Categories
Politika

Dezintegrirajuća oporba

Da li itko prati što se događa u Osijeku? Naime u Osijeku su izbore dobili HSP i Glavašev HDSSB koji su koalirali do prije nekoliko dana. Iako je koalicija već nekoliko puta bila na rubu pucanja (primjerice zbog Đapićeve frustracije da napravi ne osobito lijep Starčevićev spomenik, kojeg je uzgred rečeno Starčević oporukom zabranio). No stvar je pukla, čini se, na dvorani za rukomentno prvenstvo koja navodno košta 900 milijuna kuna (skupa dvorana ako se mene pita), a HDSSBovci tvrde da je cijena prenapuhana i iznad Osiječkih platežnih mogućnosti. Košarkaš Anto je odlučio stvar prerezati i ide u investiciju dvorane pa kud puklo, a čini se da će puknuti.

Negdje na ovoj točci se situacija komplicira. Naime, u normalnim uvjetima, koalicija bi propala i potom bi se raspustilo gradsko vijeće (ili kako se već zove) i otišli bi na izbore. Nakon što je shvatio da nema druge i Đapić je krenuo drukati za izbore. HDZ i SDP mirno sa strane promatraju razvoj događaja – SDPu je manje-više svejedno jer u Osijeku i nema neki rezultat, a HDZu svako međusobno razbijanje dobre volje između HSPa i HDSSBa ide u korist budući da su HDSSBovci i HSPovci upravo ono biračko tijelo koje su izgubili nakon HDZovog razlaza s Glavašom, što je pak omogućilo raspored snaga koji je doveo Antu Đapića na gradonačelničku fotelju (ili fotelje, zavisi kako gledate) .
No, u kopernikanskom obratu koji se desio, likovi iz HSLSa predvođeni Zlatkom Kramarićem (koji je uzgred rečeno gradonačelnikovao Osijekom godinama) odlučili pružiti ruku pomirenja HDSSBu (koje su proglašavali lopovima, ubojicama, gospodarima života i smrti i još koješta) kako bi zajedno oformili gradsku vlast. Zlatko Kramarić je pritom čak izrekao i rečenicu koja bi morala ući u anale hrvatske političke gluposti (iste one anale koje će nakon 25. studenog pisati Ivo Sanader):

S Glavašem bih Osijeku vratio urbani imidž (jutarnji)

Mission impossible ako se mene pita ali…

HSP i HSLS imaju puno toga zajedničkoga, za HSLS je to totalno evidentno, za HSP bitno manje, ali obje stranke su prošle svoj zenit i sada su u silaznoj putanji. HSLSova slamka spasa je koalicija s HSSom (ono što se tu u stvari dogodilo je da je HSS uložio svoju slamku, a HSLS svoju pa sada valjda misle napraviti splav od toga) kako bi izronili preko izbornog praga i barem svojim čelnicima dopustili još jednu reinkarnaciju. Podsjećam da imate samo dva-tri HSLSovca koja vjerojatno možete spomenuti napamet, Čehoka koji je kohabitacijski gradonačelnik Varaždina s HNSom (i kojeg će HNS vjerojatno pojesti za doručak u nadolazećim izborima), Đurđu Adlešić (to je ona koja njeguje “probudila sam se prije 5 minuta” frizuru), a koja je načeta već svojim aferama i nejasnim postupanjem s Hrvojem Vojkovićem i naravno osiječki Zlatko Kramarić koji nije shvatio da mu je vrijeme da nestane i valjda skupa s Glavašom piše memoare o Osiječkim ratnim danima.

HSP se pak našao between rock and hard place; stisnuti HDZovci moraju udarati po HSPu jer im je s lijeve strane SDP dramatično suzio prostor djelovanja, a u slavonskoj četvrtoj izbornoj u kojoj je na proteklim izborima HDZ dominirao sada se politički krajobraz u cijelosti promijenio i to na nepovoljno. HDZov je vitalni interes eliminirati prijetnju HDSSBa (što iz političkih ali i osobnih razloga), a ako pritome strada HSP na uštrb HDZa nema nikakve osobite štete, jer HSP ionako nije osobito poželjan partner na eventualnoj vlasti.

