Categories
Priroda i društvo

Zagreb 2021!

Velika je šteta što je preminuo Milan Bandić, kao i mnogo puta do sada njegova smrt će biti isprika da se ne suočimo s dvadeset godina samovolje, beskrajne improvizacije i gradnje koruptivno-nesposobne mreže ljudi koji su u ovih proteklih dvadeset godina raspolagali i uglavnom uludo potrošili stotine milijardi kuna od čega je malo ili ništa poboljšalo opću kvalitetu života u gradu.

S dvadesetogodišnjom ostavštinom Milana Bandića razračunavati ćemo se sljedećih stotinu godina u pokušaju da nadoknadimo zauvijek izgubljeno vrijeme. Bez pravosudnog epiloga i gubitka izbora, neće biti prilike za političke i druge lomove koji su nužni kao pretpostavke čišćenja mulja koji se nagomilao posljednjih dva desetljeća kao i razlaza s modelom upravljanja koji je ovdje izrasao. Samo da se pro-očisti destilirana glupost i rodjački talog trebati će proći doslovno generacije.

I dok aktualni management grada vježba odgovore za USKOK, pokušajte napraviti inventuru što je napravljeno u gradu u tih često spominjanih šest mandata? Evo ja sam pokušao razmišljati i od prometa mi je ostao Domovinski most i Radnička, probijanje Branimirove, treća traka na Zagrebačkoj aveniji. Niti metra novih tramvajskih pruga, ali smo zato (uvijek iste) tramvaje kupili nekoliko puta, stotine kamera i sve veće prometne gužve. Nekontrolirano širenje parkirnih zona do mjere da je Zagreb postao jedno veliko parkiralište gdje je sve isto kao i ranije, samo što sada to morate platiti (nekad više, nekad manje ovisno o blizini izbora).

Sjetimo se šatora na trgu, sniježenja Cmroka i najniže skijaške utrke na svijetu, ljeta na Savi. Devastacije i zatiranja kulture u gradu, advent podobnih i plaćene nagrade. Zapitajte se što je napravljeno po pitanju školstva, zdravstva ili čak socijale?

Infrastruktura, što se desilo s vodovodom i njihovim milijardama, velebnim projektima Zagrepčanke, Gredelja ili hipodroma. Gradskih poduzeća i ureda čija je jedina funkcija uhljebljivanje podobnih. Što se dogodilo s Čistoćom, Jakuševcem i općenito gospodarenjem otpadom? Možete li nabrojati jedan jedini segment poslovanja grada za kojeg mirne duše možete reći da je napredovao posljednjih dvadesetak godina? Fontane, u tome smo dosta jaki – iako nemam ništa protiv ideje fontana, nekako si mislim da su fontane u formi u kojoj su nastale samo razmišljanje sada bivšeg gradonačelnika kako bi one morale izgledati. Eh, i naravno tu je gradnja i pregradnja, koja sama po sebi nije nužno loša i sasvim sigurno je dobrodošla jer se grad mora mijenjati i evoluirati, no gradnja bez plana i programa, gradnja koja pogoduje nekima i direktno šteti drugima, gradnja bez procedure i mimo zakona… Diskrecijsko trošenje javnog novca u sve samo ne u grad za koji su ti novci prikupljeni (a za besmislenu gradnju vlastitog imagea i uzvraćanja usluga koje nikada nisu trebale biti napravljene).

Potrošili smo dvadeset godina a da nismo sagradili suvisle strukture upravljanja gradom, da smo ih raširili poput ameba (i pritom ne bitno povećali opću inteligenciju ili institucionalno znanje), nismo iskoristili prilike koje su stajale na raspolaganju i u konačnici stagnirali kao grad i u svojem relativnom bogatstvu u odnosu na ostatak zemlje propustili graditi i sagraditi bolju zemlju u kojoj svi skupa živimo.

Nego, idemo baciti pogled na ono što nas čeka, tko su pretendenti na hladnu fotelju bivšeg gradonačelnika i jesu li svjesni vrućine mandata koji ih očekuje?

