Categories
Politika

Kakve političare želimo?

Prije sedam dana napisao sam tekst “Smije li SDP uopće govoriti o nacionalnim pitanjima”, istovremeno Bepo je napisao sjajan tekst s osvrtom na Milanovićev intervju u Lideru, a cnn je pak napisao tekst pod naslovom “Teror na ulicama grada Zagreba”.

Ono što je zanimljivo u ta tri teksta je činjenica kako je ovaj moj “desničarski” tekst kreirao ogromnu diskusiju, a na CNNov je pak diskusija doslovce eksplodirala (tekst je nastao povodom Bandićeve odluke da se jednosmjerna Galjufova ulica – prva ulica za koju znam da ima svoj blog, pretvori u dvosmjernu i probije na Vlašku). Istovremeno, diskusija o ekonomskim pitanjima koje propagira SDP je daleko skromnija i u principu se odvija među nekolicinom zainteresiranih sudionika (čisto da bude jasno, ne slažem se s tekstom u cijelosti, ali cijenim argumente i uloženi trud).

Moje je mišljenje da je pitanje ekonomije ili gospodarstva ključno hrvatsko pitanje i da nije normalno da ono kreira toliko malo zanimanja javnosti, no istovremeno neke “prizemne” teme poput toga da li je ili nije Zoran Milanović bio na Sinjskoj alci i u kojem je redu sjedio, odnosno da li Bandić smije ili ne smije rasteretiti promet jednom svojom rečenicom dignu mnoge na noge. Pitam se stoga kakve mi političare uopće želimo?

Imao sam prilike biti često u nizozemskoj i kada god nekoga vodim tamo (a da nije prije bio) uvijek se odvezemo pogledati njihove brane. Uglavnom, nitko nje osobito zainteresiran gledati brane sve dok ih ne vide, najveća brana je dugačka tridesetak kilometara, preko nje ide autocesta, negdje na sredini ima i benzinska stanica, a cijela brana je sagrađena između 1927 i 1933 godine, ne mogu pronaći sada ime političara koji je tu branu naručio, no nizozemci su mi rekli da su čovjeku htjeli suditi zbog veleizdaje, jer je ta brana bila toliko skupa i nesvrsishodna. 1955 došlo je do dizanja razine sjevernog mora i ta brana je spasila nizozemsku. No poanta nije u poplavi niti kako je brana spasila nizozemsku nego u viziji jednog čovjeka koji je izgurao ideju i skoro zbog nje završio u zatvoru. Ili, primjerice, u Australiji imate sličnu situaciju kada su odlučili vodu koja inače istječe u pacifički ocean preusmjeriti prema unutrašnjosti (u stvari totalno identična priča). Ovo spominjem zato jer političari ponekada moraju raditi vrlo nepopularne poteze čiji se kraj ne vidi, ali je dugoročno bitan (ne tvrdim da naši političari takve stvari doista i rade, no samo tvrdim da postoji situacija).

Bandić je tu genijalni primjer, ja tvrdim da se otkako je on gradonačelnik počelo puno toga raditi i graditi. Rekonstrukcije cijelih ulica, ogromni graditeljski zamah, grad dobija sasvim novo lice (da li je to samo koincidencija ili nie ostavlja se za diskusiju)… I onda se desi ideja s Horvatinčićem i novim shopping centrom u samom centru grada. Horvatinčić je očigledno već duže vremena pikirao na tu imovinu, pokupovao koliko je kupiti mogao i došao u poziciju da sagradi famozni centar. Da bi se on mogao izgraditi morale bi se porušiti zgrade u tom bloku (koje su ionako sakrivene od pogleda prolaznika), morala bi se sagraditi podzemna garaža koja bi iz nekog razloga ulazila u Varšavskoj na površini koja je trenutno pješačka zona. Udruge su se digle, prosvjedi su organizirani, a Bandić kao Bandić kojem mahneš crvenom krpom je totalno poludio i samo dolio ulja na vatru.

