Categories
Priroda i društvo

Gromoglasna tišina (silent night)

pollitika.com - wordleObično bih krajem godine pisao inventure i prolazio arhive tragajući za tekstovima koji su obilježili proteklu godinu, no obzirom na teme o kojima pišem to se ionako pretvara u katalog promašaja i propuštenih prilika pa nekako nisam motiviran da istu pokoru odradim i ove godine. Umjesto toga, radije bih pisao o onome što nas čeka slijedeće godine, a što nije nimalo optimističnije ili ružičastije od onoga što smo ove godine prošli.

Ova slikica s lijeve strane je oblak riječi koje možete pronaći ovih dana na naslovnici pollitike (ako kliknete na link vidjeti ćete puno povećanu sliku koja je oštrija), nisam gledao starije datume, no čak i ne ulazeći u bit samih tekstova nije teško zaključiti koje riječi se najčešće spominju  koje nam u stvari i najviše nedostaju: iskustvo, podrška, narod, organizacija, treba

Proteklu godinu je u hrvatskoj obilježila nova/stara vlada, nekolicina hladnokrvnih ubojstava usred Zagreba i financijska kriza. U slijedećoj godini nas pak očekuju lokalni izbori i barem početak kampanje za predsjedničke izbore koji se moraju desiti 2010. godine. Ono što nas također očekuje je i financijska kriza (jer zasada smo ipak zahvaćeni samo marketinškim dijelom krize, dok prava kriza tek stiže).

Kao što je to vlada napravila i pred posljednje izbore, za očekivati je da će se sve i svašta desiti kako bi se obuzdali ili dobro sakrili efekti krize prije lokalnih izbora. Oni bi se morali dogoditi sredinom svibnja (17.  svibnja da budemo precizniji). Pred posljednje izbore, vlada je organizirala cijeli igrokaz sa IPOom HTa čime je oštetila proračun za nekih milijardu-dvije kuna (ode jedan cijeli pelješki most :), isplatila je ratu umirovljenicima nekoliko tjedana unaprijed, a svemu tome je prethodilo smanjenje PDVa tiskanim medijima, učetverostručenje glasačkih mjesta u dijaspori te maestralno odigrana predizborna kampanja u kojoj je doslovce asimiliran HSP.

Može li vlada ponoviti istu priču još jednom? Hm, teško ali ne i nemoguće. Lokalni izbori su po svojoj prirodi puno kompleksniji od nacionalnih paralamentarnih i udaraca ispod pojasa i vrlo grube igre (demokracije kako je doživljavaju pojedinici) će biti u izobilju. Ukupno nekih 570+ kampanja će se održavati paralelno i pozornost medija će biti posvećena samo nekima (onim većima i neizvjesnijima; Zagreb, Split, Osijek, Istra, ili onima iz koje nam dolaze neki od postojećih dužnosnika koji time osiguravaju svoju bazu).

Oporba trenutno radi malo ili ništa po pitanju lokalnih izbora (možda i oni imaju “nevidljive radove” kao što ih ima Jure Radić na pelješcu?). Nekako se čini kao da su im zanimljivi samo predsjednički i parlamentarni izbori, dok ovi lokalni i nisu baš nešto – u čemu se po meni grdno varaju. Lokalni izbori osiguravaju elementarnu glasačku bazu i infrastrukturu nužnu za pobjedu na nacionalnim izborima (koji god oni bili). Gubitak lokalnih sredina definitivno nosi rasulo u redovima, a koje će se sasvim sigurno dogoditi (ako se ne varam, po SDPovom statutu oni moraju odigrati izbore u svojim lokalnim organizacijama najkasnije 6 mjeseci nakon lokalnih izbora – jedan čovjek = jedan glas) – tako da će totalno nova struktura (koja još nije zahvaćena u cijelosti “Zoran Milanović” valom) odjednom biti in-charge za predsjedničke izbore 2010.

