Categories
Priroda i društvo

Zagreb 2021!

Velika je šteta što je preminuo Milan Bandić, kao i mnogo puta do sada njegova smrt će biti isprika da se ne suočimo s dvadeset godina samovolje, beskrajne improvizacije i gradnje koruptivno-nesposobne mreže ljudi koji su u ovih proteklih dvadeset godina raspolagali i uglavnom uludo potrošili stotine milijardi kuna od čega je malo ili ništa poboljšalo opću kvalitetu života u gradu.

S dvadesetogodišnjom ostavštinom Milana Bandića razračunavati ćemo se sljedećih stotinu godina u pokušaju da nadoknadimo zauvijek izgubljeno vrijeme. Bez pravosudnog epiloga i gubitka izbora, neće biti prilike za političke i druge lomove koji su nužni kao pretpostavke čišćenja mulja koji se nagomilao posljednjih dva desetljeća kao i razlaza s modelom upravljanja koji je ovdje izrasao. Samo da se pro-očisti destilirana glupost i rodjački talog trebati će proći doslovno generacije.

https://www.youtube.com/watch?v=-t5UTLkfoUs

I dok aktualni management grada vježba odgovore za USKOK, pokušajte napraviti inventuru što je napravljeno u gradu u tih često spominjanih šest mandata? Evo ja sam pokušao razmišljati i od prometa mi je ostao Domovinski most i Radnička, probijanje Branimirove, treća traka na Zagrebačkoj aveniji. Niti metra novih tramvajskih pruga, ali smo zato (uvijek iste) tramvaje kupili nekoliko puta, stotine kamera i sve veće prometne gužve. Nekontrolirano širenje parkirnih zona do mjere da je Zagreb postao jedno veliko parkiralište gdje je sve isto kao i ranije, samo što sada to morate platiti (nekad više, nekad manje ovisno o blizini izbora).

Sjetimo se šatora na trgu, sniježenja Cmroka i najniže skijaške utrke na svijetu, ljeta na Savi. Devastacije i zatiranja kulture u gradu, advent podobnih i plaćene nagrade. Zapitajte se što je napravljeno po pitanju školstva, zdravstva ili čak socijale?

Infrastruktura, što se desilo s vodovodom i njihovim milijardama, velebnim projektima Zagrepčanke, Gredelja ili hipodroma. Gradskih poduzeća i ureda čija je jedina funkcija uhljebljivanje podobnih. Što se dogodilo s Čistoćom, Jakuševcem i općenito gospodarenjem otpadom? Možete li nabrojati jedan jedini segment poslovanja grada za kojeg mirne duše možete reći da je napredovao posljednjih dvadesetak godina? Fontane, u tome smo dosta jaki – iako nemam ništa protiv ideje fontana, nekako si mislim da su fontane u formi u kojoj su nastale samo razmišljanje sada bivšeg gradonačelnika kako bi one morale izgledati. Eh, i naravno tu je gradnja i pregradnja, koja sama po sebi nije nužno loša i sasvim sigurno je dobrodošla jer se grad mora mijenjati i evoluirati, no gradnja bez plana i programa, gradnja koja pogoduje nekima i direktno šteti drugima, gradnja bez procedure i mimo zakona… Diskrecijsko trošenje javnog novca u sve samo ne u grad za koji su ti novci prikupljeni (a za besmislenu gradnju vlastitog imagea i uzvraćanja usluga koje nikada nisu trebale biti napravljene).

Potrošili smo dvadeset godina a da nismo sagradili suvisle strukture upravljanja gradom, da smo ih raširili poput ameba (i pritom ne bitno povećali opću inteligenciju ili institucionalno znanje), nismo iskoristili prilike koje su stajale na raspolaganju i u konačnici stagnirali kao grad i u svojem relativnom bogatstvu u odnosu na ostatak zemlje propustili graditi i sagraditi bolju zemlju u kojoj svi skupa živimo.

Nego, idemo baciti pogled na ono što nas čeka, tko su pretendenti na hladnu fotelju bivšeg gradonačelnika i jesu li svjesni vrućine mandata koji ih očekuje?

Imamo cijeli niz pretendenata na gradonačelničku poziciju, prva je istrčala tamo još prošle godine Vesna Škare Ožbolt. Osim što je pokušaj njezine kampanje izronio u prvi plan nakon navodnog hakerskog napada (kada političare ulove u nebranom grožđu to uvijek ima tri faze: to nije istina, to mi podmeću, hakirali su me). Šteta što nije bilo kičme priznati što se dogodilo (prepisali smo), a prepisali smo jer svojih ideja nemamo (što je jedna opcija) ili, puno problematičnija opcija – bili smo lijeni i površni. Vesna je bila bitna osoba tamo u devedesetima, nešto je šurovala sa Sanaderom kasnije da bi potom u cijelosti nestala i sada izronila. Ne vidim da je ona osoba koja na bilo koji način okuplja bilo koga, a po analizi programa vidimo da on i nije osobito originalan (jer, čak ni u prepisivanju nisu bili osobito originalni). Tako da je slobodno možemo zaobići.

Program je navodno prepisan od Mosta, moje je mišljenje da treba promatrati osobe koji su pisali program Mosta 2017. godine, a koji su ujedno i među osnivačima Vesninog DC-a jer tu ima poveznica koji se meni čine daleko logičnijim od hakiranja stranica. Mostove boje brani Zvonimir Troskot (lik koji i fizionomijom liči na Petrova pa ćemo ga ubuduće zvati MiniMe), lik bez boje, okusa i mirisa, poslan od minijaturne stranke arhaičnih stavova i primitivnih politika (a objektivno nakupine individualaca ugroženih od velikih stranaka), stranke s poviješću kompromitiranog (iako možda ne i korumpiranog) političkog djelovanja i objektivno bez ijednog smislenog lokalnog postignuća, a cijelo vrijeme glumeći da ima ideje i karizmu da povede cijeli jedan (vele)grad. Ajde, petica za hrabrost.