Imamo cijeli niz pretendenata na gradonačelničku poziciju, prva je istrčala tamo još prošle godine Vesna Škare Ožbolt. Osim što je pokušaj njezine kampanje izronio u prvi plan nakon navodnog hakerskog napada (kada političare ulove u nebranom grožđu to uvijek ima tri faze: to nije istina, to mi podmeću, hakirali su me). Šteta što nije bilo kičme priznati što se dogodilo (prepisali smo), a prepisali smo jer svojih ideja nemamo (što je jedna opcija) ili, puno problematičnija opcija – bili smo lijeni i površni. Vesna je bila bitna osoba tamo u devedesetima, nešto je šurovala sa Sanaderom kasnije da bi potom u cijelosti nestala i sada izronila. Ne vidim da je ona osoba koja na bilo koji način okuplja bilo koga, a po analizi programa vidimo da on i nije osobito originalan (jer, čak ni u prepisivanju nisu bili osobito originalni). Tako da je slobodno možemo zaobići.

Program je navodno prepisan od Mosta, moje je mišljenje da treba promatrati osobe koji su pisali program Mosta 2017. godine, a koji su ujedno i među osnivačima Vesninog DC-a jer tu ima poveznica koji se meni čine daleko logičnijim od hakiranja stranica. Mostove boje brani Zvonimir Troskot (lik koji i fizionomijom liči na Petrova pa ćemo ga ubuduće zvati MiniMe), lik bez boje, okusa i mirisa, poslan od minijaturne stranke arhaičnih stavova i primitivnih politika (a objektivno nakupine individualaca ugroženih od velikih stranaka), stranke s poviješću kompromitiranog (iako možda ne i korumpiranog) političkog djelovanja i objektivno bez ijednog smislenog lokalnog postignuća, a cijelo vrijeme glumeći da ima ideje i karizmu da povede cijeli jedan (vele)grad. Ajde, petica za hrabrost.

Tu je i Davor Nađi, donedavno dogradonačelnik Svete Nedelje, koji se preselio nedavno koji kilometar istočnije i odjednom stanuje u Zagrebu pa je valjda pomislio da je Zagreb prva sljedeća logična stepenica. Komično mi je slušati kada kaže da ima iskustvo u upravljanju gradom (koji je, u usporedbi s Zagrebom veličine manje mjesne zajednice), no mora mu se priznati da je za razliku od svih ostalih krenuo i napravio kakvu-takvu analizu gradskih financija. Bilo bi puno bolje da se više razgovara o tome što ovom gradu treba i ovo je apsolutno analiza na tom tragu. Bilo bi super da je razrađena na puno duži rok a ne jedne godine (jer neke od predloženih efekata ne možete ponavljati unedogled), a trebalo bi se pozabaviti i općom strukturom prihoda i njihovom održivosti kroz vrijeme (jer je proračun neodrživ i kratkoročno a kamoli dugoročno, ovogodišnji zagrebački proračun je školski primjer izbornog proračuna). Imam samo problem s ovim lupanjem po prirezu, naime nisam siguran da je smanjenje prireza nešto što želimo (ili, da to drugačije formuliram, ono što želimo nije nužno i ono što trebamo). Prirez je porez na činjenicu da želite živjeti u gradu koji pruža infrastrukturu i usluge koje na drugim mjestima jednostavno nisu dostupne. To je primjerice javni prijevoz, škole i vrtići, zdravstvo, visoko obrazovanje, blizina ekonomskog centra države i slično. Ako smatrate da vam to nije potrebno, onda odete živjeti negdje gdje takvog tereta (ali ni beneficija tog tereta) nema, primjerice u Svetu Nedelju. Fokus je mlada stranka liberalnog tipa i pokušava zauzeti prostor onih koji su u međuvremenu nestali (HNS) ili onih koji su se tijekom godina kompromitirali (HSLS) i ovaj njihov politički “stunt” treba promatrati kao pozicioniranje za neke buduće izbore, no svejedno mislim da bi bilo dobro da imamo par solidnih (neo)liberala u skupštini da propituju pijane milijardere otkuda je novac došao i kako se troši.