Pitanje je uostalom i tko je uopće oporba u ovoj zemlji? HDZ je na vlasti, to valjda nije sporno. HSS-HSLS su prirepci koji drže štangu HDZu i posljednjih mjeseci je pala lokalna vlast u cijelom nizu jedinica lokalne uprave (od primjerice Zagrebačke županije, Đakova pa do posljednjeg pokušaja prošli tjedan u Velikoj gorici). HSP je u vrlo čudnoj poziciji i pitanje je što je od njega uopće ostalo jer Anto Đapić je u stvari trenutno jedina vidljiva manifestacija HSPa. Preostaje nam HNS i SDP, od čega HNS ionako smatram regionalnom strankom s izuzetkom da će Čačić pokušati navaliti na Zagreb (u čemu, pretpostavljam će spektakularno pasti jer Bandić i Čačić su u stvari jedna te ista opcija). Glede Zagreba, ono što je donekle izvjesno je da će doći do smanjenja utjecaja SDPa u skupštini te će Milan morati vlast dijeliti s nekim (hoće li to biti HDZ ili HNS je pitanje, no neki power share nam slijedi).

Ostaje nam SDP koji je pak po mišljenju mnogih pretih (odatle i naslov gromoglasna tišina) i dok ih ja možda i ne bi prozvao pretihima, sasvim sigurno bih se složio da oporbena stranka, osobito prva oporbena koja pretendira na to da preuzme vlast svoj oporbeni posao mora odraditi drugačije – kako to točno “drugačije” je kompleksno pitanje i nadam se da će SDP na njega odgovoriti uskoro. Moje je dakle mišljenje da je uspjeh SDPa na predsjedničkim izborima direktno povezan s uspjehom na lokalnoj razini.

Lokalni izbori se po prvi puta odigravaju po novim pravilima gdje direktno i neposredno biramo načelnike, gradonačelnike i župane. Neke statistike kažu kako 80% trenutnih vlastodržaca imaju gotovo sigurnu šansu reizbora, no na nekim mjestima se očekuje zanimljiva bitka, ono što sada znamo je da imamo situaciju u Splitu gdje Ranko Ostojić cilja na Kuretovu fotelju, ili pak na ured Istarskog župana kojeg opasno odmjerava Plinio Cuccurin i njegova udruga građana Ladonja. Kako bilo, izbori će biti personalizirani, iz čisto medijskih razloga pažnja će biti posvećena konkretnim osobama a daleko manje strankama ili programima i za očekivati je da će izmiliti desetine različitih redikula koji će barem cijelim tim izborima dati ton koji zaslužuju.

No, kada izborna zvona utihnu i krene razdoblje formiranja vlasti (i političkog plesa koji nakon toga predstoji), vjerojatno niti vlada više neće moći zadržati poklopac na loncu krize koji vrije. Ne znam da li ste ikada bili u blzini neke velike eksplozije, no ono što se desi neposredno prije (a uostalom to ste mogli primjetiti u filmovima) je da u jednome trenutku jednostavno nestane bilo kakve buke – nastane gromoglasna tišina i potom stvar eksplodira. Tako nešto bi nam se lagano moglo dogoditi u drugom kvartalu ove godine, a za to ima puno razloga. Hrvatska država mora u slijedećem razdoblju reprogramirati oko 8mlrd eur različitih dugovanja (što državnih, što bančinih, što privatnih) i pitam se tko će te novce posuditi? U prosincu je država posudila 5.1 mlrd kuna od banaka po kamati od 8%. Dok kamatne stope vani padaju, kod nas država posuđuje sa 8% kamata – kamata je cijena novca i odražava s jedne strane ponudu novca a s druge strane rizik posudbe. Ako država posuđuje s 8% što mogu očekivati gospodarstvo ili fizičke osobe? Banke koje su posudile navedenih 8mlrd kuna u ovome času čuvaju vlastitu likvidnost, pretpostavke su da će prvi kvartal zdravoga rast doći tek u drugoj polovici 2010, a kako ćemo mi preživjeti dotle kada nam je ravnoteža platne bilance bila bazirana na turizmu (koji pati u doba krize) i na stranim ulaganjima?

