Tag: Boris Mikšić

Categories
Politika Priroda i društvo

Politički poduzetnik

Za početak, napao bih temu suhom definicijom što to jest politički poduzetnik

Wikipedija kaže kako pojam “politički poduzetnik” može značiti bilo što od slijedećeg:

  • netko (uobičajeno aktivan u politici ili poduzetništvu) koji osnuje novi politički projekt, grupu ili stranku
  • poslovni čovjek koji želi profitirati kroz poticaje, protekcionizam, ugovore s državom ili kroz druge za njega povoljne aranžmane s državom kroz politički utjecaj
  • politički akter (ne nužno i političar) koji želi napredovati u svojoj političkoj karijeri i popularnosti promovirajući stvaranje politika koje zadovoljavaju publiku

Očito, pojam političkog poduzetnika u svijeti ima malo šire značenje nego što je to kod nas, baš kao što se i pojedina značenja tog termina ne povezuju s nekim našim političkim akterima koji očito zadovoljavaju definiciju.

Činjenica je kako se u posljednje vrijeme (sustavno ili ne, na vama je da prosudite) ova fraza sve češće koristi i to uglavnom u negativnom kontekstu. Pojam političkog poduzetnika bi morao označavati nešto loše i negativno, te bi to očito (postoji konsenzus političara) trebalo izbjegavati. Načelno, ako govorimo o političkom poduzetništvu kao sredstvu za povećanje nečijeg osobnog profita (druga točka gornje definicije) vjerujem da svi skupa imamo konsenzus – no, i u svijetu (a kod nas osobito) imamo cijeli niz primjera u kojima niti naši političari ne uspijevaju biti imuni na te sitne ljudske slabosti, pa se pitam s koje pozicije autoriteta ti isti političari nastupaju da bi tako nešto mogli tvrditi (“tko je bez grijeha neka baci prvi kamen”).

Tražeći malo više o političkim poduzetnicima naletio sam na članak “Gdje su politički poduzetnici”, u kojem autor (zazivajući meni dobro poznatog Ken Robinsona) kaže kako je naša društvena situacija takva da status quo u kojem se nalazimo više ne funkcionira, a ne možemo biti zadovoljni nositeljima političkog razvoja zemlje kroz malene pomake – ono što nam treba (a autor govori o Americi, no jednako je primjenjivo kod nas) su politički poduzetnici, tj. oni ljudi koji svojom kreativnošću mogu unijeti velike promjene ne samo u businessu (gdje je kreativnost i odgovor na izazove temelj preživljavanja) nego i u društvu općenito pa tako i u politici. Politička struktura kod nas je u stvari sazdana kao jedna vrlo uska i visoka piramida koja je sazdana (uz minimalne novitete i povremena preslagivanja) od istih ljudi već dugi niz godina. Društveni mehanizmi za izbacivanje nepoželjnih elemenata strukture su preslabi ili nepostojeći, a populistički element politike (točka tri definicije) kreirao je vrlo široku bazu onih koji takvu političku strukturu održavaju na životu (ili zato jer bi promjenama ispali iz strukture, ili zato jer im ta struktura osigurava određene beneficije) – pa je stoga jasno kako bilo kakvo značajnije komešanje nije poželjno.

Političkih poduzetnika je kod nas bilo, najradije se sjetim Borisa Mikšića, zlatnog dečka s Trešnjevke (koji je rođen u Karlovcu) i kojeg sam zapamtio prvoga trena kada je obećao 20% gospodarskog rasta. U nizu nekakvih čudnovatih događaja, Boris je navodno bio oštećen za cijele izbore, u Sabor nije uspio uletiti, uspjelo mu je to za skupštinu grada Zagreba; a njegova famozna tvornica bio razgradive plastike čini se i dalje ne radi (zbog, pogodili ste, političkih pritisaka). I dok je Mikšić certificirani ridikul hrvatske političke scene, splitska Lista velog mista je na proteklim lokalnim izborima izborila svoje mjesto pod suncem s nekih 17% glasova (ispravite me ako griješim) i odmah krenula u koaliciju s HDZ-om na način da nisu uzeli pozicije u poglavarstvu ali se percipiraju kao grupacija na vlasti koja se okoristila kroz različite ugovore. Najčešći primjer koji se spominje je riva, na kojoj je jedan od članova liste odradio posao pocinčavanja stupova-nosača tendi. Nije da se puno razumijem u građevinu, no činjenica je kako je riva projekt kojeg je pokrenula prethodna splitska vlast, a ovi su je samo dovršili, a nekako sumnjam da je pocinčavanje nekoliko desetaka stupova osobito veliki posao na 60+ milijuna kuna vrijednoj rivi, a da i ne spominjemo kako je prva slijedeća pocinčaonica ona od Dalekovoda u Dugom Selu (ako su lagali mene i ja lažem vas…). I najbolji primjer političkog poduzetništva je svakako onaj od Plinia Cuccurina i njegovog Baljanskog čuda Mon Perin (za one koji žele znati više: to je ime brda iznad Bala), koji je neosporno u Balama uspio napraviti dramatični pomak u upravljanju imovinom općine na čijem je čelu njegova lista, a što sada kroz projekt Ladonje želi projicirati na cijelu Istru.

