji mjesec, tek toliko da prođu prvi sljedeći izbori. Ovim pravilnikom se otvara i novi presedan – samo je pitanje vremena što će slijedeće tražiti od Vlade BAT, ili neka druga tvrtka koja će se ugledati u ovaj “uspješan” model pritiska, a bez konkretnog jamstva. I u konačnici, loša je ovo referenca za ulagače u Hrvatsku gdje ne znaš tko će ti određivati pravila po kojima posluješ, a znaš da se mogu drastično promijeniti preko noći.

Dogovor između dva subjekta kojim se podešavaju tržišni omjeri i/ili utječe na krajnje cijene i konkurenciju smatraju se kartelskim ugovorima. Istina je da rijetko vidite cijelu jednu Vladu kao dogovornu stranu, ali kod nas se svašta događa pa ni ovo nije neka velika iznimka (ako proizvodimo juhe, cipele ili brodove zašto bi duhan bio iznimka?). Ono što će tek postati zanimljivo je utjecaj te naše novonastale iznimke na ukupnom EU tržištu, a tu će se naši vlastodršci morati suočiti s nizom zanimljivih i potencijalno neugodnih pitanja, a ovisno o odgovoru će ovisiti njihova eventualna budućnost u Briselskim hodnicima koji loše podnose i dugo pamte pogodovanja ovakvog tipa.

Misao dana:
One of the saddest lessons of history is this: If we’ve been bamboozled long enough, we tend to reject any evidence of the bamboozle. We’re no longer interested in finding out the truth. The bamboozle has captured us. It’s simply too painful to acknowledge, even to ourselves, that we’ve been taken. Once you give a charlatan power over you, you almost never get it back.

Categories
Business Ekonomija Politika Priroda i društvo

Kolika bi mogla biti proračunska rupa i kako je zatvoriti?

Obzirom na pozornost koju je moj prethodni tekst proizveo, pomislio sam da je možda vrijeme da pokušam objasniti koliko će velika biti proračunska rupa u prihodima naše države, odnosno da pogledamo malo strukturu troškova/rashoda proračuna i da vidimo gdje bi to mogli uštediti (ili da barem kreiramo neku rang listu i očigledne kandidate za rezanje). Naša država nažalost nije osobito transparentna u svojem poslovanju i podaci solidno kasne, pa puno toga što će ovdje biti napisano je predmet manje ili više educiranog pogađanja, ponderiranja, zaokruživanja i pozivanja na zdrav razum. Za pretpostaviti je (a toplo se nadam), da makroekonomisti u Ministarstvu Financija ili HNB-u imaju neusporedivo ažurnije podatke te da su u stanju proizvesti puno točniji model/scenarij što će se događati u budućem razdoblju. Sve podatke koje ovdje prikazujem pokušati ću povezati linkom da sami možete provjeriti, a na dnu ovog dugačkog teksta (kojeg ću nadopuniti ako i kada pronađem greške) ću vam dati i moj excel kojeg sam koristio pa se igrajte sami.

Prihodi državnog proračuna za 2020. godinu, po onome kako smo ga izglasali u Saboru izgledaju ovako:

Državni proračun 2020.

Kada kažem kako država nije osobito transparentna, ona recimo mislim upravo na gornju tablicu, ako pogledate vidjeti ćete da postoji zbroj, praktički crna kutija u kojoj se nalazi 84mlrd kuna prihoda ali bez neke velike strukture. Primjerice, stavka Porezi na robu i usluge se sastoji od cijelog niza poreza poput PDV-a, cijelog niza trošarina, poreza na posebne usluge, poreza na korištenje dobara i ostalih poreza. Kolika su očekivanja za pojedinačne poreze i koji su točno odnosi možemo samo nagađati i povremeno pročitati točnije očekivanje u ponekom obrazloženju ili vladinom powerpointu. U samom excelu, cijela struktura je napisana ovako i to je to, to su svi detalji o tome koliko poreza će se prikupiti (ako netko zna gdje ima detaljnijih podataka neka mi dojavi):

84 milijarde kuna opisane u tri retka.

Ono što prvo upada u oči je skok u veličini državnog proračuna u odnosu na 2019. godinu, razlika je nešto veća od 9 milijardi kuna koje uglavnom dolaze iz poreznih prihoda (uočite da su porezni prihodi bili skoro pa isti za 2018. i 2019. godinu, dok su bitno veći za 2020. godinu – kako je to moguće nakon svih poreznih reformi u kojima smo navodno spuštali poreze). Izborna je godina pa se naštimavao rezultat kako bi se otvorio prostor za dodatno trošenje (a s činjenicom proračunske rupe smo se ionako trebali sresti nakon izbora), svejedno zanimljivo je vidjeti taj raskorak između očekivanog rasta BDP-a i rasta prihoda u idealnim i s današnje pozicije odavno zaboravljenim uvjetima. Ekonomistima i planerima proračuna je morala biti poznata činjenica kako cijeli niz parametara ekonomske aktivnosti u državi je već usporio ili značajno usporavao tijekom 2019. godine (vidi npr. bilten HNB-a, stranica 6, tablica 3, PDF).

