Categories
Blog eDržava Politika Priroda i društvo Putovanja

Mala inventura

Već duže vremena mi je na pameti kako bi se morao malo intenzivnije baviti ovim blogom, no količina posla, razno raznih obveza a ponekad i nedostatak ideje onda i kada volje ima jednostavno su ga stavili u sjenu pa stoji tu i trpi zub vremena. Malo sam danas ažurirao tekst o blogeru, malo reorganizirao arhivu, izbacio van knjižnicu i podesio widgete u desnoj kolumni pa će to za neko vrijeme sada biti ok. Čisto da znate, neovisno o tome što na blogu vrlo rijetko pišem (evo, ovo je tek drugi tekst u prosincu ove godine), blog je ove godine posjetilo 106.000 ljudi, što i nije tako loše za svega pedesetak tekstova koliko sam ih u ovoj godini napisao. Nadam se, a pokušati ću se disciplinirati, da u slijedećem razdoblju pišem daleko više. Moja suradnja s Obzorom Večernjeg lista je prije nekoliko tjedana završila i moram još vidjeti u kojoj formi i gdje točno ću nastaviti pisati.

Prethodna 2010. godina je za mene bila iznimno neugodna, kao prvo tu je bila priča o mojim porezima koja je lansirana bila u iznimno neugodnom trenutku kada se zbog mnogih razloga s time nisam mogao boriti. Ta cijela priča me baš iznimno pogodila jer je u cijelosti fabricirana, a okolnosti što se točno desilo i kako ispričana je tek naknadno ali nakon što mi je pozicija u Uredu predsjednika promakla. Da odmah bude jasno ta pozicija je sa sobom nosila dobre i loše stvari, dobro je bilo to što se u kratkom trenutku otvorila prilika da se napravi neka konkretna promjena u strukturi državne uprave i napravi primjer za kojeg sam uvjeren da ga dugo nećemo gledati; a loše bi pak bilo to što ja (budimo realni) nisam baš timski igrač ili osoba koja osobito poštuje hijerarhiju, a Ured predsjednika je upravo to – sve je s razlogom podređeno isključivo instituciji predsjednika i to tako mora biti. Biti će još prilika, a u međuvremenu postoje i drugi načini da se pomogne (državi, društvu, vlasti i predsjedniku).

Druga neugodna stvar koja se desila nedugo zatim je bila priča o registru branitelja kada sam bio uhićen i nekih desetak dana redoviti gost u Policiji dok se pregledavala zaplijenjena oprema. Stresno je bilo biti uhićen jer ni danas ne vidim razloga zašto je to bilo potrebno, od čega je daleko najgore bilo čitati koje su potencijalne konsekvence (a konsekvenca je 10 godina zatvora što bi me valjda učinilo posljednjim političkim disidentom u Europi), no daleko je stresnije živjeti s policijskom zaštitom ili znajući da si pod konstantnim praćenjem i prisluškivanjem. Posljedica toga je bilo otkazivanje nekih suradnji što me efektivno učinilo nezaposlenim i bez prihoda cijele 2010. godine ne zato što posla nije bilo nego zato što sam jednostavno neko vrijeme bio toksični materijal. Jedan moj prijatelj kaže da se najviše uči kada gubiš, i ako je postojala godina u kojoj sam puno naučio to je svakako bila 2010.

Ironično, u veljači sam naučio kako mediji mogu biti površni i nemilosrdni (što sam morao znati i prije toga jer se dobrim dijelom njima bavim profesionalno), a da bi svega dva mjeseca kasnije mogao upravo medijima i medijskom pritisku zahvaliti što je moje uhićenje trajalo tek pola dana (iako su neugodnosti koje su slijedile trajale mjesecima).

U desetak dana ispitivanja u Heinzlovoj odlučio sam i pokrenuo Vjetrenjaču koja je u proteklih godinu i pol odradila nekoliko zanimljivih akcija od kojih je posljednja ona o registru javne nabave. Poanta svih aktivnosti u kojima sudjelujem je stvaranje boljeg društva. Naravno da to zvuči apstraktno i u biti idealistički, no jednako tako riječ je o dugotrajnom procesu. Moramo se suočiti s problemima koje imamo (na svim razinama) neovisno o tome koliko to bolno bilo. Problemi koje sam pomogao” prokazati” nisu nužno riješeni ali smatram da su barem definirani i da je sada samo pitanje odluke da se oni i razriješe. Druga razina koju mislim da je sada svima jasna je kako je vrlo malo potrebno da se napravi mjerljiva razlika, odnosno kako vrlo mala skupina fokusiranih ljudi mogu pridonjeti promjeni. Ideje nisu iscrpljene i bitka s Vjetrenjačama u biti tek započinje.