Ne smijemo zaboraviti ni Domovinski pokret i kantautora Miroslava – ne dirajte mi parking – Škoru, čovjek je prvo krenuo na poziciju predsjednika države, potom se pokušao kandidirati za premijera da bi sada bio zadovoljan i s pozicijom gradonačelnika. Očigledno je da je njegova politička karijera praktički od prvog dana silazna (nije li to genijalno, da si na vrhuncu moći bio u času kada si bio nitko i ništa) te očekujem da će nastaviti taj stabilni trend uzastopnih gubitaka.

Iako su to sve bitni minorni akteri, ne treba zaboraviti ni Bandićevu stranku i pokušaj da se Jelena Pavičić-Vukičević kandidira za gradonačelnicu. Jelena je još jedna tajnica koja se popela na velike visine, i svojom pojavom uglavnom personificira gradsku kadrovsku politiku. Nju se gura u gradonačelničku utrku ne zato da pobijedi, nego zato da ovima ostalima u rapidno rušećoj piramidi zagrebačke moći da šansu za časni uzmak i svojom kampanjom proizvede kakvu-takvu diverziju i dobije koji mjesec-dva-tri valjda u pokušaju da ekipa u pozadini pouništava dokaza koliko može, dočeka zastare koje teku i pronađu mjesto za strateški uzmak.

I tu negdje dolazimo do stvarnih favorita ovih izbora.

Prvi je svakako HDZ-ov kandidat Filipović (osloviti ćemo ga samo prezimenom jer ne očekujemo da se u ovoj predstavi predugo zadrži ili ostvari neki hvale vrijedan rezultat), lik kojeg su izvukli s rezerve rezevne klupe, jedan od onih likova koje nitko nikada prije nije primjetio a koji je gurnut na ovu poziciju jer je toliko neprimjetan da će mu gubitak izbora actually dignuti rejting na dugu stazu. Dolazi iz ekonomske frakcije HDZ-a koja žari i pali na ekonomskom fakultetu, dakle iz iste enklave iz koje je potekao i (tć) – o kojem, opako sumnjičim, ćemo vrlo brzo čitati na veliko. HDZ ima povijest neslaganja s Zagrebom (vidi pod Tuđman ili 101), te objektivno nema što osobito tražiti ovdje, no kako je ostatak pozicije/opozicije takav kakav je, ispada da i HDZ ima nekakvu šansu. Budimo realni, Plenkoviću Zagreb uopće ne treba ako ništa drugo zato što će po položajnoj renti eventualni pobjednik u Zagrebu potražiti njegovu glavu prvom prilikom. Ipak, nema velikih razloga za brigu, Zagrebački HDZ je tradicionalno disfunkcionalan i općenito u rasulu još od igara prijestolja između Plenkovićeve stranačke biro-aristokracije i Brkićevog klana, dok su ovi aktualni lideri ovdje samo u prijelaznom periodu dok se dovoljno ne kompromitiraju, a Plenković pronađe neke novije Ressler pionir-klonove (ostali zagrebački likovi su više koncentrirani da u najnovijim previranjima sačuvaju svoje leno nego da se eksponiraju u novim neizvjesnim bitkama). Plenkovića zanima samo da rezultat HDZ-a na lokalnim izborima bude bolji nego što je to bio prošlih nekoliko puta, pa ako se zalomi da kandidat uđe u drugi krug super (to je otprilike i platforma na kojoj su pokušali snubiti Damira Vanđelića). Danas je situacija naravno nešto drugačija i anonimni Filipović je odjednom ušao u prvu ligu, no i dalje, treba opravdati/prevladati dvanaest godina tihe ili glasne koalicije s Bandićem i neumornog dizanja ručica za takvo upravljanje gradom kao i žetončiće i neprincipijelnu koaliciju koja je Plenkoviću osigurala preživaljavanje. Kao dodatni komični moment (što bi ameri rekli insult to injury), vidim da se Filipović zalaže za transparentnost a protiv korupcije, što je, mislim da se svi možemo složiti, posebno smiješno kada dolazi od HDZ-ovca. Činjenica jest da je Bandić svojim odlaskom najveću uslugu napravio upravo HDZ-u, jer se sada HDZ uopće ne mora previše baviti nasljeđem svoje isprepletenosti s Bandićem tako da je Filipović, niti svojom krivnjom a još manje zaslugom odjednom postao favorit za drugi krug.

