Posted on

Svi predsjednički kandidati

Taman su prošli jedni izbori a na vratima su nam novi. Predsjednički izbori bi se morali održati negdje krajem ove ili najkasnije početkom slijedeće godine (krajnji rok je vjerojatno negdje početak veljače). Predsjedničke ovlasti kod nas su poprilično skresane ali i dalje su relativno značajne, pa osim imenovanja ambasadora, šefa obavještajne službe i vojske tu je i “sukreiranje” vanjske politike (štogod to značilo) i naravno autoritet koji proizlazi iz jedine tako značajne funkcije koja je odabrana neposrednim izborom ljudi (čitaj: Sanadera nitko nikada nije izabrao da bude predsjednik vlade).

Stipe Mesić je (barem meni) u stvari jedno veliko razočarenje. Naravno u datom trenutku je on bio daleko bolja alternativa od protukandidata mu (Budiša ili Kosor), no kroz mandat se poput mnogih drugih probija čistim i u stvar najjeftinijim populizmom – iz jednostavnog razloga što je on jedini u državi koji ima poziciju da može dohvatiti mikrofon kada mu god padne na pamet a da istovremeno nema apsolutno nikakvu odgovornost za ono što kaže tj. o čemu on god govori on u stvari nije ništa kriv niti je bilo što od toga njegova odgovornost (o stvarima koje jesu njegova odgovornost on rijetko govori javno). Mimo toga, Stipe briljira na jednoj i samo jednoj temi a to su ustaše i partizani i to je u stvari jedina stvar koju valjda razumije (ili misli da razumije) pa stoga po tome tambura po istome koliko god može (neovisno o malo šizofrenim stajalištima koja je zauzimao u prošlosti). Jedina iole kvalitetna odluka koju je donio je odluka o umirovljenju generala, no i ta odluka, u retrospektivi svega ostaloga se danas više čini kao statistička pogreška nego kao predsjednička akcija. Ukratko, Mesića nećemo pamtiti (ili barem ne predugo).

Change Is Gonna Come

Ono što  Stipetu nedostaje je vizija, no to je uobičajena boljka političarima na ovim prostorima i ako malo promatrate što on govori malo tu ima vizije Hrvatske za 10-15-20 godina. Meni nekako nedostaje taj kronični nedostatak vizije i volio bih vidjeti političara koji će danas pokazati kotačiće koje treba pokrenuti danas a kako bi rezultate počeli crpiti za 10-20 godina. Ne vjerujem u prekonoćne uspjehe niti kratkoročne planove koji su dugoročno dobri. A svi naši planovi su kratkoročni.

Stipe je (na sreću) diskvalificiran od daljnje utrke za predsjednika, iako, kako stvari stoje uopće nema namjeru doći do zaključka da je bilo dosta nego bi on i sa svojih 75+ godina htio i dalje kreirati budućnost ove zemlje iako je on sasvim sigurno dio njezine prošlosti (a skoro jednako toliko sigurno i dio problema). I sada, kada ima posljednjih nekoliko mjesec koje bi (nažalost samo teoretski) mogao utrošiti na to da postavi temelje budućem nasljedniku (ili barem da razgrne ruševine predsjedničkog mandata koji se čini kao kula od karata) on kalkulira sa strane o kreiranju trećeg puta, organiziranju i “homogeniziranju” hrvatske ljevice (po tko zna koji put) i tko zna o čemu sve ne. Ukratko, Stipe je još jedan u predugačkom nizu hrvatskih političara kojeg će sa scene ukloniti biologija a ne birači. Poražavajuće, a da ne kažem da naši političari (ali ni birači) nikako da nauče lekciju – što bi rekao odavno mrtvi pjesnik “better burn then fade away“.

To nas u stvari dovodi do sjajne postave ljudi koji se danas nude kao predsjednički kandidati.Te ljude nikako ne treba podcijeniti, jer ako se sjećate dvije tisućite, tada smo svašta govorili o bivšem i potencijalnom budućem predsjedniku i opće je mišljenje bilo da teško da može gore i da je svaki izbor napredak (pa čak i dvojca kandidata koji su dovršili u drugom krugu). No, praksa pokazuje da taman kada misliš da smo dotakli dno, uvijek došeće netko novi s friškom lopatom i zagrebe još niže.

