Categories
Blog Internet Politika Video

Otvoreno

Jučerašnja emisija Otvoreno koju je uređivao Mislav Bago govorila je o političkoj kampanji na internetu i konkretnije utjecaju video isječaka koji govore o ministru policije Ivici Kirinu na hrvatski politički život (ali i Milandu Bandiću i drugim političarima).

U emisiji su sudjelovali Dražen Jurman iz PCChip-a, saborski zastupnik SDPa g. Nenad Stazić, saborski zastupnik i predsjednik kluba HNSa g. Dragutin Lesar, saborski zastupnik HSPa Tonči Tadić i Domagoj Bebić s fakulteta novinarstva i politologije.

Ekipa Otvorenoga napravila je kratki popis blogova koje treba pratiti tijekom predizborne kampanja te su poimence spomenuti pollitika.com i mrak.org. Puni popis preporučenih blogova možete pročitati na stranicama HRTa.

Misao dana:
It is difficult to produce a television documentary that is both incisive and probing when every twelve minutes one is interrupted by twelve dancing rabbits singing about toilet paper.

Categories
Politika

Le Web

Negdje u petak navečer ili subotu, u vijestima sam vidio kratki prilog o predsjedničkoj kampanji u francuskoj, a koja je u jučerašnjem prvome krugu iznjedrila Nicolasa Sarkozy i Segolene Royal kao kandidate za drugi i finalni krug. Toliko sam se udubio u naše političke i predizborne igre da mi je francuska kampanja gotovo promakla, no stresao me Nicolas (kandidat konzervativne stranke desnog centra) i to zato jer se u kadru koji je bio snimljen ispred bijele pozadine vidjelo samo njegovo tijelo i web adresa njegove kampanje: sarkozy.fr. Uvijek padam na dobar vizualni identitet i ovo je jedan iznimno jednostavan ali totalno efektan način da u prvi plan stavite upravo internet, koji je inače i moja preokupaciju u okviru političke borbe (i ono što se trudim učiniti je prebaciti barem dio kampanje na internet prostor).

Segolene RoyalDrugi kandidat je Segolene Royal (kandidat socijalističke stranke), žena od 54 godine koja nažalost nije favorit budući da se po dosadašnjim rezultatima čini kako je desnica i ekstremna desnica uzela maha u francuskoj. No, ono što je iznimno važno je da je impresivnih 85% francuza odlučilo izići na izbore.

No, ono što me u stvari zanima je nastup kandidata na internetu, osobito u kombinaciji s našim domaćim kandidatima. Nicolas Sarkozy je tu napravio iskorak i kreirao web site discosarko na kojem možete Nicolasa natjerati da pleše za vas u cijelom nizu različitih ambijenata i na desetak (francuskih) pjesmuljaka između kojih možete vidjeti i ples iz Paklenog šunda ili Michael Jacksonov moonwalking.

Segolene je pak mlađu populaciju (a u francuskoj ima oko pola milijuna novih birača od prethodnih izbora, dakle pola milijuna ljudi kojima ne poznaju život bez interneta) odlučila mobilizirati putem second life-a gdje su kreirali svoje urede i sjedište (a kako vidimo na slici, i fotografiranje u malo slobodnijim pozama joj nije strano). Oba koncepta podrazumijevaju direktnu komunikciju s biračima, te aktivno prikupljaju njihove email adrese i brojeve telefona kakobi ih mogli kontaktirati tijekom cijele kampanje. U svakom slučaju impresivno.

Poanta priče u oba slučaja je (ako niste skužili) predstaviti kandidata u neformalnijem ozračju kao osobu s kojom se možete identificirati, a ne kao nedodirljivog političara kojeg viđate samo u uštogljenim odijelima ispelganima na crtu ili kostimima koje je prethodno osobno odobrila kraljica Elizabeta (u kasnim šezdesetima prošloga stoljeća). Dosada nismo imali slučaja gdje je političar krenuo s takvim iskorakom, no krajnje je vrijeme da se počne i s time. Ideje koje mi padaju onako nabrzaka napamet su npr. škola stranih jezika uz Miomira Žužula, vježbajte s nama (Anto Đapić i Petar Čobanković), standup komedija (Ivica Kirin) – ovo već imamo…