Drugi favorit je Joško Klisović, SDP-ov kandidat koji je, mogli bi reći sada već tradicionalno, postao tako što je čak i stranci koja ga je predlagala postalo totalno očito da prvi kandidat nije ujedno i onaj kojeg je moguće izabrati na slobodnim izborima. Naše političke stranke, a SDP tu nekako prednjači, imaju problem da ne razumiju kako sposobnost penjanja kroz stranačku hijerarhiju nema korelaciju s kasnijim izbornim rezultatima. Obzirom da je trenutno nezaposlen (nakon 692 preferencijalna glasa u doduše trećoj izbornoj jedinici), Joško se prihvatio ovog posla i vidjeti ćemo da li je to samo privremeni angažman ili se može pretočiti u dužnosničku fotelju. Na papiru, osim zajedničke prošlosti s aktualnim predsjednikom u MVEP-u, ima i drugih postignuća i naizgled besprijekornu karijeru – uglavnom birokratskog tipa. Poput predsjednika, odlučio je svoju najveću manu iskoristiti kao slogan kampanje pa je tako postao “Mirni čovjek Zagreba” (štogod to značilo, pretpostavljam da je to kontrast u odnosu na prethodnika mu), a valjda u nekom trenutku zanosa odlučio je potpisivati sebe kao (JK) aludirajući vjerojatno na gore spomenutog (tć) kojem to sigurno godi jer je kopiranje vrsta komplimenta iako to s lokalnim izborima ili lokalnim folklorom nema ama baš nikakve veze.

Veliko je pitanje ima li SDP snage, motivacije (i autoriteta) da pogura Klisovića preko crte i da dobije ponovno gradonačelnika? U prilog mu svakako ide to što je lijeva polovica političkog spektra daleko manje fragmentirana od ove desne i u biti to je sve što mu je potrebno da preskoći gore spomenutog Filipovića i osigura barem drugi izborni krug (a tada je sve moguće, jer i ovi desni moraju nekome dati svoj glas). Ipak, poput HDZ-a, SDP-u koji gradonačelničku poziciju smatra svojim položajem (makar ga je oduvijek zauzimao Bandić) objektivno ipak bitnijim ciljem treba promatrati skupštinu, pa se nadam da će umjesto uobičajenog reda stranačkih penjača ovoga puta u skupštinu biti predloženi ljudi od ugleda i kapaciteta i Klisović je tu sasvim sigurno dobar početak.

I to nas dovodi do aktualnog favorita izbora Tomislava Tomaševića, koji je bio akter i jedan od motora razotkrivanja Bandićevog upravljanja gradom i više je nego očigledno kako je od svih kandidata on sasvim sigurno najbolje upoznat sa svim problemima grada na bilo kojoj razini koju možete smisliti. Indikativno je da je Bandićev “plan za zaustavljanje Tomaševića” poput štafetne palice sada preuzeo Filipović s identičnim izričajem. Kao što su to mnogi primjetili, pitanje je kako će se Tomašević snaći sada kada je Bandić kao njegova antiteza nestao s političkog horizonta, hoće li biti dezorijentiran i izgubljen poput Glasa Koncila nakon što se urušio socijalizam ili će pronaći novi fokus? Obzirom da se Tomašević odjednom našao svima na putu do gradonačelničke fotelje, čini mi se da će mu fokus pružiti svi ostali. Možemo! se posljednjih mjeseci fino profilirao i promatrajući njihove istupe u Saboru, čine mi se rijetko dobro pripremljenima s čestim pointiranjem i neka razina uspjeha se nazire, pitanje je samo da li je trenutna prednost dovoljno velika da se pretvori u pobjedu.

Jedna od mana koja se pokušava nametnuti Tomaševiću je njegovo neiskustvo, za primjetiti je da nijedan drugi kandidat nema “iskustva”, osim možda Vesne Škare Ožbolt koja je ionako na razini statističke pogreške ili Miroslava Škore (koji ima snažam momentum prema dnu), dok su mu protukandidati ili dijelovi politički sponzoriranih katedri s faksa ili su sudjelovali u vlasti na nekim B pozicijama, a svi skupa bez stvarnih ovlasti ili postignuća vrijednih spomena. Osim toga, Tomašavićev “prethodnik” je imao dvadeset godina iskustva pa vidimo gdje nas je to dovelo. Može biti da je neiskustvo glavna prednost u borbi protiv okoštalih kronističkih struktura? Vidjeti ćemo uskoro.

