Categories
Politika Priroda i društvo

Stanje nacije, veljača 2017.

Ugrijavam blog za povratak iz zamrzivača pa samo da podijelim nekoliko aktualnih frustracija s javno političkim životom ove države, redosljed nabrajanja nije odraz prioriteta ili redosljeda nego kako mi je palo na pamet:

  • Predsjednica: pojma nemam jeste li pratili našu predsjednicu no vidljivo je da se u posljednje vrijeme puno brani od koječega. Njezina popularnost je na dnu i jako nervozno reagira na svaku prozivku koja joj se dogodi (od putovanja u Ameriku, broja putovanja u Ameriku u kratkom roku ili ovo posljednje o “čistoći” njezine kampanje). Praksa kaže da nervoza ovoga tipa nije bezrazložna i da se podsjetimo narodne mudrosti – gdje ima dima ima i vatre, pitanje je samo što je točno ta vatra i koliki će ona utjecaja imati na sve nas ostale. Teško je to predvidjeti jer nema koherentne ili bilo kakve imalo logične politike koju bi uopće mogli nazvati politikom. Niski populizam, novogovor bez porijekla i pauze između pojavljivanja za koje se ne zna što i gdje je točno dotična boravila ili radila. Osjećam neki problem ovdje većih razmjera.
  • Premijer: tko normalan govori u rečenicama “treba pronaći novi globalni kontekst i kohezivni narativ“, što to uopće znači? Diplomati imaju veliki talent da puno govore i ništa ne kažu, no od premijera bi se morala očekivati neki konstruktivni pristup problemu. No nema tu nikakvog konstruktivnog pristupa jer Plenković i cijela “nova” HDZ garnitura boluje od istih simptoma kao i preostale dosadašnje vlade koje smo ikada imali; kronični nedostatak bilo kakve vizije i apsolutno cijepljenje protiv odlučnosti bilo kakve vrste (inače, ne slažem se baš s Nenadom da je lijeva vlada poticala beznađe, jednako odlučna u tome je bila i Jadranka prije njega). Jedini imalo konkretni potez ove vlade je ko-fol porezna reforma koja na papiru onako u bullet pointima izgleda impresivno, no u stvarnosti sama činjenica da ste promijenili ili mijenjate 17 zakona ne govori ništa o tome da kroz njih doista dolazi do nekakve reforme ili imalo značajnije promjene sadržaja. Kombinirajte to s po meni nerealnim očekivanjem rasta BDP-a i sve što možete zaključiti je da uz malo nešto mrvica koje su sa stola pale poduzetnicima, sve drugo samo nastavak bala pijanstva i kiča i kupovine vremena – jedinog resursa kojeg više nikada nećemo imati. Nažalost, ne vidim snage ili odlučnosti a još manje ideja da se nešto napravi.
  • Ministri: tek tu smo u problemu, za mnoge od ministara do današnjeg dana čuli nismo što rade. Neki su se sakrili i traže rješenja i vjerojatno razbijaju glavu kako neke stvari porješavati (sjetite se samo da imamo neke puste milijarde vratiti ove godine, ne samo od države nego i HACa i tko zna koga još). Imamo ministre prepisivače (malo mi se iskreno čini taj udar da je van proporcije ali, kada vidim koji su se svi savezi stvorili a koji uključuju ne samo poziciju nego i oporbu, onda sam ipak skloniji da bi čovjeka trebalo skloniti na neka mjesta gdje ne može raditi štetu, ili barem ne u tolikom opsegu). Žao mi je i kurikularne reforme, ne toliko što je Jokić otišao (jer ne vjerujem da sustav smije biti sveden na jedno ime, pa čak i onda kada mi se to ime dopada), koliko zbog toga što su u igru uključeni mnogi očigledno nazadni i/ili (potencijalno) kupljeni likovi. Naša akademija je sramota i uz pravosuđe to su dva stupa društva koja su trulija čak i od politike.
  • Ministri 2: zanimljivo je pratiti imenovanja i pomake u javnim poduzećima i drugim institucijama. Dok se mi bavimo visokom politikom i nekakvim načelima (makar imaginarnima i nepraktičnima), dotle stara HDZ garda žari i pali u pozadini, iz naftalina se vade stara imena i guraju na sve strane (uključivo i imena koja su odavno bila identificirana kao dijelovi raznih hobotnica i organiziranih skupina), vade se stare strategije otimanja. Biti će posla za DORH i USKOK, samo kada bi oni radili svoj posao kako spada.
  • INA – MOL: tužna je u biti ta priča i nadajmo se samo da će nas pohlepa Mađara spasiti od nas samih kada smo već ovako jasno izrekli namjeru. A ako se doista želite nasmijati nakaradnosti naše države onda samo pročitajte objašnjenje HANFAe o tome kako ne postoji obveza javne ponude. Dakle, genijalcima avangardne pravne misli iz HANFAe nije jasno da objavom premijera da želimo otkupiti INAu, zajednica ponuditelja (koja se tada odazivala na ime HR Vlada + MOL) više ne postoji, te da je ovdje riječ o sasvim novoj ponudi gdje jedan dioničar ide protiv drugog. Na gornji popis gdje sam već prethodno stavio akademiju i pravosuđe slobodno dodajte i regulatore. Ionako, čini se da pravi cilj te priče nije kupovina INAe nego prodaja HEPa (a skretanje pažnje je osnov svakog dobrog trika).
  • Ivan Pernar i Donald Trump: riječ je o jednom te istom fenomenu samo što su im pozicije moći različite. Obojca govore što im prvo padne na pamet, a mediji s attention spanom od trideset sekundi nemaju stvarne alternative u svijeti pageviewa i rejtinga da odbiju objaviti što je ovima prešlo preko usta. Razlike ipak postoje, Pernar koristi populizam niže vrste kako bi sagradio svoj rejting (a prve plodove toga pretpostavljam da ćemo promatrati na lokalnim izborima), dok je Trump već odradio solidni dio svog posla i zasjeo gdje je htio (ili gdje je ispalo, mnogi iz Trumpovog kampa su mi rekli da nijedan model koji su imali nije im dao više od 40% elektorskih glasova). Trumpove poteze možda najbolje karakterizira rečenica: foul fast – foul hard (pronađite tekst u mom prošlom newsletteru), a sve se skupa naslanja na teoriju zbog koje je Daniel Kahneman dobio Nobelovu nagradu (pogledajte video, vrijedi svake sekunde). Pernar u međuvremenu koristi alate koje su koristili i populistički lideri u Venecueli (u istom newsletteru imate tekst i o tome).
  • SDP: kako ponešto poznajem situaciju tamo kao i ljude, moram priznati da mi je prestalo biti zabavno kritizirati ih više ili ukazivati na gluposti koje rade. Nešto kao kad imate mlađeg bespomoćnog brata (da ne kažem malo sporijeg) pa jednostavno više nema smisla podmetnuti mu nogu jer nema veselja u tome. Davor Bernardić vjerojatno muku muči kako da riješi pitanje lokalnih izbora (ili, daleko vjerojatnije, kako da masakr koji mu slijedi svali na leđa Milanovića), u međuvremenu kadrovi na Iblerovom su otkrili radnička prava (zanimljivo, obveze nisu spominjane), a novopečeni članovi vrha stranke užurbano dilaju informacije u pokušaju da izliječe neke svoje stare frustracije prema ljudima koji su de-facto politički mrtvi. Tužno ih je promatrati kako se koprcaju u blatu vlastite nekompetencije.