Kad malo bolje razmislite, a o tome ću malo kasnije, mogli bi argumentirati kako je ukupni rast BDP-a od početka i već godinama počivao na smanjenju troška kamata na kredite (vidi gore spomenuti bilten HNB-a, slike 25-31), pa bi mogli reći da ono što su država, trgovačka društva i građani uštedili na kamatama bilo preusmjereno u potrošnju. Dakle BDP nije rastao jer smo proizvodili ili izvozili bolje i više, nego zato što smo trošili ono što nismo zaradili – čini se da nismo baš puno naučili iz krize 2008-2013. Fondovi EU-a su također dodavali benzina na taj dojam plamička rasta domaćeg BDP-a i u biti cijeli rast BDP-a možete svesti na “uštedu na kamatama na dug” i rast EU sufinanciranja. Ovo naglašavam zato jer su kamate krajem 2019. godine bile toliko blizu nuli da je bilo naivno očekivati da se rast baziran na tim uštedama može protegnuti na 2020. godinu (kako to lijepo piše u kaznenom zakonu, onaj tko je radio projekcije proračuna je “znao ili morao znati…“).

Da se vratimo na temu, odmah napominjem kako u prvoj tablici nema HZZO-a (zdravstva) koje ima svoju vlastitu i izdvojenu riznicu (koja je izdvojena iz proračuna s obrazloženjem ušteda u doba zadnje SDP-ove vlade). Po podacima iz financijskog plana (vidi PDF), HZZO je očekivao 27.5mlrd kuna prihoda (što odgovara odnosu prihoda od doprinosa za prvi mirovinski stup koji je 15%, dok su plaćanja za zdravstveno 16,5%). Zdravstvo je dosta komplicirano za pratiti jer se većina njihovog troška nalazi u proračunu HZZO-a, ali neki dijelovi proizlaze iz županijskih ili lokalnih proračuna (a konsolidirati 576 proračuna liči na Mission impossible). Ipak ne treba olako zbrojiti ni ovih 145mlrd kuna s 27mlrd kuna HZZO-a, jer HZZO državnom proračunu uplaćuje neke novce natrag što je u gornjoj tablici navedeno kao 7.4mlrd kuna iz “Prihodi iz proračuna”, tako da bi ukupni konsolidirani iznos države i HZZO-a bio otprilike 165mlrd kuna i s tim iznosom naša priča o proračunskoj rupi počinje.