Dakle, promatrajući našu lokalnu političku scenu, a uzevši u obzir gornju definiciju političkog poduzetništva, uspješno smo apsorbirali sve oblike tog fenomena i to bez osobite diskriminacije da li je politički poduzetnik netko tko se doista (tradicionalno) bavio poduzetništvom pa je prešao ili barem pokušao preći u politiku (ala. Mikšić), ili je političar koji kao svoju idelogoiju koristi populizam (ala. Bandić) – ili bilo koja druga kombinacija ovih mogućnosti uključivši i situacije gdje imamo percipirane poduzetnike koji se poduzetništvom uopće ne bave (ala. Čačić ili pak sve češće spominjani ali i zbog toga ništa više uspješniji SDP-ov Dragan Kovačević).

No, ono što mene zanima je motivacija osobe da se krene baviti politikom. Tj. da budem precizniji, zanima me koji su mogući razlozi da političari odriču pravo da se poduzetnici mogu posvetiti politici i političkom životu. S jedne strane, očita je cehovska solidarnost jer naravno da su političari “označili” svoj teritorij pa im ne odgovara da netko iz suprotnog tabora (poduzetništva) kvari prosjek ili pak, da slučajno ovaj ne dođe na vlast pa ne napravi nešto kako spada. Ali puno bitniji element je mislim nešto drugo, a što je u cijelosti kompatibilno s nadolazećim neposrednim izborima za župane, gradonačelnike i načelnike općina. Naime, s pozicije političke stranke i strukture, puno je jednostavnije kada se HDZ bori sa SDP-om (ili obrnuto) jer je protivnik poznat, postoje nekakve (barem načelne i teoretske) ideološke razlike – no u situaciji u kojoj će se stranke morati baviti sa 530+ lokalnih kampanja, nikako im ne odgovara da se na terenu bore protiv lokalnih odličnika (bili oni poduzetnici, lokalni liječnici ili druge osobe od povjerenja u maloj sredini) jer protiv njih jednostavno nema pravog odgovora. Ako osoba nije označena aferama ili nekim konkretnim problemom, protiv političkog poduzetnika tog tipa jednostavno nema pravog odgovora jer oni ne zastupaju određenu političku doktrinu ili ideologiju nego nastupaju s pozicije konkretnih problema i konkretnih rješenja koje nude (a na kojima, budimo iskreni, političari baziraju svoju egzistenciju).

Uvijek se možemo naravno vrtiti oko gornje definicije, i pretpostaviti kako poduzetnik u politiku ulazi radi osobnog probitka ili probitka svoje tvrtke (primjera ima i više nego dovoljno da podrže teoriju), no u nekim slučajevima to jednostavno nije kvalitetni argument. Ja sam primjerice uvjeren da postoje ljudi kojima je dobrobit zajednice jednostavno jedan od životnih prioriteta pa je stoga logično da se u nekome trenutku posvete tom problemu.

Lokalni izbori koji nam predstoje iznjedriti će cijeli niz takvih likova, i sasvim je sigurno da će biti dobrih, loših i strašnih primjera – no uz malo sreće, svi skupa ćemo nešto iz cijele priče naučiti, a politički poduzetnici (neovisno o njihovim stvarnim namjerama) će natjerati “učmalu močvaru” naše političke strukture na kvalitativne pomake, ako ne sada onda u onom slijedećem izbornom ciklusu 2011 i 2012 godine.

Misao dana:
When you reach an obstacle, turn it into an opportunity. You have the choice. You can overcome and be a winner, or you can allow it to overcome you and be a loser. The choice is yours and yours alone. Refuse to throw in the towel. Go that extra mile that failures refuse to travel. It is far better to be exhausted from success than to be rested from failure.