Ako se to desi, država ima nekoliko mehanizama da si pomogne. Jedan od njih je refinanciranje unutarnjim izvorima (što je država i inače radila posljednjih godina i pitanje je koliko je kapaciteta ostalo), drugi bi moglo biti otpuštanje rezerve (što je HNB već dva puta napravila u posljednjih nekoliko mjeseci i otpustila 12mlrd kuna u promet – 5.1 je otišlo državi, gdje je preostalih 7mlrd kuna je dobro pitanje). Treća opcija je zaustavljanje kapitalnih investicija, četvrto je neplaćanje dobavljačima (i ukratko povratak u 1998) dok bi sve ostale varijante uključivale otpuštanja u javnom sektoru ili pak odustajanje od vrlo bogatog socijalnog paketa kojim vladajući već godinama kupuju sebi glasove.

Tu u stvari dolazimo i do teme vlade. Moja je stara dijagnoza kako se naša vlada bavi kriznim managementom i u stvari sam reagira na vanjske podržaje dok uopće ne djeluje proaktivno u bilo kojem smislu. Jedan od problema s takvim stavom je i u tome što naša vlada ne reagira ili pomeće problem kozmetičkim potezima pod tepih čime problemi ne nestaju nego samo rastu i u nekome času se jednostavno mora dogoditi da stvar eksplodira i sve ode k vragu.

Narod, iz one gornje ilustracije čini se uopće ne mari za cijelu priču. Svima je čini se i dalje jako dobro i nema stvarnog razloga za promjene, dok na Šeksa, Bebića, MIlanovića ili Jandrokovića odvajamo skoro pa identične emocije kao i na Simonu Gotovac (ili na nekog drugog iz te plejade umjetnih zvijezda i zvjezdica). Gromoglasna tišina sindikata i radnika koje bi ovi morali povesti (i uostalom totalno pogrešno shvaćene uloge sindikata u modernom društvu), u cijelosti potkupljene inteligencije koja bi kao morala prokazivati pogreške vlasti ili oporbe koja je čini se, odlučila maknuti se u stranu i gledati tu nadolazeću totalku iz sigurnosti saborske fotelje – je zaglušujuća. Pa ako niste, kupite čepiće za uši ili stišajte televizor i promatrajte, jer dolazi zanimljiva godina.

Misao dana:
Što se desilo s trenutkom kada smo spoznali koncept smrti? Mora postojati taj trenutak. Vjerojatno negdje u djetinjstvu. Kada nam je prvi puta palo na pamet da ovako ne možemo zauvjek? Taj trenutak je morao biti zastrašujući. Morao se utisnuti u naše pamćenje. No svejedno, ne mogu ga se sjetiti. Uopće mi ne pada na pamet kada se to desilo. Mora da smo se rodili s intuicijom smrtnosti, čak i prije nego što smo znali da postoji riječ za to. Iziđemo van, krvavi i plačući, sa znanjem da bez obzira na sve smjerove na kompasu postoji samo jedan pravac. A vrijeme je njegova jedina mjera.

Categories
Politika

Predizborno lokalno pregrupiranje

Zanimljivo mi je da se nitko u posljednjih nekoliko dana nije osvrnuo na početak prvih ozbiljnijih predizbornih aktivnosti a koje su se dogodile ovoga puta u Splitu. Prije dva-tri dana pukla je ljubav između HDZa i splitske Liste velog mista.

Podsjetimo, najnovija kriza treći je pokušaj poduzetnika da uzdrmaju gradsku vlast: prvi put su uspjeli srušiti gradonačelnika Zvonimira Puljića, nazvavši ga sporim i aludirajući da je nesposoban, a drugi put je sporno bilo davanje stadiona na Poljudu u tridesetogodišnji najam Hajduku. Osim toga, LVM je nekoliko puta prijetio “rezimiranjem učinjenog”, raznim “inventurama” i “podvlačenjem crte”. (slobodna)

LVM je već bio natjerao HDZ da promijeni Puljića za Kuretu prije godinu i pol dana, no čini se kako aktivnosti gradskog poglavarstva nisu pratile zacrtane programe i međusobne dogovore. LVM inače participira u splitskoj vlasti, ali nemaju nijednog člana poglavarstva i nekako mi se čini da je ta grupa poduzetnika u proteklom razdoblju na sebe uspješno uspjela privući bijes Splićana (nešto malo više o LVMu se pisalo ranije na pollitici).