Sažetak cijele priče je u tome da je sve otišlo dodatno nizbrdo, da izbori nisu donijeli niti nešto novo niti nešto pozitivno ili barem optimistično i da je budućnost crna i depresivna. Sorry.

Misao dana:
We have already gone beyond whatever we have words for.

Categories
Business Ekonomija Politika

Kako je MOL kupio INA-u a da to nismo niti primjetili?

Nekako ispod radara je prošla informacija kako je Hrvatska vlada prodala INA-u mađarskom MOL-u. Naravno, akteri priče će zasigurno demantirati da se tako nešto dogodilo, cijela akcija je posložena tako da i ne bude primjećena, a lansiran je prigodni dimni zid koji je trebao odvratiti i ono malo ljudi koji bi se možda zakvačili na informaciju da se tako nešto uopće dogodilo.

Svi dakle znamo kako je MOL prvo ušao kao “strateški partner” uz dionički ugovor koji je njega postavio u strateški povoljni položaj u odnosu na vlasnike ostatka dionica (ne kažem da je ovo nužno loše, no činjenica je kako su drugi dioničari a koji bi možda mogli utjecati na sudbinu tvrtke bili i u biti jesu i danas zakinuti).  Naravno, ova pozicije nije zadovoljila MOL, te je krajem 2008. godine objavljena javna ponuda u kojoj je MOL pokušao kupiti dionica a kako bi (u najgorem slučaju) osvojio 50% + jednu dionicu.  Na kraju ponude što je bilo 3. listopada 2008. godine MOL u konačnici nije uspio te se broj dionica zaustavio na 44.3%.

Javna ponuda je dakle (u svojoj biti) propala, no MOL se približio polovici svih dionica i zahvaljujući malom podmazivanju naših vladajućih (o čemu ćemo tek pričati u mjesecima koji dolaze) konzumirao je prava kao da je većinski vlasnik, o čemu smo pak puno čitali tijekom veljače u aferi SPICE gdje je naš vrli potpredsjednik vlade Damir Polančec u nekom svom osobnom dealu odlučio pogodovati MOL-u, a sve skupa kako bi on sam dobio nešto jaču polugu u Podravci gdje on već godinama pokušava kroz management buyout preuzeti tu Koprivničku tvrtku (vjerovali ili ne, ali prvi puta sam o tome pisao još davne 2007. godine).

