Politika

Prije nešto malo više od dvije godine napisao sam tekst koji se zvao “Jedan vrlo osobni tekst o politici“. Nekako postoji očekivanje da će novinari biti neutralni u svemu onome o čemu pišu, a onda se to očekivanje prelilo i na blogere s čime se ja ne slažem. U tom tekstu vrlo sam jasno napisao gdje su moje političke preference bile u času kada se trebalo odlučiti za koga glasati na lokalnim izborima. Neke je to tada malo šokiralo (iako je moj stav ionako bio jasan i bez javne deklaracije), a mnogima se ipak dopalo – i nekako si mislim da je to bila ispravna stvar za napraviti i da je to trebalo učiniti.

Danas istu stvar radim i za lokalne izbore. Za mjesec dana biramo novog gradonačelnika i novu gradsku skupštinu. Moj glas će ove godine ići Josipu Kregaru, zato što smatram da način na koji se upravlja ovim gradom nije dobar i zato jer smatram da nam treba nezavisni kandidat koji može prodrmati ustajalu strukturu koja je već okoštala oko gradske uprave.

Ovo su prijelomni izbori jer se po prvi puta koristi direktni izbor gradonačelnika, uskoro treba ustrojiti i cijelu gradsku upravu po novom modelu i mislim da nam trebaju ljudi koji nisu političari. Kregar nije političar (iako je blizak politici), sudjelovao je u izradama mnogobrojnih zakona i osvjedočeni je borac za transprarentnost i protiv korupcije. Jedina meni poznata afera koja se veže uz njegovo ime je ona o kreditu iz Posmrtne pripomoći koji je u cijelosti vraćen i koji je bio sporan zbog toga što je bio dan pod povlaštenim uvjetima koje su uživali i ostali djelatnici posmrtne pripomoći u to doba.

Josipa Kregara i osobno poznajem kroz niz različith seminara i predavanja na kojima smo zajedno sudjelovali i nije osobita tajna da sam i sam svojim savjetom pripomogao njegovoj kampanji.

Lijepo Vas molim da ovo uzmete na znanje, te da sve moje tekstove ubuduće do isteka izbora promatrate kroz prizmu moje odluke.

Unatoč brdu optimističnih tekstova o Kregarovoj kandidaturi u proteklih nekoliko dana, smatram da su izbori daleko od odlučenog te da je Milan Bandić i dalje u žestokoj prednosti, da li se Zagreb umorio Milana i hoće li Kregar dobiti podršku glasača to ćemo tek vidjeti, no ako se ne pokuša nikada nećemo niti saznati.

Misao dana:
Make sure you have a different opinion and people will talk about you.

Obično bih krajem godine pisao inventure i prolazio arhive tragajući za tekstovima koji su obilježili proteklu godinu, no obzirom na teme o kojima pišem to se ionako pretvara u katalog promašaja i propuštenih prilika pa nekako nisam motiviran da istu pokoru odradim i ove godine. Umjesto toga, radije bih pisao o onome što nas čeka slijedeće godine, a što nije nimalo optimističnije ili ružičastije od onoga što smo ove godine prošli.

Ova slikica s lijeve strane je oblak riječi koje možete pronaći ovih dana na naslovnici pollitike (ako kliknete na link vidjeti ćete puno povećanu sliku koja je oštrija), nisam gledao starije datume, no čak i ne ulazeći u bit samih tekstova nije teško zaključiti koje riječi se najčešće spominju koje nam u stvari i najviše nedostaju: iskustvo, podrška, narod, organizacija, treba…

Proteklu godinu je u hrvatskoj obilježila nova/stara vlada, nekolicina hladnokrvnih ubojstava usred Zagreba i financijska kriza. U slijedećoj godini nas pak očekuju lokalni izbori i barem početak kampanje za predsjedničke izbore koji se moraju desiti 2010. godine. Ono što nas također očekuje je i financijska kriza (jer zasada smo ipak zahvaćeni samo marketinškim dijelom krize, dok prava kriza tek stiže).

Kao što je to vlada napravila i pred posljednje izbore, za očekivati je da će se sve i svašta desiti kako bi se obuzdali ili dobro sakrili efekti krize prije lokalnih izbora. Oni bi se morali dogoditi sredinom svibnja (17. svibnja da budemo precizniji). Pred posljednje izbore, vlada je organizirala cijeli igrokaz sa IPOom HTa čime je oštetila proračun za nekih milijardu-dvije kuna (ode jedan cijeli pelješki most :), isplatila je ratu umirovljenicima nekoliko tjedana unaprijed, a svemu tome je prethodilo smanjenje PDVa tiskanim medijima, učetverostručenje glasačkih mjesta u dijaspori te maestralno odigrana predizborna kampanja u kojoj je doslovce asimiliran HSP.

