Categories
Priroda i društvo

Dnevnik

Da li je itko pogledao jučerašnji Dnevnik na HTVu? Čovjek koji je zanji puta gledao vijesti prije formiranja vlasti (ili recimo tijekom izborne kampanje) teško da bi prepoznao da je to identična država. From bad to bad to worse!

Dnevnik je krenuo s izvješćem zavoda za statistiku o 5,8% inflacije što je apsolutni rekord u proteklih desetak godina. DrIvo vatrogasac je odmah napravio i meeting sa sindikalcima i HUPovcima a sve u pokušaju da se spriječi prosvjed u travnju. Sada se super vidjelo tko je bio pozvan na sastanak i očigledno prihvaćanje premijerskog zahtjeva da se odustane od prosvjeda. Genijalan je i zaključak sastanka, vlada, HUP i sindikati odlučili su da će, pazite ovo, formirati povjerenstvo. Koja je točno funkcija tog povjerenstva osim kupovine vremena za drIvu totalno je nejasno. Oni će davati premijeru prijedloge koje bi valjda morale riješiti problem. Eto, ja bih recimo predložio da drIvu pošaljemo (skupa s Jandrokovićem) na bliski istok da riješe tamo problem Izraela i Palestine, smire malo Irance, naprave peace deal između amerikanaca i iračana, a na povratku kući da preko Afganistana i Pakistana pronesu svoju grančicu mira. Povjerenstva koja će osnovati, priču koju bi prezentirali sasvim sigurno bi zatiltali lokalnu ekipu na neko vrijeme, taman dovoljno da cijena nafte padne na nama hrvatima prihvatljivu razinu.

Kažu englezi da kada kiši onda pljušti, pa stoga nije čudno da su zamrznuta sredstva EUa prema Hrvatskoj. Zanimljivo je kako drIvo ide u Brisel popričati s ljudima o tome, dok istovremeno ministarstvo kojime predsjedava Ivan Šuker tvrdi kako je sve cool i nema nikakvog zamrzavanja sredstava. Da li je itko osim mene uočio to razmimoilaženje u stavovima, da li je to neka fina lingvistička nijansa koja je meni totalno promakla ili Ivan Šuker nije “in the loop”? A vidim da i Martina Dalić i Ante Žigman odlaze…

Kažu Slovenci da će pričati s nama o ZERPu tek kada mi zamrznemo naš ZERP, priča o ZERPu je daleko od gotove i očito ćemo o tome još puno razgovarati. Živio Hido Biščević! Zar nije lijepo da imamo ljude koji su svojim ponašanjem toliko zadužili zemlju?

Eh, ima još, na popisu ekonomskih sloboda pali smo sa 109 na 113 mjesto po istraživanju Heritage fondacije i Adriatic instituta.

Naravno, kao što je to Primorac jučer spomenuo kod Hrge; “Sve je ovo rezultat rada Sanaderove vlade u protekle četiri godine, što su glasači prepoznali i honorirali na izborima!”.

Oduvijek mi je bila nejasna ta hrvatska nacionalna potreba za samokažnjavanjem.

Misao dana:
The evening news is where they begin with ‘Good evening,’ and then proceed to tell you why it isn’t.

Categories
Business

Podjela hrvatskih poduzetnika

Imam danas neko predavanje u hrvatskoj udruzi poslodavaca (jedinoj organizaciji čiji sam član) pa sam htio podijeliti s vama neke osnovne podjele hrvatskih poduzetnika do koje sam došao kroz sada već nešto više od petnaest godina različitih vrsta poduzetničkih aktivnosti.