Riječ je naravno o prvorazrednoj postavi i ustvari destilat intelekta kojeg ova država ima za ponuditi. Iza desnih vratiju zasada se sakrivaja nekolicina kandidata među kojima se ističe Ivo Sanader i Nadan Vidošević. Osim nominalno desnih političkih pogleda, dijele i zajedničku strast prema sakupljanju imovine bez objašnjenja kako su je stekli. Ivo naravno ima daleko veću motivaciju. Naime, koliko god on bio sposoban i koliko god ljevica bila nesposobna, šansa da mu se osmjehne još jedan vladin mandat (osobito sada u doba krize) je u stvari sve manji i možda je vrijeme za strateški uzmak na neku drugu poziciju. Naravno, pozicija predsjednika se možda čini nazadovanjem, no to se bez problema može prodati i kao napredovanje (nešto slično kao i unaprijeđenje Fabera od prije neki dan), no malo reklamirana i zasada rijetko korištena privilegija predsjedničke pozicije je i imunitet od kaznenog progona i možda bi to dobro došlo Ivi (zlu ne trebalo) barem dok ne prođu zastare. Ivo zasigurno ima velike ako ne i pojedinačno najveće šanse postati predsjednik čisto zato jer ima poziciju moći s koje nastupa, novčano je neograničenih resursa i objektivno govoreći odličan je komunikator koji će obećati brda i doline, uključujući ali ne i ograničeno na hrvatski svemirski program – samo ako će ga to dovesti do Pantovčaka. Što se desi s HDZom manja je briga jer njegova vizija (iako ne nužno i njegove stranke) je uvesti hrvatsku u EU pa ako to već ne može napraviti preko Markova trga onda se niti Pantovčak ne čini tako lošom opcijom.

Nadan Vidošević za kojeg se (po meni neopravdano) lijepi etiketa “lep ko greh” (i to još na ekavici) izgleda također kao osoba s planom i teško je za očekivati da će on samo tako nestati bez da konzumira svoje političarske ambicije. Nakon što je sagradio apsolutno najveći gospodarsku komoru Europe i kroz nju sagradio cijelu mrežu zainteresiranih klijenata (a i podbeljao imovinsku karticu), to isto je odlučio učiniti i kroz Kraš koji eto sada nešto tamo radi i očigledno u sjeni Maksimirske šume stvara zalet za nešto. Da li je to presjednička ili pak neka druga, naizgled rezervna pozicija to ćemo tek vidjeti. Moja osobna procjena je da Vidošević može ostvariti (iz meni neobjašnjivih razloga) dobar ali ne i dovoljno dobar rezultat na predsjedničkim izborima.

Ne računajući različite desničarske redikule koj će se zasigurno pojaviti čisto da ili neutraliziraju nekog drugog, da se ponašaju kao dimna zavjesa radi nečeg trećeg ili čisto kao osobe koje će iscenirati različite skandale protiv nekog četvrtog bojim se da s desne strane percipiranog hrvatskog političkog spektra nemamo više što za ponuditi.

No, kroz lijeva vrata vlada prava mala gužva. Tu imamo SDP koji se trenutno dvoumi između dva potencijalna kandidata koji će po prvi puta biti izabrani po principu jedan član jedan glas (i sve ono lijepo i nelijepo što takva taktika donosi sa sobom), tu je i HNS koji je također gladan vlasti, a eto nešto se i IDS u Istri tamo nudi sa svojim predsjedničkim kandidatima.

Kao prvo, Damiru Kajinu bi netko trebao reći da je Hrvatska daleko veća od Istre i da koliko god on bio popularan u Istri (a to je definitivno točno, iako nezasluženo). Mimo toga, njega je zabavno gledati tu i tamo za saborskom govornicom no promatrati ga nekoliko tjedana kroz predizbornu kampanju je mučno i sasvim sigurno kontraproduktivno. Dakle, ako želi zadržati svoju popularnost (makar onu na nacionalnom nivou) bolje mu je da se drži Istre i ne mrda previše.