Iako je gradonačelnička pozicija “glavna nagrada”, ona sama po sebi vjerojatno (i na sreću) više nikada neće izgledati niti biti toliko velika kao ova koju je do sada grabio Bandić, ovlasti će sasvim sigurno biti okljaštrene, sustav upravljanja transparentniji i u konačnici odgovorniji. S druge strane, da bi gradonačelnik funkcionirao kako spada, u izazovnom periodu ispadanja kostura iz razno raznih ormara, biti će potrebna snažna i konstruktivna podrška gradske skupštine. A iako smo danas sigurni da dolazi do smjene u gradskom poglavarstvu, za skupštinu to nikako ne možemo biti sigurni.

Misao dana:
We’re more of the love, blood, and rhetoric school. Well, we can do you blood and love without the rhetoric, and we can do you blood and rhetoric without the love, and we can do you all three concurrent or consecutive. But we can’t give you love and rhetoric without the blood. Blood is compulsory. They’re all blood, you see.

Categories
Politika

Unutarstranački izbori SDPa u Zagrebu

Prošli tjedan (u četvrtak ako se ne varam) gradska organizacija SDPa raspisala je unutarstranačke izbore za predsjednika GO Zagreb (aka. Bandićevog nasljednika) te za sva ostala tijela koja jedna stranačka organizacija mora imati. Kao što vjerojatno znate iz medija, postoje tri kandidata i središnjica stranke puno toga polaže na rezultate izbora u Zagrebu.

Moje je mišljenje da je naslanjanje SDPa na jedno veliko središte poput Zagreba u biti pogrešno, jer SDP uporno gubi izbore na mjestima gdje se radi malo ili ništa (gledajte rezultate prethodnih izbora; Slavoniju i Dalmaciju). Također, moje je mišljenje da gdjegod SDP ima bilo kakvu infrastrukturu da tamo i postiže rezultate, negdje bolje a negdje lošije, no uvijek ih postiže. Zagreb kao urbana sredina vjerojatno će trajno naginjati lijevoj političkoj opciji i eventualni gubitak izbora na lokalnoj razini (a što bi se preslikalo i na nacionalnu razinu) bi bio (ili će biti) isključivo plod neodgovorne politike koja se provodi danas, a zahvaljujući prethodnom gradonačelniku kojeg je SDP podržavao sve do početka izborne kampanje za predsjednika, te vrlo kompleksne situacije u kojoj su se prvenstveno našli građani Zagreba a tek onda posljedično i sam SDP na gradskoj razini.

Kako god bilo, u Zagrebu postoje tri kandidata za predsjednika GO i to su:

  1. Željka Antunović; o Željki bih mogao pisati puno jer pratim njezin rad duže vremena, a definitivno sam je upoznao u vrijeme dok je bila vd predsjednika SDPa nakon smrti Ivice Račana. Ono što bih njoj zamjerio (kao i mnogim drugim političarima) je to da se njezina egzistencija u biti bazira na tome da bude u vrhu neke vlasti te da je ona karijerni političar koji izvan politike teško da bi mogla funkcionirati. Također, znam da je tijekom kratkog perioda u kojem je upravljala SDPom napravila i nekolicinu grešaka (osobito komunikacijske prirode) no isto tako je činjenica da to razdoblje nije zloupotrijebila da sebe instalira za predsjednicu. Vrlo često se ona i danas ponaša kao slon u staklani i da neku izjavu koju bih teško potpisao (a često i osudio), no jednako tako ona vrlo često (i to u času kada bi se najmanje nadao) ostane jedini glas razuma. Dakle, teško mi je reći kako je Željka kandidat za kojeg bih uvijek dao svoj glas, no mislim da u ovom trenutku nema bolje alternative iz jednostavnog razloga što mislim da je nužno da lokalne organizacije jedne političke stranke budu samostalne i neovisne o stranačkoj središnjici. Izgradnja jedne osobe (ili uskog kruga) nikuda ne vodi i raznolikost je kritična, a uz malo sreće ako Željka Antunović pobijedi to će otvoriti prostor nekim novim ljudima da se iskristaliziraju kao potencijalni kandidati do parlamentarnih izbora.
  2. Ivo Jelušić; s njime sam surađivao tijekom predsjedničke kampanje i nemam tu bilo što prigovoriti (ali zaista nemam), Jelušić je trenutno u funkciji vd. predsjednika GO SDP Zagreb i dužnost mu je posljednjih mjeseci da drži stranku na okupu i reformira raspuštene lokalne ogranke te pripremi stranku za unutarstranačke izbore što je očito i napravio. Njega se smatra favoritom Zorana Milanovića iako nisam totalno siguran da je to točno. Ono što ja smatram problemom i u biti ono što ga po meni čini nepodesnim je sama činjenica da je on bio prvi do Bandića godinama. Odabirom njega za predsjednika nekako si mislim da bi se jednostavno dala pogrešna poruka biračima i to mi se čini pogrešnim. Da ne kažem kako je Ivo Jelušić i danas dogradonačelnik grada Zagreba i desna (ili lijeva) ruka aktualnog gradonačelnika. Ako je on doista sada njemu oporba (a morao bi biti), koja je poanta da bude dogradonačelnik? Da li ima itko tko misli da će bilo što “osjetljivo” biti pokazano Jelušiću (kao primjerice nagodba Zagreba i ZABAe prilikom posljednjeg kredita od 120mil eur o čemu misteriozno nitko nije pisao do sada). Mislim da bi Jelušić najbolju odluku donio kada bi dao ostavku na svoju poziciju i na taj način barem malo pripomogao destabilizaciji gradonačelničke funkcije.
  3. Davor Bernardić; Davor je trenutni saborski zastupnik SDP-a, predsjednik foruma mladih (na nacionalnoj razini), jedan od famoznih mladih lavova i čovjek koji je stasao u Zagrebačkom SDPu (sa svim teretom koji to nosi). Nesumnjivo inteligentan i često se javlja u saboru (pa čak i zapaženo), no najveća mana je to što sam se s njime upoznao u Bandićevom uredu i to ga u mojim očima trajno diskvalificira.

Uglavnom, koliko god Željka bila “loose cannon” mislim da je to u ovome trenutku nešto što gradskom SDPu treba; sigurno je da će rejting SDPa u gradu pasti na slijedećim izborima i jednako tako je sigurno da stranku treba regenerirati s nekim novim (ili barem novijim) ljudima i idejama. Politika kontinuiteta od osoba koje su u biti izrasle na ovoj politici neće donijeti ništa osobito dobroga, niti Zagrebu niti SDP-u, što prije to shvate tim bolje.

Eh, biraju se i potpredsjednici pa bih predložio (ako me već uzimate u obzir) da razmislite o dva imena. Prvo je Mirando Mrsić koji je član gradske skupštine i saborski zastupnik. S njime sam surađivao tijekom predsjedničke kampanje (koju je on vodio) i tijekom kampanje sam upoznao niz ljudi s kojima je Mirando surađivao (i pomagao im) u prošlosti tako da sam čuo puno toga dobroga. Mirando je jedan od ljudi koji je zaslužan za zakladu Ana Rukavina (čovjek je liječnik) i tu mu svakako treba čestitati. Druga osoba je Igor Rađenović koji se puno spominjao posljednjih godina kao osoba koja je (doslovno) skoro izgubila glavu zbog nepravilnosti koje su se dogodile u Zagrebačkom holdingu, a za slučaj da mislite da je to bilo slučajno, podsjetio bih i da je on bio šef kabineta Ivice Račana te je vodio prvi ured za unutarnju kontrolu Vlade RH (i ako se netko sjeća one prve afere sa žitom iz robnih zaliha onda je to to). I Igor i Mirando su osobe koje mijenjaju stvari i kojih nije strah donositi odluke, obojci politika netalasanja nije prihvatljiva i obojca imaju neko opće i javno dobro na pameti.

