Dnevnik

Da li je itko pogledao jučerašnji Dnevnik na HTVu? Čovjek koji je zanji puta gledao vijesti prije formiranja vlasti (ili recimo tijekom izborne kampanje) teško da bi prepoznao da je to identična država. From bad to bad to worse!

Dnevnik je krenuo s izvješćem zavoda za statistiku o 5,8% inflacije što je apsolutni rekord u proteklih desetak godina. DrIvo vatrogasac je odmah napravio i meeting sa sindikalcima i HUPovcima a sve u pokušaju da se spriječi prosvjed u travnju. Sada se super vidjelo tko je bio pozvan na sastanak i očigledno prihvaćanje premijerskog zahtjeva da se odustane od prosvjeda. Genijalan je i zaključak sastanka, vlada, HUP i sindikati odlučili su da će, pazite ovo, formirati povjerenstvo. Koja je točno funkcija tog povjerenstva osim kupovine vremena za drIvu totalno je nejasno. Oni će davati premijeru prijedloge koje bi valjda morale riješiti problem. Eto, ja bih recimo predložio da drIvu pošaljemo (skupa s Jandrokovićem) na bliski istok da riješe tamo problem Izraela i Palestine, smire malo Irance, naprave peace deal između amerikanaca i iračana, a na povratku kući da preko Afganistana i Pakistana pronesu svoju grančicu mira. Povjerenstva koja će osnovati, priču koju bi prezentirali sasvim sigurno bi zatiltali lokalnu ekipu na neko vrijeme, taman dovoljno da cijena nafte padne na nama hrvatima prihvatljivu razinu.

Kažu englezi da kada kiši onda pljušti, pa stoga nije čudno da su zamrznuta sredstva EUa prema Hrvatskoj. Zanimljivo je kako drIvo ide u Brisel popričati s ljudima o tome, dok istovremeno ministarstvo kojime predsjedava Ivan Šuker tvrdi kako je sve cool i nema nikakvog zamrzavanja sredstava. Da li je itko osim mene uočio to razmimoilaženje u stavovima, da li je to neka fina lingvistička nijansa koja je meni totalno promakla ili Ivan Šuker nije “in the loop”? A vidim da i Martina Dalić i Ante Žigman odlaze…

Kažu Slovenci da će pričati s nama o ZERPu tek kada mi zamrznemo naš ZERP, priča o ZERPu je daleko od gotove i očito ćemo o tome još puno razgovarati. Živio Hido Biščević! Zar nije lijepo da imamo ljude koji su svojim ponašanjem toliko zadužili zemlju?

Eh, ima još, na popisu ekonomskih sloboda pali smo sa 109 na 113 mjesto po istraživanju Heritage fondacije i Adriatic instituta.

Naravno, kao što je to Primorac jučer spomenuo kod Hrge; “Sve je ovo rezultat rada Sanaderove vlade u protekle četiri godine, što su glasači prepoznali i honorirali na izborima!”.

Oduvijek mi je bila nejasna ta hrvatska nacionalna potreba za samokažnjavanjem.

Misao dana:
The evening news is where they begin with ‘Good evening,’ and then proceed to tell you why it isn’t.

Ne dirajte nam Šprajca!

Prije nekoliko dana u večernjem je listu objavljen tekst o tome kako su pojedini novinari izloženi pritisku od strane nadređenih. U samome tekstu ima i nekoliko navedenih primjera ali i Zorana Šprajca koji je rekao slijedeće:

Nakon pak Majićeve opaske da je glavni ravnatelj Vanja Sutlić kazao kako prema internom monitoringu ispada da u Dnevniku ima više SDP-a nego HDZ-a i ostalih, reagirao je Zoran Šprajc uzvrativši neka se Sutlić ostavi programa, jer to nije u njegovoj nadležnosti, neka ljude u Dnevniku pusti da na miru rade svoj posao, neka rezultate nadziranja i pritužbe iz stranaka rješava s čelnicima programa te neka više ne šalje poruke novinarima.

Saznao sam kako su Šprajca pozvali na sastanak u pravnu službu, što je uobičajeni postupak prije opomene pred otkaz i 30% smanjenje plaće. I dok je Denis Latin prošao istu proceduru prije nekoliko tjedana, razlika je u tome što je Latin javno istupio, dok je ovaj postupak nastao na temelju nečijeg prepričavanja internog sastanka održanog unutar kuće. Ispada tako da više niti unutar HTVa nije moguće izraziti neslaganje s odlukama i politikama koje su se rapidno počele mijenjati dolaskom Hloverke Novak Srzić na TV.


Nakon što je Šprajc odbio postati Hloverkinim pomoćnikom i tako se svrstati na njezinu stranu, logično je da se koristi svaki povod kako bi ga se diskreditiralo i po mogućnosti uklonilo iz dnevnika. Šprajc je jedan od urednika/novinara koji nema straha javno progovoriti o nepravdama ili stvarima o kojima svi sve znamo ali ih ne želimo javno reći.