Može li vlada ponoviti istu priču još jednom? Hm, teško ali ne i nemoguće. Lokalni izbori su po svojoj prirodi puno kompleksniji od nacionalnih paralamentarnih i udaraca ispod pojasa i vrlo grube igre (demokracije kako je doživljavaju pojedinici) će biti u izobilju. Ukupno nekih 570+ kampanja će se održavati paralelno i pozornost medija će biti posvećena samo nekima (onim većima i neizvjesnijima; Zagreb, Split, Osijek, Istra, ili onima iz koje nam dolaze neki od postojećih dužnosnika koji time osiguravaju svoju bazu).

Oporba trenutno radi malo ili ništa po pitanju lokalnih izbora (možda i oni imaju “nevidljive radove” kao što ih ima Jure Radić na pelješcu?). Nekako se čini kao da su im zanimljivi samo predsjednički i parlamentarni izbori, dok ovi lokalni i nisu baš nešto – u čemu se po meni grdno varaju. Lokalni izbori osiguravaju elementarnu glasačku bazu i infrastrukturu nužnu za pobjedu na nacionalnim izborima (koji god oni bili). Gubitak lokalnih sredina definitivno nosi rasulo u redovima, a koje će se sasvim sigurno dogoditi (ako se ne varam, po SDPovom statutu oni moraju odigrati izbore u svojim lokalnim organizacijama najkasnije 6 mjeseci nakon lokalnih izbora – jedan čovjek = jedan glas) – tako da će totalno nova struktura (koja još nije zahvaćena u cijelosti “Zoran Milanović” valom) odjednom biti in-charge za predsjedničke izbore 2010.

Pitanje je uostalom i tko je uopće oporba u ovoj zemlji? HDZ je na vlasti, to valjda nije sporno. HSS-HSLS su prirepci koji drže štangu HDZu i posljednjih mjeseci je pala lokalna vlast u cijelom nizu jedinica lokalne uprave (od primjerice Zagrebačke županije, Đakova pa do posljednjeg pokušaja prošli tjedan u Velikoj gorici). HSP je u vrlo čudnoj poziciji i pitanje je što je od njega uopće ostalo jer Anto Đapić je u stvari trenutno jedina vidljiva manifestacija HSPa. Preostaje nam HNS i SDP, od čega HNS ionako smatram regionalnom strankom s izuzetkom da će Čačić pokušati navaliti na Zagreb (u čemu, pretpostavljam će spektakularno pasti jer Bandić i Čačić su u stvari jedna te ista opcija). Glede Zagreba, ono što je donekle izvjesno je da će doći do smanjenja utjecaja SDPa u skupštini te će Milan morati vlast dijeliti s nekim (hoće li to biti HDZ ili HNS je pitanje, no neki power share nam slijedi).

Ostaje nam SDP koji je pak po mišljenju mnogih pretih (odatle i naslov gromoglasna tišina) i dok ih ja možda i ne bi prozvao pretihima, sasvim sigurno bih se složio da oporbena stranka, osobito prva oporbena koja pretendira na to da preuzme vlast svoj oporbeni posao mora odraditi drugačije – kako to točno “drugačije” je kompleksno pitanje i nadam se da će SDP na njega odgovoriti uskoro. Moje je dakle mišljenje da je uspjeh SDPa na predsjedničkim izborima direktno povezan s uspjehom na lokalnoj razini.

Lokalni izbori se po prvi puta odigravaju po novim pravilima gdje direktno i neposredno biramo načelnike, gradonačelnike i župane. Neke statistike kažu kako 80% trenutnih vlastodržaca imaju gotovo sigurnu šansu reizbora, no na nekim mjestima se očekuje zanimljiva bitka, ono što sada znamo je da imamo situaciju u Splitu gdje Ranko Ostojić cilja na Kuretovu fotelju, ili pak na ured Istarskog župana kojeg opasno odmjerava Plinio Cuccurin i njegova udruga građana Ladonja. Kako bilo, izbori će biti personalizirani, iz čisto medijskih razloga pažnja će biti posvećena konkretnim osobama a daleko manje strankama ili programima i za očekivati je da će izmiliti desetine različitih redikula koji će barem cijelim tim izborima dati ton koji zaslužuju.