Share the post "Politički poduzetnik"

  • Facebook
  • X
Categories
Ekonomija Politika

Demontiranje vanjskog duga (i gospodarskog rasta)

Kako me nije bilo u Zagrebu cijeli niz tema mi je promakao od komentiranja:

  1. Večernji list je objavio tekst o tome zašto je gospodarski rast veći od 5% težak. Kao jedan od problema navode i restriktivne mjere HNBa koje ova provodi kako bi zaštitila tečaj kune (o problemu tečaja kune je govorio i Ljubo Jurčić tvrdeći kako se cementiranjem tečaja kune HNB i država odrekla jednog od najmoćnijih alata za reguliranje tržišta).
  2. Dogodio se i rebalans proračuna. Vlada je (još jednom u jako dugačkom nizu) odbila apsolutno svaki amandman na rebelans proračuna. Meni ovo nije jasno jer ne vjerujem da od 150 zastupnika u saboru nema niti jednog jedinog mudrog amandmana.
  3. Split je dobio novog gradonačelnika, a koji je još nekoliko dana ranije (baš kao i Sanader) uvjeravao sve okupljene da ostaje gradonačelnik. Sigurno je pao neki dogovor.
  4. Sanaderov spin oko akcije Maestro ne samo da se otopio u smislu optužbi koje se pojedincima mogu zalijepiti (Gotovac je najbolji od svih, čovjeku jeUskok u akciji koja je koštala oko 10 milijuna kuna uspjela dokazati da je dobio peku – uvijek volim vidjeti kada su moji porezni novci mudro utrošeni). Eh, i javnost misli da je to samo predizborna fora, a ne dostignuće ove vlade.
  5. Troškovi arheoloških iskopavanja HACa su narasli u mandatu ove vlade 14 puta. Supruga premijera Sanadera je arheolog. What a coincidence!
  6. Antun Novalić, lokalni Osiječki tajkun pravomoćno je oslobođen optužbe za gospodarski kriminal. Od svih tajkuna nijedan “veliki” nije završio iza brave (barem ne permanentno), podsjećam na riječi kardinala Bozanića: “Na djelu je grijeh struktura što su ga omogućili zakoni protivni čovjeku”.
  7. Vlada je izdala nove obveznice u vrijednosti od 3 milijarde kuna. Po tom istom PRu, vlada je smanjila svoj vanjski dug za nekih 7.5 milijardi u svome mandatu što oni valjda misle da je neki uspjeh. Podsjećam da država ima registrirani deficit svake godine, deficit iznosi nekih 3% (ako im vjerujemo) a prve godine je bio 6%. Ako je veličina državnog proračuna danas nekih 113mlrd kuna, ispada da je novonastalo zaduženje države u protekle četiri godine otprilike 15 milijardi kuna. Dakle država se zadužila za 15 milijardo novih kuna i 7.5 milijardi vanjskog duga zamijenila s unutarnjim dugom. Sada bih podsjetio na video s Jandrokovićem u Nedjeljom u 2 (jest da je sredina tjedna ali se svi zajedno možemo nasmijati), u tom videu imamo trenutak kada Sanader govori u Saboru i kaže kako je privatni i javni dug u malenoj državi poput Hrvatske jedno te isto. Ja bih na to dodao, da u malenoj državi poput naše izjednačio i unutarnji dug i vanjski dug. U prvom bulletu ovog teksta piše da su restriktivne mjere HNBa s visokim rezervacijama rezultirale i većom cijenom kapitala. Taj kapital netko treba platiti i unatoč tome što je tržište fondova i banaka (koje moraju imati rezerve) likvidno, svejedno tvrdim da se taj kapital mogao prikupiti drugdje jeftinije.
  8. Boris Mikšić, ridikul hrvatske visoke politike odlučio je da želi još jedno šamaranje i povlaćenje po novinama.
  9. Državno odvjetništvo je odbacilo prijave za sumnjve rabote u “Viktoru Lencu”, za razliku od primjerice Brodosplita – čini se kako su u Lencu ipak bili samo nesposobni ali ne i lopovi.
  10. Martina Dalić, moja omiljena ekonomistica, izjavila je u Nacionalu da vlada nema “miljenike među poduzetnicima”. Ovo je zanimljivo jer sam se odmah podsjetio na priču s recikliranjem PET boca koju je misteriozno dobila tvrtka koja je sagradila cijeli pogon samo za ovu namjenu na tržištu koje dosada nije uopće postojalo. Eh, da je i meni malo takve poduzetničke sreće.