Meni se ne čini da je to loša ideja i mogu nabrojati desetine primjera iz centara bilo koje europske metropole u kojima imate totalno identičnu situaciju, od primjerice Graza u kojem svi manje-više redovito idemo u shopping, preko Beča pa na dalje. Grad nije niti može biti zatvorena konzerva pa da što se izgradilo ostane tako “zacementirano” zauvijek. Ne vidim zašto u tom prostoru ne bi nastao novi moderni centar (kakvog uzgred rečeno nemamo) i na taj način oplemenio gradsku jezgru? Naravno, svaka promjena je teška i svi oni koji ne žele promjene (neovisno o tome koliko je stanje trenutno loše) su ustali u obranu nekolicine starih zgrada, koje, koliko razumijem nemaju nikakvu niti povijesnu niti arhitektonsku vrijednost.

Zašto se bavimo recimo Milanovićevim odgovorom na pitanje “Tito ili Tuđman?”? Kakve to veze ima s životom i svime onime što Milanović mora napraviti u slijedeće četiri godine (uz uvjet da dobije izbore)? Zašto nas ne zabrinjavaju i zašto ne diskutiramo o ekonomskim problemima poput gospodarskog rasta, našoj osjetljivosti na turizam i kretanja u njemu, razlici između uvoza i izvoza, globalizaciji, poreznom opterećenju na rad? Zašto ne otvorimo jasnu i nedvosmislenu diskusiju o primjerice brodogradnji i trošku koju ta industrija predstavlja za ovu državu? Pa donesimo neke teške odluke ako treba?

Ne, mi smo voljni diskutirati o tome da li je (ubaci ime po želji) sjedio za nekom večerom s Ante Gotovinom i da li ga to čini desničarem, ili pak diskutiramo o tome da li ulica mora biti dvosmjerna ili ne; i što je najgore, jedna ta večera ili jedna dvosmjerna ulica se na neki misteriozni način preslikava na cijelu naciju i konsekvence koje će to imati na sve nas? Kako?

U mojoj ulici je nastala prilikom rekonstrukcije cijela frka jer su pločnici na mjestima široki svega 120cm (umjesto 150 što je navodno zakon), Bandić je kriv zbog toga i suočen s protestom naredio je ponovno raskopavanje ulice (sada ću imati totalno novu ulicu sa zakrpama), no ono što su neki zaboravili reći, da je u staroj ulici pločnik na mjestima bio širine rubnog kamena; moramo li baš u svakoj pa i pozitivnoj stvar tražiti crnilo?

Ljubo Jurčić sluša Thompsona (na radiju) i to je čini se daleko veći problem za njegovu podobnost da bude premijer države od recimo njegovih profesionalnih postignuća (ili nedostatka istih)? Zašto?

Mijenjaj se ili umri

Ivo Sanader je za razliku od Milana Bandića beskrajno pristojan u gotovo svakoj prilici osim kada se razračunava s političkim protivnicima, i on lijep i sa smješkom kakvog već ima uredno je (a toga sam se jutros sjetio) prilikom izvješća europske komisije o korupciji u našoj malenoj državici izjavio novinarima “Pa izvješće je upola tanje nego prethodno” (uz valjda zaključak kako naravno da je bolje da bude tanje)…

Malo sam se pogubio u svemu što sam napisao, no poanta priče koju sam htio ispričati, tj. u stvari pitati vas je kakve političare u stvari želimo? Što je kriterij političara kojeg želimo na vlasti? Koji je ispravni put, što su ispravne odluke? Da li stanari jedne zgrade mogu (i smiju li) utjecati na to da li je ulica jednosmjerna ili nije? Da li gradonačelnik uopće smije tako nešto odlučiti? Ili to mora neki ured? Hoćemo li suditi Milanoviću jer je po vlastitom priznanju večerao barem jednom (u nečijem veleposlanstvu) s Ante Gotovinom, ili pak Jurčiću jer mu je ujak bio ustaša (a otac partizan)? Hoćemo li izabrati ponovno Sanadera jer nas možda laže (onako na finjaka) već četiri godine, ali je zato uvijek lijepo popeglan i pristojan?

Ili još bolje, što mi želimo od političara? Jučer sam čitao objavu o novom milanovićevom blogu pa sam svratio na njegov stari blog na kojem je na posljednjem postu napisano impresivnih 689 komentara.