No, kada izborna zvona utihnu i krene razdoblje formiranja vlasti (i političkog plesa koji nakon toga predstoji), vjerojatno niti vlada više neće moći zadržati poklopac na loncu krize koji vrije. Ne znam da li ste ikada bili u blzini neke velike eksplozije, no ono što se desi neposredno prije (a uostalom to ste mogli primjetiti u filmovima) je da u jednome trenutku jednostavno nestane bilo kakve buke – nastane gromoglasna tišina i potom stvar eksplodira. Tako nešto bi nam se lagano moglo dogoditi u drugom kvartalu ove godine, a za to ima puno razloga. Hrvatska država mora u slijedećem razdoblju reprogramirati oko 8mlrd eur različitih dugovanja (što državnih, što bančinih, što privatnih) i pitam se tko će te novce posuditi? U prosincu je država posudila 5.1 mlrd kuna od banaka po kamati od 8%. Dok kamatne stope vani padaju, kod nas država posuđuje sa 8% kamata – kamata je cijena novca i odražava s jedne strane ponudu novca a s druge strane rizik posudbe. Ako država posuđuje s 8% što mogu očekivati gospodarstvo ili fizičke osobe? Banke koje su posudile navedenih 8mlrd kuna u ovome času čuvaju vlastitu likvidnost, pretpostavke su da će prvi kvartal zdravoga rast doći tek u drugoj polovici 2010, a kako ćemo mi preživjeti dotle kada nam je ravnoteža platne bilance bila bazirana na turizmu (koji pati u doba krize) i na stranim ulaganjima?

Ako se to desi, država ima nekoliko mehanizama da si pomogne. Jedan od njih je refinanciranje unutarnjim izvorima (što je država i inače radila posljednjih godina i pitanje je koliko je kapaciteta ostalo), drugi bi moglo biti otpuštanje rezerve (što je HNB već dva puta napravila u posljednjih nekoliko mjeseci i otpustila 12mlrd kuna u promet – 5.1 je otišlo državi, gdje je preostalih 7mlrd kuna je dobro pitanje). Treća opcija je zaustavljanje kapitalnih investicija, četvrto je neplaćanje dobavljačima (i ukratko povratak u 1998) dok bi sve ostale varijante uključivale otpuštanja u javnom sektoru ili pak odustajanje od vrlo bogatog socijalnog paketa kojim vladajući već godinama kupuju sebi glasove.

Tu u stvari dolazimo i do teme vlade. Moja je stara dijagnoza kako se naša vlada bavi kriznim managementom i u stvari sam reagira na vanjske podržaje dok uopće ne djeluje proaktivno u bilo kojem smislu. Jedan od problema s takvim stavom je i u tome što naša vlada ne reagira ili pomeće problem kozmetičkim potezima pod tepih čime problemi ne nestaju nego samo rastu i u nekome času se jednostavno mora dogoditi da stvar eksplodira i sve ode k vragu.

Narod, iz one gornje ilustracije čini se uopće ne mari za cijelu priču. Svima je čini se i dalje jako dobro i nema stvarnog razloga za promjene, dok na Šeksa, Bebića, MIlanovića ili Jandrokovića odvajamo skoro pa identične emocije kao i na Simonu Gotovac (ili na nekog drugog iz te plejade umjetnih zvijezda i zvjezdica). Gromoglasna tišina sindikata i radnika koje bi ovi morali povesti (i uostalom totalno pogrešno shvaćene uloge sindikata u modernom društvu), u cijelosti potkupljene inteligencije koja bi kao morala prokazivati pogreške vlasti ili oporbe koja je čini se, odlučila maknuti se u stranu i gledati tu nadolazeću totalku iz sigurnosti saborske fotelje – je zaglušujuća. Pa ako niste, kupite čepiće za uši ili stišajte televizor i promatrajte, jer dolazi zanimljiva godina.

Misao dana:
Što se desilo s trenutkom kada smo spoznali koncept smrti? Mora postojati taj trenutak. Vjerojatno negdje u djetinjstvu. Kada nam je prvi puta palo na pamet da ovako ne možemo zauvjek? Taj trenutak je morao biti zastrašujući. Morao se utisnuti u naše pamćenje. No svejedno, ne mogu ga se sjetiti. Uopće mi ne pada na pamet kada se to desilo. Mora da smo se rodili s intuicijom smrtnosti, čak i prije nego što smo znali da postoji riječ za to. Iziđemo van, krvavi i plačući, sa znanjem da bez obzira na sve smjerove na kompasu postoji samo jedan pravac. A vrijeme je njegova jedina mjera.