Ova godina je daleko bolja, iako i dalje daleko od idealne. Imao sam prilike iznimno puno putovati, nemam nabrajati destinacije ali recimo samo da foursqare kaže da sam bio na više od dvadeset različitih aerodroma (i imao nekih stotinjak letova na nekoliko kontinenata po nekoliko puta), a i kilometri u automobilu su se poprilično impresivno nakupili. Upoznao sam neke sjajne ljude a koji su na moje totalno iznenađenje znali tko sam, a imao sam i nekoliko iznimno popraćenih predavanja koja su direktno rezultirali novim poslovnim angažmanima. Mislim da ću u slijedećem razdoblju sve više vremena boraviti izvan granica jer je tamo daleko jednostavnije raditi; preko granice ne moraš objašnjavati “tko si” i “čiji si”, ljude puno više zanima što si u stanju napraviti i kakve ideje imaš nego da preispituju plemensku pripadnost ili motive. Putovanja su naporna, zbog nedostatka vremena često putujem u zadnji čas i zadržavam se donji minimum vremena, no putovanja mi daju ideje i pune baterije.

Ove godine sam imao i priliku raditi za Ladonju koja je pokušala ući u Hrvatski sabor. Ladonja nažalost nije ušla u Sabor ali je prošla izborni prag, što je inače prvi puta u posljednjih dvadeset godina da je totalno nova politička opcija uopće prošla izborni prag. Ovaj rezultat je iznimno frustrirajući jer smo s jedne strane pobijedili (prešli prag), a s druge strane izgubili (za 189 glasova) na najspektakulariji mogući način. Ono što je također bilo zanimljivo u toj kampanji je razina otpora koja se pojavila. Ladonja djeluje na području Istre i Kvarnera i otpor političke strukture (prvenstveno IDS-a) je doista impresivan, premreženost i ovisnost politike i lokalnih medija je vjerojatno daleko najizraženiji upravo tamo i totalno je nerealno čitati neke od tekstova koji se tamo redovito objavljuju a autori još što je najbolje imaju i obraza potpisati se. Drugi vrlo izraženi element je otpor prema čelniku Ladonje Pliniu Cuccurinu koji kod pojedinih novinara, političara i IDS-ovih aktivista graniči (barem meni) s govorom mržnje, dok istovremeno deseci prijateljskih i ostalih savjeta i argumenata koje sam dobijao tijekom proteklih mjeseci neodoljivo podsjećaju na sve ono što se događalo 2009. godine kada sam radio kampanju za Josipa Kregara a percipirano protiv SDP-a. Pogledajte danas tko sjedi u saborskoj klupi SDP-a, a tko je van njega? Nekako mi se čini da će se isto dogoditi i u Istri. Nažalost propustili smo to napraviti ove godine no promjena u Istri je nužna i u svojoj biti neizbježna. Nevjerojatno je koliko s jedne strane kolektivno tražimo ljude koji će nas izvući iz problema i krize, a onda kada se oni i pojave i istaknu barem malo, tada ih svim silama želimo ne samo spustiti ponovno dolje nego ih još pritom moramo i malo iscipelariti (valjda da zapamte gdje im je mjesto).

Politika je dobrim dijelom lišena racionalnih odluka, političari su ljudi koji po svojoj definiciji moraju imati izraženi ego, a birači u političarima pokušavaju vidjeti sebe. No unatoč tome povremeno bi boljima i uspješnijima trebalo dati priliku.