Tu je i Davor Nađi, donedavno dogradonačelnik Svete Nedelje, koji se preselio nedavno koji kilometar istočnije i odjednom stanuje u Zagrebu pa je valjda pomislio da je Zagreb prva sljedeća logična stepenica. Komično mi je slušati kada kaže da ima iskustvo u upravljanju gradom (koji je, u usporedbi s Zagrebom veličine manje mjesne zajednice), no mora mu se priznati da je za razliku od svih ostalih krenuo i napravio kakvu-takvu analizu gradskih financija. Bilo bi puno bolje da se više razgovara o tome što ovom gradu treba i ovo je apsolutno analiza na tom tragu. Bilo bi super da je razrađena na puno duži rok a ne jedne godine (jer neke od predloženih efekata ne možete ponavljati unedogled), a trebalo bi se pozabaviti i općom strukturom prihoda i njihovom održivosti kroz vrijeme (jer je proračun neodrživ i kratkoročno a kamoli dugoročno, ovogodišnji zagrebački proračun je školski primjer izbornog proračuna). Imam samo problem s ovim lupanjem po prirezu, naime nisam siguran da je smanjenje prireza nešto što želimo (ili, da to drugačije formuliram, ono što želimo nije nužno i ono što trebamo). Prirez je porez na činjenicu da želite živjeti u gradu koji pruža infrastrukturu i usluge koje na drugim mjestima jednostavno nisu dostupne. To je primjerice javni prijevoz, škole i vrtići, zdravstvo, visoko obrazovanje, blizina ekonomskog centra države i slično. Ako smatrate da vam to nije potrebno, onda odete živjeti negdje gdje takvog tereta (ali ni beneficija tog tereta) nema, primjerice u Svetu Nedelju. Fokus je mlada stranka liberalnog tipa i pokušava zauzeti prostor onih koji su u međuvremenu nestali (HNS) ili onih koji su se tijekom godina kompromitirali (HSLS) i ovaj njihov politički “stunt” treba promatrati kao pozicioniranje za neke buduće izbore, no svejedno mislim da bi bilo dobro da imamo par solidnih (neo)liberala u skupštini da propituju pijane milijardere otkuda je novac došao i kako se troši.

Ne smijemo zaboraviti ni Domovinski pokret i kantautora Miroslava – ne dirajte mi parking – Škoru, čovjek je prvo krenuo na poziciju predsjednika države, potom se pokušao kandidirati za premijera da bi sada bio zadovoljan i s pozicijom gradonačelnika. Očigledno je da je njegova politička karijera praktički od prvog dana silazna (nije li to genijalno, da si na vrhuncu moći bio u času kada si bio nitko i ništa) te očekujem da će nastaviti taj stabilni trend uzastopnih gubitaka.

Iako su to sve bitni minorni akteri, ne treba zaboraviti ni Bandićevu stranku i pokušaj da se Jelena Pavičić-Vukičević kandidira za gradonačelnicu. Jelena je još jedna tajnica koja se popela na velike visine, i svojom pojavom uglavnom personificira gradsku kadrovsku politiku. Nju se gura u gradonačelničku utrku ne zato da pobijedi, nego zato da ovima ostalima u rapidno rušećoj piramidi zagrebačke moći da šansu za časni uzmak i svojom kampanjom proizvede kakvu-takvu diverziju i dobije koji mjesec-dva-tri valjda u pokušaju da ekipa u pozadini pouništava dokaza koliko može, dočeka zastare koje teku i pronađu mjesto za strateški uzmak.

I tu negdje dolazimo do stvarnih favorita ovih izbora.

Prvi je svakako HDZ-ov kandidat Filipović (osloviti ćemo ga samo prezimenom jer ne očekujemo da se u ovoj predstavi predugo zadrži ili ostvari neki hvale vrijedan rezultat), lik kojeg su izvukli s rezerve rezevne klupe, jedan od onih likova koje nitko nikada prije nije primjetio a koji je gurnut na ovu poziciju jer je toliko neprimjetan da će mu gubitak izbora actually dignuti rejting na dugu stazu. Dolazi iz ekonomske frakcije HDZ-a koja žari i pali na ekonomskom fakultetu, dakle iz iste enklave iz koje je potekao i (tć) – o kojem, opako sumnjičim, ćemo vrlo brzo čitati na veliko. HDZ ima povijest neslaganja s Zagrebom (vidi pod Tuđman ili 101), te objektivno nema što osobito tražiti ovdje, no kako je ostatak pozicije/opozicije takav kakav je, ispada da i HDZ ima nekakvu šansu. Budimo realni, Plenkoviću Zagreb uopće ne treba ako ništa drugo zato što će po položajnoj renti eventualni pobjednik u Zagrebu potražiti njegovu glavu prvom prilikom. Ipak, nema velikih razloga za brigu, Zagrebački HDZ je tradicionalno disfunkcionalan i općenito u rasulu još od igara prijestolja između Plenkovićeve stranačke biro-aristokracije i Brkićevog klana, dok su ovi aktualni lideri ovdje samo u prijelaznom periodu dok se dovoljno ne kompromitiraju, a Plenković pronađe neke novije Ressler pionir-klonove (ostali zagrebački likovi su više koncentrirani da u najnovijim previranjima sačuvaju svoje leno nego da se eksponiraju u novim neizvjesnim bitkama). Plenkovića zanima samo da rezultat HDZ-a na lokalnim izborima bude bolji nego što je to bio prošlih nekoliko puta, pa ako se zalomi da kandidat uđe u drugi krug super (to je otprilike i platforma na kojoj su pokušali snubiti Damira Vanđelića). Danas je situacija naravno nešto drugačija i anonimni Filipović je odjednom ušao u prvu ligu, no i dalje, treba opravdati/prevladati dvanaest godina tihe ili glasne koalicije s Bandićem i neumornog dizanja ručica za takvo upravljanje gradom kao i žetončiće i neprincipijelnu koaliciju koja je Plenkoviću osigurala preživaljavanje. Kao dodatni komični moment (što bi ameri rekli insult to injury), vidim da se Filipović zalaže za transparentnost a protiv korupcije, što je, mislim da se svi možemo složiti, posebno smiješno kada dolazi od HDZ-ovca. Činjenica jest da je Bandić svojim odlaskom najveću uslugu napravio upravo HDZ-u, jer se sada HDZ uopće ne mora previše baviti nasljeđem svoje isprepletenosti s Bandićem tako da je Filipović, niti svojom krivnjom a još manje zaslugom odjednom postao favorit za drugi krug.