HNS ima iza sebe hipoteku vlasti i Stipe Mesić je u stvari njihov najbolji izvoz ikad. Neovisno o tome što mi rekli, polet HNSa koji se desio 2000te + predsjednički izbori koji su uslijedili osigurali su im budućnost koja ih je napuhala malo više od gabarita regionalne stranke na koju su se danas (u manjoj ili većoj mjeri) sveli. Da, na lokalnim izborima jesu izborili sjajni i zasada najbolji rezultat – no iz mnogobrojnih razloga to u posljednja dva izborna ciklusa na nacionalnoj razini nisu uspjeli kapitalizirati, dapače (što nas dovodi do slijedećeg logičnog ptanja: ako na lokalnoj razini prolazimo dobro ili čak odlično, gdje je greška na nacionalnoj razini – tko je taj koji je zadužen isporučiti rezultat?). HNS nam nudi Vesnu Pusić i Radimira Čačića. Nekako mi se čini kako Čačić ima veće šanse na nacionalnoj razini no valjda postoji nekakvo istraživanje koje se time bavi. Kako bilo, HNS će (unatoč zdravoj logici) ponuditi kandidata i o tome ćemo vjerojatno sve znati već u sljedećih nekoliko tjedana kada će predizborna kampanja po svoj prilici i krenuti – možda ne javno, ali na lokalnj razini sigurno.

SDP je u predsjedničkim izborima malo iskompleksiran, jest da je imao svog predsjedničkog kanidata (tamo još 1997 godine, osebujnu osobu čije ime nećemo spominjati) no u međuvremenu se nija iskristalizirala druga osoba koja bi se nametnula kao kandidat pa je tamo napravljen executive decision da se ide na unutarstranačke predizbore. Nudi nam se profesorski dvojac Ljube Jurčića i Ive Josipovića. Hoće li se bitci priključiti još netko od “usual suspects-a” nije jasno, no ako to žele krajnje je vrijeme (barem pod plaštom SDPove zastave), kuloarski kandidati su i Zlatko Komadina odnosno Milan Bandić.

Radimir Čačić i Ivan Čehok

Očekivano, za razlku od desnice koja se barem dojimlje organiziranom, na ljevici je na snazi organizirani kaos zbog neograničenog powerplaya koji se tamo događa. Moj je stav da se on događa zbog toga što nismo u ovim godinama uspjeli generirati autoritet iza kojeg su se u stanju svi organizirati i sustavno krenuti. Pa je tako moja dijagnoza da problem ljevice nisu u stvari kandidati, nego sama ljevica koja sama ne zna što bi sa sobom. Da li su to nerealne ambicije HNSa u podjeli “plijena” za slučaj da dođu na vlast, ili je to pak nedostatak vizije i stava SDPa da napokon odluči kuda će ići skoro pa je sasvim svejedno – kako god bilo, eventualni gubitak predsjedničkih izbora je isključivo njihova pogreška, a eventualni izborni rezultati u posljednjih nekoliko godina su više rezultat inercije nego neke stvarne strategije.

Priču o pluralizmu i “zabrinjavajuću” podjelu na dva bloka u ovome času treba ignorirati jer su same stranke dovele do toga, ne toliko SDP i HDZ koliko same stranke, poluskriveni ili neskriveni sateliti koji su se previše i s previše žara motali oko vladajućih pa su u postupku bili u cijelosti asimilirani. S desne strane gotovo da više ničega nema, HSP je u cijelosti dezintegriran i asimiliran i finale će se valjda dogoditi uskoro. HSS je unatoč deklaraciji pred pretposljednje izbore odlučio promijeniti stranu i dok recimo sada oni trenutno žanju rezultate lokalnih izbora činjenica je kako su oni nastali isključivo kao plod koalicijskih dogovora i ne korespondiraju sa stvarnim stanjem na terenu, dok se HSLS uporno i već godinama svodi na dvije usamljene i čak ne previše atraktivne oaze za zbrinjavanje dvaju političara od kojih je barem jedan na lokalnim izborima nastupio kao nezavisan, shvaćajući valjda i sam da mu je stranačko opredjeljenje samo teret a ne i korist.

S lijeve strane nije ništa puno bolje iako je priča o identitetu malo bolje očuvana. HNS se bori za prelazak preko izbornih pragova (manje ili više, kako gdje), IDS je ograničen Učkom, a SDP čini se nema namjeru pokriti cijelu zemlju. Druge ljevice unatoč svemu nisam uspio identificirati (osim ako je gore spomenuti Mesić poput zeca ne izvuče iz šešira). Nekako mi se čini kako bi za pobjednički rezultat ljevice morao postojati jasni konsenzus prije izbora, umjesto da se pusti da se kroz izborni proces sukobljava ne samo ljevica s desnicom nego i ljevica međusobno (što je priča koju smo već vidjeli) – a kada bi se to dogodilo, tada je skoro pa bilo koji kandidat ljevice dovoljno dobar da porazi ovoga sa suprotne strane; u međuvremenu, nemate što drugo nego pročitati Klauškog.