Ukratko, MOL je skoro pa većinski vlasnik, efektivno po pravima doista i je no radi “legitimiteta” fali im tih 6-7% dionica. Naravno, uvijek postoji mogućnost ponavljanja javne ponude (a znamo kako je to prvi puta završilo), postoji i mogućnost otkupa dionica od Vlade (gdje je pak vlada pod pritiskom javnosti pa ne može to tek tako napraviti) pa je sukladno tome došlo do nove ideje koja je prvi puta prezentirana još početkom godine kada je predstavnik MOLa doslovce rekao slijedeće:

There are some possible options under evaluation, like a direct capital increase, a convertible bond or selling a fixed asset as an alternative. This latter one seems, so far, the least probable option but there is no formal decision yet,” Hernadi told the news agency in an interview. (upstreamonline)

Obzirom na nevjerojatne gubitke INAe koji su se sakupili u proteklom razdoblju (inače, nije li barem malo čudno da u vremenima kada naftna industrija ubire rekordne profite INA ostvaruje rekordne gubitke? kako je to moguće i zašto?), te dugove koje INA ima što prema državi a što prema svojim dobavljačima, a i investicijski ciklus te famozne rekonstrukcije rafinerija kasni dramatično odlučeno je da se izda obveznica u vrijednosti od 1.5mlrd kuna. Ono što je zanimljivo je to da su dionice izdane samo velikim vlasnicima (dakle državi i MOLu) te se one u nekome času (tri godine) mogu pretvoriti u dionice jednom ili za oba partnera u ovom poslu.

Kako su stvari sada krenule, do kraja godine će obveznice biti izdane što bi značilo da će država dati kredit INA-i u iznosu od 750mil kuna, a isto će učiniti i MOL. Obzirom da u državnom proračunu nije primjećena stavka izdavanja obveznica (a država valjda ima i većih briga od INAe) vjerojatno će se manevar desiti zamjenom potraživanja države na ime PDVa i sličnih obveza za obveznice (usput, bilo bi interesantno vidjeti kako će se to papirnato riješiti sa strane Vlade), dok će MOL vjerojatno osigurati cash novce. Po isteku tri godine pod određenim uvjetima jedna ili druga strana može tražiti upis dionica umjesto povrata duga i to je trenutak u kojem će MOL (najvjerojatnije) postati većinski vlasnik INAe.

I sada dolazimo do zadnjeg detalja a to je kako je to sve skupa prošlo i odlučeno a bez da je to itko osobito primjetio? Skupština dioničare INAe a na kojoj se je desila gore navedena odluke bila je 18. svibnja 2010. godine, te je na naslovnicama novina za 19. svibnja (dakle dan poslije, isti onaj dan kada se trebalo izvještavati o toj skupštini) izašla informacija o tome kako je dosadašnji šef INAe Tomislav Dragičević dobio otpremninu od 6.8 milijuna kuna.

Ako kao novinar i urednik morate birati između priče u kojoj imate relativno poznatu osobu koja je dobila neke neshvatljivo velike novce (od firme gubitaša) u odnosu na administrativnu odluku skupštine u kojoj se odlučilo nešto što će se tek dogoditi, skupa sa efektima koji će na snagu stupiti tek za tri godine – što mislite koja će priča dobiti više prostora u novinama?

Ništa nije slučajno i ništa nije onako kako izgleda.

Misao dana:
Let us not be deceived we are today in the midst of a cold war.

Categories
Priroda i društvo

Gdje se informira naša vlada?

Ne znam jeste li primjetili no u posljednih nekoliko dana pokazalo se kako su novine (a samim time i novinari) očigledni izvor informacija našoj vladi, pa i samoj Jadranki Kosor koja je trenutno na njezinom čelu.

Premijerka Jadranka Kosor iznenadila se, naime, kada je čula da je Ina povisila cijenu benzina. Na sjednici Predsjedništva HDZ-a, kako saznajemo od nekih članova, zamjerila je ministru Damiru Polančecu zato što ju nije obavijestio o odluci Ine. Polančeca je to razljutilo pa je jučer neslužbeno preko nekih medija objavio da razmišlja o odlasku iz Vlade. (jutarnji)

Ovdje to ne piše direktno, no tako se izjasnila Jadranka Kosor rekavši da je o tome saznala iz novina. Svega nekoliko dana prije toga, još je nešto saznala iz novina:

Komentirajući danas u Puli skandalozan slučaj Rade Buljubašića, koji radi u HDZ-u, a prima plaću u HEP-u, predsjednica HDZ-a Jadranka Kosor istaknula je kako je o tome saznala ujutro čitajući dnevne novine. (seebiz)

Gore spomenuta INA zabilježila je prilično impresivni gubitak prošle godine zbog toga što dečki tamo očito nisu koristili hedging mehanizme za zaštitu od pada/rasta cijene nafte. Zašto to nisu radili i zašto su mislili da će cijena nafte rasti unatoč krizi koja je zadesila svijet – ostaje nejasno, no onaj od koga su oni kupovali je zasigurno pokupio solidni profit. U prvom polugodištu ove godine INA je zabilježila skromni profit od 500mil kuna, a kažem skromni zato jer je 98% tog iznosa nastalo zbog prodaje plinskog skladišta Okoli. Ta transakcija je meni inače fascinantna jer nema stvarnog objašnjenja za nju. Cijena koju je PlinaCro platio za to skladište je bliska cijeni gradnje novog skladišta, a hrvatska ionako nema dovoljno skladišnih kapaciteta za plin (zato nam se i događaju redukcije kad Ukrajina zakašlje).

Anyway, poanta je da INA određuje cijene derivata po vrlo specifičnoj formuli (koja je dobro opisana, no podaci za izračun nisu javno dostupni – nego ih morate platiti), no obična excel tablica to rješava bez problema. Za očekivati je doduše da će cijena nafte pasti za petnaestak dana (u sličnom iznosu kao što je i narasla) ali je glupo da o tome čitamo u novinama jer se Jadranka kao jako uzrujala – a još je gluplje da je ona o tome sasznala iz novina. Nije da je to neka informacija, ne računajući činjenicu da je INA uredno obavijestila ministarstvo tijekom ponedjeljka ujutro, i dalje je u ponedjeljak predvečer oko 18h bilo moguće da neki od 270.000 državnih službenika ode na kiosk, prelista novine ili je mogao biti čak i lijeniji pa poslušati radio koji je o tome brujio od ranog popodneva. Zašto je to Jadranka saznala tek sljedeće jutro, i to još iz novina – ostati će misterij.

Ista priča i kod najpoznatijeg volontera povratnika u zemlji. Ako ste pratili diskusiju, HDZ je demantirao da je dotični zaposlen kod njih – što je barem meni totalno očekivano, jer je Rade lijepo rekao kako on volontira u HDZu kao partijski vojnik i naravno da ne dobije nikakav novac za to (možda uleti koji sendvič, sok, kavica a povremeno i nešto žešće). Rade svoju plaću zarađuje u HEPu – u stvari, bolje je reći da Radinu plaću zarađuje HEP i veliko je pitanje koliko takvih stranačkih vojnika u HEPu u stvari ima. HEP je inače poznat po takvim manevrima i po mom skromnom mišljenju to je uvjerljivo najkorumpiranija tvrtka u državi, korumpiranija i od HŽa (naime, u HŽu su korumpirani samo iznutra i samo ekipa iz HŽa se okoristila tvrtkom, dok je HEP firma u kojoj se može okoristiti ama baš svatko tko dođe na šalter i zatraži nešto i to formulira na ispravan način).

Kako god bilo, o Radetu je Jadranka također saznala iz novina. Ekspresno mu je uskraćeno članstvo u HDZu i netko bi naivno pomislio kako su ga se tek tako odrekli. No to je u stvari win-win situacija, Rade se već okoristio, dobio stan, parazitirao nekoliko godina i jedini downside cijele situacije je što će ubuduće morati barem malo raditi u HEPu. Moja je pretpostavka da će uskoro dati otkaz i preseliti se u neku drugu tvrtku (ili će zatražiti mirovinu; vojničke mirovine se ionako stječu s manjim brojem godina – ima i pravde u tome, ipak je rad u HDZu za beneficirani radni staž).

Seriousness is just a matter of points of view

I da se vratimo na temeljnu temu cijelog teksta; Zašto je Jadranka rekla da je o gornje dvije situacije saznala iz novina? Pojma nemam, malo mi je nevjerojatno da je to istina jer je po svoj logici stvari o tome morala znati barem predvečer ranije – prije nego što je afera zahvatila cijelu državu. Mislim da se to i desilo, jer alternativa tome je da ili uopće nema sustava koji će joj servirati takvu informaciju na vrijeme (dok ima vremena da mućne glavicom i smisli odgovarajući odgovor umjesto nemuštog izmotavanja) ili, što je u stvari horror story scenario, da joj se nitko nije usudio reći što se događa jer je postojala objektivna opasnost da će onda početi razmišljati.

Svi znamo što se događa kada Jadranka razmišlja. Jednom je smislila rebalans, a drugi puta odgodu početka školske godine.

Misao dana:
Thinking is the greatest torture in the world for most people.