Categories
Edukacija i školstvo

Internet i politički marketing

Pazi, ovo je propagandna poruka (više samoreklamerska ali eto).

U organizaciji Instituta za elektroničko poslovanje, 12. veljače 2009. godine u zagrebačkom Hypo centru događa se jednodnevni seminar na temu interneta i političkog marketinga. Na seminaru sam i ja jedan od predavača i ako je politika vaš business tada ima smisla da navratite.

Ja ću govoriti o primjeni interneta u političkim kampanjama (osobito na primjerima iz nedavno završenih američkih izbora u kojima sam i sam sudjelovao) a pokušati ću to staviti i u hrvatski okvir i pokazati potencijale koje je moguće iskoristiti. Osim mene, svakako treba čuti Vuka Ćosića koji će govoriti o konkretnim stvarima iz pobjedničkih kampanja za slovenskog predsjednika Danila Turka i premijera Boruta Pahora, a tu je i uvijek zanimljivi Krešo Macan te Domagoj Bebić koji će sa znanstvene strane pokazati kako novi mediji utječu na ljude.

Moram priznati da ću se nakon puno (da ne kažem previše) godina naći na podiju skupa s mojim nekadašnjim profesorom Miroslavom Tuđmanom, ono što malo ljudi zna je da on ima vrlo bogatu, priznatu i dugogodišnju znanstvenu karijeru u informacijskim znanostima pa će biti zanimljivo čuti što nam on ima za reći.

Internet je bio faktor koji je odlučio američke izbore, puno se koristio u europi i za vjerovati je kako će biti značajni faktor u nadolazećim europarlamentarnim izborima (na kojima ću također sudjelovati). Nijedan politički kandidat koji misli imalo ozbiljno ne bi smio ignorirati potencijal interneta a osobito demografiju koja ga većinski koristi, a do koje u stvari i ne može doći drugim sredstvima osim internetom.

Internet nadalje mijenja paradigmu političke komunikacije koja je dolaskom televizije iz svoje originalne dvosmjerne sheme pretvorena u jednostrano emitiranje 30 sekundnih poruka i sound biteova. Zahvaljujući internetu, to se ponovno vraća na početno stanje kada se politika događala na trgovima, kazalištima i drugim dvoranama gdje su kandidati morali direktno i odmah odgovarati na pitanja zainteresiranih birača.

Više informacija možete saznati na samom siteu konferencije primjena.com.

Kraj propagandne poruke.

Categories
Edukacija i školstvo Priroda i društvo

Mitovi o Hrvatskom internetu

Agencija GFK objavila je prije nekoliko dana rezultate svog istraživanja o pristupu internetu i internet korisnicima. Anketa je napravljena u trinaest zemalja središnje i istočne europe, a u svakoj zemlji se koristio reprezentativni uzorak od 1.000 ispitanika starijih od 15 godina. Cijelo instraživanje postoji na slideshareu pa ga možete pogledati u cijelosti. Ja ću se koncentrirati na nekolicinu podataka koji su po meni zabrinjavajući.

Istraživanje se otvara postotkom internet korisnika. Naime, prosjek regije je kako 38% stanovnika ima pristup internetu, Hrvatska je ovdje samo za jedan postotni bod bolja, dok je uvjerljivo najdalje došla Slovenija i Austria (s 62 i 59% stanovnika s pristupom internetu), dok je najlošijaUkrajina sa svega 12%. Iako mi spadamo po ovome u nekakvu zlatnu sredinu, nikako ne vidim kako bi mogli biti zadovoljni tim podatkom budući da broj internet korisnika raste zabrinjavajuće sporo. Naime, Gemius (kojeg kod nas zastupa Valicon) radi istraživanje posjećenosti web stranica što nam između ostalog dozvoljava i mjerenje ukupnog broja apsolutnih korisnika interneta u Hrvatskoj. Po tom istraživanju, u rujnu 2007 godine (dakle u mjesecu u kojem je GFK radio ovo istraživanje) godine u Hrvatskoj je postojalo 1.024.436 internet korisnika što je rast od svega 5% u odnosu na godinu ranije. Dakle, sve podatke o silnom broadbandu kojeg nam t-com povremeno plasira nsu novi korisnici nego postojeći koji dial-up mijenjaju za ADSL. U situaciji u kojoj jesmo, s penetracijom od 39% i 5% godišnjeg rasta broja korisnika, ispada da nam treba desetak godina da sustignemo susjedne nam slovence što je porazno znajući da internet kao takav u našim krajevima jedva da postoji desetak godina.