Ljubo Jurčić je (očekivano) jučer postao kandidat SDPa za hrvatskog premijera; u posljednjih nekoliko dana krenula je mala i ničime izazvana medijska ofenziva demontiranja Jurčića s te pozicije. Argumenti su razni, od toga da Jurčić nije političar (što mu je vrlo nedavno bila velika prednost), preko toga da je Milanović daleko bolji izbor (iako Milanović nije zasada imao nijedan “public office”), pa do klasične HDZ spike o tome kako je Jurčić nedokazani kadar (u odnosu na koga?). Zanimljivo mi je čitati novinarske uratke danas i prije tri mjeseca jer kroz njih vidite dvoličnost i nekonzistentnost u pisanju. Nije mi jasno koji je argument prije tri mjeseca mogao biti vrijedan, a danas to više nije. To je ukratko i jedan od najvećih problema naše politike – kratkoročni interesi, a mediji čini se nisu u stanju podržati ništa što bi se duže zadržalo.

U svakome slučaju, Zoran Milanović je održao svoje predizborno obećanje i sada je na njemu (i Jurčiću) da snose posljedice svojih odluka.

Mi Hrvati smo čudni narod, baš kao što je svatko od nas najbolji trener ili nogometni izbornik, čini se da je svatko od nas spreman biti i premijer. Pitam se kako smo samo došli do te ideje? (doduše, gledajući ovu našu vladu čini mi se da vidim izvor)

Misao dana:
I think there is a good reason why the propaganda system works that way. It recognizes that the public will not support the actual policies. Therefore it is important to prevent any knowledge or understanding of them.

Share the post "Demontiranje vanjskog duga (i gospodarskog rasta)"

  • Facebook
  • X
Categories
Politika

Le Web

Negdje u petak navečer ili subotu, u vijestima sam vidio kratki prilog o predsjedničkoj kampanji u francuskoj, a koja je u jučerašnjem prvome krugu iznjedrila Nicolasa Sarkozy i Segolene Royal kao kandidate za drugi i finalni krug. Toliko sam se udubio u naše političke i predizborne igre da mi je francuska kampanja gotovo promakla, no stresao me Nicolas (kandidat konzervativne stranke desnog centra) i to zato jer se u kadru koji je bio snimljen ispred bijele pozadine vidjelo samo njegovo tijelo i web adresa njegove kampanje: sarkozy.fr. Uvijek padam na dobar vizualni identitet i ovo je jedan iznimno jednostavan ali totalno efektan način da u prvi plan stavite upravo internet, koji je inače i moja preokupaciju u okviru političke borbe (i ono što se trudim učiniti je prebaciti barem dio kampanje na internet prostor).

Segolene RoyalDrugi kandidat je Segolene Royal (kandidat socijalističke stranke), žena od 54 godine koja nažalost nije favorit budući da se po dosadašnjim rezultatima čini kako je desnica i ekstremna desnica uzela maha u francuskoj. No, ono što je iznimno važno je da je impresivnih 85% francuza odlučilo izići na izbore.

No, ono što me u stvari zanima je nastup kandidata na internetu, osobito u kombinaciji s našim domaćim kandidatima. Nicolas Sarkozy je tu napravio iskorak i kreirao web site discosarko na kojem možete Nicolasa natjerati da pleše za vas u cijelom nizu različitih ambijenata i na desetak (francuskih) pjesmuljaka između kojih možete vidjeti i ples iz Paklenog šunda ili Michael Jacksonov moonwalking.

Segolene je pak mlađu populaciju (a u francuskoj ima oko pola milijuna novih birača od prethodnih izbora, dakle pola milijuna ljudi kojima ne poznaju život bez interneta) odlučila mobilizirati putem second life-a gdje su kreirali svoje urede i sjedište (a kako vidimo na slici, i fotografiranje u malo slobodnijim pozama joj nije strano). Oba koncepta podrazumijevaju direktnu komunikciju s biračima, te aktivno prikupljaju njihove email adrese i brojeve telefona kakobi ih mogli kontaktirati tijekom cijele kampanje. U svakom slučaju impresivno.