Pad proračunskih prihoda i izvanredni rashodi

Prvu i najlakšu stavku koju možemo umanjiti iz prihoda proračuna je svakako prihod od poreza na dobit. Za 2020. godinu, predviđeni iznos je 9.4mlrd kuna. To ne znači da će državni proračun dobiti taj porez u času kada trgovačka društva prijave dobit jer postoji onaj famozni “predujam poreza na dobit” koje tvrtke plaćaju svaki mjesec. To znači da je u prosjeku, porez na dobit za 2019. godinu do sada plaćen i potrošen, društva su obvezna platiti neku razliku (od očekivane dobiti 2019 i stvarnog rezultata), te onda na temelju toga moraju plaćati predujmove do sljedećeg godišnje izvještaja. Ministarstvo financija je odgodilo predaju financijskih izvještaja do kraja lipnja pa nemamo stvarnih podataka kako su tvrtke doista poslovale u prošloj godini, ali je realno za očekivati kako će apsolutno svi pokušati umanjiti svoju poreznu obvezu za 2019. kako bi sačuvali cash rezerve. To je moguće na puno načina i uključuje rezervacije za nenaplaćena potraživanja, preko statutarnih i drugih rezervi, pa do odluke da se dio ili sva imovina ubrzano amortizira kako bi se umanjila dobit. Obzirom na trenutno stanje, za pretpostaviti je kako će kumulativno za 2020. godinu trgovačka društva iskazati gubitak te imaju pravo tražiti ukidanje predujmova poreza na dobit. Jedini koji će morati platiti porez na dobit su oni za koje očekujemo da će ostvariti dobitak u ovoj godini, a nekako mi se čini da je skoro pa jedini sektor koji će biti pošteđen ove ekonomske katastrofe su telekomunikacije, sve ostalo će biti u dubokom crvenom. Tako da ako uzmemo ukupnu dobit telco sektora iz 2018 (a to je 1.8mlrd kuna) i recimo 20% proračunskih prihoda koji su prikupljeni po toj stavci do kraja ožujka ((9.4mlrd ukupno – 1.8mlrd telco) * 20% = 1.52mlrd + 1.8mlrd telcoa = 3.3mlrd kuna). Dakle, samo na porezu na dobit možemo slobodno očekivati proračunsku rupu od cca 6.1mlrd kuna. Problem s porezom na dobit je i to što znamo da će se ta rupa sasvim sigurno protegnuti i na cijelu 2021 godinu, kao i na početak 2022. godine jer trgovačka društva smiju prenositi porezne gubitke (uz uvjet da sve minuse uspijemo pokriti i još ponešto zaraditi da bi se vratili na razine 2019. godine). Uočite da nisam spomenuo financijske institucije (koje mogu podešavati svoje rezerve bitno slobodnije od normalnih trgovačkih društava ali i koje mogu očekivati značajne udare zbog očekivanih bankrota trgovačkih društava i općenite nesposobnosti plaćanja stanovništva), niti farmaceutiku ili energetiku. Farmacija će vjerojatno biti u nekom plusu ali ona nažalost više nije značajni generator dobiti, a energetika je posebna priča. INA dio nafte proizvodi sama i pitanje je da li ju je u ovim okolnostima u stanju proizvesti rentabilno, dok rafinerija mora raditi sa značajno manjim kapacitetom (svi fiksni troškovi ostaju, a output vjerojatno na polovici očekivanog). Vrijedi spomenuti i HEP koji je garantirano kupovao struju dok je skupa a morati će je prodavati kad bude jeftina (nije da im se to nije dogodilo i ranije), a vrijedi spomenuti i druge državne mastodonte koji su parazitski sljubljeni s državnim proračunom poput recimo HAC-a, Jadrolinije i sličnih firmi ili Janafa (koji nema kome prevoziti naftu), a ne smijemo zaboraviti ni HŽ i Croatia Airlines koji i u dobrim vremenima ovisi o sanaciji države a kamoli sada kada štancaju milijunske gubitke svakog dana. Izvjesno je kako nas uskoro očekuje koja milijarda za sanaciju prethodno spomenutih perjanica državnog gospodarstva. Uz porez na dobit, svakako treba dodati odmah i porezni prihod na dividende (koje se oporezuju stopom od 12% + prirez), u prošloj godini u prvih 11 mjeseci plaćeno je 1.07mlrd kuna poreza pa mislim da je realno za pretpostaviti da će barem tolika rupa nastati ove godine (bankama i osiguravajućim društvima je zabranjena isplata dobiti, a ostali će brinuti za temeljnu likvidnost i vjerojatno iz tih razloga neće isplaćivati dobit).

Rezultati trgovačkih društava i organizacija u vlasništvu ili povezanih s državom.

U gornjoj tablici imate presjek očekivanih prihoda za one organizacije koje su naslonjene na državni proračun, sve one po planu s pozicije dobiti/viškova prohoda i mogućih transfera državi su u biti na nuli, planirani višak (vode, ceste, autoceste) u biti u cijelosti ide u otplatu kredita za koje je država jamac i uglavnom osim povrata kredita postoji i dio koji se treba refinancirati. To znači da iako je rezultat u plusu, s efektima krize i smanjenjem prihoda za očekivati je da će biti nužna dodatna državna intervencija i zaduživanje. Hrvatske Željeznice su po planu oko 1mlrd kuna u minusu i za pretpostaviti je kako će minus biti samo još veći (još 900 milijuna ide već sada Hrvatskim Cestama, Hrvatskim Autocestama i Autocesti Zagreb-Rijeka). Croatia Airlines je u gubicima i u dobrim godinama (pa se moraju koristiti dubiozni knjigovodstveni manevri kako bi se izbjegla državna pomoć), a ove nakon što je cijela flota prizemljena na tko zna koliko taj gubitak će se samo umnožiti (podaci su iz preliminarnog izvješća za 2019. godinu). Janaf i INA nominalno posluju pozitivno, no i jedno i drugo trgovačko društvo su prijavili manju dobit nego za 2018. godinu, što znači da su u pretplati po osnovi predujma poreza na dobit pa će neki deseci milijuni kuna morati biti vraćeni, tako da su i oni u biti trošak državnog proračuna (u ovoj godini). U ovoj tablici nema Hrvatske pošte koja također bilježi ogromni pad prihoda (cca. 50%) i vjerojatno će morati posegnuti za nekim vidom financiranja.

