Month: January 2007

Svi premijerovi satovi

Priča o satovima premijera Ive Sanadera je u najmanju ruku zanimljiva i započela je u posljednje vrijeme svoj vlastiti život; na staru godinu temu je čini se razbio Jutarnji list svojim tekstom Tik-tak hrvatskih političara. Ono što se odmah potom desilo je diskusija o tome da li je premijer trebao navesti svoj sat u imovinskoj kartici?

https://www.youtube.com/watch?v=2GTKn5cC_E8

Moje je mišljenje da svaka imovina ma koliko god ona fizički malena bila, a ako predstavlja značajnu ili neuobičajeno veliku vrijednost mora naći svoj put u imovinsku karticu. Nažalost, vlada umjesto da prizna svoj propust branila se kolektivnom glupošću jer svi naši ministri koliko ih god imamo (uz vjerojatno izuzetak Ane gogo Lovrin) su u zbornom pjevanju po kojem je HDZ poznat javnosti poručili kako u imovinskoj kartici nema rubrike za satove (a spomenuli su odmah i sagove, antikni namještaj i tome slično).

Ne ulazeći u diskusiju o tome da li Ivo Sanader smije imati skupocjeni sat, a ignorirajući etičke kočnice koje bih recimo ja imao noseći takav sat u zemlji s tolikom nezaposlenošću, tako malenim mirovinama i opterećena diskusijama o mitu&korupciji, mislim da im taj potez nije trebao. Potom, vrijedni ljudi iz Nacionala su pregledali svoj foto arhiv i umjesto dva sata koje je identificirao Jutarnji, otkrili su cijelu kolekciju koja po njihovoj procjeni vrijedi impresivnih 150.000 EUR.

Ivo je bio pametniji ovaj puta, ali ne previše, u rijetkom obraćanju javnosti javio se Vladin ured za odnose s javnošću (usput rečeno, da li se itko sjeća bilo kojeg drugog priopćenja koje je taj ured izdao, ja se ne mogu sjetiti), koji nije zanijekao Ivinu kolekcionarsku strast nego je to opravdao srcedrapateljskom pričom Ratka Mačeka kako je premijer prvi sat dobio s 14 godina te se potom zaljubio u satove koje od onda navodno marljivo sakuplja.

Kažem NAVODNO, jer je letimičnim pregledom kataloga proizvođača satova sasvim jasno kako je dobar dio ove kolekcije nastao u posljednjih nekoliko godina, a definitivno nakon što se Ivo vratio iz arbaita u Austriji. Najmanje jedan model je u proizvodnju ušao u prošloj godini.

I posljednje, u očiglednom znaku pomračenja uma i gubitka svake kontrole, Ivo je zazvao aveti prošlosti kroz posljednji paragraf priopćenja koji je toliko smiješan da ga prenosim u cijelosti kako bih ga ovjekovječio na ovome mjestu:

Odbacujući u cijelosti spomenute tendenciozne napise, Vladin Ured za
odnose s javnošću uočava i lažni populizam koji, skrivajući vlastite,
nerijetko dvojbene komercijalne interese i podrijetlo sredstava,
pokušava zagovarati povratak na stari, prevladani društveni sustav
socijalističkog i komunističkog morala i vrijednosti uravnilovke i
egalitarizma. Hrvatskoj je javnosti takav sustav vrijednosti itekako
poznat i Hrvatska je iz tog sustava vrijednosti izašla upravo radi
stvaranja društva bogatstva, poduzetništva i slobodnog tržišta, u
kojemu vrijednosti neće podlijegati politički i interesno obojenim
medijskim hajkama, stoji u priopćenju Vladinog Ureda za odnose s
javnošću.

Nego, pišući ovo pala mi je na pamet jedna druga misao. Sve ove afere (riješene i neriješene) koje su šarale HDZom u posljednjih nekoliko godina toliko zamaraju javnost i glasača da se teško više okrenuti a da svakoga dana ne izleti neka nova glupost (a što je najbolje, čini se da naš vrijedni i dobro plaćeni Ratko uspijeva sam sebi natovariti aferu za aferom na vrat – valjda da opravda povišicu, tko bi ga znao). Ukratko, donekle smo oguglali (eto, koristeći ovu riječ skužio sam kako je riječ google starohrvatska a predstavlja brojku koja je toliko velika da je ne možemo pojmiti) na cijelu tu tiradu afera. No pitam se, koliko takvih afera mora biti da Ivini inozemni partneri počnu Ivu zaobilaziti u širokom luku? U kojem času osoba opterećena tolikim aferama postaje uteg (TM by drIvo) na satu europskih integracija?