Kako god bilo, ako imate prilike sudjelovati u izboru SDPovih tijela to svakako učinite, na vama je odgovornost da nešto promijenite i da napravite odmak od politike koja je dosada vladala. Mudrost je u prepoznavanju onih koji tu promjenu nose u sebi u odnosu na one koji ne znaju, ne mogu ili ne žele drugačije (ili koji se, ukrajnjoj liniji, moraju konzultirati da bi saznali svoje mišljenje o nekoj temi).

p.s. čisto da bude kristalno jasno, nisam član stranke (niti to imam namjeru postati) i nisam ni u kakvom osim prijateljskom odnosu s bilo kojom od gore navedenih osoba, tako da moje pisanje uzmite u obzir onoliko koliko vam vrijedi

Misao dana:
Opinions are like feet. Everybody’s got a couple, and they usually stink.

Categories
Priroda i društvo

Gdje je nestao čovjek?

Prvi dio predizborne kampanje rapidno se približava kraju i predizborna šutanje efektivno počinje sutra i traje do nedjelje. Imamo dakle nekoliko dana za napuniti baterije, a sve kako bi od negdje nedjelje u ponoć krenuli u drugi krug.

Pozicija “mog” kandidata proteklih je nekoliko mjeseci bila stabilna i uz lagani rast, dok se cijela priča događala na drugom planu i s kandidatim koji (objektivno gledano) nisu mogli previše vremena potrošiti na Ivu Josipovića čisto zato jer su morali osigurati sebi drugi krug. To će se u nedjelju do ponoći definitivno promijeniti.

Što se tiče kandidata za drugi krug, opet, htjeli mi to priznati ili ne, bitka se cijelo vrijeme vodila između tri (samo teoretski četiri) kandidata. Nadan Vidošević prvi je krenuo u priču početkom rujna i njegova kampanja je izgledala pomalo štreberski; no jedan od problema koji su s njime očiti je to što se okružio ekipom koja je pokušala prodati Nadana na isti način kao što u svoje plaćeno radno vrijeme prodaju šampone, Bajadere ili pak “Kupujmo Hrvatsko” s državnim budžetom kojeg može osigurati HGK. Kako danas stvari stoje, Nadana nećemo gledati u drugom krugu no iznenađenja su moguća (ima i neka interna oklada između mene i njegovog stožera i očekujem da će svoje obećanje ispoštivati).

Drugi otpisani kandidat je Dragan Primorac, čovjek koji pokušava predstaviti svoj odlazak s ministarskog mjesta kao moralni čin iako je u biti to bio polu smišljeni potez koji je cijelo vrijeme imao Pantovčak na nišanu. Primorčeva kampanja je očito fokusirana na elektroničke medije i utoliko se čini efikasnom, no pitanje je samo da li je riječ o površinskom efektu i koliko je jaka volja njemu deklariranih birača. Šansa da u drugom krugu gledamo Primorca je nešto neznačajno veća od nule i ako ste se voljni kladiti na njega možete slobodno i uplatiti loto. Šansa za dobitak je tu negdje.

Treći kandidat na kojeg se sasulo drvlje i kamenje je Andrija Hebrang. Iako je još svega četiri dana do izbora, postavlja se pitanje zašto je HDZ dopustio ovu situaciju i zna li HDZ nešto što mi ne znamo? Politička stranka koja je na vlasti, koja pokušava već dvadeset godina održati vodežu poziciju može si možda dozvoliti da izgubi predsjedničke izbore (budimo objektivni; situacija nije dobra za dobivanje izbora od strane HDZova kandidata), no da izgube tako lagano u prvom krugu (a nakon što su prikupili najveći broj potpisa) jednostavno mi nije logična. Ta situacija ili ocrtava duboke probleme u HDZu (znam, o tome svi pričaju) ili nešto drugo. Naravno, nije niti Hebrang baš najbolja osoba za dobiti s njime izbore (definitivno je izazov), no na neki čudni način u njemu, nakon svega, ima i dalje više integriteta i poštenja nego u Vidoševiću, Primorcu ili osobito Bandiću. Andrija će prema obećanju vjerojatno nakon ovoga u zasluženu političku mirovinu i nadajmo se da je ovo jedan od njegovih posljednjih nastupa. Andrija je možda imao svoje mjesto u nekome času, ali i za nas i za njega je bolje da ode.