Imam osjećaj da im (političarima) strašno želimo nešto reći, ali eto nekako nismo u stanju to precizno formulirati.

Misao dana:
The most damaging phrase in the language is, “It’s always been done that way.”

Categories
Priroda i društvo

Kuda nas vodi školovanje?

Prije petnaestak dana Bill Gates je zapanjio svijet najavom odlaska s pozicije chief software arhitecta u svoju dobrotvornu fondaciju koja je do prije petnaest dana upravljala imovinom od oko četrdesetak milijardi dolara. I još dok smo se oporavljali od šoka, oglasio se i Warren Buffet koji je pak izjavio kako će 85% svoje ukupne imovine (procijenjene na također četrdesetak milijardi dolara) prenjeti na različite humanitarne fondacije, a 5/6 tog novca će završiti u fondaciji Billa i Melinde Gates.

Ono što je Bill Gates rekao (barem u razgovoru s CNNom kojeg sam jednim okom pogledao, a transkript tog govora nisam uspio pronaći) je između ostaloga i to kako on smatra da se u slijedećem razdoblju mora puno energije posvetiti školovanju. Kada Bill Gates govori o školovanju onda misli na kontinuirano školovanje, ono koje počinje čim prohodate, nastavlja se kroz vrtić, osnovnu i srednju školu, preko fakulteta, a potom kroz cijeli radni vijek sve do mirovine a vjerojatno i nakon toga.
Naša zemlja katastrofalno loše stoji na tom planu i kontinuirano školovanje kao kategorija jedva da postoji, a u praksi se svodi samo na one ljude koji zbog svojeg seta znanja i sposobnosti ionako nemaju problema s pronalaskom odgovarajućeg radnog mjesta. Znanje koje danas morate posjedovati kako bi zadržali radno mjesto je pokretna meta. Klinci koji ove jeseni kreću u školu u mirovinu će otići 2065 godine, mi do prije petnaestak godina nismo znali za internet, prije dvadeset za osobna računala – a danas u školu primamo male ljude koje moramo osposobiti da se hrvaju s životom slijećih šezdeset godina!!!
Ovog problema sam svjestan već godinama, upisao sam srednju strukovnu školu koja je trebala postati moja odskočna daska u struku kojom se danas bavim, no kroz četiri godine škole nažalost većinu korisnoga znanja sam stekao iz općih predmeta poput jezika, matematike ili povijesti, dok su stručni predmeti već tada bili ne samo zastarjeli nego su prenosili znanja koja vam danas više niti u muzeju neće koristiti. Nije li čudno završiti školu i dobiti diplomu/svjedodžbu za zanimanje koje više ne postoji? Jednostavno je nestalo. Drugi možda nisu bili toga svjesni, ili im možda to nije bilo važno ili su mislili da sam u krivu, no to je ono što se dogodilo.
S fakultetom nisam ponovio istu grešku; te sam se upisao na fakultet za kojeg sam smatrao da će mi dati najbolju opću naobrazbu, odabrao sam fakultet kojeg smatram ekvivalentom gimnazije u visokome školstvu (i fakultet nakon kojeg sasvim sigurno nećete pronaći posao u struci za koji vas fakultet školuje). Odlučio sam kako ne smijem dozvoliti da mi školsku sustav smeta u mojoj edukaciji. Spletom okolnosti fakultet nisam završio, no te dvije godine su bile definitivno iznimno važne.

Ukratko, oduvijek sam znao da škola ili fakultet nikada neće biti presudni faktor u obavljanju ili dobijanju posla. Isto tako znam da je edukacija kontinuirani proces i da posljednja stvar koju si možete dozvoliti nakon što ste izišli iz fakultetske zgrade s diplomom u ruci je da odložite knjigu na policu i mislite kako ste spremni na sve. Upravo iz tog razloga nemam osobitog poštovanja za ljude s diplomama i svjedodžbama i te dokumente gledam kao potvrde da je moj sugovornik u stanju sjediti u nekoj klupi određeni broj godina. Diploma je oznaka strpljenja i ustrajnosti a ne konkretnog znanja ili sposobnosti.