Istovremeno, nešto slično, iako u totalno suprotnom smjeru se događa u Istri. Plinio Cuccurin (jedan od najvećih dioničara ADRISa), nakon svoje nezavisne liste Mon Perin u Balama osnovao je novu udrugu “Ladonja – savez za još bolju Istru” koji okuplja ostale nezavisne liste na području Istre a sve kako bi Ladonja iznjedrila župana u slijedećem razdoblju. Trenutno se unutar Ladonje događaju predizbori (nešto slično američkim primaries) a koje su podigle (barem na razini Istre) sasvim solidnu prašinu i čini se da vladajući polako zbijaju redove.

Već je sasvim izvjesno da će se na predstojećim lokalnim izborima u svibnju sljedeće godine prava bitka za mjesto istarskog župana voditi između aktualnog IDS-ovog župana Ivana Jakovčića i predsjednika Ladonje Plinija Cuccurina. Kandidata će još imati i istarski HDZ, dok se od ostalih stranaka u Istri očekuje podrška pojedinom kandidatu te su se zahuktali predizborni razgovori. Kako saznajemo, u posljednje je vrijeme osobito aktivan Jakovčić, inzistirajući u zagrebačkim središnjicama stranaka, prvenstveno HNS-a i HSLS-a, da ‘pritisnu’ svoje županijske ogranke kako bi na lokalnoj razini stvorili koaliciju s IDS-om, kojem je SDP već ‘prisegao na vjernost’. (barkun)

Ako je vjerovati ovom izvješću s lokalnog istarskog portala, čini se kako je IDS došao do zaključka kako sam više ne može pobijediti u županiji te kako je zbijanje redova nužno. Zanimljivo je da i SDP koji je u stvari “dobio” parlamentarne izbore u Istri voljan koalirati s IDSom.

Jedan dio naših članova, posebice onih uhljebljenih, objeručke je za prihvaćanje takve ponude. Najglasniji su bili sadašnji predsjednik Skupštine županije Anton Peruško, predsjednik istarskog SDP-a Dino Kozlevac i sadašnji predsjednik pulskog gradskog vijeća Denis Martinčić, kaže nam naš izvor.

Svima je sve jasno, kaže on, – IDS, čitaj Jakovčić, i vladajuća nomenkaltura svjesna svih loših poteza i mnogočega obećanog a neizvršenog nudi svima kojima može sve samo da ostanu u vlasti. I nama, i HSLS-u i HNS-u, sve kako bi dosadašnji župan pobijedio Cuccurina i njegovu Ladonju koja po svim anketama raste.(barkun)

Prije petnaestak dana Krešo je pisao o lokalnim izborima i mogućim strategijama koje bi vodile do pobjede, a na predavanju na HUOJ konferenciji u Opatiji, Marijana Grbeša govorila je o političkim poduzetnicima i utjecaju koje će oni nesumnjivo donijeti na lokalnim izborima u svibnju.

Bilo kako bilo, čini se kako je predizborna kampanja počela, te kako politički akteri (bili oni političari ili poduzetnici) polako ali sigurno zauzimaju svoje startne pozicije za nadolazeću borbu za lokalne izbore.

Imamo li ovdje čitatelja iz Splita i Istre i kako oni gledaju na ove događaje?

Misao dana:
I like the noise of democracy.

Categories
Politika Priroda i društvo

Politički poduzetnik

Za početak, napao bih temu suhom definicijom što to jest politički poduzetnik

Wikipedija kaže kako pojam “politički poduzetnik” može značiti bilo što od slijedećeg:

  • netko (uobičajeno aktivan u politici ili poduzetništvu) koji osnuje novi politički projekt, grupu ili stranku
  • poslovni čovjek koji želi profitirati kroz poticaje, protekcionizam, ugovore s državom ili kroz druge za njega povoljne aranžmane s državom kroz politički utjecaj
  • politički akter (ne nužno i političar) koji želi napredovati u svojoj političkoj karijeri i popularnosti promovirajući stvaranje politika koje zadovoljavaju publiku

Očito, pojam političkog poduzetnika u svijeti ima malo šire značenje nego što je to kod nas, baš kao što se i pojedina značenja tog termina ne povezuju s nekim našim političkim akterima koji očito zadovoljavaju definiciju.