Četvrti kandidat je Milan Bandić. Poznat je moj stav kako je Milan Bandić vjerojatno najopasnija osoba za politički život ove zemlje, on svoju gradonačelničku poziciju već godinama zloupotrebljava za ovu predizbornu kampanju, a i sam je uključen u praktički svaku imalo veću aferu koja se u ovome gradu dogodila. No, ne samo da je Bandić korumpiran do srži, nego je pritom još i neuk, priprost, nekulturan i općenito osobito problematičan za sve ono što bi predsjednik jedne zemlje morao predstavljati.

Za dežurne kritičare, treba odmah reći da me uopće ne zanima činjenica što Bandić nije zasada osuđen ni za što. U zemlji u kojoj pravosuđe ne funkcionira, u kojoj političari određuju kada će se i s kime obračunati, zatvoriti ili uništiti nije ni čudo da je osoba koja direktno ili indirektno kontrolira drugi najveći budžet u državi (s daleko manje transparentnosti) dovoljno premrežena da ili neutralizira svaki napad na njega, ili ta inkriminirajuća informacija jednostavno čeka neka bolja vremena o čemu odlučuju oni koji su u posjedu te informacije.

S druge strane, nevjerojatno je da društvo dopušta da jedna osoba poput Bandića uopće postoji. Tu je velika, ako ne i najveća, greška upravo stranke koja mu je to omogućila. SDP prečesto dopušta da im se neke stvari dogode, pa onda potom oni (ali i društvo u kojem djeluju) kukaju o tome što se desilo, umjesto da donesu odluku i žive s njezinim konsekvencama. Jednako su krivi i mediji koji dopuštaju da takva osoba nesmetano funkcionira i koji s žarom tabolida prate svaki potez korumpiranih političara, a na kraju krajeva ni mi birači nismo daleko na ljestvici odgovornosti jer smo na izborima dopustili da ovaj nesmetano zasjedne u fotelju u kojoj je zasjeo.

U društvu u kojem se političke stranke ponašaju poput nojeva koji guraju glavu u pijesak, u kojem novinari nisu korektiv političara i u kojem među narodom vlada opća letargija nije niti čudo da suludi pojedinci grabe vlast i potom je zloupotrebljavaju na najrazličitije moguće načine dok se mi svi skupa kolektivno pitamo “Da li je to moguće?”.

Kada razmišljam o svim ovim stvarima, uvijek se sjetim Mone Sahlin, švedske premijerke koja je morala odstupiti zbog toga što je državnom kreditnom karticom kupila Tobleronu na aerodromu, ili pak Mart Laar koji je na Zagreb summitu prije nekoliko godina izjavio antologijsku rečenicu: “Borba protiv korupcije počinje tako da sam nisi korumpiran”. Možemo li dopustiti da za isporuku pravde čekamo korumpirane sudove, nesposobno tužiteljstvo ili nemotiviranu i dobrim dijelom nestručnu policiju? Ne moramo li možda mi nešto učiniti kako bi pokrenuli stvar s mrtve točke?

S druge strane, ovo malo ljudi što se trudi u sustav unijeti neku promjenu i nisu baš dobrodošli. Mnogi padaju u samoj borbi sa sustavom, a neki drugi ne dođu do izražaja ili se njihovi potezi (koliko god mudri i dobronamjerni bili) ne prepoznaju u kakofoniji događanja. Naravno to nije razlog da se prestane ili odustane, no pitam se gdje je nestala ideologija (ne mislim pritom nužno na političku ideologiju jedne ili druge strane) nego istinska želja da pojedinac kroz svoj javni angažman vrati nešto društvu? Gdje su ti ljudi nestali? Što bi Goran Bare rekao; Gdje je nestao čovjek?

U nedjelju su izbori i predlažem da ako ikako možete izađete na njih i pokušate odabrati najboljeg mogućeg za posao predsjednika države, osobe koja će je dostojno predstavljati u svijetu, osobe koja neće zloupotrijebiti dati mu autoritet i položaj i po mogućnosti osobu koja može postati katalizator promjene koju svi željno iščekujemo.

Ako ne uspijete pronaći takvu osobu, onda uvijek možete glasati protiv, tu je izbor uvijek daleko bolji. No kako bilo, izađite na izbore.

Misao dana:
Do you ever get the feeling that the only reason we have elections is to find out if the polls were right?