Misao dana:
Anyone who is capable of getting themselves made President should on no account be allowed to do the job.

Share the post "Svi predsjednički kandidati"

Posted on

Martina Dalić odlazi iz politike?

Skoro mi je promakla ova informacija koja je lansirana prošle subote i koliko vidim zasada nije demantirana:

Bez obzira na to tko će sastavljati buduću Vladu, Martina Dalić, koja slovi kao glavna ekonomska stručnjakinja HDZ-a, napustit će uskoro državnu službu i vraća se u privatni sektor, piše Jutarnji list pozivajući se na izvore bliske HDZ-u. Dalić je autorica HDZ-ova gospodarskog programa i trenutačno je državna tajnica u Vladinom Uredu za strateški razvoj i fondove EU-a.

Nije poznato što će biti novi posao Martine Dalić, no gotovo je sigurno da predsjednik HDZ-a Ivo Sanader neće pri eventualnom sastavljanju vlade računati na njezinu pomoć. (izbori.hrt.hr)

O Martini Dalić sam pisao u nekoliko navrata i teško da me je impresionirala, dapače prvi puta kada sam je vidio u živo (u jednom od Otvorenih sa Ljubom Jurčićem) uopće se nije doimala uvjerljivom.

Zanimljivo je da je prošli tjedan Ivan Šuker predstavljao nekakve ekonomske ciljeve (ne mogu sada naći link na tekst), što je stvar koju je u posljednje vrijeme uobičajeno radila Martina, konkretni ciljevi koje je pokazivao Šuker su nadalje zanimljivi i izbog toga jer predviđaju inflaciju manju od 3% unatoč činjenici da je za ovu godinu ta brojka već premašena, a obzirom na kretanja u inozemstvu ne vidim kako se i u slijedećoj godini može zadržati ispod te brojke.

Misao dana:
If a due participation of office is a matter of right, how are vacancies to be obtained? Those by death are few; by resignations, none. Usually quoted: ‘Few die and none resign.’

Share the post "Martina Dalić odlazi iz politike?"

Posted on

Vježbanje demokracije

Hrvatska demokracija je ušla u svoju punoljetnost i baš kao što mladi u tim godinama eksperimentiraju sobom i svojom okolicom a nerijetko se i sami nađu u čudu kada otkriju nešto novo. Eh, nekako isto tako se događa i s našom demokracijom u kojoj smo u posljednjih nekoliko dana zahvatili nekoliko sasvim novih osjećaja i čini se da smo svi pomalo zbunjeni oko toga da li se to smije ili ne, i uopće da li govorimo o pozitivnim ili negativnim događanjima.

Kao prvo, u nedjelju nakon proglašenja izbornih rezultata dogodilo se nešto čudno, a to je da SDP (predvođen Zoranom Milanovićem) nije priznao poraz i prepustio HDZu formiranje nove vlasti, umjesto toga u času kada su se rezultati znali on je mirno najavio formiranje vlade lijevog centra. Dežurni dušebrižnici su odmah skočili i u posljednjih nekoliko dana su se napisale desetine i stotine članaka na temu što je to dobar demokratski običaj, navodeći desetine primjera s jedne ali i s druge strane kada se tom istom običaju nije dalo previše značenja. Ako se složimo s onom otrcanom frazom kako je “politika umijeće mogućega”, sasvim je jasno da je Milanović učinio nešto što se s pozicije SDPovog birača i očekuje – a to je da se oformi vlast, rijetko tko naime glasa da njegova stranka završi u oporbi, jer cijela poanta politike je da biramo one koji predlažu program kojeg možete provesti samo dok ste na vlasti.

Naravno, takvom odlukom ušli smo u donekle zrakoprazni ustavni prostor koji definira samo vrlo široki okvir a koji kaže kako je mandatar vlade onaj koji predsjedniku dokaže da raspolaže većinom glasova. Što je to većina u ustavu ne piše, a ja iskreno nisam siguran da je 77 glasova jedina većina koja se može oformiti u ovom šestom sazivu sabora. Ako poneki politički akteri odbiju svrstavanje prije imenovanja mandatara (a prema trenutnim najavama to su HSS/HSLS i predstavnici manjina) tada niti HDZ niti SDP neće biti u mogućnosti sakupiti 77 tako potrebnih glasova. Može biti da će jedan sakupiti 67-68, a drugi npr. 71-72; da li je to većina koju spominje ustav?