Druga bitna stvar koju sam uočio je da je korištenje interneta proporcionalno vezano za penetraciju interneta u zemlji, ako pogledate slide s presjekom korištenja interneta sasvim je jasno da što je penetracija interneta među stanovništvom veća, tim je veća/češća i upotreba interneta (primjerice na dnevnoj bazi). Ispada da je internet poput parnjače i što više korisnika ima, to je potreba za sadržajima veća i češća.

Hrvati internetu pristupaju iznadprosječno od kuće, otprilike kao prosjek regije s posla, dok svega 8% ih pristupa internetu iz škole. Negdje smo na 60% prosjeka regije po pristupanju iz škole, i nekih 40% u odnosu na lidere (Slovačku i Češku). Toliko o eHrvatskoj. Naime, kako imam nekakvih (ograničenih iskustava) sa školama, znam kako to funkcionira u glavnini situacija, škole u pravilu imaju carnet optički kabel ili adsl koji je spojen na jedno ili nekoliko računala koja su pak strogo kontrolirana i zaključana u nekim kabinetima. Prvenstveni je problem edukacija nastavnika koji ulaze (po godištu) uglavnom u skupinu onih koji internet niti ne razumiju pa im stoga niti potencijal interneta nije jasan, a čim nešto ne razumiješ u pravilu ga braniš. 8% je porazni rezultat i nema u njemu pravdanja. Internet ima edukacijki potencijal veći od praktički bilo kojeg drugog programa koji postoji, ulaganja potrebna za dostupnost interneta su skoro pa nikakva i sve što treba je imati viziju i educirati edukatore o njegovom potencijalu.

No ako ste mislili da je to najlošija vijest iz istraživanja grdno se varate, Hrvati su na dnu ljestvice po korištenju javnih internet pristupnig točaka (caffei, hotspotovi i slično). Toga kod nas gotovo da i nema. Mobilni internet sa svega 4% udjela (u odnosu na srpskih 23) je zastrašujuće (iako srpskih 23% vjerojatno ukazuje na neku tržišnu anomaliju, no svejedno se nalazimo u samom dnu tablice kako god okrenuli). Po upotrebi maila smo negdje u dnu sredine, korištenja interneta za prikupljanje informacija u sredini, po korištenju naprednijih IM tehnologija opet na samome dnu. Nismo toliko loši (ali i dalje jadni) po upotrebi internet bankarstva, no internet trgovina nam je jedna velika nula tj. svega 14% internet korisnika koristi internet za online kupovinu bilo kojeg tipa a interes za mobile internet je skoro pa nikakav.

Eh, ima jedna dobra vijest iz ovog istraživanja, a ta je da teško da može biti gore. Naime, ispada kako je potencijal ogroman – čak nije niti riječ o potencijalu nego o sigurnosti rasta, jer u razvijenijim zemljama slika korisnika interneta dramatično drugačije izgleda. Malenim zahvatima moglo bi se napraviti puno toga. Škole koje su pod apsolutnom kontrolom države i koja bi doslovce uz kikiriki ulaganja mogla i u krajnjoj liniji morala popularizirati internet to mogu učiniti sa doista minimumom utrošenih sredstava. Internet i telco provideri bi morali uložiti malo više truda da ljudima objasne čari mobilnog interneta. Blackberry kojeg koristim ima godišnji rast koji se mjeri u faktorima a ne postocima i nema niti jednog jedinog razloga da se to ne napravi i ovdje i to upravo zato jer ostatak infrastrukture ne postoji. Internet trgovina nam je nula, imamo zemlju s valjda najviše kreditnih i bezgotovinskih modela plaćanja u regiji, a imamo samo 14% internet korisnika koji se usude kupovati na internetu.