Informatika je ključ uspjeha!Prvi i vrlo česti tip hrvatskog poduzetnika je obrtnik. Obrtnike pak dijelim na one koji koriste obrt kao pravni oblik odnosno obrtnike kao karakternu osobinu. Svojstvo obrtnika kao pravnog oblika je u tome da imaju puno liberalnije knjigovodstvo i neke stvari u obrtu mogu na skoro pa legalni način nestati ili se izgubiti, no isto tako ima nekih drugih mana pa ako vam prihodi prođu granicu od nekih 2 milijuna kuna bolje vam je pretvoriti se u tvrtku (po meni, uvijek je bolje imati tvrtku, no neki to očigledno ne razumiju). Posebni problem obrta kao pravnog ustroja je taj što obrtnik odgovara cjelokupnom svojom imovinom (dakle privatnom imovinom), pa ako napravite neki nesmotreni potez ili se na vas okomi neka od državnih institucija onda ste naribali i izvan radnog vremena (if you know what I mean). Postoji i puno ozbiljniji oblik obrtništva a to je obrtnik kao mentalni sklop, dakle to je negativna karakterizacija koja opisuje ljude kojima je bitno da u svakome času u džepu imaju xx tisuća EURa, i kojima mala veselja kada ukradu od države ili kupca daju neizmjerno veselje. Cijene svojih usluga određuju po iznimno složenim parametrima poput vremenske prognoze, dospijeća njihovih vlastitih obveza, vašeg fizočkog izgleda ili jednostavno ovisno o tome na koju su nogu to jutro ustali. Obrtništvo ima nezgodnu naviku da se zadržava u obitelji poput nasljedne bolesti, i njemačke statistike kažu kako je obrtništvo u trećoj generaciji fatalno u 80% slučajeva. To je ukratko priča u kojoj je djed imao ideju, otac je razradio, a sin se skupim BMWom, nadrogiran i u alkoholiziranom stanju zabio u stuWannabe poduzetnikp.

Druga bitna kategorija su propali industrijalci. Vrlo često to je ekipa koja je kroz neke managerske kredite postala odjednom vlasnik tvrtke u kojoj su godinama sakupljali godine radnoga staža i odjednom moraju raditi svaki dan i donositi ponekada tužne i ružne odluke. Odlikuje ih pivski trbuh, auto s vozačem i tvrtka upitnog boniteta. Oni su industrijska okosnica našeg društva i u svojim predimenzioniranim proizvodnim pogonima proizvode artikle za koje bi se prilikom kupnje po mojem mišljenju morali registrirati u MUPu kako bi se znalo da ste sklonim takvim kupovinama (primjerice kupcima koji u 2006 kupe mesingani luster ili sofu kauč koju je još valjda Rade Končar osmislio između dva elektromotora :).

Imamo tu još i wannabe poduzetnike koji se oblače u Bossova odijela i skupocjeni automobili su im važni dio habitusa, no u osnovi oni nisu ništa drugo nego modernija/sofisticiranija verzija obrtnika prve generacije, s tom razlikom što su obrtnici marljivo i pretjerano radili, dok oni vrlo često misle kako ako se pretvaraju da rade, oblače se kao ljudi koje viđaju po CNNu i projiciraju dojam uspjeha – sasvim sigurno moraju i uspjeti u tome, a nakon napornog šesterosatnog radnog vremena se mogu posvetiti svome automobilu i manekenki koju su pokupili prije neku večer na nekom tulumu čiju su adresu zaboravili jer nisu bili u stanju pamtiti elementarne činjenice nakon one tablete koju su popili.
Ne treba zaboraviti i techno yappi managere koji uz dolčevitu i traperice rade posao misleći kako njihova poduzetnička ideja može osvojiti svijet.

Fair pitanje bi bilo u koju grupu se ja ubrajam i definitivno ne mogu spadati u prvu ili drugu grupu, prva me organski odbija, a za drugu nemam temeljne pretpostavke. Obzirom da izbjegavam odijela odnosno skupocjene automobile (iako bi netočno bilo reći kako me odbijajubaš sva tajkunska obilježja) jedino mi je preostala techno-yappi kategorija, no iskustvo je pokazalo kako će mi za osvajanje svijeta ipak trebati više od godine dana.

Misao dana:
My son is now an ‘entrepreneur’. That’s what you’re called when you don’t have a job.