I uostalom, ako čak i pročitate sve te silne članke raznih profesora, političkih analitičara ili slobodnih intelektualaca, osim što ćete neizbježno zaključiti kako je rijetko tko od njih u stvari “neovisan” (neki od tih analitičara su zaboravili javno istaknuti svoju preferencu ili barem cijenu), dakle mnogi od njih su sasuli drvlje i kamenje na SDPov tim, no nitko u stvari nije odreknuo SDPu pravo da pokuša formirati vladu što ipak znači da se krećemo unutar dozvoljenog i da granicu legalnosti nismo prešli. Istina je da se krećemo u prostoru u kojem još nismo bili pa je stoga ponašanje svih aktera ovih dana iznimno zanimljivo i ono će formirati presedane koji će se spominjati i primjenjivati godinama. A tek nam je osamnaest godina.

Da nam gornja diskusija ne bi bila dovoljna, SDP i njegov Zoran Milanović jučer je napravio još jedan potez kojeg su mnogi prizivali ali ga nisu očekivali. Na izvanrednoj press konferenciji rečeno je kako je odlučeno da će mandatar nove SDPove vlade biti upravo Zoran Milanović, dok će Ljubo Jurčić biti “samo” potpredsjednik vlade zadužen za gospodarstvo. Naravno, kao i u nedjelju, odmah su skočile sve zainteresirane srane gurajući se pred mikrofone dijeleći svoju mudrost na ovu novonastalu situaciju.

Reakcije su u stvari bile lako predvidive i HDZov profesionalni mutikaša Ratko Maček odmah se referirao na glasoviti Sanaderov “piškio/kakio” govor, no isto tako iskoristio je priliku i sve skupa proglasio velikom izbornom prijevarom, laganjem biračima i cijelim nizom drugih pridjeva koji u HDZovom svemiru opisuju što se u SDPu događa (malo je ironično da tako nešto dolazi iz HDZa budući da su upravo oni skoro pa do savršenstva doveli sve vrste predizbornih, izbornih i postizbornih manipulacija uključivo ali ne i ograničeno na kupovine vijećnika i zastupnika). Puno je u stvari bitnije što misle svi drugi osim HDZa, budući da je HDZ direktno zainteresiran da u slijedećem razdoblju (ako već ne može zauvijek) SDP bude oslabljen, a zahvaljujući žestini njihove reakcije možemo naslutiti što oni doista misle o ovom Milanovićevom potezu (a reakcije vjerojatno variraju od “vrag odnio šalu” do “kako se mi toga nismo sjetili”).

Koji su stvari efekti ove promjene na vrhu SDPtim-a? Kao prvo, očigledno je da je tim i dalje ovdje, Ljubo Jurčić je i dalje igrač na kojeg se žestoko računa i po vlastitom priznanju očekuje poziciju potpredsjednika vlade. Uspon Ljube Jurčića je za one zaboravne bio plod specifičnih okolnosti, u času kada se znalo da je Ivica Račan bolestan te kako se neće moći oporaviti do izbora odlučeno je da se krene sa starom pričom još iz 2004 godine o stručnom premijeru. Ljubo Jurčić koji je upravo u tome času plijenio pažnju svojim gospodarskim programom, donekle novim licem na TVu, očiglednom dobrohotnošću i rekao bih dječačkom naivnošću pozicionirao se (da li namjerno ili slučajno) kao logična meta. Ljubo Jurčić je isključivo na valu pozitivnih novinskih napisa i inzistiranja novinara postao premijerski kandidat. Smrću Ivice Račana krenuo je izborni proces unutar SDPa gdje je jedna od točaka bila i premijerska pozicija i tko bi je trebao ispuniti. Zoran Milanović je tada rekao kako će upravo Jurčić biti središnji dio njegovog plana i premijerski kandidat. Na toj platformi (od svega nekoliko točaka koju i danas možete pročitati na njegovom blogu) osvojio je unutarstranačke izbore i krenuo u osvajanje ovih nacionalnih a Ljubo Jurčić je bio ključni kotačić SDPove koncepcije.