I sada dolazimo do sličnosti između HSLSa i HSPa, naime obje stranke koaliraju na nacionalnoj razini s HDZom i dok su im ostavile vladu i ministarstva netaknute (uz izuzetak uhljebljivanja pojedinaca poput recimo HSLSove Dorice Nikolić), ono gdje HSLS briljira su nadzorni odbori i članovi uprava od čega je najzaslužniji upravo gore spomenuti Hrvoje Vojković koji je na čelu Croatia Osiguranja, tradicionalnoj kravi muzari ekipe na vlasti (primjerice, nitko nije primjetio vrlo skupu i neefikasnu kampanju HSS-HSLSa koja je iznad njihove platežne moći, taj novac je morao doći od nekuda i nemojte misliti da je došao iz stranačkog proračuna ili na neki osobito legalan način). Istu priču, ali daleko suptilnije provodi i HSP čija imenovanja nisu javna ili se barem ne identificiraju stranački. Neke od HSPovih akvizicija već imamo u zatvoru poput recimo Vlade Zeca, no takvih ljudi ima još. HSP i HSLS su shvatili da na vlasti ne mogu za svoju stranku niti blizu toliko priskrbiti kao što to mogu kroz nadzorne i upravne odbore i upravo ta doktrina ih čini sličnima.

Volim ići u Osijek, no srce me boli kada vidim što se tom gradu događa, u njemu rat, ako niste shvatili, još nije završio.

Misao dana:
The Player: We’re more of the love, blood, and rhetoric school. Well, we can do you blood and love without the rhetoric, and we can do you blood and rhetoric without the love, and we can do you all three concurrent or consecutive. But we can’t give you love and rhetoric without the blood. Blood is compulsory. They’re all blood, you see.
Guildenstern: Is that what people want?
The Player: It’s what we do.

Categories
Politika Video

Internet u političkoj kampanji

Jučerašnji Dnevnika NovaTV-a imao je prilog o internetu u političkoj kampanji, novinarka Tatjana Krajač uzela je i moju izjavu na tu temu:

[youtube]hzFpBXka4jk[/youtube]

Ono što smatram bitnim je da je od posljednjih izbora do danas punoljetno postalo oko 180.000 ljudi koji ne poznaju život bez interneta, njima je internet isto što su nama malo starijima radio ili televizija. Ja mislim da je to strašna generacijska razlika jer ona uvjetuje razlike u načinu razmišljanja, prikupljanja i obrade informacija.

Kada bi svih 180.000 novih birača odlučilo izići na izbore, ovisno o izbornoj jedinici oni bi utjecali na 10-13 zastupničkih mjesta u Saboru i to je jedna ogromna brojka koju nitko, pa niti političke stranke ne smiju ignorirati. Složiti ću se s Domagojem Bebićem (vidi prilog) koji kaže kako internet zasada nema direktnog utjecaja na javno mnijenje iz jednostavnog razloga što je doseg interneta premalen (oko milijun ljudi ima koliko toliko redovito pristup internetu). No istovremeno, internet se pokazao kao sredstvo kroz koje je moguće plasirati pojedine teme u mainstream medije, a koje bi njima (iz ovih ili onih razloga, a ovdje do izrađaja dolazi teorija zavjere) mogli promaći. I doista, ako gledamo afere koje su se probile u posljednjih godinu-dvije one su uglavnom proizašle s interneta (Brodosplit, Sunčani Hvar) ili se na internetu o njima intenzivno diskutiralo (primjerice KIM od prije nekoliko dana) što je novinarima bio materijal za njihove članke i tv priloge.

Na YearlyKos-u na kojem sam bio prije nekoliko tjedana između ostalog se govorilo o utjecaju interneta na odluku birača, i dok će se mnogi složiti da utjecaj interneta zasada nije mjerljiv u nekim apsolutnim brojevima, činjenica je da se navika glasanja za ove mlade birače stvara danas, a američko iskustvo pokazuje da ako uspijete u dva izborna ciklusa pridobiti birača onda je on vjerojatno vaš za cijeli život.

Trud koji političke stranke ulože u svoju google generaciju birača otplaćivati će se u desetljećima koja dolaze.

Misao dana:
Those who stay away from the election think that one vote will do no good: ‘Tis but one step more to think one vote will do no harm.

Categories
Politika

Kakve političare želimo?