Sljedeći prihod proračuna o kojem treba govoriti su doprinosi na plaću i iz plaće (mirovinsko i zdravstveno) i ovdje situacija postaje komplicirana jer je teško i nezahvalno raditi projekcije što će se točno dogoditi. Ono što sasvim sigurno znamo je to da je država odlučila sufinancirati neto plaće kroz tri mjeseca za otprilike 550.000 ljudi i to prema kalkulaciji ukupno iznosi oko 2.43mlrd kuna (od čega za I mirovinski stup 1.16mlrd, a za zdravstvo 1.27mlrd kuna) i to je umanjeni prihod proračuna po te dvije stavke, no istovremeno imamo neočekivani rashod i to 386mil kuna na ime uplata u II mirovinski stup, odnosno 6.187mlrd kuna na ime sunfinanciranja neto plaća. Povrh ovih brojki treba dodati još nekoliko stavaka, naime sezonalnost zapošljavanja kojeg ćemo ove godine vjerojatno u cijelosti propustiti uključuje zapošljavanje cca. 70.000 ljudi. Ako konzervativno kažemo da su ti ljudi zaposleni na minimalac (a ostatak na crno), onda u šest mjeseci sezone možemo očekivati oko 219mil kuna manje mirovinskog doprinosa i 241mil kuna manje zdravstvenog. Nadalje, ti ljudi neće dobiti svoju plaću, pa je neće moći ni potrošiti što je cca. 234mil kuna PDV-a manje. Osim sezonaca, imamo i nezaposlene, trenutno gubimo oko 1.000 radnih mjesta dnevno i recimo da vrlo konzervativno predvidimo da će se brojka zaustaviti na 60.000 novo-nezaposlenih (što je jako optimistično, jer primjerice amerikanci očekuju cca. 20% nezaposlenosti do kraja svibnja). Samo da spomenem kako je registrirana nezaposlenosti na vrhuncu posljednje krize 2012-2013 godine bila 345.112 nezaposlenih, što je više nego dvostruko od trenutne razine (i ako bi htjeli to uzeti u obzir onda bi umjesto 60.000 u tablicu trebali utipkati 210.000). Tih optimističnih 60.000 nezaposlenih (a za pretpostaviti je da su bili na nešto većim plaćama), umanjuju doprinose za zdravstvo za cca. 198mil kuna, a mirovinsko 180mil kuna, stvaraju novi trošak HZZ-u u visini od cca. 960 milijuna kuna (a koji nisu bili predviđeni). Pravi tsunami nezaposlenosti možemo očekivati u trenutku kada postojeće mjere sufinanciranja neto plaća isteknu (dakle tamo početkom srpnja).

Na sve ove gubitke u doprinosima za zdravstvo i I mirovinski stup svakako treba uračunati i očekivano smanjenje plaća po svim sektorima zbog udarca krize. Jako je teško kvalitetno (pa čak i metodom prst puta oko) predvidjeti što će se događati, no promatrajući različite članke, teško je ne doći do zaključka kako su rezanja plaća neminovna i kako su se već vjerojatno i dogodila u mnogim sektorima, pitanje je samo o kojem je iznosu riječ. Ako povjerujemo zavodu za mirovinsko koji kaže da na današnji dan imamo 1.529.905 zaposlenih i recimo njih 400.000 radi za državu ili u javnom sektoru (uključivo i jedinice lokalne samouprave), i ako povjerujemo sindikatima da se u javnom sektoru neće rezati plaće, preostalo nam je 74% radne snage kojima možemo smanjiti plaću a za te ljude je manje ili više nerealno da će im plaća biti vraćena na početne pozicije do kraja godine, a i možemo reći da računamo smanjenje od travnja do kraja godine. Dakle, ako za tu grupaciju ljudi smanjimo plaću svega 12,5% (dakle, ekvivalent da prosječnu neto plaću od 6.797kn koliko je ona iznosila u siječnju smanjimo na 5.946,50kn), tada je očekivano smanjenje prihoda od doprinosa za zdravstvo i uplatu u I mirovinski stup ukupno 3.634mlrd kuna do kraja godine.

I na kraju, ostaju nam samo prihodi od PDV-a i trošarina. Tu imamo nekoliko elemenata, kao prvo Vlada je omogućila plaćanje PDV-a po naplati za sva trgovačka društva bez ograničenja na maksimalni iznos godišnjih prihoda (i to je načelno vrlo dobra mjera, jer sada po prvi puta i država dijeli rizik naplate potraživanja). Obzirom da ne znamo koliko je tvrtki koristilo taj mehanizam do sada i koji postotak PDV-a je otpadao na velike tvrtke, mislim da konzervativno možemo reći kako je jednokratni šok za državni proračun u razini od otprilike 1 mjesečne uplate PDV-a. Prosjek plaćanja PDV-a u protekloj godini je 4.5mlrd kuna. To znači da je na plaćanje PDV-a dodan jedan mjesec i iako se u tom iznosu već nalazi jedan dio tvrtki koje imaju PDV po naplati, za pretpostaviti je kako će ove okolnosti napraviti veliki udarac za opću likvidnost pa mi se čini da nadodati iznos koji odgovara mjesečnom PDV-u nije pretjerana brojka (dakle ekvivalent da naplatu pomaknemo s prosječnih 42 dana na 72 dana). Osim pomaka u plaćanju, treba uračunati i drastično smanjenu gospodarsku aktivnost, a to je veliko pitanje kako procijeniti. Znamo da je turizam u prošloj godini donio nešto više od 10mlrd EUR prihoda (do kraja godine 10.5mlrd EUR, vidi tablicu H2), ako kažemo da su samo noćili ni nisu ništa drugo trošili i plaćali 13% PDV-a, ispada da je riječ o barem 9.75mlrd kuna (pod pretpostavkom da nemamo ove godine nijednog stranog turista). Ovo je vrlo blaga procjena jer je manji dio turističke potrošnje pod 13% PDV-a, većina restorana i kafića, goriva i robe koju mogu turisti kupiti naplaćuje 25% PDV-a, a čak i onaj dio koji se zamrači turistima na crno, i on u konačnici ode u potrošnju na koju je tipično 25% PDV-a. Svejedno, ako uzmemo samo polovicu tog broja i kažemo da je to očekivani gubitak u turizmu (a mislim da bi s današnje perspektive bili presretni da dostignemo 50% prošlogodišnjeg turizma kao što je Fitch napisao kada nam je prije dvadesetak dana skinuo kreditni rejting što je jedva bilo tko primjetio), a drugu polovicu pribrojimo smanjenoj domaćoj potrošnji i dalje smo na 9.75mlrd kuna proračunskog podbačaja. Ne zaboravimo i na drastičan pad cijena naftnih derivata koji s jednom solidnom brojkom sudjeluju u ukupnom PDV-u, ali i porazne brojeve fiskalizacije koji govore da je maloprodaja pala na praktički 1/3 uobičajenih tokova (neočekivana, makar birokratski uvijena, transparentnost Porezne uprave izgleda kao da nam zatvorenik iz tamnice morzeovim znakovima pokušava poslati poziv u pomoć).