Drugi favorit je Joško Klisović, SDP-ov kandidat koji je, mogli bi reći sada već tradicionalno, postao tako što je čak i stranci koja ga je predlagala postalo totalno očito da prvi kandidat nije ujedno i onaj kojeg je moguće izabrati na slobodnim izborima. Naše političke stranke, a SDP tu nekako prednjači, imaju problem da ne razumiju kako sposobnost penjanja kroz stranačku hijerarhiju nema korelaciju s kasnijim izbornim rezultatima. Obzirom da je trenutno nezaposlen (nakon 692 preferencijalna glasa u doduše trećoj izbornoj jedinici), Joško se prihvatio ovog posla i vidjeti ćemo da li je to samo privremeni angažman ili se može pretočiti u dužnosničku fotelju. Na papiru, osim zajedničke prošlosti s aktualnim predsjednikom u MVEP-u, ima i drugih postignuća i naizgled besprijekornu karijeru – uglavnom birokratskog tipa. Poput predsjednika, odlučio je svoju najveću manu iskoristiti kao slogan kampanje pa je tako postao “Mirni čovjek Zagreba” (štogod to značilo, pretpostavljam da je to kontrast u odnosu na prethodnika mu), a valjda u nekom trenutku zanosa odlučio je potpisivati sebe kao (JK) aludirajući vjerojatno na gore spomenutog (tć) kojem to sigurno godi jer je kopiranje vrsta komplimenta iako to s lokalnim izborima ili lokalnim folklorom nema ama baš nikakve veze.

Veliko je pitanje ima li SDP snage, motivacije (i autoriteta) da pogura Klisovića preko crte i da dobije ponovno gradonačelnika? U prilog mu svakako ide to što je lijeva polovica političkog spektra daleko manje fragmentirana od ove desne i u biti to je sve što mu je potrebno da preskoći gore spomenutog Filipovića i osigura barem drugi izborni krug (a tada je sve moguće, jer i ovi desni moraju nekome dati svoj glas). Ipak, poput HDZ-a, SDP-u koji gradonačelničku poziciju smatra svojim položajem (makar ga je oduvijek zauzimao Bandić) objektivno ipak bitnijim ciljem treba promatrati skupštinu, pa se nadam da će umjesto uobičajenog reda stranačkih penjača ovoga puta u skupštinu biti predloženi ljudi od ugleda i kapaciteta i Klisović je tu sasvim sigurno dobar početak.

I to nas dovodi do aktualnog favorita izbora Tomislava Tomaševića, koji je bio akter i jedan od motora razotkrivanja Bandićevog upravljanja gradom i više je nego očigledno kako je od svih kandidata on sasvim sigurno najbolje upoznat sa svim problemima grada na bilo kojoj razini koju možete smisliti. Indikativno je da je Bandićev “plan za zaustavljanje Tomaševića” poput štafetne palice sada preuzeo Filipović s identičnim izričajem. Kao što su to mnogi primjetili, pitanje je kako će se Tomašević snaći sada kada je Bandić kao njegova antiteza nestao s političkog horizonta, hoće li biti dezorijentiran i izgubljen poput Glasa Koncila nakon što se urušio socijalizam ili će pronaći novi fokus? Obzirom da se Tomašević odjednom našao svima na putu do gradonačelničke fotelje, čini mi se da će mu fokus pružiti svi ostali. Možemo! se posljednjih mjeseci fino profilirao i promatrajući njihove istupe u Saboru, čine mi se rijetko dobro pripremljenima s čestim pointiranjem i neka razina uspjeha se nazire, pitanje je samo da li je trenutna prednost dovoljno velika da se pretvori u pobjedu.

Jedna od mana koja se pokušava nametnuti Tomaševiću je njegovo neiskustvo, za primjetiti je da nijedan drugi kandidat nema “iskustva”, osim možda Vesne Škare Ožbolt koja je ionako na razini statističke pogreške ili Miroslava Škore (koji ima snažam momentum prema dnu), dok su mu protukandidati ili dijelovi politički sponzoriranih katedri s faksa ili su sudjelovali u vlasti na nekim B pozicijama, a svi skupa bez stvarnih ovlasti ili postignuća vrijednih spomena. Osim toga, Tomašavićev “prethodnik” je imao dvadeset godina iskustva pa vidimo gdje nas je to dovelo. Može biti da je neiskustvo glavna prednost u borbi protiv okoštalih kronističkih struktura? Vidjeti ćemo uskoro.

Iako je gradonačelnička pozicija “glavna nagrada”, ona sama po sebi vjerojatno (i na sreću) više nikada neće izgledati niti biti toliko velika kao ova koju je do sada grabio Bandić, ovlasti će sasvim sigurno biti okljaštrene, sustav upravljanja transparentniji i u konačnici odgovorniji. S druge strane, da bi gradonačelnik funkcionirao kako spada, u izazovnom periodu ispadanja kostura iz razno raznih ormara, biti će potrebna snažna i konstruktivna podrška gradske skupštine. A iako smo danas sigurni da dolazi do smjene u gradskom poglavarstvu, za skupštinu to nikako ne možemo biti sigurni.