Ako mislite da sam u krivu, zbrojite koliko ste knjiga pročitali u posljednjih mjesec dana? Ili šest mjeseci ako je tako lakše doći do nekog konkretnog broja?
Jedan od velikih zadataka koji si je postavila fondacija Billa i Melinde Gates je upravo kontinuirano školovanje. Jedan od njihovih ciljeva je pokušati objasniti svima kako je kontinuirano školovanje nužnost i kako možete napraviti svašta tijekom svog života, no prestati učiti jednostavno ne smijete.
U Montereyu (California), jednom godišnje održava se skup u kojem se najbolji i najpametniji ljudi svijeta međusobno nalaze i izmjenjuju ideje. Konferencija se zove TED (Technology, Entertainment, Design) i na njoj možete čuti neke od najprovokativnijih i najnaprednijih prijedloga. Jedan od predavača na ovogodišnjem TEDu bio je i Sir Ken Robinson kritički govori o školskom sustavu koji trenutno koristimo te iznosi viziju dugačijeg, novog sustava koji bi stimulirao kreativnost umjesto da je zatomljuje.

p.s. video traje dvadeset minuta, potreban vam je ADSL, no svaka minuta je vrijedna vaše pažnje, ovo obavezno morate pogledati. Usput rečeno, na TED web siteu nalazi se link na njihov blog na kojem možete pronaći niz različitih predavanja u MP3 ili MP4 formatu

Misao dana:
Creativity is the sudden cessation of stupidity.

Categories
Blog Internet Priroda i društvo

us and them… (7:22, Pink Floyd, Delicate Sound of Thunder, 1988)

Slijedi drugi post inspiriran prošlotjednim (malobrojnim ali zabavnim) skupom blogera.

Internet je ono što bi nazvali horizontalnim medijem, a to bi ukratko značilo da na internetu razlika između mojeg bloga i onoga web sitea kojeg ima Bill Gates, kako je to Anderlon lijepo napisao skoro pa prije deset godina svega jedan klik.
Ako krenemo malo dalje razrađivati ideju, za razliku od vertikalnih medija poput novina, časopisa, radija, televizije kod kojih je trošak poslovanja vrlo velik (dakle morate investirati u tiskarsku opremu, odašiljače, kamere i studije te eventualno dobiti dozvolu nekog regulativnog tijela da bi se uopće bavili tim poslom), na internetu se svatko može uz vrlo malu investiciju baviti izdavaštvom s time da je vaš site (barem u onim temeljnim pretpostavkama) totalno istovjetan web siteu od primjerice CNNa. Dakle ono što u real world medijima možete izboriti novcem i kapitalom, na internetu možete jednako tako napraviti znanjem i trudom (čistom brute_force metodom, i nemojte misliti da nekima to nije uspjelo, no o tome malo dalje). Također, ne bi bilo dobro ne spomenuti kako pomaže ako imate TV stanicu koja promovira vaš web site, no to nije nužni preduvjet.

U okolini u kojoj su svi (barem potencijalom) apsolutno jednaki, sasvim je normalno da se kreirao sasvim novi “ekosistem” oko tražilica poput onoga koji je kreirao google. Google po svojoj definiciji i ustrojstvu možda i je search engine, no u svojoj biti on je ustvari mjesto na kojem razmjenjujemo linkove. Poput indexa u korisničkom uputstvu u kojem tražeći ključnu riječ pronalazimo na kojoj se stranici nalazi traženo uputstvo.

No na internetu postoje stotine milijuna stranica i tisuće, odnosno milijuni različitih web servera i domena, te je teško odrediti koji od tih URLova vodi na pravu, konkretnu, pravovremenu i relevantnu informaciju. Iz tog razloga, također je sasvim logično da se pitanje pretraživanja (razmjene linkova) pretvorilo u složeni matematičko/statističko/znanstveni projekt u kojem između milijuna stranica u svojoj potrazi morate pronaći pravi link koji odgovara vašem trenutnom interesu (tj. upitu). To pak znači, da kada na tražilici po izboru upišete pojam ili frazu koja vas interesira, da bi pretragu proglasili uspješnom, očekujete kako će tražilica poredati rezultate po nekom redosljedu za kojeg vi mislite da je relevatan – dakle, nije svejedno da li će tražilica dati prvu stranicu na koju je naišla a koja sadrži traženu frazu, nego očekujete da prva (ili barem među prvima) bude stranica koja odgovara na traženi upit. Dobro došli u svijet pagerank-a! PageRank je termin kojim se vašem web siteu ili stranici određuje relevantnost, odnosno koliko se ona (tražilici) čini pouzdanim izvorom informacije koju tražite, te koliko će blizu vrha pretrage vaša stranica doista biti.