Udjeli noćenja domaćih i stranih turista (ako slučajno mislite da će domaći gosti spasiti sezonu).

Što se trošarina tiče, ako kažemo da smo prometno tri mjeseca u čistom lockdownu (od javnog prijevoza na dalje, to se jasno osjeti na intenzitetu prometa), te da očekujemo da od turizma bude malo ili ništa, a znamo da u ljetnim mjesecima trošarina bude bude i 50% veća od “nesezonskih” mjeseci, mislim da ako zapišemo da gubimo svega jednu trećinu trošarinskih prihoda na gorivo da smo i dalje vrlo pažljivi i konzervativni. U 2018. godini prikupili smo 8.627mlrd kuna trošarina, pa ako kažemo da je trećina to ispada 2.588mlrd kuna.

Slika na kraju izgleda ovako:

Umanjenja Prihoda i Rashoda proračuna.

Ima cijeli niz drugih prihoda proračuna koje uopće nisam spomenuo a koji su spomena vrijedni punitelji državnog proračuna, od recimo posebnog poreza na motorna vozila (tko će osim vlade kupovati automobile u 2020.) i pripadajućeg PDV-a koji u najmanje pola iznosa nije odbitna stavka. A tu su i porezi na promet nekretnina, drugih trošarina (alkohol, pivo, sokove, duhan), ili prodaja državne imovine (nekretnina i udjela u društvima) – sve to je ili zaustavljeno ili će ostvarene prodane količine biti značajno niže od očekivanih.

Na samom početku teksta sam spomenuo problematiku pada kamatnih stopa, ako pogledate godišnji bilten HNB-a o bankama (PDF), odmah na stranici 10 biltena možete vidjeti strukturu kredita stanovništvu, otprilike 40% svih kredita su nenamjenski krediti. Izloženost banaka stanovništvu je bila na razini oko 140mlrd kuna u veljači ove godine (vidi tablicu 6. na stranici 25. godišnjeg biltena za udjel, a veličinu plasmana u excelu na ovom linku), 40% je cca. 56mlrd kuna i ako kažemo da je prosječna ročnost tih kredita pet godina, to znači da svake godine vratimo i posudimo cca. 11.2mlrd kuna nenamjenskih kredita. Nenamjenski krediti su potrošački krediti, one koje koristimo da bi kupili nešto za kuću i dom, možda kupili automobil ili obavili neku veću investiciju u kućanstvo (recimo da ste mali iznajmljivač, onda ćete iskoristiti takav kredit da bi financirali uređenje apartmana). Većina robe koju tako kupujemo je oporezovana s 25% PDV-a, pa kako ove godine vjerojatno neće uopće biti takvih kredita mislim da će i ovdje nedostajati nekih 2.24mlrd kuna PDV prihoda (ovo uopće nisam ni stavio u tablicu, ali samo da znate da i to prijeti kao smanjenje prihoda), osim toga, 11.2mlrd kuna smo vjerojatno mislili vratiti bankama nekom ekonomskom aktivnošću (npr. iznajmljivanjem apartmana), pa će sada naš redovni dohodak (ako ga imamo) a koji bi inače išao na potrošnju biti preusmjeren u povrat kredita bankama (double jeopardy).