Misao dana:
We’re more of the love, blood, and rhetoric school. Well, we can do you blood and love without the rhetoric, and we can do you blood and rhetoric without the love, and we can do you all three concurrent or consecutive. But we can’t give you love and rhetoric without the blood. Blood is compulsory. They’re all blood, you see.

Categories
Politika

Stanje nacije, na dan 31. 12. 2018.

Već neko duže vrijeme se ne bavim politikom, barem ne hiper-aktivno kao ranije, isključio sam i ne gledam više domaće TV i radio stanice i sve moje informacije prikupljam ili putem portala ili u razgovoru s ljudima. Razgovaram s mnogima, uključivo i političarima, u biti svima onima koji su zainteresirani ili imaju potrebu popričati sa mnom. Moj fokus je skroz na drugim stvarima i uglavnom i sve više se seli izvan granica ove male lijepe naše i mislim da će to tako i ostati, puno je lakše i u biti uspješnije funkcionirati izvan granica gdje te ne pitaju previše tko si i što si ili čiji si nego ih samo i jedino zanima možeš li nešto izvesti ili ne. Svejedno, ne mogu a ne primjetiti neke stvari pa čisto da podijelim nekoliko razmišljanja o tome gdje se nalazimo i kuda idemo.

Potrebu da napišem ovaj tekst sam dobio prije nekoliko mjeseci promatrajući saborsku raspravu. Često sam u uredu do kasno i ponekad znam na drugom monitoru pustiti live stream saborskih rasprava, zanima me što ti ljudi govore i koliko argumentirano ili manje argumentirano diskutiraju. Za neke od zakonskih prijedloga sam imao konkretne interese pa me i to osobito zanimalo, a za neke me čisto fasciniralo kojom lakoćom pojedinačni interesi prolaze kroz saborsku proceduru i postaju zakoni dizajnirani da pogoduju nekima. Fascinira me i lakoća kojom se ignoriraju elementarne činjenice kao i odlučnost u donošenju štetnih odluka koja će sve prije ili kasnije doći na naplatu poreznim obveznicima.

Prazna sabornica

Ipak, prva stvar koju treba reći za saborske rasprave, a preporučam da povremeno kliknete na gornji link i provjerite sami, je da u saborskoj dvorani praktički cijelo vrijeme nema ama baš nikoga. Ima jedan od potpredsjednika jer netko mora voditi raspravu, onaj tajnik koji po izrazu lica često dijeli viceve s Reinerom (non stop mu je nešto smiješno), te imamo nekoliko ljudi u dvorani. Doslovce nekoliko, samo u trenucima glasanja se barem privremeno dobije neki dojam reda i prisutnosti pa dvorana izgleda imalo popunjeno.

Po mom mišljenju, temeljni razlog zašto je to tako i zašto je ovaj saziv sabora vjerojatno najgori ikada je u tome što se oporba u cijelosti dezintegrirala. Svi znamo za krizu identiteta SDP-a i tu su prolivene bačve tinte da se to objasni, ja bih samo dodao da ako je Bernardić preživio sve pokušaje smjene koji su mu bili pripremljeni, tada je on očito najsposobniji SDP-ovac i zasluženo je na toj poziciji. Što to govori o svima drugima je sasvim drugi par rukava. Saborski zastupnici SDP-a su po mojem mišljenju u cijelosti odvojeni od samog SDP-a, ako promatrate teme i zakone o kojima se razgovaralo vidjeti ćete da na mnoge eksplicitno socijaldemokratske teme nije uopće bilo diskutanata iz SDP-a ili je to bilo izolirano na par samostalnih i uglavnom osobnih mišljenja. Koordinacije nema, potencijal oporbe da konstruktivno dekonstruira poziciju odavno ne stanuje u saboru. Ukratko, oporbe u saboru uopće nema a prije nego me netko upozori da je tu Živi zid i Glas, samo bih skrenuo pozornost na to da Živi zid nema ama baš nikakvu ambiciju biti vođa oporbe, oni to ni na koji način ne pokazuju, njima je naravno bitno da budu po anketama vodeća oporbena stranka, no oni ni na koji način ne vide potrebu da surađuju s bilo kime. Oni imaju svoju misiju i na njoj inzistiraju. Predlažem vam također da bacite pogled i na koji od njihovih prijedloga zakona ili amandmane na zakone koje šalju u proceduru. Na stranu što je puno toga jednostavno suludo, destruktivno i u krajnjoj liniji politički i ekonomski naivno, no ti dokumenti su suvislo napisani i svojom kvalitetom niti malo ne odudaraju od prijedloga bilo kojeg drugog saborskog kluba. Živi zid iza sebe ima neke ljude koje još nismo vidjeli a koji vrlo dobro znaju što rade. Također, ako promatrate diskusije koje vodi ta ekipa i pokušate apstrahirati egzibicionizam čija je jedina funkcija prikupljanje TV sekundi, morate doći do zaključka kako su njihovi saborski zastupnici solidno brifirani o stanju države, sustavu i temama koje argumentiraju. To i dalje ne znači da su u pravu ili da je njihov stav ispravan, ali je po mojem sudu kvaliteta njihovih izlaganja neočekivana. Ti ljudi su ili prirodno nadareni ili su solidno brifirani, ili su ovi ostali toliko loši da se Živi zid ističe (odaberite kombinaciju koja vam odgovara, ja pojma nemam koji je odgovor točan premda me neki mogući odgovori plaše).

Tu je naravno i Glas i amsterdamska koalicija, kao i onih nekoliko polufašističkih desničara koji su sada valjda oporba. Makar u tom ostatku oporbe ima nekolicina kvalitetnih ljudi ili ljudi koji bi mogli biti kvalitetni u pravim okolnostima, bez sustava koji ih podržava i gura to sve skupa izgleda kao izleti pojedinaca koji pokušavaju držati glavu iznad vode i zadržati kakvu takvu vidljivost koja bi im dala pristojnu šansu na sljedećim izborima.

