Categories
Business Politika

a complicated song… (3:39, Weird Al Yankovic, Poodle Hat, 2003)

Sjedim na subotnjoj kavi i raspravljam o svemu i svačemo s dva bankara iz treće i četvrto pozicionirane banke u hrvata. Pričamo o svemu i svačemu, od tenisa, preuređivanju stanova pa sve do obaveznih rezervi na izdane obveznice banaka.

To je trenutno tema br. 1 u bankarskim krugovima jer na svaku obveznicu koju banka izda, 55% se mora uložiti u obveznu beskamatnu rezervu kod HNBa, a od preostalih 45% moraš na ime neke druge rezerve uložiti dodatnih 17% i s tim ostatkom onda možeš operirati. To ukratko znači, da od 1.000kn koje je banka “digla”, mogu iskoristiti samo 373,5kn, što pak znači da moraju imati kamatnu maržu od nekih 10-11% da bi uopće izišli na nulu, a kamatne stope su danas u hrvata definitivno ispod 10% (za imalo solidnijeg pravnog subjekta to je nekih 6-6,5%).

Pričali smo i o incijativi koju sam spominjao o “Regulativnoj giljotini” koju je predložilo nacionalno vijeće za konkurentnost, a koja predviđa rezanje besmislenih i nepotrebnih zakona, pravilnika i propisa.

Da bih vam to ilustrirao, dati ću primjer moje tvrtke koja se nalazi u tvorničkoj hali koja je sagrađena prije 1968 godine, dakle praktički četrdeset godina je zgrada na ovome mjestu i u to doba vjerojatno je ova lokacija bila žestoka periferija da bi danas postala maltene centar grada. Nedavno je u našoj ulici prošao plin i ja sam htio skupocjeno grijanje na lož ulje zamijeniti plinskom instalacijom. Obzirom da se radi o prilično velikom prostoru (nekoliko tisuća m3) ušteda od grijanja plinom bi praktički opravdala investiciju unutar jedne sezone grijanja. No, kažu propisi, da bih mogao spojiti industrijski priključak plina kakav je meni potreban (a industrijski je svaki onaj na koji je spojeno trošilo veće od 50kW ili dva etažna bojlera) morate imati građevnu dozvolu. Nije da ja nešto moram sagraditi, sve što meni treba je u stvari drugačije plinsko brojilo, no građevinska dozvola je svejedno potrebna.

Da bi dobili građevnu dozvolu, osim dozvole MUPa (što donekle mogu razumjeti jer je MUP odgovoran za vatrogasce, a ovi pak moraju imati neku evidenciju požarnog rizika – ili se barem nadam da ga imaju) morate imati i cijeli niz drugih dozvola uključivo i dozvolu HTVa ili HTa (ili od jednog i drugog) kojom će oni potvrditi da moj dimnjak ne smeta njihovim signalima (ili tako nekako). Nije u cijeloj priči uopće bitno da je moja hala tu već četrdeset godina, ili da je dimnjak odavno dio gradskog obzora (ako dimnjak visok 8m možete uopće uočiti), nego da nekome činovniku u privatnoj tvrtci morate podasrijeti brdo papira temeljem kojeg vam on mora dati dozvolu koja niti po jednom kriteriju nije bitna.

To je vjerojatno jedan od 12.000 bespotrednih propisa koji bi se mogli odmah ukinuti. Da bih ja dobio tu dozvolu, moram zaposliti ljude koji će pripremiti dokumentaciju, koju potom moram poslati na odgovarajuću adresu, koju će potom netko tamo distribuirati po hodnicima HT/HTVa da bi došla do bravog birokrate koji će kroz koji tjedan uz malo sreće napisati dozvolu koju ionako ima u templateu na svom računalu (izmijeniti će adresu i naziv tražitelja i to je to). Da bih ubrzao proceduru, ja potencijalno mogu stimulirati nekoga tko pozna nekog drugog da se cijela operacija hitro izvede. Ovakvim propisom, birokracija je namnožila birokraciju, gube se strašne količine vremena (rekli bi u Toyoti otpad) i općenito proizvodimo maglu, strateški hrvatski izvozni proizvod.