Misao dana:
Time hasn’t stopped for any troubles, heartaches, or any other malfunctions of this world, so please don’t tell me it will stop for you.

Tags Ana Lovrin, Google, HDZ, Ivo Sanader, Nacional, Ratko Maček

Politika

Sunčani hvar (i spin doktori rade prekovremeno)

Post author By Marko
Post date 10 January, 2007
7 Comments on Sunčani hvar (i spin doktori rade prekovremeno)

Ok, stišala se bura oko Sunčanog Hvara i sve se čini jako cool. No upozorio bih na nekoliko zanimljivih detalja koji su se eto pogubili putem a koji su bitni za razumijevanje cijele priče, pa idemo malo napraviti CSIjevski timeline da vidimo što se i kako događalo (i na vertikali ali i dole na horizntaliTM):

(na ovome mjestu ide google video kojeg ću staviti naknadno)

CNN.blog je u srijedu 3. siječnja objavio famozni ugovor dioničara koji regulira međusobne odnose HFPa i Orco grupe koja je ušla u javno privatno partnerstvo u Sunčanom Hvaru. Navedeni ugovor govori o mnogo toga, no između ostaloga predviđa jasni način kako će Orco postati većinski vlasnik Sunčanog Hvara, definira odštete u slučaju da se ne sustignu planovi i što je možda najvažnije, obvezuje vlasnike državnih dionica da glasaju u korist odluka koje pripremi većinska Orcova uprava.

U četvrtak se pojavljuje tekst na indexu, a navečer i na ostalim portalima, potom u novinama i napokon na TVu. U petak je afera na maksimumu i prve stranice su rezervirane za Sunčani Hvar. Vlada ističe da nije siguran da li je ugovor autentičan te da će se ugovor ili njegovi dijelovi (nakon Orcove suglasnosti) objaviti u petak (što se nije dogodilo), pa se dan objave prebacuje na ponedjeljak.
U subotu se događa skup HDZa u Splitu na kojem sudjeluje i Hvarski gradonačelnik koji se pridružuje premijeru na ručku. Dogovara se sastanak u ponedjeljak ujutro u HFPu, a s premijerom u utorak ujutro.

Pjerino Bebić (aka. Hvarski gradonačelnik) i Damir Polančec provode ponedjeljak u HFPu, sadržaj ugovora nije objavljen i krajem radnog dana najavljuje se rješenje problema. U dnevnicima, a potom i u Otvorenom na HTVu govori se o tome kako će grad Hvar dobiti svojih 25% + 1 dionicu i kako će Crkva koja također potražuje biti namirena. U samoj emisiji Otvoreno, Damir Polančec radi lingvističke akrobacije na temu definicije što bi to javno privatno partnerstvo moglo biti, no svi se slažu kako je dobro da grad Hvar dobije dionice. Mislav Bago je podbacio (u odnosu na standarde koje je nedavno postavio). Pjerino Bebić (o čijem liku i djelu ću samo reći da ga građani Hvara imaju kao pokoru) sve svoje izjave u studiju u principu pretvara u hvalospjeve prema vladi i liku&djelu premijera nam Sanadera (PB je nezavisni gradonačelnik no koalira s HDZom).