I posljednje, tu je pitanje Mosta koji se po mom mišljenju skroz dezintegrirao makar nam je ostavio nekoliko (ok, barem dvojcu Grmoju i Bulja, možda i više njih, nije da su mi nešto jako zanimljivi) solidnih zastupnika, te naravno Milan Bandić.

Milan Bandić i njegova klika je posebna priča i njegova taktika je prilično zanimljiva, on naime nije uspio osigurati imalo solidan rezultat na izborima pa svoje zastupnike sakuplja političkom trgovinom nakon izbora. Bandić (kao i mnogi drugi) ne razumiju da ljudi razmišljaju u okvirima, jednom kada su te smjestili u okvir gradonačelnika vrlo je teško iz tog okvira pobjeći i postati nacionalna ikona. Svrha tog pokemon manevra je stvaranje dojma snage, no u stvarnosti riječ je o lovačkim trofejima, prepariranim glavama koje stoje na zidu i daju dojam neke davne veličine, no u času kada izbori budu ponovno raspisali, nijedna od tih glava više neće trčati za Milana (pokušati će, ali bez nekog velikog efekta). Bandićeva politička trgovina je stoga strogo psihološke prirode, poput pauna koji širi rep ne bi li privukao partnere ali sadržaja pa i potencijala tu ima vrlo malo. Razmislite malo o tome, kakva je to politička opcija koja svoju snagu bazira na prebjezima? Koji je smisao toga, što odgovorni predsjednik stranke može misliti o ljudima koji su mu prišli nakon izbora? Kakvu lojalnost može tražiti ili očekivati? Tko bi, imalo moralan, pristao da mu se nakon izbora priključi 4x više zastupnika nego što je imao na dan izbora, što to govori o njemu? On se trudi biti rješenje i osoba kojoj se može doći po pomoć (i zahvaljujući drugoj najvećoj blagajni u državi mogućnosti su mu doista velike), no njegov ultimativni cilj je nešto drugo. On smatra, to se vidi već mjesecima a sada se počelo i pisati o tome, kako je moguće da se on pojavi u istoj ulozi u kojoj je bila Kitarović na prethodnim izborima. On očekuje da kao što je SDP suzdržano podržavao Josipovića tada, da će HDZ na isti način podržavati Kitarović ovoga puta, te će se otvoriti prostor da on, kao univerzalna politička veličina koja je u stanju u istoj rečenici naizgled logično pomiriti i krajnje lijevo i krajnje desno, postane predsjednik. No ne zanima njega čak niti ta pozicija toliko, koliko imunitet Pantovčaka i poluga moći koja bi mu, navodno, trebala osigurati mirni i DORH/USKOK free odlazak u starost. U našoj politici ima puno nesposobnih i korumpiranih političara, ali je rijetko tko toliko unazadio grad i državu kao Milan Bandić i on će zbog toga biti trajno upisan u naše povijesne knjige kao osoba od koje smo se oporavljali desetljećima.

Watchmen

Sažeto, oporba više ne postoji, koalicija služi samo zato da digne ručice petkom na glasanju, a par motiviranih pojedinaca uglavnom služe zato da bi zadržali privid demokracije i pokušali sebi osigurati još jedan mandat. Situacija naizgled izgleda sjajno za Plenkovića, zar ne? Nisam baš siguran. Kako HDZ više nema ali niti elementarni fokus na oporbu, jer za tako nešto nema nikakve potrebe, HDZ-ovci svoju energiju troše na unutarnje sukobe, raslojavanje i diferenciranje i pozicioniranje za sljedeći krug preslagivanja karata. Karamarko je u minimalnom roku uspio zaokrenuti HDZ oštro udesno i oko sebe okupio ekipu koja još uvijek žari i pali strankom. Plenković, kao umiveno pro-europsko školovano lice je tu u startu bilo zamišljeno više kao kulisa koja bi odala dojam uljuđene stranke, no ispod površine i dalje vrije i sukobi koji povremeno samo u fragmentima isplivaju na površinu svjedoče o tome. Razno razni Radeljići, Brkići ali i ljudi iz bližeg Plenkovićevog kruga sasvim sigurno mu rade o glavi non-stop. Cijela njegova vlada je vlada kompromisa. Plenković je živ samo zato što je na vrhu, no čim dođe vrijeme izbora show program slijedi. Tu je i velika Plenkovićeva dilema, ima li smisla u ovome času, kada je HDZ percipirano najjači napraviti izbore i riskirati da nakon izbora nema s kime organizirati pobjedničku koaliciju (slično kao što se desilo Janši u Sloveniji), jer očito je da njegovi koalicijski partneri uglavnom ne prolaze izborni prag (usput, jeste li ikada doista izbrojali koliko stranaka i pojedinaca čini koaliciju? odgovor bi vas mogao iznenaditi). I to nas dovodi do pitanja anketa.

Ankete su veliki i nikada razriješeni misterij domaćeg političkog života. Objektivno, imamo samo dvije ankete koje ima smisla pratiti, one od IPSOS Pulsa i Promocije plus. Povremeno na uvide dobijamo i fragmente drugih istraživanja agencija koje služe uglavnom samo zato da bi proizvele rezultat koji odgovara naručitelju ili vidimo spinove aktualnih anketa i to od ljudi koji nisu u stanju pročitati excel tablicu kako spada. U ovoj posljednjoj, SDP-ovci su se jako naljutili što su ispali treća politička “snaga” u zemlji (i to za mizernih 0,1%), dok HDZ-ovci slavodobitno šute sa svojih skoro 30% percipirane podrške. Namjerno sam napisao percipirane jer u nedostatku političke borbe rezultati jednih izgledaju bitno bolje od drugih i to vam može dati lažni osjećaj sigurnosti ili panike (ovisno u kojoj se ulozi ili razini svijesti nalazite). Da sada ne ulazimo u to što je točno a što nije, promatrajte samo trendove, u kojem se smjeru koja politička opcija kreće i to će biti dovoljno, makar njihovi relativni odnosi zabilježeni anketama neće nužno pokazati ili čak predvidjeti izborni rezultat. Ako tako promatrate situaciju, jasno je da je HDZ stabilan sa svojim postotkom glasova (na što se uvijek treba sjetiti Miroslava Kutle i njegove antologijske i totalno točne izjave “Kada stojim – padam”), SDP koji ide nizbrdo i Živi zid koji ide uzbrdo. Ovi ostali poput pacijenata u intenzivnoj, uglavnom se drže na ili oko izbornog praga što za neke može značiti stabilni rezultat (npr. IDS koji svoju podršku bazira na uskom teritoriju koncentriranom jednoj izbornoj jedinici) ili neki drugi koji svojih 3-4% imaju raspršene po cijeloj državi, kako bi rekla Josipa Lisac: “Tako blizu a ipak daleko”.