Čemu služi uopće ta eHrvatska i njihov ured u Gajevoj? Imaju li oni ijedan spomena vrijedan projekt (ovo je retoričko pitanje, da se nije netko usudio nešto iskomentirati na tu temu, jer ako pomisli neka ode na podatak od 8% interneta u školama i razmisli ponovno). Što je s broadbandom i masovnim valom novih korisnika? Zašto nitko ne želi trgovati preko interneta (pa barem se uredski pribor može naručivati preko interneta na najjednostavniji mogući način, eto ja sam i velike špeceraje prebacio na online, ekipa ti to lijepo posloži u kutije, donese u vrijeme koje se dogovorite i još ti to dotegle na kat na kojem stanujete)?

Internet boom i ljudi koji će profitirati na internetu u Hrvata tek stiže, razmislite što možete učiniti da budete dio njih.

Misao dana:
First we thought the PC was a calculator. Then we found out how to turn numbers into letters with ASCII — and we thought it was a typewriter. Then we discovered graphics, and we thought it was a television. With the World Wide Web, we’ve realized it’s a brochure.

Categories
Politika

Politička gerila…

Dakle u dosadašnjim mentalnim vježbama popričali smo o Revoluciji o kojoj se neće pričati na televiziji gdje sam načeo ideju osvajanja vlasti od strane dosada sasvim nepoznatih ljudi – koncept bi uključivao sasvim nove i neiskvarene ljude kojima s ene može ništa osobitoga prišiti (uvijek ima nešto, iskustvo pokazuje kako prijatelji dolaze i odlaze a neprijatelji se gomilaju), kada je već krenula rasprava postavilo se pitanje Političke platforme tj. političkog programa za kojeg su mnogi s pravom nazvali mlakim i općenitim i kako sam to i sam napisao ne razlikuje se bitno od deklarativnog programa kojeg imaju i druge etablirane tranke poput HDZa ili SDPa. A jučer smo pisali o vrlo konkretnim potezima nove vlasti koje bi imalo smisla raditi na globalnoj razini (primjerice redistribucija porezne presije), intervencionizmu na slobodnom tržištu (primjeri brodogradnje) i općenito identitetu kojeg bi političar nove generacije morao imati kako bi uopće bio prepoznat od birača.

Despair.com: Not everyone gets to be an astronaut when they grow up.U jučerašnjim komentarima se pojavilo nekoliko zanimljivih pitanja i ne slažem se previše s komentatorima. Naime, jedan od njih kaže kako mnoge od predloženih mjera ne bi bile razumljive nisko obrazovanom glasaču – no smatram da je to pitanje prezentacije; poanta bi bila samo pronaći pitanja koja su njemu razumljiva i na njih odgovoriti. Primjerice, to bi moglo biti pitanje administracije državnih poticaja za poljoprivrednike (koji moraju izvaditi stotine papira svaki mjesec), pitanje poput u komentarima spomenutog izdavanja putovnice dubrovčana na školovanju u Zagrebu, radnog vremena policije u vrijeme spajanja vikenda, vremena povrata poreza, transparentnost podataka javne vlasti – mislim; treba politički meeting napraviti kao grubu prezentaciju programa i potom dva sata odgovarati na pitanja iz publike!!! To nitko nikada nije radio. Treba doći na tu pozornicu i tražiti nešto od glasača, čak ne treba niti tražiti da glasaju za  tebe, treba ih poslati s brdom pitanja kući, da mućnu malo glavom pa makar bolilo.