Nakon osam godina jučer smo napokon dobili novu Vladu. O onoj prethodnoj SDPovoj od prije skoro pa dvanaest godina puno se toga ružno pisalo i nekako je kolektivna memorija odlučila da ih se proglasi lošima, no s moje pozicije to je vjerojatno najbolja vlada koju smo do sada imali. Proteklih osam godina, kako bi Balašević rekao “pijanstva i kiča” su bili vrlo naporni za promatrati ali i preživjeti a posljednje dvije su bile osobito mučne. Ne znam kako Vama ali meni je bilo strašno promatrati to javno vrijeđanje inteligencije građana sa skoro pa svake moguće govornice. Nadam se da ćemo imati daleko bolju Vladu, ne zato što je SDPova nego zato što nam bolja Vlada očajnički treba. Zoran Milanović je baš kao i gore spomenuti čelnik Ladonje lik kojeg ili volite ili mrzite ali rijetko koga ostavlja ravnodušnim. Ono što je sigurno je da se čini kako je u protekle četiri godine sazrio i njegov nastup posljednjih mjeseci to jasno pokazuje. Do jučer smo od njega imali šanse vidjeti samo pakiranje i celofan koji je poprilično dobar, ali sada kreće posao i kroz prve odluke će se vrlo brzo vidjeti što nas čeka.

Ako postoji karakteristika prethodnih vlada (a posljednje osobito), to je neodlučnost i apsolutna nesposobnost za bilo kakve pomake i odluke. Ova vlada može biti dobra ili loša, što je manje bitno, no ono što si ne smije dopustiti je da propusti donositi odluke (i zato su Čačić i Linić dobrodošli jer se oni ne boje zauzeti stav i donijeti odluku), a nadam se da će i barem neki od ministara koji su također ušli u Vladu raditi isto.

Slijedeća godina neće bit ugodna, a vjerojatno neće biti ni bolja od 2011. no u njoj barem imamo potencijal posložiti temelje da godine koje dolaze budu bolje.

Misao dana:
The world is full of people whose notion of a satisfactory future is, in fact, a return to the idealised past.

Categories
Politika

Svi predsjednički kandidati

Taman su prošli jedni izbori a na vratima su nam novi. Predsjednički izbori bi se morali održati negdje krajem ove ili najkasnije početkom slijedeće godine (krajnji rok je vjerojatno negdje početak veljače). Predsjedničke ovlasti kod nas su poprilično skresane ali i dalje su relativno značajne, pa osim imenovanja ambasadora, šefa obavještajne službe i vojske tu je i “sukreiranje” vanjske politike (štogod to značilo) i naravno autoritet koji proizlazi iz jedine tako značajne funkcije koja je odabrana neposrednim izborom ljudi (čitaj: Sanadera nitko nikada nije izabrao da bude predsjednik vlade).

Stipe Mesić je (barem meni) u stvari jedno veliko razočarenje. Naravno u datom trenutku je on bio daleko bolja alternativa od protukandidata mu (Budiša ili Kosor), no kroz mandat se poput mnogih drugih probija čistim i u stvar najjeftinijim populizmom – iz jednostavnog razloga što je on jedini u državi koji ima poziciju da može dohvatiti mikrofon kada mu god padne na pamet a da istovremeno nema apsolutno nikakvu odgovornost za ono što kaže tj. o čemu on god govori on u stvari nije ništa kriv niti je bilo što od toga njegova odgovornost (o stvarima koje jesu njegova odgovornost on rijetko govori javno). Mimo toga, Stipe briljira na jednoj i samo jednoj temi a to su ustaše i partizani i to je u stvari jedina stvar koju valjda razumije (ili misli da razumije) pa stoga po tome tambura po istome koliko god može (neovisno o malo šizofrenim stajalištima koja je zauzimao u prošlosti). Jedina iole kvalitetna odluka koju je donio je odluka o umirovljenju generala, no i ta odluka, u retrospektivi svega ostaloga se danas više čini kao statistička pogreška nego kao predsjednička akcija. Ukratko, Mesića nećemo pamtiti (ili barem ne predugo).

Change Is Gonna Come

Ono što  Stipetu nedostaje je vizija, no to je uobičajena boljka političarima na ovim prostorima i ako malo promatrate što on govori malo tu ima vizije Hrvatske za 10-15-20 godina. Meni nekako nedostaje taj kronični nedostatak vizije i volio bih vidjeti političara koji će danas pokazati kotačiće koje treba pokrenuti danas a kako bi rezultate počeli crpiti za 10-20 godina. Ne vjerujem u prekonoćne uspjehe niti kratkoročne planove koji su dugoročno dobri. A svi naši planovi su kratkoročni.