Činjenica je kako se u posljednje vrijeme (sustavno ili ne, na vama je da prosudite) ova fraza sve češće koristi i to uglavnom u negativnom kontekstu. Pojam političkog poduzetnika bi morao označavati nešto loše i negativno, te bi to očito (postoji konsenzus političara) trebalo izbjegavati. Načelno, ako govorimo o političkom poduzetništvu kao sredstvu za povećanje nečijeg osobnog profita (druga točka gornje definicije) vjerujem da svi skupa imamo konsenzus – no, i u svijetu (a kod nas osobito) imamo cijeli niz primjera u kojima niti naši političari ne uspijevaju biti imuni na te sitne ljudske slabosti, pa se pitam s koje pozicije autoriteta ti isti političari nastupaju da bi tako nešto mogli tvrditi (“tko je bez grijeha neka baci prvi kamen”).

Tražeći malo više o političkim poduzetnicima naletio sam na članak “Gdje su politički poduzetnici”, u kojem autor (zazivajući meni dobro poznatog Ken Robinsona) kaže kako je naša društvena situacija takva da status quo u kojem se nalazimo više ne funkcionira, a ne možemo biti zadovoljni nositeljima političkog razvoja zemlje kroz malene pomake – ono što nam treba (a autor govori o Americi, no jednako je primjenjivo kod nas) su politički poduzetnici, tj. oni ljudi koji svojom kreativnošću mogu unijeti velike promjene ne samo u businessu (gdje je kreativnost i odgovor na izazove temelj preživljavanja) nego i u društvu općenito pa tako i u politici. Politička struktura kod nas je u stvari sazdana kao jedna vrlo uska i visoka piramida koja je sazdana (uz minimalne novitete i povremena preslagivanja) od istih ljudi već dugi niz godina. Društveni mehanizmi za izbacivanje nepoželjnih elemenata strukture su preslabi ili nepostojeći, a populistički element politike (točka tri definicije) kreirao je vrlo široku bazu onih koji takvu političku strukturu održavaju na životu (ili zato jer bi promjenama ispali iz strukture, ili zato jer im ta struktura osigurava određene beneficije) – pa je stoga jasno kako bilo kakvo značajnije komešanje nije poželjno.

Političkih poduzetnika je kod nas bilo, najradije se sjetim Borisa Mikšića, zlatnog dečka s Trešnjevke (koji je rođen u Karlovcu) i kojeg sam zapamtio prvoga trena kada je obećao 20% gospodarskog rasta. U nizu nekakvih čudnovatih događaja, Boris je navodno bio oštećen za cijele izbore, u Sabor nije uspio uletiti, uspjelo mu je to za skupštinu grada Zagreba; a njegova famozna tvornica bio razgradive plastike čini se i dalje ne radi (zbog, pogodili ste, političkih pritisaka). I dok je Mikšić certificirani ridikul hrvatske političke scene, splitska Lista velog mista je na proteklim lokalnim izborima izborila svoje mjesto pod suncem s nekih 17% glasova (ispravite me ako griješim) i odmah krenula u koaliciju s HDZ-om na način da nisu uzeli pozicije u poglavarstvu ali se percipiraju kao grupacija na vlasti koja se okoristila kroz različite ugovore. Najčešći primjer koji se spominje je riva, na kojoj je jedan od članova liste odradio posao pocinčavanja stupova-nosača tendi. Nije da se puno razumijem u građevinu, no činjenica je kako je riva projekt kojeg je pokrenula prethodna splitska vlast, a ovi su je samo dovršili, a nekako sumnjam da je pocinčavanje nekoliko desetaka stupova osobito veliki posao na 60+ milijuna kuna vrijednoj rivi, a da i ne spominjemo kako je prva slijedeća pocinčaonica ona od Dalekovoda u Dugom Selu (ako su lagali mene i ja lažem vas…). I najbolji primjer političkog poduzetništva je svakako onaj od Plinia Cuccurina i njegovog Baljanskog čuda Mon Perin (za one koji žele znati više: to je ime brda iznad Bala), koji je neosporno u Balama uspio napraviti dramatični pomak u upravljanju imovinom općine na čijem je čelu njegova lista, a što sada kroz projekt Ladonje želi projicirati na cijelu Istru.