Oko PageRanka se stvorila cijela industrija tvrtki i mehanizama koji će upravo vaš link učiniti relevantnim, no to je daleko od jednostavnog posla. Jedan od najbitnijih kriterija koje primjerice google koristi za određivanje važnosti vaše stranice na internetu je broj linkova koji vode na vašu stranicu.
Ako se sjećate prvotnog bunta kojeg su BUGovci plasirali u vrijeme lansiranja blog.hr-a, tada ćete se sjetiti i izjave kako blogovi zagađuju internet prostor, i to je donekle točno, jer primjerice blog.hr po informaciji s naslovnice u ovome času se sastoji od preko 70.000 blogova i to je vjerojatno količina pod-domena koja je bitno veća od cjelokupnog broja domena na hrvatskom internetu. Svaka (ili gotovo svaka) od tih poddomena ima link na monitor.hr, forum.hr i blog.hr (ok, postoje neke restrikcije oko toga kako tražilice link računaju relevantnim, no 70.000 blogova can not be wrong), te je svaka ključna riječ spomenuta na tim domenama po definiciji relevantna za svaku internet pretragu. Ako krenete nešto i tražiti, siguran sam da ćete na prvoj ili drugoj stranici vaše pretrage pronaći link na barem jedan blog, pa su s te strane bugovci (barem donekle) u pravu – no isto tako mislim da većina stranica čiji je uspjeh tj. pozicija ugrožena tisućama blogova koji su u zadnje dvije godine preplavile hrvatski internet takvu sudbinu i zaslužuju budući da se na njihovim stranicama nalaze sadržaji koji po kriterijima daleko većih od nas (dakle google-a, yahoo-a ili msn-a) su manje relevatni od blogova koji taj sadržaj “zagađuju”.

Blogovi su važna pretkretnica u razvoju interneta i o tome sam već pisao, no sada se iz silne mase po istom onom pravilu po kojem se internet eksplozivno razvio, a na njemu cijeli sustav pretraživanja i povezivanja mora transformirati u slijedeći korak. Što to točno je nisam siguran, a niti drugi nisu puno precizniji.

Bitka za svoje mjesto na internetu nije jednostavna i da bi vaš site postao posjećen bitno je uložiti puno truda i vremena, potrebno je kreirati sadržaj koji će privući ljude i natjerati ih da se povezuju (linkaju) s vama kako bi vas učinili relevantnim mjestom a ne usamljenom oazom na internetu. No, prije svega, važno je razumjeti kako se izboriti za svoje mjesto pod suncem (ili na tražilici).

Toliko za danas, post je manje-više filozofske naravi no ima niz linkova koji vode na daljnje, kvalitetne siteove i tekstove. Nadam se da ste skužili što sam htio reći, ako niste, ostavite komentar pa pojasnim naknadno.

Odbrojavanje; preostalo je još 2^2 dana do…
Vidim da su se neki zabrinuli što će se desiti kada za koji dan dođemo do kraja, ne očekujte spektakularne pomake ili revolucionarno novi pogled na svijet niti čak redizajn bloga (nije da imam što redizajnirati ali eto). Nitko neće dobiti na nagradnoj igri, neće me biti na TVu, a ne očekujemo niti novo pojavljivanje u saboru ili preuzimanje vlasti… ništa niti blizu toliko značajano.

Misao dana:
Internet users are flocking to the Vatican’s new Web site (so they say). It turns out though, that most visitors are there to confess after visiting the Cindy Crawford site. Now, the faithful don’t have to kiss the Pope’s ring – you just double click on it..