Ako zaronite malo detaljnije u demografije birača koji odabiru jedne ili druge političke opcije morate se zapitati kako će sljedeći izbori izgledati? Ako se možemo složiti da je domovinu napustilo 200+ tisuća radno sposobnih ljudi, pitanje je da li su to bili politički aktivni građani koji su izlazili na izbore i ako jesu, kojim političkim opcijama su pripadali? Jesu li oni više HDZ ili SDP orijentacije, ili su bili politički ambivalentni. Razne dobne skupine na različite načine se identificiraju s političkim opcijama i može biti da nam jedan iznimno bitan segment društva odjednom nedostaje a da uopće nemamo predodžbu o tome kako će se nedostatak 200k glasova manifestirati na budući saziv sabora. Neka istraživanja ali i zdrav razum kao i iskustvo drugih zemalja koji su imale doticaj s populističkim strankama i pokretima kažu kako možemo očekivati da će socijaldemokrati u svim svojim agregatnim stanjima biti bitno manji, dok će stranke poput Živog zida značajno narasti (i kada kažem značajno, onda doista mislim značajno).

Slična situacija vrijedi i za wannabe političke kandidate koji se javljaju i pokušavaju pozicionirati za sljedeće izbore, kao i one koji nemaju percipiranog protivnika. Prvi primjer je svakako predsjednica koja svojom pro-desničarskom politikama i izletima na same granice društveno i civilizacijsko prihvatljivog u kombinaciji s notornim neistinama o jogurtu i kruhu koketira s vrijednostima koje su u drugim zemljama otvoreno kažnjive. Ona kaže da samo traži svoj prostor slobode, no to je ili proračunata pozicija ili apsolutno nerazumijevanje što povijesti a što trenutnih okolnosti. Kada u kalkulaciju ubacimo i kriminalni skup ljudi koji su joj financirali rođendane, sponzorirali TV emisije ili pokušavali organizirati male državne udare tada slika ni na koji način nije blistava. Njezinih 50-ak postotaka podrške treba samo staviti u kontekst toga da predsjednica za razliku od premijera nema oporbu, nema protutežu koja je na drugoj strani vage nego se nalazi sama na toj poziciji. Tako da kada krene u kampanju za drugi mandat (nema sumnje da će u to ići), njezina kampanja će biti neusporedivo teža nego što je bila (ima tu u biti zanimljivih paralela između Trumpa i njegove kampanje i Kolinde i njezine, naravno naši zapleti su puno bezopasniji a pravda daleko sporija, ali se vidi sličnost karaktera i moralna labilnost).

Drugi tip fenomena su wannabe političari, oni koji se tek pokušavaju probiti. Solidni primjer je Dalija Orešković koja je svoje ime izgradila na profesionalnosti činjenice da presuđuje što jest a što nije sukob interesa političara (o čemu bi se dalo diskutirati koliko je to dobro, loše ili površno radila), da bi potom sretno i veselo uskočila u kaljužu protiv koje se borila. Kada takvo ime ubacite u neke ankete onda ljudi s nestrpljenjem iščekuju njezino uključenje u političke tokove, jednostavno zato jer želimo nova lica i želimo prodrmati učmali i okoštali sustav, u takvim okolnostima percipirana podrška u biti odražava iščekivanje i potencijal ali kada takva osoba ili grupacija uđe u politički ring, tada je počnemo promatrati kao i svakog drugog političara i balon iščekivanja odjednom naglo splasne. Nadam se da ekipa razumije da brojevi koji su sada iskazani ne znače ništa ili vrlo malo; trenutak u vremenu i naznaka budućnosti koja će se možda dogoditi. Osim toga, naša domaća politika je prepuna veličina koji smatraju da moraju biti prvi, nama će krenuti tek i samo onda kada dođemo do generacije političara koji razumiju da moraju raditi zajedno i gdje su pojedinačne ambicije nebitne u odnosu na dobrobit zajednice. Kompromis je nešto što nam očajnički nedostaje u svim pitanjima, a osobito kadrovskim i onima “tko će voziti”. Putnike ionako jednom u četiri godine pitamo uživaju li u vožnji te im bez jasnog pokrića obećamo bolje uvjete u razdoblju koje dolazi. Osim toga, pokušajte svakog političara slušati u njemu nekontroliranim uvjetima duže od petnaest minuta, jamčim da 98% njih nakon pete minute zvuče kao pokvarena ploča, imamo sliku, imamo ton ali sadržaja niti u tragovima.

I da se u konačnici vratim na Andreja Plenkovića i karikaturu od Vlade kojom upravlja. Iskreno sam fasciniran tom plejadom likova koji su pronađeni da se nađu u toj Vladi kao i činjenici da ima dovoljno ruku da ih smatraju sposobnima da to čine. Jedan od elementarnih principa upravljanja kaže da A ljudi biraju za suradnike bolje od sebe, B ljudi biraju C ljude kako bi ih mogli kontrolirati (teorija nije razvijena da kaže što se događa kada upravljaju C likovi). Neki od tih ljudi, osim što su osvjedočeno nazadni su i otvoreno iritantni poput Kujundžića, količina ludosti, nedostatka samokritike, skromnosti i kolosalni izostanak empatije koje je taj čovjek u stanju izgovoriti upakirano u neki fini novogovor je apsolutno vrijedan kliničkog istraživanja.