Vrijedi spomenuti i tzv. neformalne radničke doznake, to je novac kojeg naša dijaspora vraća u domovinu ili kroz direktne bankovne doznake ili indirektno a koje HNB za 2018. godinu procjenjuje na 1.2mlrd EUR godišnje a koje će također pretrpjeti neke minuse budući da će naši gastarbajteri imati svojih vlastitih problema u državama u kojima se nalaze. Taj novac ulažu ili u svoju imovinu u domovini ili kao novčane pomoći njihovi roditelji i rodbina koriste za opću potrošnju. Realna je šansa i da će se neki od njih vratiti nakon gubitka posla i potencijalno postati trošak državnog proračuna.

Usput rečeno, ako je jedna trećina svih zaposlenih ušla u progam sufinanciranog osobnog dohotka, te je odjednom dobila veliki udarac na svoja primanja, onda je za pretpostaviti i kako je jedna trećina svih kredita koje su banke izdale građanima predmet dodatnog rizika i rezervacija banaka. Nema razloga vjerovati da je situacija imalo bolja s trgovačkim društvima. Uz svu kapitalizaciju naših banaka (koja doista jest solidna) i uz svu relaksaciju pravila procjena rizika koje je ECB i HNB dopustila bankama, lako bi se moglo dogoditi da će nužna rezervacija biti na ili blizu razine kapitala banaka (od čega neke naše banke već sada balansiraju na rubu kapitalnih pokrića).

Porez koji uopće nisam spomenuo i kojeg nema u tablici je porez na dohodak, to je porez koji je 100% prihod lokalnih proračuna (županija, gradova i općina) i kojime se oprezuje dohodak (plaća). Kako je naše ukupno opterećenje na rad među višima i kako nas to čini kao društvo nekonkurentnima, ono što se dogodilo (u nedostatku hrabrosti i vizije da se problem riješi dugoročno), naša Vlada je u više navrata proteklih godina povećavala neoporezive iznose dohotka te stvorila cijeli niz izuzetaka koji su doveli do toga da porez na dohodak plaća manjina onih koji ostvaruju dohodak (što malo ubije smisao poreza ako se mene pita). U okolini u kojoj će veliki broj ljudi dobiti umanjenje osobnog dohotka te će se i preostalom dijelu zaposlenih dohodak najvećim dijelom premjestiti u neoporezivo područje, postavlja se pitanje kako će se financirati jedinice lokalne uprave/samouprave? Po podacima o izvršenju za 2019. godinu i procjeni (još uvijek nisu dostupni podaci o izvršenju državnog proračuna za prosinac, odnosno konsolidirani proračun za zadnji kvartal), prihodi od poreza na dohodak su trebali biti oko 14.8mlrd kuna, primjerice samo grad Zagreb je očekivao 5.29mlrd kuna od ovog poreza (vidi proračun, stranica 2). Vlada je odlučila beskamatno financirati jedinice lokalne uprave i makar je riječ o zajmu, to objektivno jest jednokratni trošak državnog proračuna (koji će se možda vratiti u nekom budućem razdoblju). Mislim da će upravo JLS-ovi biti najviše i najbrže pogođeni ovom krizom i sva karikatura našeg teritorijalnog ustroja će isplivati na površinu. Ako JLS-ovima propadne samo 20% predviđenih prihoda, to je i dalje 3mlrd kuna koje im država mora posuditi (ali koji su trošak proračuna). Možda ćete se pitati zašto sam prihode od poreza na dohodak umanjio za 20%, a koji paragraf gore sam smanjene prihode od uplate u I mirovinski stup i zdrastveno procijenio na 12.5% – to je zato jer postoje porezne olakšice (za uzdržavanu osobu ili dijete) i neoporezivi primitak (gore spomenutih 4.000kn). Na prosječnu plaću u gradu Zagrebu plaćate 1.105kn poreza i prireza, dok na onu 12.5% umanjenu plaćate 768kn poreza i prireza (dakle 30% manje, što moju procjenu čini u najmanju ruku optimističnom).

Nažalost, ne postoji nešto što bi mogli nazvati konsolidirani proračun jedinica lokalne samouprave koji bi pomogli da shvatimo što će se dogoditi na lokalnim razinama, no pronašao sam tablicu lokalne države u vremenskim serijama. Ako pratimo logiku prihoda iz 2018 godine, ukupni prihodi svih 576 jedinica lokalne uprave u 2019. su bili oko 48mlrd kuna, od čega je nekih 20mlrd kuna poreznih prihoda (dohodak, imovina), 20mlrd su pomoći države (dakle ono što državni proračun predistribuira lokalnim jedinicama) i ostali prihodi su nekih 8mlrd (od čega su cca. 1.6mlrd koncesije, 1.2mlrd takse a ostatak od 4mlrd su “prihodi od slučajne prodaje na tržištu” – to je valjda ono kada Zagreb prodaje Bandićevom intimusu zemljište. Od rashoda, tu je 21mlrd kuna koja odlazi na plaće (dakle polovica ukupnog iznosa). Godišnje bujanje troškova lokalne uprave je oko 5%, pa se to onda odnosi i na plaće. Sasvim je jasno da će prihodi JLS-ova biti desetkovani a ovaj beskamatni zajam države (koji možda jest zajam JLS-ovima ali je vrlo definitivno jednokratni trošak državnog proračuna) dolazi s malom kvačicom, jer ako pažljivo slušate što ministar govori on kaže “kojima su uslijed odgode plaćanja i obročne otplate, povrata, odnosno oslobođenja od plaćanja poreza na dohodak, prireza porezu na dohodak i doprinosa, sukladno posebnom propisu kojim se uređuje opći porezni postupak, smanjeni prihodi“. Prevedeno, država će posuditi samo onaj iznos koji bi JLS-ovi dobili od plaća (a što trenutno ne dobijaju zbog odgoda), ali u tom zajmu neće biti iznosa koji pokriva razliku ambicioznih planova gradova i općina i grube stvarnosti (ništa od pokrivanja minusa, snađite se drugovi, zaradite plaću – ako možete).