Prije sedam dana napisao sam tekst “Smije li SDP uopće govoriti o nacionalnim pitanjima”, istovremeno Bepo je napisao sjajan tekst s osvrtom na Milanovićev intervju u Lideru, a cnn je pak napisao tekst pod naslovom “Teror na ulicama grada Zagreba”.

Ono što je zanimljivo u ta tri teksta je činjenica kako je ovaj moj “desničarski” tekst kreirao ogromnu diskusiju, a na CNNov je pak diskusija doslovce eksplodirala (tekst je nastao povodom Bandićeve odluke da se jednosmjerna Galjufova ulica – prva ulica za koju znam da ima svoj blog, pretvori u dvosmjernu i probije na Vlašku). Istovremeno, diskusija o ekonomskim pitanjima koje propagira SDP je daleko skromnija i u principu se odvija među nekolicinom zainteresiranih sudionika (čisto da bude jasno, ne slažem se s tekstom u cijelosti, ali cijenim argumente i uloženi trud).

Moje je mišljenje da je pitanje ekonomije ili gospodarstva ključno hrvatsko pitanje i da nije normalno da ono kreira toliko malo zanimanja javnosti, no istovremeno neke “prizemne” teme poput toga da li je ili nije Zoran Milanović bio na Sinjskoj alci i u kojem je redu sjedio, odnosno da li Bandić smije ili ne smije rasteretiti promet jednom svojom rečenicom dignu mnoge na noge. Pitam se stoga kakve mi političare uopće želimo?

Imao sam prilike biti često u nizozemskoj i kada god nekoga vodim tamo (a da nije prije bio) uvijek se odvezemo pogledati njihove brane. Uglavnom, nitko nje osobito zainteresiran gledati brane sve dok ih ne vide, najveća brana je dugačka tridesetak kilometara, preko nje ide autocesta, negdje na sredini ima i benzinska stanica, a cijela brana je sagrađena između 1927 i 1933 godine, ne mogu pronaći sada ime političara koji je tu branu naručio, no nizozemci su mi rekli da su čovjeku htjeli suditi zbog veleizdaje, jer je ta brana bila toliko skupa i nesvrsishodna. 1955 došlo je do dizanja razine sjevernog mora i ta brana je spasila nizozemsku. No poanta nije u poplavi niti kako je brana spasila nizozemsku nego u viziji jednog čovjeka koji je izgurao ideju i skoro zbog nje završio u zatvoru. Ili, primjerice, u Australiji imate sličnu situaciju kada su odlučili vodu koja inače istječe u pacifički ocean preusmjeriti prema unutrašnjosti (u stvari totalno identična priča). Ovo spominjem zato jer političari ponekada moraju raditi vrlo nepopularne poteze čiji se kraj ne vidi, ali je dugoročno bitan (ne tvrdim da naši političari takve stvari doista i rade, no samo tvrdim da postoji situacija).

Bandić je tu genijalni primjer, ja tvrdim da se otkako je on gradonačelnik počelo puno toga raditi i graditi. Rekonstrukcije cijelih ulica, ogromni graditeljski zamah, grad dobija sasvim novo lice (da li je to samo koincidencija ili nie ostavlja se za diskusiju)… I onda se desi ideja s Horvatinčićem i novim shopping centrom u samom centru grada. Horvatinčić je očigledno već duže vremena pikirao na tu imovinu, pokupovao koliko je kupiti mogao i došao u poziciju da sagradi famozni centar. Da bi se on mogao izgraditi morale bi se porušiti zgrade u tom bloku (koje su ionako sakrivene od pogleda prolaznika), morala bi se sagraditi podzemna garaža koja bi iz nekog razloga ulazila u Varšavskoj na površini koja je trenutno pješačka zona. Udruge su se digle, prosvjedi su organizirani, a Bandić kao Bandić kojem mahneš crvenom krpom je totalno poludio i samo dolio ulja na vatru.