Stipe je (na sreću) diskvalificiran od daljnje utrke za predsjednika, iako, kako stvari stoje uopće nema namjeru doći do zaključka da je bilo dosta nego bi on i sa svojih 75+ godina htio i dalje kreirati budućnost ove zemlje iako je on sasvim sigurno dio njezine prošlosti (a skoro jednako toliko sigurno i dio problema). I sada, kada ima posljednjih nekoliko mjesec koje bi (nažalost samo teoretski) mogao utrošiti na to da postavi temelje budućem nasljedniku (ili barem da razgrne ruševine predsjedničkog mandata koji se čini kao kula od karata) on kalkulira sa strane o kreiranju trećeg puta, organiziranju i “homogeniziranju” hrvatske ljevice (po tko zna koji put) i tko zna o čemu sve ne. Ukratko, Stipe je još jedan u predugačkom nizu hrvatskih političara kojeg će sa scene ukloniti biologija a ne birači. Poražavajuće, a da ne kažem da naši političari (ali ni birači) nikako da nauče lekciju – što bi rekao odavno mrtvi pjesnik “better burn then fade away“.

To nas u stvari dovodi do sjajne postave ljudi koji se danas nude kao predsjednički kandidati.Te ljude nikako ne treba podcijeniti, jer ako se sjećate dvije tisućite, tada smo svašta govorili o bivšem i potencijalnom budućem predsjedniku i opće je mišljenje bilo da teško da može gore i da je svaki izbor napredak (pa čak i dvojca kandidata koji su dovršili u drugom krugu). No, praksa pokazuje da taman kada misliš da smo dotakli dno, uvijek došeće netko novi s friškom lopatom i zagrebe još niže.

Riječ je naravno o prvorazrednoj postavi i ustvari destilat intelekta kojeg ova država ima za ponuditi. Iza desnih vratiju zasada se sakrivaja nekolicina kandidata među kojima se ističe Ivo Sanader i Nadan Vidošević. Osim nominalno desnih političkih pogleda, dijele i zajedničku strast prema sakupljanju imovine bez objašnjenja kako su je stekli. Ivo naravno ima daleko veću motivaciju. Naime, koliko god on bio sposoban i koliko god ljevica bila nesposobna, šansa da mu se osmjehne još jedan vladin mandat (osobito sada u doba krize) je u stvari sve manji i možda je vrijeme za strateški uzmak na neku drugu poziciju. Naravno, pozicija predsjednika se možda čini nazadovanjem, no to se bez problema može prodati i kao napredovanje (nešto slično kao i unaprijeđenje Fabera od prije neki dan), no malo reklamirana i zasada rijetko korištena privilegija predsjedničke pozicije je i imunitet od kaznenog progona i možda bi to dobro došlo Ivi (zlu ne trebalo) barem dok ne prođu zastare. Ivo zasigurno ima velike ako ne i pojedinačno najveće šanse postati predsjednik čisto zato jer ima poziciju moći s koje nastupa, novčano je neograničenih resursa i objektivno govoreći odličan je komunikator koji će obećati brda i doline, uključujući ali ne i ograničeno na hrvatski svemirski program – samo ako će ga to dovesti do Pantovčaka. Što se desi s HDZom manja je briga jer njegova vizija (iako ne nužno i njegove stranke) je uvesti hrvatsku u EU pa ako to već ne može napraviti preko Markova trga onda se niti Pantovčak ne čini tako lošom opcijom.

Nadan Vidošević za kojeg se (po meni neopravdano) lijepi etiketa “lep ko greh” (i to još na ekavici) izgleda također kao osoba s planom i teško je za očekivati da će on samo tako nestati bez da konzumira svoje političarske ambicije. Nakon što je sagradio apsolutno najveći gospodarsku komoru Europe i kroz nju sagradio cijelu mrežu zainteresiranih klijenata (a i podbeljao imovinsku karticu), to isto je odlučio učiniti i kroz Kraš koji eto sada nešto tamo radi i očigledno u sjeni Maksimirske šume stvara zalet za nešto. Da li je to presjednička ili pak neka druga, naizgled rezervna pozicija to ćemo tek vidjeti. Moja osobna procjena je da Vidošević može ostvariti (iz meni neobjašnjivih razloga) dobar ali ne i dovoljno dobar rezultat na predsjedničkim izborima.

Ne računajući različite desničarske redikule koj će se zasigurno pojaviti čisto da ili neutraliziraju nekog drugog, da se ponašaju kao dimna zavjesa radi nečeg trećeg ili čisto kao osobe koje će iscenirati različite skandale protiv nekog četvrtog bojim se da s desne strane percipiranog hrvatskog političkog spektra nemamo više što za ponuditi.