Domaći internet nažalost nije toliko u fokusu političkih stranaka i doslovce osim dosadašnjeg SDP ovog iskoraka nema ničega drugoga vrijednog spomena, osim možda po lošem primjeru. Ako krenemo od lošega prema boljem, odmah na početku treba istaknuti blog Anto Đapića koji očigledno ne razlikuje blog od telefaksa (ili press releasea – uočite da je i jedno i drugo usporedba krušaka i jabuka), a Antu u stopu prati Boris Mikšić koji pak svoj gnjev prema hrvatskom političkom svemiru još uvijek nije prebolio, a očito i na svim dosada izgubljenim izborima nije naučio da ga ne želimo gledati i resurekcija njegovog bloga je samo najava tragikomedije koja slijedi tijekom izborne kampanje.

Negdje u sredini naveo bih jedinog blogera sa stažom i saborskog zastupnika za kojeg sada već zasigurno znamo da nije kreirao blog da bi osvojio neku funkciju a to je Davorko Vidović koji sa već skoro trogodišnjim stažem ostaje najdugovječniji hrvatski političar na internetu. Njegov saborski kolega Dragutin Lesar daleko je aktivniji i za razliku od Vidovića koji je više onako pjesnički orijentiran, Lesarovi tekstovi opsiju događanja u saboru te daju vrlo direktne i očigledno iskrene komentare na trenutne događaje. Nenad Stazić relativno je friška blogerska akvizicija čiji je izričaj na blogu vrlo sličan onome kojem svjedočimo pred saborskim kamerama. Najnoviji i barem meni totalno neočekivani bloger je Marin Jurjević koji je barem meni totalno otkriće jer svojim tekstovima (koji u pravilu uopće ne pričaju o politici) otkriva sasvim drugačije lice čovjeka kojeg smo navikli gledati pred kamerama u daleko ozbiljnijem kontekstu (i uz Lesara jedinog kojeg mogu zasada zamisliti u nekoj disco_marin verziji). Nedavno im se pridružila i (također SDPovka) Marija Lugarić čiji blog krasi veliki natpis “Nismo svi isti” – apelirajući valjda kako postoje i “drugačiji” političari, no čitajući njezine tekstove mora vam postati jasno kako ona nije bitno različita od nas “ne-političara” (ili je to samo moj dojam?).

Eh, i posljednja blogerska akvizicija je novopečeni kandidat za predsjednika SDPa Zoran Milanović, mladi lav čiji je prvi tekst u stvari i manifest njegove kandidature pa mu treba dati vremena da pronađe sebe na internetu (i u prvih nekoliko desetaka sasvim konkretnih i nerijetko oštrih komentara).

I da završim s Milanovićem, koji je u jednoj od zadnjih rečenica svoje prve objave napisao “Pojedinac može puno. Zajedno možemo sve.” što me strašno podsjeća na lika s početka ovog teksta Nicolasa Sarcozy-a koji pak na svome web siteu kaže “Zajedno, sve postaje moguće”.
Misao dana:
Vincent: And you know what they call a… a… a Quarter Pounder with Cheese in Paris?
Jules: They don’t call it a Quarter Pounder with cheese?
Vincent: No man, they got the metric system. They wouldn’t know what the fuck a Quarter Pounder is.
Jules: Then what do they call it?
Vincent: They call it a Royale with cheese.
Jules: A Royale with cheese. What do they call a Big Mac?
Vincent: Well, a Big Mac’s a Big Mac, but they call it le Big-Mac.
Jules: Le Big-Mac. Ha ha ha ha. What do they call a Whopper?
Vincent: I dunno, I didn’t go into Burger King.

Categories
Priroda i društvo

Ratko Maček; Glasnogovornik kojem je bolje da šuti

Ne znam da li ste uočili, no u Jutarnjem je izašao pravi mali hommage glasnogovorniku vlade Ratku Mačeku. Maček je nekako izguran u prvi plan tijekom posljednjeg zasjedanja sabora kada mu je kroz promjene zakona o plaćama ista značajno povećana, a Nenad Stazić je tada na saborskom hodniku o njemu rekao:

“Ratko Maček bi morao imati i veću plažu od one koju predlaže Vlada, jer ima nemoguću misiju. Stalno mora javnosti objašnjavati da se 12 generala samo predalo Haagu i kako ih nije izručio HDZ. Da se sam predao i general Gotovina, da Vlada nerma ništa sa nestankom šest milijuna dolara iz Brodosplita, da Sanader nije putovao u Veronu i da nije na prevaru postao predsjednik HDZ-a. Morao je objašnjavati i gdje je račun iz Verone, kojega na kraju i nije pokazao novinarima.”