No za razliku od slatkorječivog Kujundžića imamo i otvoreno nesuvisle ministre poput Krstičevića, ako ga pokušate slušati morate pomisliti kako mu hrvatski nije materinji jezik, no onda poslušate engleski za kojeg je jako očito da nije ni taj. Dotični je očito majstor samopromocije i očito ima u vojnim strukturama ekipe koja pije iste tablete kao i on, no povijest nas je naučila da postoje razlozi zašto vojnici ne smiju upravljati vojskom. Tu je naravno i ministrica “tako je to u obitelji” Murganić koja je 2018. godinu prošla bez značajnijih skandala (koji su zasada otkriveni) i čini se da je naučila da je najpametnija kad šuti. Imamo i “folk” ministricu Žalac koja je zadužena za regionalni razvoj makar je pomalo nejasno razumije li ona što to točno znači razvoj (njezine kosture iz ormara ćemo tek otkrivati). Svakako treba spomenuti i Gorana Marića, samo listanje njegove knjige bi trebalo biti dovoljno za diskvalifikaciju za bilo koje radno mjesto, no naša vlada je inkluzivna i prihvaćamo i one koji misle drugačije (ili uopće). Tomislav Ćorić će u anale ući kao osoba koja je o trošku hrvatskih poreznih obveznika progurala LNG terminal (jer je to tako najlakše, njih se ionako ništa ne pita, u petak se odglasa u saboru i neka onaj drugi Marić nađe “sredstva”), ekonomska ali i politička dimenzija priče je ionako prekomplicirana da bi je i pokušao shvatiti, kao i načini kako to riješiti. Lovro Kuščević je isto jedan zanimljivi lik, to je jedan od onih kvazi političara koje je moguće nagovoriti da stane ispred mikrofona i kaže bilo što, kako nema neku veliku dubinu da bi razumio o čemu priča on misli da je sve ok jer se novinari smješkaju. Tu je Darko Horvat kojem su uvalili pogibeljni zadatak da riješi Petrokemiju (check, opet malo o trošku poreznih obveznika ali što je koja milijarda gore-dolje), a sada i brodogradilišta (eh, tu nikako da im kaže nedvosmisleno da je igra vola oko stola gotova), premda mislim da ovo nije posljednji puta da pričamo o brodogradilištima. Tomo Medved je također prošao 2018. manje više u tišini svoje kancelarije, shvatio je valjda da mu je bolje biti tiho i među pajdašima gurati zakone i propise koji kreiraju nove SUBNOR-ovce i invalide. Imamo i Pejčinović Burić čija je funkcija da bude na daljinskom od Plenkovića i tu funkciju izvršava sjajno. Kad smo već kod vanjske politike, da li je itko primjetio kako na vlasti imamo sve vanjsko-poslovnjake (Plenković, Kitarović, Jandroković) a vanjska politika nam nikada lošije nije išla? Bilo bi fer spomenuti i Blaženku Divjak koja pokušava odglumiti konstruktivnog člana koalicije i moralnu vertikalu sustava obrazovanja (u čemu nisam siguran da uspijeva kraj svih tih nazadnih snaga kojima je okružena). Tu je svakako i Marko Pavić koji je progurao mirovinsku reformu koja uopće nije reforma nego produžavanje agonije i prebacivanje kraha na neke druge ljude koji će doći iza njega nakon što smo uz malo sreće svi na njega zaboravili. I zadnji je svakako Zdravko Marić, koji opterećen svojom prošlošću, pokušava napraviti ono što se napraviti može. Smatram da je (znao,) mogao i morao više, ali obzirom da striktno gledano nije političar vjerujem da radi sve što može unutar okvira koji mu je dan što ga čini vjerojatno najboljim ministrom kojeg smo imali u dugo vremena.

Ulazimo u zanimljivu godinu, godinu Brexita, EU parlamentarnih izbora, skoro pa izvjesne svjetske recesije, preslagivanja za predsjedničke izbore, godinu koja prethodi našem predsjedavanju EU-om i parlamentarnim izborima; biti će svakako zanimljivo i da nismo sudionici ove priče, makar i na margini, bilo bi smiješno. Ovako će biti samo tragično. Sretna nam svima nova 2019!

Misao dana:
Government cares about only one thing. Paperwork. They will forgive almost anything else – cost overruns, gross incompetence, criminal indictments – as long as the paperwork’s filled out properly. And in on time.

Categories
Politika

Mala inventura stanja raspada države

Ima jedna rečenica koju sam relativno nedavno naučio ali koja strašno dobro opisuje politiku općenito, no osobito je primjenjiva na svemu onome što se trenutno događa u našem društvu, ta rečenica ide otprilike ovako:

U politici ima malo iznenađenja a puno iznenađenih.

Da budem totalno iskren, i mene je iznenadilo toliko brzo poravnavanje zvijezda koje je u doslovce nekoliko sati iznjedrilo konfiguraciju traženja opoziva Tomislava Karamarka do stava Mosta da Karamarko mora otići. Nije neki veliki zaključak kako se HDZ nije snašao u novim okolnostima i kombinacija u kojoj im Most kao kingmaker svako malu spusti. Karamarko je na silu pokušao ovladati sigurnonosnim sustavom što mu nije uspjelo i frustracija time da ne vlada policijskim aparatom je više nego očita, a glad domoljuba za pozicijama poprima doista zabrinjavajuće razmjere (pa se tako rijetko tko imalo detaljno bavio kadrovima koji su imenovani proteklih mjeseci).