Moramo spomenuti i potres u Zagrebu, izašao je članak o procjeni štete koja glasi impresivnih 42mlrd kuna. Naša Vlada, Sabor, ministarstva ali i bolnice, osnovne i srednje škole, fakulteti, instituti, muzeji, galerije i arhivi nalaze se uglavnom u centru grada i te stare austrougarske palače (i one starije) su pretrpjele puno štete. Iako se nadamo da je barem dio pokriven odgovarajućim policama osiguranja od potresa (a bilo bi zanimljivo malo proanalizirati jesu li ili nisu pokriveni i u kojoj mjeri), sasvim je sigurno da će biti potreban ogroman novac da se ti silni objekti dovedu u funkciju. Recimo da smo za tu namjenu u ovoj godini morali potrošiti skromnih 2mlrd kuna.

Moramo se dotaknuti same pandemije i troškova sustava jer tjedne isporuke pomoći u opremi i potrošnom materijalu nisu besplatne, trošak preuređenja, najmova i korištenja arena, bolnica i hotela za smještaj zaraženih koštaju i recimo da tu brojku zaokružimo na 1mlrd kuna. Po podacima koje imamo (a koji su manje više usmeni), samo na potrošni materijal za bolnice i liječnike trošimo u ovim okolnostima dodatnih 20mil USD mjesečno (140mil kuna mjesečno, u tri mjeseca 420milijuna kuna), dok povrh toga treba uračunati i novac nužan za testiranja (koja su zasada jako skromna, ali ako želimo dostići standarde nužne za slobodnije kretanje morati ćemo ih drastično povećati), a koja koštaju oko 100EUR po testu. Mi smo na samom začelju europe po broju testova, ali recimo samo da zaželimo dostići austrijske standarde moramo na testiranje potrošiti dodatnih 100mil kuna (na današnji dan).

Uopće nisam spomenuo sufinanciranje iz EU proračuna, ako pogledate prezentaciju Vlade (PDF, stranica 5) vidjeti ćete da očekujemo 18.8mlrd kuna prihoda od EU proračuna. Nekako si mislim da ako mi radimo rebalanse proračuna, rezanja, preslagivanja i sve što već ide, vjerojatno će se isto dogoditi i s proračunom Europske Unije, jer valjda je svima jasno da se novac EU proračuna mora od nekuda napuniti, od zemalja poput Italije, Francuske, Španjolske, Velike Britanije koje su žestoko zahvaćeni COVIDom, ili pak Nizozemske i Njemačke koji inače zagovaraju veliku financijsku disciplinu. Tako da se ne začudite kada i iz ovo smjera stigne manje od očekivanog (čudi me u biti da se o tome ne razgovara).

Kada sve ovo zbrojimo, dobijamo finalnu sliku utjecaja na prihode ali i dodatne i nepredviđene rashode proračuna (a ako detaljno pročitate sve što sam napisao, vidjeti ćete kako veliki broj potencijalnih umanjenih prihoda ili neočekivanih rashoda uopće nisam napisao):

31 milijardna manje prihoda, 13.5 milijardi više rashoda!

Samo da sumiram, gornji brojevi iz moje današnje perspektive izgledaju strašno i nadajmo se da su žestoko fulani (na sreću nisam ekonomist pa si mogu dopustiti slobodu interpretacije). Dakle, štogod da se desilo u sljedećim mjesecima, moramo vrlo, vrlo hladne glave odlučiti što je moguće napraviti, što se mora a što može spasiti i gdje možemo uštedjeti. I tu napokon dolazimo do rashodne strane proračuna.

Rashodi proračuna (i tko su kandidati za rezanje)?