Meni se ne čini da je to loša ideja i mogu nabrojati desetine primjera iz centara bilo koje europske metropole u kojima imate totalno identičnu situaciju, od primjerice Graza u kojem svi manje-više redovito idemo u shopping, preko Beča pa na dalje. Grad nije niti može biti zatvorena konzerva pa da što se izgradilo ostane tako “zacementirano” zauvijek. Ne vidim zašto u tom prostoru ne bi nastao novi moderni centar (kakvog uzgred rečeno nemamo) i na taj način oplemenio gradsku jezgru? Naravno, svaka promjena je teška i svi oni koji ne žele promjene (neovisno o tome koliko je stanje trenutno loše) su ustali u obranu nekolicine starih zgrada, koje, koliko razumijem nemaju nikakvu niti povijesnu niti arhitektonsku vrijednost.

Zašto se bavimo recimo Milanovićevim odgovorom na pitanje “Tito ili Tuđman?”? Kakve to veze ima s životom i svime onime što Milanović mora napraviti u slijedeće četiri godine (uz uvjet da dobije izbore)? Zašto nas ne zabrinjavaju i zašto ne diskutiramo o ekonomskim problemima poput gospodarskog rasta, našoj osjetljivosti na turizam i kretanja u njemu, razlici između uvoza i izvoza, globalizaciji, poreznom opterećenju na rad? Zašto ne otvorimo jasnu i nedvosmislenu diskusiju o primjerice brodogradnji i trošku koju ta industrija predstavlja za ovu državu? Pa donesimo neke teške odluke ako treba?

Ne, mi smo voljni diskutirati o tome da li je (ubaci ime po želji) sjedio za nekom večerom s Ante Gotovinom i da li ga to čini desničarem, ili pak diskutiramo o tome da li ulica mora biti dvosmjerna ili ne; i što je najgore, jedna ta večera ili jedna dvosmjerna ulica se na neki misteriozni način preslikava na cijelu naciju i konsekvence koje će to imati na sve nas? Kako?

U mojoj ulici je nastala prilikom rekonstrukcije cijela frka jer su pločnici na mjestima široki svega 120cm (umjesto 150 što je navodno zakon), Bandić je kriv zbog toga i suočen s protestom naredio je ponovno raskopavanje ulice (sada ću imati totalno novu ulicu sa zakrpama), no ono što su neki zaboravili reći, da je u staroj ulici pločnik na mjestima bio širine rubnog kamena; moramo li baš u svakoj pa i pozitivnoj stvar tražiti crnilo?

Ljubo Jurčić sluša Thompsona (na radiju) i to je čini se daleko veći problem za njegovu podobnost da bude premijer države od recimo njegovih profesionalnih postignuća (ili nedostatka istih)? Zašto?

Mijenjaj se ili umri

Ivo Sanader je za razliku od Milana Bandića beskrajno pristojan u gotovo svakoj prilici osim kada se razračunava s političkim protivnicima, i on lijep i sa smješkom kakvog već ima uredno je (a toga sam se jutros sjetio) prilikom izvješća europske komisije o korupciji u našoj malenoj državici izjavio novinarima “Pa izvješće je upola tanje nego prethodno” (uz valjda zaključak kako naravno da je bolje da bude tanje)…

Malo sam se pogubio u svemu što sam napisao, no poanta priče koju sam htio ispričati, tj. u stvari pitati vas je kakve političare u stvari želimo? Što je kriterij političara kojeg želimo na vlasti? Koji je ispravni put, što su ispravne odluke? Da li stanari jedne zgrade mogu (i smiju li) utjecati na to da li je ulica jednosmjerna ili nije? Da li gradonačelnik uopće smije tako nešto odlučiti? Ili to mora neki ured? Hoćemo li suditi Milanoviću jer je po vlastitom priznanju večerao barem jednom (u nečijem veleposlanstvu) s Ante Gotovinom, ili pak Jurčiću jer mu je ujak bio ustaša (a otac partizan)? Hoćemo li izabrati ponovno Sanadera jer nas možda laže (onako na finjaka) već četiri godine, ali je zato uvijek lijepo popeglan i pristojan?

Ili još bolje, što mi želimo od političara? Jučer sam čitao objavu o novom milanovićevom blogu pa sam svratio na njegov stari blog na kojem je na posljednjem postu napisano impresivnih 689 komentara.

Imam osjećaj da im (političarima) strašno želimo nešto reći, ali eto nekako nismo u stanju to precizno formulirati.

Misao dana:
The most damaging phrase in the language is, “It’s always been done that way.”