U postojećoj konstalaciji snaga, Karamarko više nema nikakve realne šanse sastaviti novu većinu koja bi srušila i zamijenila premijera. Uočite malo kako svi HDZovci koji uopće govore o situaciji vrlo pažljivo odabiru riječi i pitanje povjerenja Oreškoviću makar je potegnuto nije potegnuto do razine formalnog prijedloga prema Saboru (sada je skoro 13h i zasada nemamo informaciju da je tako nešto poduzeto i dostavljeno Saboru). Uostalom, pravila o opozivu premijera su dizajnirana za oporbenu situaciju i ne predviđaju kombinaciju u kojoj bi vladajuća stranka tražila opoziv vlastitog premijera; tako je premijer barem zasada proceduralno zaštićen u tom odbrojavanju. A odbrojavanje teče do trenutka kada se u Saboru formalno mora provesti glasanje o povjerenju Tomislavu Karamarku. Opet, ako gledamo izvještaje sa subotnjih HDZovih sastanaka, uočite kako su govornici naglašavali kako je Karamarko taj koji je preuzeo obvezu i “kormilo” nad strankom, kako on sakuplja 76 glasova. Naglašava se uloga Karamarka i naravno ističe njega kao premijera AKO sastavi tih 76 glasova. OK, nitko nije naglasio taj “ako” ali je on tu, među redovima. Nitko ne govori što ako, ali svi znamo što slijedi.

Karamarko (možda) računa na Milana Bandića koji se gura kao rješenje problema, no nije Bandić rješenje problema Karamarku nego je HDZ rješenje problema Bandiću kojeg jedino zanima podrška za slijedeće lokalne izbore. Bandić očekuje da će kroz gradske donacije, prostore i slično kupiti/privoliti nekolicinu zastupnika da se priključe njegovom klubu no to je jako plitak bazen. Nadalje, neka preslagivanja unutar tog bazena uključuju i neke potencijalne potrese unutar same Domoljubne koalicije, što nikoga s imalo čistim tokom misli ne veseli.

No, uzmimo za trenutak u obzir mogućnost da se doista takva nova koalicija i posloži (matematički nemoguće ili na rubu mogućeg) i sve što o njoj mogu reći da bi ona bila fragmentiranija od postojeće većine s Mostom, da se u njoj nalaze kojekakvi redikuli poput Tepeša ili Ćorića i njima je kristalno jasno da oni postoje dok postoji ova većina, svaka nova igra u kojoj se provociraju izbori znači da će i njihovih 15 minuta slave završiti puno prije kraja konzumacije.

Dakle, da sažmemo; imamo Karamarka koji se grčevito bori da sakupi nepostojećih 76 glasova, Bandića koji pokušava uvjeriti Karamarka da ako uzme njegovih osam, priboroji ih sebi i onda opet doda Karamarku da je time Karamarko nekako na dobitku. A tu je naravno i armada ovih domoljubnih priljepaka i pijavica koji upravo u ovim trenucima osvješćuju sami sebe kako im Karamarko u ovom trenutku vrijedi više mrtav nego živ. Eto, baš slušam kako Šeks govori da Karamarko treba odstupiti u nacionalnom interesu, a treba tu i dodati suptilnu poruku Europskih pučana ili Europskih financijaša.

OK, Karamarko može ostati bez pozicije na više načina. On može shvatiti da je sudac svirao kraj njegove igre (svirao je prije nekoliko tjedana ali se Karamarko i dalje pravi da je sve ok) te može sam ponuditi ostavku kao koliko-toliko časni izlaz. Čak i ako malo promatrate Oreškovićev poziv da da ostavku skupa s Petrovim, možete vidjeti da je Orešković ponudio časni izlaz za Karamarka što je više nego što je zaslužio. Alternativno, imamo mogućnost da nova HDZova većina koja je shvatila da je Karamarko mrtav potpiše njegovu političku smrtovnicu u Saboru nakon što ga Orešković razriješi. Ili pak svi skupa možemo čekati glasanje za opoziv i kolektivnu sramotu koju će Karamarko i HDZ doživjeti opozivom. Ja sam stajališta da do glasanja nikada neće doći nego će Karamarko ili odstupiti ili biti razriješen prije toga.

Pitanje je što poslije: mala je šansa da Karamarko zadrži predsjedničku poziciju ako na tako sraman način mora napustiti Vladu, HDZ ima ionako okrutan način postupanja sa svojim predsjednicima i nema se Karamarko tu čemu veseliti (nije da neće pokušati ali jalov je to trud, a čopor je gladan).
Pitanje je, totalno legitimno, može li nova i presložena vlada (barem nešto kako je Karamarko obećao :) funkcionirati?

Mislim da može, naime ako u Vladu uđe netko umjeren i prihvatljiv svim stranama, netko tko je u stanju percipirati zakonitosti koalicije u kojoj ova druga strana ima solidnu mogućnost veta, te netko tko je u mogućnosti pokrenuti svojim kompromisima Vladu da počne nešto proizvoditi i napokon pokrenuti #samoreforme, eh, tada će i članovi koalicije i građani brzo zaboraviti na sve probleme i nesuglasice koji će ionako biti natovareni na jednog jedinog čovjeka kojeg više nema.

p.s. uočite da ne spominjem u postu Brkića i to da je i njegov red uskoro, ne znam tko bi mogao biti novi predsjednik HDZ-a i to je teško s današnje pozicije reći ali pretpostavka je da će veći broj njih biti zainteresiran. Nema tu ni govora o implikacijama što bi bilo kada bi Bandić bio značajniji partner novog stanja (kao ni nelogičnosti da je Karamarko nepoželjan kao član Vlade ali je ok kao predsjednik stranke, dok je Bandić ok)… Ima tu materijala za nova poglavlja nestabilnosti, a ako Vlada preživi sve ovo onda je prvi slijedeći korak državni proračun za 2017. godinu

Misao dana:
If you die horribly on television, you will not have died in vain. You will have entertained us.