Misao dana:
I was walking down fifth avenue today and I found a wallet, and I was gonna keep it, rather than return it, but I thought: well, if I lost a hundred and fifty dollars, how would I feel? And I realized I would want to be taught a lesson.

Categories
Politika

drive-in saturday… (4:30, David Bowie, Singles Collection, Vol. 1, 2000)

Jučer je naprasno ukinuto rješenje za PDV HTVu nakon po “službenoj dužnosti” ponovljene procedure i novih saznanja o predmetu. Zar nije sjajno kako državna uprava može biti efikasna, nekada se i najteži predmeti mogu razriješiti za manje od 24 sata.

Nažalost Šuker je jučer u intermezzu između donošenja i ukidanja rješenja ispričao puno gluposti. Prva glupost je da oni ne oporezuju pristojbu nego proizvodnju programa. Ovo je totalna idiotarija iz jednostavnog razloga što se oporezuju prihodi a ne trošak. Kada dobijete novce onda je to prihod, a kada ih trošite na nešto (pa makar to bila i proizvodnja programa) onda je to trošak. Druga glupost koju je izrekao je da je to “samo drugostupanjsko rješenje” te kako po općem poreznom zakonu mogu tražiti odgodu izvršenja do okončanja postupka. Osim što se referirao na krivi zakon (porezni umjesto o upravnom postupku i njegov famozni članak 17), propustio je reći kako se članak 17 dijeli po političkoj podobnosti te kako se izuzeci po tom članku mogu prebrojati na prste jedne ruke dugogodišnjeg radnika iz pilane. I treće, da se vratimo malo na onu proizvodnju, to je jedan bolesni koncept koji postoji kod poreznika (a znamo da njima i farizejima čak i biblija propisuje loš horoskop) u kojem oni pokušavaju oporezovati stvari koje nisu predviđene zakonom. Primjerice, vjerojatno ste mislili da su knjige oslobođene plaćanja PDVa – jer to nije naime točno, po pravilniku o PDVu knjiga doduše je oslobođena plaćanja PDVa no usluga (ili proizvodnja kako bi to Šuker mudro rekao kroz one svoje tamne i usko poredane okice) nije.

Problem proizlazi iz toga što kada naručite knjigu nitko vam na računu neće odvojiti knjigu od usluge, baš kao što i kada kupite auto nećete dobiti na računu stavku dijelovi i stavku uloženi rad.

I to je u osnovi jedan od naših strukturnih problema a taj je da vrlo često podzakonski akti (pravilnici, statuti i njima slični dokumenti) reguliraju stvari koje samim zakonom nisu regulirane a vrlo često niti spomenute, zbog čega (u slučaju) poreznika (i državne uprave kao takve) osnovano sumnjam u visinu njihovog kolektivnog IQa, no kako su oni i tužitelj i sudac i egzekutor malo je teško s njima se boriti.

Imam ja jednu teoriju o gausovoj krivulji i kako je cijela lijeva polovica zaposlena upravo u državnoj službi ali o tome nekom drugom prilikom.

Malo vedrije teme; idem sada u posjet svojem bratu u slavoniju (dečko je naturalizirani slavonac, napustio naokn 25 godina beton centra velegrada i sada se bavi agrikulturom i životinjama kao dr. doolittle) kod kojeg nisam bio od ljeta (djelomično ali ne sasvim zbog toga što je svaki dan okružen s nekoliko tisuća peradi, a oko njega i peradi su neki ribnjaci s labudovima koji lelujaju na vjetru i dolaze nam iz dalekih i istočnih destinacija) i jesti će se ponovno kobase sa zeljem (treći puta ove godine). No ovaj puta su kobase pravljene po narudžbi i imamo one ljute od svinjetine, ljute od nojetine sa masnoćom od svinjetine i samo od nojetine ali sa bijelim paprom (sve skupa pečeno na drvenom šparhetu i sa kruhom od 7-8kb ispod peke pečenom u listu zelja). Možda se ogrebem i donesem koju kobasu doma. Smiješi mi se dakle dobar i obilan ručak.

Misao dana:
You know how it is when you go to be the subject of a psychology experiment, and nobody else shows up, and you think maybe that’s part of the experiment? I’m like that all the time.