Prije nekoliko dana dogodili su se izbori i rezultat nije onakav kakav se očekivao. No, vrijedi podsjetiti kako u stvari, niti po jednoj anketi (barem ne onoj ozbiljnijoj) SDP nije vodio HDZ ako se pribroje glasovi dijaspore i nacija je u stvari bila spremna proglasiti SDP pobjednikom u slučaju da u hrvatskoj ostvari rezultat bolji od onog u dijaspori. To se nije dogodilo i očigledno je da je za formiranje vlasti potrebna koalicija. Zahvaljujući polarizaciji biračkog tijela i rastu HDZa ali i dramatičnog i povijesnog rasta popularnosti SDPa, prostor u kojem preostale stranke moraju funkcionirati dramatično je smanjen, no, neovisno o tome koalicija je nužna kako bi se oformila vlast. Nova koalicija, kojagod ona bila, biti će bitno tanja i bitno brojnija od one koju je HDZ imao u proteklom mandatu i samo donekle slična koaliciji koja je vladala od trećeg siječnja 2000.

Ono što je Milanović napravio promjenom odluke je slijedeće; prihvatio je i na glas izrekao da se politička realnost promijenila, odnosi nisu možda onakvi kakve se priželjkivalo i ako se želi formirati vlast, uzlozi se poput svake druge kartaške igre moraju povećati. HDZ se loše snalazi u takvoj okolini jer nije navikao da uopće ima nekoga s druge strane stola, a svoje igrače je navikao da budu sretni da uopće dobiju kakve karte, a kamoli one imalo bolje. S te strane, Milanovićeva odluka je logična i opravdana, no postavlja se pitanje da li je ovo doista mudar čas za takvu odluku?

Kao što su mediji iznjedrili Ljubu Jurčića tijekom prve polovice godine, u trenutku kada se na sceni pojavilo novo Milanovićevo lice, Ljubin sjaj je naglo počeo padati. Još ako tome pridodamo nekolicinu doista nespretnih izjava, pokoja koja nikada nije ni rečena ali je stvoreno mišljenje kako je ili pak nekolicina tvrdnji istrgnutih iz konteksta – relativno brzo smo dobili sliku o Ljubi Jurčiću kao neospornom fach-idiotu ali i osobi koja se, ako o politici govorimo, ponaša poput slona u staklani. Pritisak i “dobronamjerno” savjetovanje da se Jurčić zamijeni Milanovićem traju dakle još tamo od srpnja-kolovoza i to nije nikakva novost. No, pitam ja vas, koji je trenutak dovoljno snažan da se slobodno može reći kako su se okolnosti toliko promijenile da i ta odluka dođe na preispitivanje? Da li je to Milanović mogao napraviti u ljeto (i da pokopa sam sebe svega nekoliko tjedana nakon svog ustoličenja kao predsjednika SDPa), usred ili neposredno pred izbornu kampanju (čime bi promijenio cijeli tijek kampanje na koju se SDP pripremao godinu dana) ili pak nakon izbora kada se znaju odnosi i kuda i kako se cijela priča razvija?

Teško je donijeti kvalificirani zaključak, no meni se svakako čini da je s pozicije ispunjavanja obećanja i etičnosti odluke, bolje da je Milanović to napravio nakon izbora i saznanja o izbornim rezultatima nego prije toga. Sjećam se kako je Vesna Pusić jednom rekla kako u politici nema “jučer” i točno to se i dogodilo. Nove okolnosti zahtjevaju nove odgovore i jedan od mogućih odgovora je i Zoran Milanović kao mandatar vlade. A to što se HDZov stožer očigledno živcira sve više i više samo je potvrda kako je to ispravna odluka.

Zoran Milanović je u proteklih nekoliko mjeseci prošao faze od toga da je ponekad pred kamerom pričao gluposti, preko toga da je stao i zadržao svoj stav u času kada mu je možda i štetio, do toga da je u stanju prepoznati i prilagoditi se novonastaloj situaciji u rekordnom kratkom roku, a da i ne spominjemo kako je u nekoliko navrata uspio kontrirati HDZu i njegovom Ivi Sanaderu na krajnje neočekivane načine na koje ovi, iskreno rečeno, doista nisu imali odgovora.

Poput kaubojskog filma, čini se kako je ova zemlja premalena da bi imala i Milanovića i Sanadera – a to je doista veliko postignuće za nas koji demokraciju vježbamo svega osamnaest godina.

Misao dana:
In politics, an organized minority is a political majority.

Share the post "Vježbanje demokracije"