No, kroz lijeva vrata vlada prava mala gužva. Tu imamo SDP koji se trenutno dvoumi između dva potencijalna kandidata koji će po prvi puta biti izabrani po principu jedan član jedan glas (i sve ono lijepo i nelijepo što takva taktika donosi sa sobom), tu je i HNS koji je također gladan vlasti, a eto nešto se i IDS u Istri tamo nudi sa svojim predsjedničkim kandidatima.

Kao prvo, Damiru Kajinu bi netko trebao reći da je Hrvatska daleko veća od Istre i da koliko god on bio popularan u Istri (a to je definitivno točno, iako nezasluženo). Mimo toga, njega je zabavno gledati tu i tamo za saborskom govornicom no promatrati ga nekoliko tjedana kroz predizbornu kampanju je mučno i sasvim sigurno kontraproduktivno. Dakle, ako želi zadržati svoju popularnost (makar onu na nacionalnom nivou) bolje mu je da se drži Istre i ne mrda previše.

HNS ima iza sebe hipoteku vlasti i Stipe Mesić je u stvari njihov najbolji izvoz ikad. Neovisno o tome što mi rekli, polet HNSa koji se desio 2000te + predsjednički izbori koji su uslijedili osigurali su im budućnost koja ih je napuhala malo više od gabarita regionalne stranke na koju su se danas (u manjoj ili većoj mjeri) sveli. Da, na lokalnim izborima jesu izborili sjajni i zasada najbolji rezultat – no iz mnogobrojnih razloga to u posljednja dva izborna ciklusa na nacionalnoj razini nisu uspjeli kapitalizirati, dapače (što nas dovodi do slijedećeg logičnog ptanja: ako na lokalnoj razini prolazimo dobro ili čak odlično, gdje je greška na nacionalnoj razini – tko je taj koji je zadužen isporučiti rezultat?). HNS nam nudi Vesnu Pusić i Radimira Čačića. Nekako mi se čini kako Čačić ima veće šanse na nacionalnoj razini no valjda postoji nekakvo istraživanje koje se time bavi. Kako bilo, HNS će (unatoč zdravoj logici) ponuditi kandidata i o tome ćemo vjerojatno sve znati već u sljedećih nekoliko tjedana kada će predizborna kampanja po svoj prilici i krenuti – možda ne javno, ali na lokalnj razini sigurno.

SDP je u predsjedničkim izborima malo iskompleksiran, jest da je imao svog predsjedničkog kanidata (tamo još 1997 godine, osebujnu osobu čije ime nećemo spominjati) no u međuvremenu se nija iskristalizirala druga osoba koja bi se nametnula kao kandidat pa je tamo napravljen executive decision da se ide na unutarstranačke predizbore. Nudi nam se profesorski dvojac Ljube Jurčića i Ive Josipovića. Hoće li se bitci priključiti još netko od “usual suspects-a” nije jasno, no ako to žele krajnje je vrijeme (barem pod plaštom SDPove zastave), kuloarski kandidati su i Zlatko Komadina odnosno Milan Bandić.

Radimir Čačić i Ivan Čehok

Očekivano, za razlku od desnice koja se barem dojimlje organiziranom, na ljevici je na snazi organizirani kaos zbog neograničenog powerplaya koji se tamo događa. Moj je stav da se on događa zbog toga što nismo u ovim godinama uspjeli generirati autoritet iza kojeg su se u stanju svi organizirati i sustavno krenuti. Pa je tako moja dijagnoza da problem ljevice nisu u stvari kandidati, nego sama ljevica koja sama ne zna što bi sa sobom. Da li su to nerealne ambicije HNSa u podjeli “plijena” za slučaj da dođu na vlast, ili je to pak nedostatak vizije i stava SDPa da napokon odluči kuda će ići skoro pa je sasvim svejedno – kako god bilo, eventualni gubitak predsjedničkih izbora je isključivo njihova pogreška, a eventualni izborni rezultati u posljednjih nekoliko godina su više rezultat inercije nego neke stvarne strategije.

