Prošloga tjedna policijski službenik Damir Horvatović (bivši načelnik Pomorske policije PU Šibensko-Kninske) suspendiran je sa svog radnog mjesta djelatnika granične policije (čovjek je naime nakon smjene vlasti 2003 degradiran). Ovo samo po sebi i ne bi bilo osobito čudno jer po priznanju bivšeg ministra, nad 5% zaposlenih policajaca provode se različite stegovne mjere. No, ova konkretna je posebna po tome što je čovjek dobio suspenziju zbog toga što je proglašen vlasnikom bloga “Šibenska konoba” na kojem po objašnjenju iz PU “učestalo vrijeđa i omalovažava javne osobe” – tako barem tvrdi Slobodna Dalmacija. Čovjek dakle nije ništa ukrao, nikoga nije zgazio, pijan se potukao, nego je napisao nekoliko kritičkih tekstova. I da bi priča bila bizarnija, Horvatić tvrdi, a anonimni autor na samome blogu potvrđuje – kako Šibenska konoba uopće nije Horvatićev blog, nego blog neke zasada anonimne treće osobe. Horvatića su dakle suspendirali zbog bloga koji uopće nije njegov.
Naravno, kako policija u stvari i ne razumije bit bloga ili blogiranja, može biti da oni niti ne razumiju razliku između autora bloga i komentatora, no to je u ovoj priči možda šaljivi dodatak u moru vrlo ozbiljnih pitanja koja iskaču.
Blog Šibenska konoba do negdje kraja prosinca prošle godine nalazio se na blog.hr-u, da bi potom bio pobrisan a nova adresa mu je na blogspotu. Dio sadržaja tog bloga možete pročitati i na pollitici (barem ovaj koji je crosspostan), dio sitea skupa sa komentarima možete pronaći u google cacheu (dok je još tamo). Razlog zbog kojeg je blog pobrisan (tako mi kažu) je informacija koja je došla do autora kako se mnogi zanimaju za taj blog i pokušavaju otkriti tko je pravi vlasnik bloga.
Zahvaljujući vijesti koju danas vrti dnevnik.hr (vjerujem da će i u samom dnevniku o cijeloj priči biti više) to je očigledno točno, budući da se na dokumentu kojeg je novaTV objavila jasno vidi kako je policija tražila IP adresu osobe koja kreira sadržaje na tom blogu. Nažalost, u članku ne piše koji opseg podataka je blog.hr predao policiji.
Prva stvar koja je meni upala u oko je to da u dopisu PU nema navedene zakonske osnove po kojoj se informacija traži, a ona bi (koliko je meni poznato) morala biti sastavni dio dopisa, a da i ne spominjem kako se od djelatnika blog.hr-a očekuje da samostalno obave pojedine radnje kako bi policiji olakšali posao. Prema informacijama koje sam dobio, policija je postupala na temelju anonimne prijave koja se desila negdje u studenom prošle godine. Ako se držimo gornjeg objašnjenja kako je autor bloga vrijeđao i omalovažavao javne osobe, moglo bi se zaključiti kako je riječ o djelu klevete koja se može sankcionirati isključivo kao civilna tužba a nikako po službenoj dužnosti. U takvim okolnostima tužitelj daje prijavu policiji, kako bi pribavila podatke o počinitelju djela (u ovome slučaju klevete) kako bi potom tužitelj mogao u civilnom postupku tražiti odgovarajuću sankciju. Ovo prilično dobro znam jer sam i sam bio predmet jedne takve istrage tijekom prošle godine zbog jednog od tekstova koje sam napisao na temu Rahima Ademija. U ovome konkretnom slučaju, čudno je to što je riječ o anonimnoj prijavi, pa čak i kada bi se radilo o djelu klevete koja se ne može ganjati po službenoj dužnosti ne vidim kako bi (i uostalom zašto) policija tražila podatke o počinitelju koje potom nema kome predati?