Ratka Mačeka bije i glas Sanaderovog spin doktora te se zbog ovog epiteta lome koplja, osobito stoga što je u posljednjih nekoliko tjedana Ratko Maček uletio u kadar s nekolicinom glasovitih izjava, počevši od one kako se visokom politikom ne bi smio baviti nitko bez odgovarajuće imovine, a kao negativni primjer je bio naveden SDPov ministar financija Mato Crkvenac čija je imovina ispod navedenih 50.000 eura, kuće ili stana i dva automobila (a da je Ratko pritom skroz zaboravio pročitati imovinske kartice svojih ministara, čisto zato je trenutni ministar financija Šuker ima manje imovine od Crkvenca, a da i ne kažem kako s navršenih pedeset godina života i dalje živi Ratko Maček, glasnogovornik kojem je bolje da šutikod mame). svega nekoliko dana ranije, isti taj glasnogovornik nakon javnog prozivanja zašto vlada više ne objavljuje dokumente na svome internetu (one koje je dužna javno objavljivati, primjerice državni proračun kojeg čini se ni dan danas nema niti na jednom web siteu vladinih struktura), bez imalo okolišanja izjavio je kako “nema mjesta na disku” (čudno, jer sad baš gledam, vladina priopćenja su uredno išla).

No ovo nije jedini propust glasnogovornika, uočili smo mi njega i ranije, primjerice oko slučaja Verona kada je (ako malo bolje promislite) njegovom nesmotrenošću cijelo putovanje i završilo u novinama, da bi se potom pravdao oko računa kojeg ima ili nema i kojeg je pokazao petnaestorici novinara (iako se očigledno nitko ne sjeća tko su ti novinari bili), a račun nije pokazan niti u reprizi. A ako već spominjemo račune, Lesar je pitao a Maček odgovorio kako je spreman pokazati račune (a o carinskim deklaracijama nije bilo riječi) za Sanaderove satove. Pretpostavljam da se sada u podrumima vlade ili netko bavi intenzivno photoshopom ili pak računa nikada nećemo vidjeti. I naravno, na kraju, kako bi zaokružili lik i djelo, svakako treba spomenuti priopćenje vlade od 10. siječnja ove godine kada su (vjerovali vi to ili ne) napisali slijedeće:

Ured za odnose s javnošću Vlade RH uočava i lažni populizam koji, skrivajući vlastite, nerijetko dvojbene komercijalne interese i podrijetlo sredstava, pokušava zagovarati povratak na stari, prevladani društveni sustav socijalističkog i komunističkog morala i vrijednosti uravnilovke i egalitarizma. Hrvatskoj je javnosti takav sustav vrijednosti itekako poznat i Hrvatska je iz tog sustava vrijednosti izašla upravo radi stvaranja društva bogatstva, poduzetništva i slobodnog tržišta, u kojemu vrijednosti neće podlijegati politički i interesno obojenim medijskim hajkama.

Impresivno, nema što. Neposredno nakon te izjave, Nacional je objavio malo reportažu iz Austrije iz koje je vidljivo da Sanaderove gospodarske aktivnosti u prijateljskoj nam i brdovitoj zemlji očigledno ne mogu biti objašnjenje porijekla njegove imovine, a što je tema koja je potonula jednako brzo kao što se i pojavila. A u Otvorenom koje se bavilo premijerovim ručnim satovima (kakva smo mi uopće država kada elitna politička emisija razglaba o premijerovim ručnim satovima – što to govori o nama?), Ratko je započeo emisiju tvrdnjom kako se u satove ne razumije i kako s premijerom nikada nije razgovarao o njima, da bi nekoliko minuta kasnije demonstrirao gotovo pa nevjerojatno poznavanje očigledno vrlo kompetetitivne urarske industrije.

Misao dana:
The clock talked loud. I threw it away, it scared me what it talked.