Dakle, promatrajući našu lokalnu političku scenu, a uzevši u obzir gornju definiciju političkog poduzetništva, uspješno smo apsorbirali sve oblike tog fenomena i to bez osobite diskriminacije da li je politički poduzetnik netko tko se doista (tradicionalno) bavio poduzetništvom pa je prešao ili barem pokušao preći u politiku (ala. Mikšić), ili je političar koji kao svoju idelogoiju koristi populizam (ala. Bandić) – ili bilo koja druga kombinacija ovih mogućnosti uključivši i situacije gdje imamo percipirane poduzetnike koji se poduzetništvom uopće ne bave (ala. Čačić ili pak sve češće spominjani ali i zbog toga ništa više uspješniji SDP-ov Dragan Kovačević).

No, ono što mene zanima je motivacija osobe da se krene baviti politikom. Tj. da budem precizniji, zanima me koji su mogući razlozi da političari odriču pravo da se poduzetnici mogu posvetiti politici i političkom životu. S jedne strane, očita je cehovska solidarnost jer naravno da su političari “označili” svoj teritorij pa im ne odgovara da netko iz suprotnog tabora (poduzetništva) kvari prosjek ili pak, da slučajno ovaj ne dođe na vlast pa ne napravi nešto kako spada. Ali puno bitniji element je mislim nešto drugo, a što je u cijelosti kompatibilno s nadolazećim neposrednim izborima za župane, gradonačelnike i načelnike općina. Naime, s pozicije političke stranke i strukture, puno je jednostavnije kada se HDZ bori sa SDP-om (ili obrnuto) jer je protivnik poznat, postoje nekakve (barem načelne i teoretske) ideološke razlike – no u situaciji u kojoj će se stranke morati baviti sa 530+ lokalnih kampanja, nikako im ne odgovara da se na terenu bore protiv lokalnih odličnika (bili oni poduzetnici, lokalni liječnici ili druge osobe od povjerenja u maloj sredini) jer protiv njih jednostavno nema pravog odgovora. Ako osoba nije označena aferama ili nekim konkretnim problemom, protiv političkog poduzetnika tog tipa jednostavno nema pravog odgovora jer oni ne zastupaju određenu političku doktrinu ili ideologiju nego nastupaju s pozicije konkretnih problema i konkretnih rješenja koje nude (a na kojima, budimo iskreni, političari baziraju svoju egzistenciju).

Uvijek se možemo naravno vrtiti oko gornje definicije, i pretpostaviti kako poduzetnik u politiku ulazi radi osobnog probitka ili probitka svoje tvrtke (primjera ima i više nego dovoljno da podrže teoriju), no u nekim slučajevima to jednostavno nije kvalitetni argument. Ja sam primjerice uvjeren da postoje ljudi kojima je dobrobit zajednice jednostavno jedan od životnih prioriteta pa je stoga logično da se u nekome trenutku posvete tom problemu.

Lokalni izbori koji nam predstoje iznjedriti će cijeli niz takvih likova, i sasvim je sigurno da će biti dobrih, loših i strašnih primjera – no uz malo sreće, svi skupa ćemo nešto iz cijele priče naučiti, a politički poduzetnici (neovisno o njihovim stvarnim namjerama) će natjerati “učmalu močvaru” naše političke strukture na kvalitativne pomake, ako ne sada onda u onom slijedećem izbornom ciklusu 2011 i 2012 godine.

Misao dana:
When you reach an obstacle, turn it into an opportunity. You have the choice. You can overcome and be a winner, or you can allow it to overcome you and be a loser. The choice is yours and yours alone. Refuse to throw in the towel. Go that extra mile that failures refuse to travel. It is far better to be exhausted from success than to be rested from failure.