Tužno je i donekle razočaravajuće što je blog.hr prepustio te podatke na temelju jednog loše napisanog dopisa, no svima mora biti jasno da blog.hr štiti prvenstveno svoje poslovne interese i da zaštita identiteta blogera definitivno nije od osobitog značaja. Depresivno je da se policija uopće bavi ovakvim stvarima i da danas zbog kritičkog teksta (ili omalovažavanja kako to tvrdi PU Šibensko-Kninska – pitam se tko je taj koji određuje razliku) oni uopće pokreću bilo kakve radnje; naravno, ne treba smetnuti s uma da su oni djelovali na temelju nekakve prijave (anonimne?) i potom eventualna saznanja (za koju gore navedeni Horvatić tvrdi da nisu točna) koriste za vlastite disciplinske postupke. Poučak bi svakako bio da ako ste odlučili blogirati o tako osjetljivim stvarima (poput osjećajčića lokalnih HDZovaca) da to radite na blog servisu koji drži do privatnosti korisnika i koji neće biti impresioniran dopisom poput ovoga iz Šibenika. Ako vam niti to nije dovoljno, postoji cijeli niz mogućnosti kako ostati anoniman na internetu a dio njih je opisan na pollitici pod anonimne dojave.
Još bih malo samo o tehničkom aspektu cijele priče. Ako policija posjeduje IP adresu s koje se spajate oni mogu identificirati internet priključak i vlasnika tog priključka (ako imate wireless uvijek se možete izvlačiti na to da imate slobodan pristup i da se bilo tko mogao zakvačiti na vašu kućnu mrežu), ako se dokopaju računala, morate znati kako se puno toga može rekonstruirati iz cache, history i cookies foldera pa stoga vrijedi to redovito brisati. Paranoja je dobrodošla kada je o sigurnosti riječ.
Zanimljiva je tvrdnja policije da je Horvatić blog pisao u radno vrijeme. Naime, kada bi to bilo točno, IP adresa koju bi policija dobili bi bilaIP adresa njihovog proxy-a ili gatewaya prema internetu. U svim većim sustavima, lokalna mreža je sakrivena od javnosti i logično je da se identično rješenje koristi i u policiji, dapače, poznato je kako policija koristi proxy software kako bi mogla filtrirati sadržaje koji se downloadaju (primjerice youtube). Kako su oni skužili koje je računalo pristupalo blogu malo je nejasno (iako ne i nemoguće), no da je u istome času više računala pristupalo blog.hr domeni (a svi blogovi su na istoj IP adresi) bez kopanja po cache-u i history-u ne bi bilo pouzdano moguće utvrditi o kojem se računalu radi. Ne kažem da je nemoguće, dapače, kvalitetnom administratoru nije potrebno puno za tako nešto – no iskreno se čudim da bi policija tako nešto uopće radila radi anonimne prijave.
To nas dovodi do onoga posljednjeg, pitanje slobode govora i javnog izražavanja. Depresivno je da 2008. godine bilo tko može trpiti posljedice zbog svog javnog djelovanja. Horvatić nije otkrivao poslovne/službene tajne policijske uprave ili službe u kojoj radi, nego je pisao o gradu u kojem živi i vlasti koja tamo djeluje (i očigledno je spremna obračunati se sa svim neistomišljenicima ne birajući pritom sredstva). Čovjek bi pomislio da je verbalni delikt stvar prošlosti i da tamo treba ostati?
I na kraju, ne treba zaboraviti da Damir Horvatović uopće nije autor tog bloga.
Misao dana:
Before the law, there stands a guard. A man comes from the country, begging admittance to the law. But the guard cannot admit him. May he hope to enter at a later time? That is possible, said the guard. The man tries to peer through the entrance. He’d been taught that the law was to be accessible to every man. “Do not attempt to enter without my permission”, says the guard. I am very powerful. Yet I am the least of all the guards. From hall to hall, door after door, each guard is more powerful than the last. By the guard’s permission, the man sits by the side of the door, and there he waits. For years, he waits. Everything he has, he gives away in the hope of bribing the guard, who never fails to say to him “I take what you give me only so that you will not feel that you left something undone.” Keeping his watch during the long years, the man has come to know even the fleas on the guard’s fur collar. Growing childish in old age, he begs the fleas to persuade the guard to change his mind and allow him to enter. His sight has dimmed, but in the darkness he perceives a radiance streaming immortally from the door of the law. And now, before he dies, all he’s experienced condenses into one question, a question he’s never asked. He beckons the guard. Says the guard, “You are insatiable! What is it now?” Says the man, “Every man strives to attain the law. How is it then that in all these years, no one else has ever come here, seeking admittance?” His hearing has failed, so the guard yells into his ear. “Nobody else but you could ever have obtained admittance. No one else could enter this door! This door was intended only for you! And now, I’m going to close it.” This tale is told during the story called “The Trial”. It’s been said that the logic of this story is the logic of a dream… a nightmare.
Share the post "O šibenskim konobama (i konobarima)"