Rashodi državnog proračuna su možda čak nešto detaljnije navedeni nego prihodi pa se nadam da će objašnjenje biti nešto malo kraće, u suštini, proračunski rashodi izgledaju ovako:

Kao što vidite, postoje dva bloka troškova, ovaj drugi se odnosi na kupovinu svega i svačega za potrebe države (nekretnine i druga imovina) i to je procijenjeno na 5.4mlrd kuna, dok je uvjerljiva većina sadržana u razredu 3 tablice. Prvo što upada u oči su troškovi za zaposlene, oni izgledaju da su pali u odnosu na prethodne godine, no to je zbog promjene metodologije evidentiranja plaća budući da su plaće u osnovnim i srednjim školama prebačeni na jedinice lokalne uprave. Ako pogledate gore spomenutu prezentaciju Vlade (stranica 12), vidjeti ćete da je 8.4mlrd kuna plaća sada sakriveno u JLS-ovima, a kako HZZO nije naveden u općem proračunu nego je izdvojen, ne bi smjeli zaboraviti ni njih. Nažalost iz financijskog plana HZZO-a je nemoguće procijeniti o kojem je iznosu riječ ali kako znamo da su obrazovanje i zdravstvo otprilike slične veličine možemo pretpostaviti kako je riječ o još 8.4mlrd kuna čime ukupna masa plaća iznosi 39.6mlrd kuna što je samo malo manje od 1/4 proračuna države i HZZO-a.

Za isplatu mirovina i socijalnih pomoći država je predvidjela 51.3mlrd kuna, od čega se 37.5mlrd odnosi na mirovine koja se isplaćuje prema 1.2 milijuna umirovljenika, od čega njih značajan broj dobija tzv. povlaštene mirovine (mirovine koje nisu stečene radom nego po nekoj drugoj zasluzi) pa otprilike 5% svih umirovljenika dobija nešto više od 20% ukupne mase mirovina (cca. 7.5mlrd kuna) i ostatak od 13.5mlrd su socijalne pomoći (usporedbe radi, za te novce bi mogli sufinancirati 550.000 radnih mjesta 6 mjeseci, ili njih 275.000 cijelu godinu).

Financijski rashodi (kamata za platiti) države za ovu godinu su otprilike 8mlrd kuna i to je ujedno trošak kojeg nije moguće dirati niti na njega utjecati i mora se platiti jer u protivnom država odlazi u default (bankrot) što nije opcija jer to efektivno onemogućava svaki daljnji pristup kapitalu. Također, treba znati da se po financijskom planu, država ove godine trebala zadužiti za oko 30mlrd kuna i to je ono što bi nazvali redovno re-financiranje tako da svako zaduživanje koje ćemo raditi ide povrh ovih 30 milijardi (čisto da ne izgubimo to iz vida). Istina je da će (vjerojatno) trošak kamata na refinanciranih 30mlrd i na sve ono što se dodatno zadužimo biti nešto manja a ukupni iznos puno veći pa će vjerojatno taj trošak u budućim godinama ostati sličan (što je vjerojatno jedina dobra vijest u cijelom ovom tekstu).

Ako se možemo složiti da će prihodi državnog proračuna pasti za gore spomenutih 31mlrd kuna, te da imamo izvanrednih rashoda od još 13.5 milijardi. To znači da se na postojećem proračunu otvorila rupa od 45mlrd kuna koju treba nekako zatvoriti novim zaduženjem (+ gore spomenutih 30mlrd kuna koje ionako dolaze na naplatu) – dakle lijepih i okruglih 10 milijardi eura. Pitanje je gdje se država može toliko zadužiti ako znamo da domaće banke, male kakve jesu, ne smiju prema nijednom klijentu biti izložene s više od 25% jamstvenog kapitala (i tu smo negdje vjerojatno blizu teoretskog maksimuma), znamo da ECB/HNB neće financirati državu te je manevarski prostor jako sužen i neki mehanizmi dostupni zemljama euro zone nam nisu dostupni. Nevjerojatan deficit koji se otvara morati će se pokriti kombinacijom rješenja, a koje će uključivati nova zaduženja (što je očigledno), preraspodjelom unutar postojećeg proračuna (što država već radi), rezanjem postojećih troškova (plaće i povlaštene mirovine, na vas mislim) a ako to sve ne upali onda ćemo morati početi kopati po ladicama da vidimo koje zaostalo obiteljsko srebro imamo (premda, tko bi htio kupiti gubitašku avio kompaniju koja ne leti, ili auto ceste po kojima se nitko ne vozi)?

Silom prilika, u svega nekoliko tjedana smo iz idilične ekonomske situacije stigli pred vrata općeg raspada sustava. Proračunska rupa s današnjim pogledom odgovara jednoj trećini državnog proračuna! Ako je ikada postojalo, sada je vrijeme da sve one hrabre reforme koje sakupljaju prašinu izvučemo van i implementiramo, jer puno je bolje da se resetiramo sami i pokušamo ovo društvu, a osobito državu, posložiti na dugoročno održivim temeljima nego da taj reset umjesto nas rade drugi.

Misao dana:
We’re all puppets, Laurie. I’m just a puppet who can see the strings.