Priču o pluralizmu i “zabrinjavajuću” podjelu na dva bloka u ovome času treba ignorirati jer su same stranke dovele do toga, ne toliko SDP i HDZ koliko same stranke, poluskriveni ili neskriveni sateliti koji su se previše i s previše žara motali oko vladajućih pa su u postupku bili u cijelosti asimilirani. S desne strane gotovo da više ničega nema, HSP je u cijelosti dezintegriran i asimiliran i finale će se valjda dogoditi uskoro. HSS je unatoč deklaraciji pred pretposljednje izbore odlučio promijeniti stranu i dok recimo sada oni trenutno žanju rezultate lokalnih izbora činjenica je kako su oni nastali isključivo kao plod koalicijskih dogovora i ne korespondiraju sa stvarnim stanjem na terenu, dok se HSLS uporno i već godinama svodi na dvije usamljene i čak ne previše atraktivne oaze za zbrinjavanje dvaju političara od kojih je barem jedan na lokalnim izborima nastupio kao nezavisan, shvaćajući valjda i sam da mu je stranačko opredjeljenje samo teret a ne i korist.

S lijeve strane nije ništa puno bolje iako je priča o identitetu malo bolje očuvana. HNS se bori za prelazak preko izbornih pragova (manje ili više, kako gdje), IDS je ograničen Učkom, a SDP čini se nema namjeru pokriti cijelu zemlju. Druge ljevice unatoč svemu nisam uspio identificirati (osim ako je gore spomenuti Mesić poput zeca ne izvuče iz šešira). Nekako mi se čini kako bi za pobjednički rezultat ljevice morao postojati jasni konsenzus prije izbora, umjesto da se pusti da se kroz izborni proces sukobljava ne samo ljevica s desnicom nego i ljevica međusobno (što je priča koju smo već vidjeli) – a kada bi se to dogodilo, tada je skoro pa bilo koji kandidat ljevice dovoljno dobar da porazi ovoga sa suprotne strane; u međuvremenu, nemate što drugo nego pročitati Klauškog.

Misao dana:
Anyone who is capable of getting themselves made President should on no account be allowed to do the job.

Categories
Priroda i društvo

Gromoglasna tišina (silent night)

pollitika.com - wordleObično bih krajem godine pisao inventure i prolazio arhive tragajući za tekstovima koji su obilježili proteklu godinu, no obzirom na teme o kojima pišem to se ionako pretvara u katalog promašaja i propuštenih prilika pa nekako nisam motiviran da istu pokoru odradim i ove godine. Umjesto toga, radije bih pisao o onome što nas čeka slijedeće godine, a što nije nimalo optimističnije ili ružičastije od onoga što smo ove godine prošli.

Ova slikica s lijeve strane je oblak riječi koje možete pronaći ovih dana na naslovnici pollitike (ako kliknete na link vidjeti ćete puno povećanu sliku koja je oštrija), nisam gledao starije datume, no čak i ne ulazeći u bit samih tekstova nije teško zaključiti koje riječi se najčešće spominju  koje nam u stvari i najviše nedostaju: iskustvo, podrška, narod, organizacija, treba

Proteklu godinu je u hrvatskoj obilježila nova/stara vlada, nekolicina hladnokrvnih ubojstava usred Zagreba i financijska kriza. U slijedećoj godini nas pak očekuju lokalni izbori i barem početak kampanje za predsjedničke izbore koji se moraju desiti 2010. godine. Ono što nas također očekuje je i financijska kriza (jer zasada smo ipak zahvaćeni samo marketinškim dijelom krize, dok prava kriza tek stiže).

Kao što je to vlada napravila i pred posljednje izbore, za očekivati je da će se sve i svašta desiti kako bi se obuzdali ili dobro sakrili efekti krize prije lokalnih izbora. Oni bi se morali dogoditi sredinom svibnja (17.  svibnja da budemo precizniji). Pred posljednje izbore, vlada je organizirala cijeli igrokaz sa IPOom HTa čime je oštetila proračun za nekih milijardu-dvije kuna (ode jedan cijeli pelješki most :), isplatila je ratu umirovljenicima nekoliko tjedana unaprijed, a svemu tome je prethodilo smanjenje PDVa tiskanim medijima, učetverostručenje glasačkih mjesta u dijaspori te maestralno odigrana predizborna kampanja u kojoj je doslovce asimiliran HSP.