Poanta priče u oba slučaja je (ako niste skužili) predstaviti kandidata u neformalnijem ozračju kao osobu s kojom se možete identificirati, a ne kao nedodirljivog političara kojeg viđate samo u uštogljenim odijelima ispelganima na crtu ili kostimima koje je prethodno osobno odobrila kraljica Elizabeta (u kasnim šezdesetima prošloga stoljeća). Dosada nismo imali slučaja gdje je političar krenuo s takvim iskorakom, no krajnje je vrijeme da se počne i s time. Ideje koje mi padaju onako nabrzaka napamet su npr. škola stranih jezika uz Miomira Žužula, vježbajte s nama (Anto Đapić i Petar Čobanković), standup komedija (Ivica Kirin) – ovo već imamo…

Domaći internet nažalost nije toliko u fokusu političkih stranaka i doslovce osim dosadašnjeg SDP ovog iskoraka nema ničega drugoga vrijednog spomena, osim možda po lošem primjeru. Ako krenemo od lošega prema boljem, odmah na početku treba istaknuti blog Anto Đapića koji očigledno ne razlikuje blog od telefaksa (ili press releasea – uočite da je i jedno i drugo usporedba krušaka i jabuka), a Antu u stopu prati Boris Mikšić koji pak svoj gnjev prema hrvatskom političkom svemiru još uvijek nije prebolio, a očito i na svim dosada izgubljenim izborima nije naučio da ga ne želimo gledati i resurekcija njegovog bloga je samo najava tragikomedije koja slijedi tijekom izborne kampanje.

Negdje u sredini naveo bih jedinog blogera sa stažom i saborskog zastupnika za kojeg sada već zasigurno znamo da nije kreirao blog da bi osvojio neku funkciju a to je Davorko Vidović koji sa već skoro trogodišnjim stažem ostaje najdugovječniji hrvatski političar na internetu. Njegov saborski kolega Dragutin Lesar daleko je aktivniji i za razliku od Vidovića koji je više onako pjesnički orijentiran, Lesarovi tekstovi opsiju događanja u saboru te daju vrlo direktne i očigledno iskrene komentare na trenutne događaje. Nenad Stazić relativno je friška blogerska akvizicija čiji je izričaj na blogu vrlo sličan onome kojem svjedočimo pred saborskim kamerama. Najnoviji i barem meni totalno neočekivani bloger je Marin Jurjević koji je barem meni totalno otkriće jer svojim tekstovima (koji u pravilu uopće ne pričaju o politici) otkriva sasvim drugačije lice čovjeka kojeg smo navikli gledati pred kamerama u daleko ozbiljnijem kontekstu (i uz Lesara jedinog kojeg mogu zasada zamisliti u nekoj disco_marin verziji). Nedavno im se pridružila i (također SDPovka) Marija Lugarić čiji blog krasi veliki natpis “Nismo svi isti” – apelirajući valjda kako postoje i “drugačiji” političari, no čitajući njezine tekstove mora vam postati jasno kako ona nije bitno različita od nas “ne-političara” (ili je to samo moj dojam?).

Eh, i posljednja blogerska akvizicija je novopečeni kandidat za predsjednika SDPa Zoran Milanović, mladi lav čiji je prvi tekst u stvari i manifest njegove kandidature pa mu treba dati vremena da pronađe sebe na internetu (i u prvih nekoliko desetaka sasvim konkretnih i nerijetko oštrih komentara).

I da završim s Milanovićem, koji je u jednoj od zadnjih rečenica svoje prve objave napisao “Pojedinac može puno. Zajedno možemo sve.” što me strašno podsjeća na lika s početka ovog teksta Nicolasa Sarcozy-a koji pak na svome web siteu kaže “Zajedno, sve postaje moguće”.
Misao dana:
Vincent: And you know what they call a… a… a Quarter Pounder with Cheese in Paris?
Jules: They don’t call it a Quarter Pounder with cheese?
Vincent: No man, they got the metric system. They wouldn’t know what the fuck a Quarter Pounder is.
Jules: Then what do they call it?
Vincent: They call it a Royale with cheese.
Jules: A Royale with cheese. What do they call a Big Mac?
Vincent: Well, a Big Mac’s a Big Mac, but they call it le Big-Mac.
Jules: Le Big-Mac. Ha ha ha ha. What do they call a Whopper?
Vincent: I dunno, I didn’t go into Burger King.

Share the post "Le Web"

  • Facebook
  • X