Tumačite ovo kako hoćete, no čini se kako se neka već zaboravljena vremena polako ali sigurno vraćaju na prisavlje.

Misao dana:
You can cage the singer but not the song.

Pravila o postupanju elektroničkih medija s nacionalnom koncesijom u republici hrvatskoj tijekom izborne promidžbe

Možda ste svjesni priče koju je prije nekoliko dana otvorila Željka Antunović o tome da li izborni zakon i pravila koja obvezuju elektroničke medije imaju smisla. U istome članku (kojem sam izgubio link pa nažalost ga morate potražiti sami).

Naime, fora je u tome da je po zakonu garantirano svim kandidatima i valjanim listama jednaka zastupljenost u medijima. Ova pravila smo imali za izbore 2000te, neizmjenjena su ostala 2003 a kako se čini postoji ozbiljna mogućnost da ona ostanu i sada. Pravila su javno objavljena, donešena su 16. listopada 2003. godine dakle svega nekoliko dana prije početka kampanje (vidi narodne novine).

Naš izborni zakon je jedna velika glupost. Naime ima cijeli niz nelogičnosti, za početak, mi koristimo glasovito dHondtovu formulu (brittanica) koja favorizira stranke s najvećim rezultatom i koja iskreno rečeno s brojem naših zastupnika (1 to je 14 po izbornoj jedinici) ne daje baš najdemokratskiji rezultat. Potom su tu izborne jedinice koje su nastale vjerojatno na nekoj zgužvanoj salveti jer nema drugog izgovora da ako stanujete usred zagreba glasate u istoj izbornoj jedinici kao i primjerice Novi Vinodolski. Ako svemu tome pridodamo relativno niske limite za stvaranje političkih stranaka (još je stari Krleža govorio o tome), zastupničke penzije koje vam osiguravaju egzistenciju i na kraju, kao šlag na torti tu su i pravila praćenja izbora za elektroničke medije s nacionalnom koncesijom. Sve ovo zajedno vam praktički garantira da će se osim političkih stranaka koje svakodnevno sudjeluju u životu ove države na izbore javiti i brdo raznih ridikula za koje uopće nema objašnjenja otkuda su došli (ili gdje se nalaze između izbora).

No, Andrija Hebrang, poznati demokrata iz još demokratskije stranke jasno upozorava kako je to jedina šansa malima da se predstave i da im se ne smije ograničiti ta mogućnost. To je naravno super, no pogledajmo kako to izgleda u brojkama (dobio sam neke brojke pa čisto da dobijete relaciju).

Tijekom izborne kampanje u 2003 godini, HTV je na prvom i trećem programu pratio izbore. Na Trećem programu emitirano je nešto više od 133 sati programa s prosjećnom gledanošću od 1.13% (s time da je najgledanija emisija imala 1.78% gledanosti, najniža 0,71% i to svega dva dana prije izbora) , na prvom programu je emitirano još 160 sati programa koji je bio malo gledaniji, te smo ukupno imali prilike gledati impresivnih 300 sati programa raspoređenih na dva tv kanala tijekom nekoliko tjedana kampanje, s vrlo depresivnih 1.2% prosječne gledanosti.

1.2% gledanosti odgovara otprilike 40.000 ljudi, ili značajno manje od recimo prijenosa sabora koji se u normalnim uvjetima jedva zadržava na programu upravo zbog gledanosti.

Pogledajmo kako to izgleda sa strane izbornih rezultata? Naime, probajte se sjetiti barem nekih od likova koji su koliko-toliko dominirali TV programom tijekom izbornih emisija i koliko su oni saborskih mjesta donijeli? Nijedno? Da li je moguće da apsolutno nitko od birača nije prepoznao baš nijednu od tih malenih stranaka i nezavisnih lista, ili je možda problem u nečem drugome?

Dok je HDZ vladao medijima i u onome razdoblju devedesetih još je imalo smisla zacementirati takve odnose i zagarantirati kakvu-takvu jednakost u medijima. No pitanje je da li je u medijima (kakvi god oni bili) danas ista situacija ili se možemo pouzdati u novinarsku i uredničku prosudbu?

Da smo sada u americi, tekst bi završio sa “pišite svome kongresmenu” no to kod nas nije moguće, ali se nadam da će inicijativa koju su zajednički pokrenuli HTV, RTL i NovaTV donijeti neki rezultat te da će se izborni zakon promijeniti (postoje neka ograničenja na tu temu), a ako to već nije moguće u Zakonu za izbor zastupnika, onda barem da se pravila praćenja pojednostave i liberaliziraju koliko je to moguće.

Misao dana:
Television is the first truly democratic culture – the first culture available to everybody and entirely governed by what the people want. The most terrifying thing is what people do want.