Može li vlada ponoviti istu priču još jednom? Hm, teško ali ne i nemoguće. Lokalni izbori su po svojoj prirodi puno kompleksniji od nacionalnih paralamentarnih i udaraca ispod pojasa i vrlo grube igre (demokracije kako je doživljavaju pojedinici) će biti u izobilju. Ukupno nekih 570+ kampanja će se održavati paralelno i pozornost medija će biti posvećena samo nekima (onim većima i neizvjesnijima; Zagreb, Split, Osijek, Istra, ili onima iz koje nam dolaze neki od postojećih dužnosnika koji time osiguravaju svoju bazu).

Oporba trenutno radi malo ili ništa po pitanju lokalnih izbora (možda i oni imaju “nevidljive radove” kao što ih ima Jure Radić na pelješcu?). Nekako se čini kao da su im zanimljivi samo predsjednički i parlamentarni izbori, dok ovi lokalni i nisu baš nešto – u čemu se po meni grdno varaju. Lokalni izbori osiguravaju elementarnu glasačku bazu i infrastrukturu nužnu za pobjedu na nacionalnim izborima (koji god oni bili). Gubitak lokalnih sredina definitivno nosi rasulo u redovima, a koje će se sasvim sigurno dogoditi (ako se ne varam, po SDPovom statutu oni moraju odigrati izbore u svojim lokalnim organizacijama najkasnije 6 mjeseci nakon lokalnih izbora – jedan čovjek = jedan glas) – tako da će totalno nova struktura (koja još nije zahvaćena u cijelosti “Zoran Milanović” valom) odjednom biti in-charge za predsjedničke izbore 2010.

Pitanje je uostalom i tko je uopće oporba u ovoj zemlji? HDZ je na vlasti, to valjda nije sporno. HSS-HSLS su prirepci koji drže štangu HDZu i posljednjih mjeseci je pala lokalna vlast u cijelom nizu jedinica lokalne uprave (od primjerice Zagrebačke županije, Đakova pa do posljednjeg pokušaja prošli tjedan u Velikoj gorici). HSP je u vrlo čudnoj poziciji i pitanje je što je od njega uopće ostalo jer Anto Đapić je u stvari trenutno jedina vidljiva manifestacija HSPa. Preostaje nam HNS i SDP, od čega HNS ionako smatram regionalnom strankom s izuzetkom da će Čačić pokušati navaliti na Zagreb (u čemu, pretpostavljam će spektakularno pasti jer Bandić i Čačić su u stvari jedna te ista opcija). Glede Zagreba, ono što je donekle izvjesno je da će doći do smanjenja utjecaja SDPa u skupštini te će Milan morati vlast dijeliti s nekim (hoće li to biti HDZ ili HNS je pitanje, no neki power share nam slijedi).

Ostaje nam SDP koji je pak po mišljenju mnogih pretih (odatle i naslov gromoglasna tišina) i dok ih ja možda i ne bi prozvao pretihima, sasvim sigurno bih se složio da oporbena stranka, osobito prva oporbena koja pretendira na to da preuzme vlast svoj oporbeni posao mora odraditi drugačije – kako to točno “drugačije” je kompleksno pitanje i nadam se da će SDP na njega odgovoriti uskoro. Moje je dakle mišljenje da je uspjeh SDPa na predsjedničkim izborima direktno povezan s uspjehom na lokalnoj razini.

Lokalni izbori se po prvi puta odigravaju po novim pravilima gdje direktno i neposredno biramo načelnike, gradonačelnike i župane. Neke statistike kažu kako 80% trenutnih vlastodržaca imaju gotovo sigurnu šansu reizbora, no na nekim mjestima se očekuje zanimljiva bitka, ono što sada znamo je da imamo situaciju u Splitu gdje Ranko Ostojić cilja na Kuretovu fotelju, ili pak na ured Istarskog župana kojeg opasno odmjerava Plinio Cuccurin i njegova udruga građana Ladonja. Kako bilo, izbori će biti personalizirani, iz čisto medijskih razloga pažnja će biti posvećena konkretnim osobama a daleko manje strankama ili programima i za očekivati je da će izmiliti desetine različitih redikula koji će barem cijelim tim izborima dati ton koji zaslužuju.