Drugi zanimljivi komentar je pitanje financiranja kampanje. Dakle, kao prvo, istraživanja koja su bila provedena u americi pokazuju kako suma novca ulupana u kampanju nije proporcionalna izbornome rezultatu. Time želim reći kako novac nije u stvari bitan za dobivanje izbora. Dok će se drugi trošiti na plakate i sponzorirane televizijske emisije, nova politička snaga može koristiti stvari koje su besplatne. Prva je upravo ova koju sada koristite: Internet. Milijun ljudi koristi svaki dan internet i cijena interneta je onoliko koliko platite hosting i na internetu razlika između mojeg bloga i HDZovog web sitea je samo jedan klik (tm by Anderlon), a opako sumnjičim da više ljudi čita moj blog nego njihov site. Razlika između mog i i njihovog sitea je u stvari content – sadržaj; a pretpostavka je da mi možemo ponuditi atraktivniji sadržaj od primjerice HDZa. Internet u hrvatskoj koristi milijun ljudi, i možemo slobodno reći da svi koji su nam bitni koriste internet (dakle neka srednja klasa, educirani ljudi koji mogu osjetiti i potaknuti motor promjena), a isto tako možemo reći kako svatko pozna nekoga tko koristi internet. Dakle doseg interneta je veći od tih milijun ljudi.

Taj isti internet možemo koristiti i kao sredstvo za prikupljanje novca. Kreiramo web shop i u njemu ili prodajemo dizajnirane majce i prihod koristimo za kampanju ili pak damo ljudima da uplate dobrovoljni prilog. Limitiramo priloge na npr. 1.000kn za fizičke osobe ili 2.000kn za tvrtke i to je to. Podatke o donacijama javno objavljuješ, ili s imenom i prezimenom, ili s imenom i slovom prezimena i gradom odakle je uplata stigla ili pak napišeš da je uplata anonimna ali napišeš da je uplata stigla. Nije toliko bitno da li je ime uplatitelja napisano na web siteu koliko je važno da svatko svoju transakciju može vidjeti na ekranu. Howard Dean, kojeg sam spominjao i ja i drugi napravili su eksploziju financiranja kampanje s malim donacijama velikim do 100USDa.

Ukratko, smatram za početak da novca niti ne trebaš previše, jer nema smisla raditi skupove za desetke tisuća ljudi na kojima će pjevati Severina o svojoj štikli, nego treba raditi manje moderirane skupove u kojima ima interakcije s glasačima. To je iznimno naporno ali je efekt ogroman. To se u konzultantskoj terminologiji zove train the trainer. Želja je da nakon skupa imaš 30-70-100 evanđelista koji će dalje propagirati tvoju ideju, pisati o tome u lokalnim novinama, pričati na lokalnoj televiziji ili diskutirati o tebi u tvorničkoj menzi.

No pravi biser medijske sveprisutnosti je slijedeći – a to je iskoristiti sustav do njegovog apsurda (a komedija zabune je ono što u stvari želimo). Ideja bi bila kreirati cijeli niz političkih stranaka ili nezavisnih lista (za osnivanje stranke vam treba 100 ljudi), recimo njih 10-20 i za svaku od njih prikupiti dovoljan broj potpisa. Trenutna pravila kažu da svaka stranka koja je prikupila dovoljan broj glasova ima pravo na jednaku zastupljenost na medijima. Ovdje se lagano može zloupotrijebiti sustav (što može biti samo jedna točka našeg programa) i potom dođeš na televiziju i ne govoriš o svojoj listi ili stranci (na kojoj je samo jedan kandidat istaknut) nego o onoj stranci (stranci izgubljenih, umreženih ili kako se već zovemo) za koju želimo da dobije izbore.

Da ne kažem kako bi takav manevar sam po sebi kreirao pravu buru reakcija sa svih strana, osobito od etabliranih stranaka kojima bi čak i pomogli da skuže što smo im učinili čisto zato ako oni sami ne razumiju. Njihov opravdani bijes bi kreirao brdo sjajnog i emocijama nabijenog PRa o kojem bi se pričalo tjednima pa bi umjesto da razgovaramo Kako je Grinch ukrao Božić mogli diskutirati Kako je stranka SUNUGZ ukrala izbore!

Misao dana:
We choose to go to the moon. We choose to go to the moon in this decade and do the other things, not because they are easy, but because they are hard, because that goal will serve to organize and measure the best of our energies and skills, because that challenge is one that we are willing to accept, one we are unwilling to postpone, and one which we intend to win, and the others, too.