No, kada izborna zvona utihnu i krene razdoblje formiranja vlasti (i političkog plesa koji nakon toga predstoji), vjerojatno niti vlada više neće moći zadržati poklopac na loncu krize koji vrije. Ne znam da li ste ikada bili u blzini neke velike eksplozije, no ono što se desi neposredno prije (a uostalom to ste mogli primjetiti u filmovima) je da u jednome trenutku jednostavno nestane bilo kakve buke – nastane gromoglasna tišina i potom stvar eksplodira. Tako nešto bi nam se lagano moglo dogoditi u drugom kvartalu ove godine, a za to ima puno razloga. Hrvatska država mora u slijedećem razdoblju reprogramirati oko 8mlrd eur različitih dugovanja (što državnih, što bančinih, što privatnih) i pitam se tko će te novce posuditi? U prosincu je država posudila 5.1 mlrd kuna od banaka po kamati od 8%. Dok kamatne stope vani padaju, kod nas država posuđuje sa 8% kamata – kamata je cijena novca i odražava s jedne strane ponudu novca a s druge strane rizik posudbe. Ako država posuđuje s 8% što mogu očekivati gospodarstvo ili fizičke osobe? Banke koje su posudile navedenih 8mlrd kuna u ovome času čuvaju vlastitu likvidnost, pretpostavke su da će prvi kvartal zdravoga rast doći tek u drugoj polovici 2010, a kako ćemo mi preživjeti dotle kada nam je ravnoteža platne bilance bila bazirana na turizmu (koji pati u doba krize) i na stranim ulaganjima?

Ako se to desi, država ima nekoliko mehanizama da si pomogne. Jedan od njih je refinanciranje unutarnjim izvorima (što je država i inače radila posljednjih godina i pitanje je koliko je kapaciteta ostalo), drugi bi moglo biti otpuštanje rezerve (što je HNB već dva puta napravila u posljednjih nekoliko mjeseci i otpustila 12mlrd kuna u promet – 5.1 je otišlo državi, gdje je preostalih 7mlrd kuna je dobro pitanje). Treća opcija je zaustavljanje kapitalnih investicija, četvrto je neplaćanje dobavljačima (i ukratko povratak u 1998) dok bi sve ostale varijante uključivale otpuštanja u javnom sektoru ili pak odustajanje od vrlo bogatog socijalnog paketa kojim vladajući već godinama kupuju sebi glasove.

Tu u stvari dolazimo i do teme vlade. Moja je stara dijagnoza kako se naša vlada bavi kriznim managementom i u stvari sam reagira na vanjske podržaje dok uopće ne djeluje proaktivno u bilo kojem smislu. Jedan od problema s takvim stavom je i u tome što naša vlada ne reagira ili pomeće problem kozmetičkim potezima pod tepih čime problemi ne nestaju nego samo rastu i u nekome času se jednostavno mora dogoditi da stvar eksplodira i sve ode k vragu.

Narod, iz one gornje ilustracije čini se uopće ne mari za cijelu priču. Svima je čini se i dalje jako dobro i nema stvarnog razloga za promjene, dok na Šeksa, Bebića, MIlanovića ili Jandrokovića odvajamo skoro pa identične emocije kao i na Simonu Gotovac (ili na nekog drugog iz te plejade umjetnih zvijezda i zvjezdica). Gromoglasna tišina sindikata i radnika koje bi ovi morali povesti (i uostalom totalno pogrešno shvaćene uloge sindikata u modernom društvu), u cijelosti potkupljene inteligencije koja bi kao morala prokazivati pogreške vlasti ili oporbe koja je čini se, odlučila maknuti se u stranu i gledati tu nadolazeću totalku iz sigurnosti saborske fotelje – je zaglušujuća. Pa ako niste, kupite čepiće za uši ili stišajte televizor i promatrajte, jer dolazi zanimljiva godina.

Misao dana:
Što se desilo s trenutkom kada smo spoznali koncept smrti? Mora postojati taj trenutak. Vjerojatno negdje u djetinjstvu. Kada nam je prvi puta palo na pamet da ovako ne možemo zauvjek? Taj trenutak je morao biti zastrašujući. Morao se utisnuti u naše pamćenje. No svejedno, ne mogu ga se sjetiti. Uopće mi ne pada na pamet kada se to desilo. Mora da smo se rodili s intuicijom smrtnosti, čak i prije nego što smo znali da postoji riječ za to. Iziđemo van, krvavi i plačući, sa znanjem da bez obzira na sve smjerove na kompasu postoji samo jedan pravac. A vrijeme je njegova jedina mjera.