U utorak 9. siječnja, dolazi do sastanka s premijerom i primjerene press konferencije u prostorijama vlade, gdje se gore spomenuti gradonačelnik osobno zahvaljuje premijeru na uloženom trudu, a press release kaže kako nakon godinu dana pregovora problem s Hvarom je riješen (tko bi rekao da vrijeme na Markovom trgu ide tako brzo, čovjek bi pomislio da je CNN ugovore objavio prošli tjedan)? Press release kaže i to da će se Sunčani Hvar dokapitalizirati novcem grada Hvara, što pak do neke razine znači da će grad Hvar platiti udio u društvu s kojim se sudi da mu se prizna njegov udio (ili po seljački; kupuju tvrtku koja je ionako njihova).
E sada, da li vam u cijeloj priči nešto ne nedostaje? Meni da. Naime, negdje po putu se dogodilo da se osnovna poruka jednostavno izgubila. Nedostaje jasni i decidirani dokaz da je riječ o javno privatnom partnerstvu jer sve što ja vidim u cijeloj priči je da je netko javno pogodovao privatnom partneru. Osam dana od objave, nedostaje “pravi” ugovor ili barem pošteni demantij autentičnosti objavljenoga. Ne vidim niti garancije ili barem demantij da će Orco ikada (a po mojoj procjeni već u siječnju) postati većinski vlasnik Sunčanog Hvara.

Ono što se dogodilo je da je obzirom na razmjere afere, umjesto žrtve ovaj puta trebao heroj koji se (niti kriv niti dužan) pronašao u liku Hvarskog gradonačelnika i u tom potezu su se pogubili svi ostali problemi zbog kojih je gore spomenuti ugovor u stvari i objavljen.

Gospodo novinari, ponovno ste prevedeni žedni preko vode.

p.s. moja mala simulacija u excelu pokazuje da mali dioničari moraju dokapiralizirati barem 11% dionica kako Orco ne bi postao većinski vlasnik (manje razlike u matematici su moguće ali brojka je tu negdje)

Misao dana:
Sometimes I don’t want to see the puppeteers, sometimes I just want to see the magic therein.

Tags Mislav Bago, Pjerino Bebić, Sunčani Hvar

Politika Priroda i društvo

Točka prevrata

V for Vendetta Što se mora dogoditi da jednoga dana kažete da je dosta? Što se mora dogoditi da vas se gurne preko ruba, da jednostavno poludite i odlučite da tako više ne može?

Da li je to recimo poskupljenje parkinga u centru grada ili povećana komunalna naknada? Da li vas smetaju milijuni kuna radi nekoliko sati skijanja? Da li vas je večera u Veroni izbacila iz takta? A ovi neboderi koji se grade i za koje su se građevne dozvole iznuđivale udarcima? Što s političarima koji zaboravljaju gdje im rade muževi ili supruge? Ili možda cijeloj vladi koja ne zna ispuniti jedan formular? Javnoj i transparentnoj upravi koja ne objavljuje zakonom propisane dokumente zato što je “hard disk pun”? Da li je to možda novac koji se ne baš transparentno krade iz državne blagajne? Ili pak preferirate krađu iz saniranih poduzeća? Ministar financija koji decentralizira proračun koji nije njegov? Pravosuđe koje će prekinuti postupak zato što niste ručali? Kakav je vaš stav o kvazi nezavisnim političarima? Zamjenici premijera koji tjeraju svoje privatne zakone? Ministar policije koji valjda niti sam sebe ne razumije? A specijalci koji obilaze narodnjake i u slobodno vrijeme demoliraju klubove?

Doslovce, koliko vas mogu gaziti, ignorirati i vrijeđati da bi rekli da je dosta? Što je potrebno da danas odete na trg i zapalite policijski auto? Da razbijete izlog?

Doista, razmislite o tome i napišite mi što je potrebno da bi se to dogodilo?

Misao dana:
V: Good evening, London. Allow me first to apologize for this interruption. I do, like many of you, appreciate the comforts of every day routine- the security of the familiar, the tranquility of repetition. I enjoy them as much as any bloke. But in the spirit of commemoration, thereby those important events of the past usually associated with someone’s death or the end of some awful bloody struggle, a celebration of a nice holiday, I thought we could mark this November the 5th, a day that is sadly no longer remembered, by taking some time out of our daily lives to sit down and have a little chat. There are of course those who do not want us to speak. I suspect even now, orders are being shouted into telephones, and men with guns will soon be on their way. Why? Because while the truncheon may be used in lieu of conversation, words will always retain their power. Words offer the means to meaning, and for those who will listen, the enunciation of truth. And the truth is, there is something terribly wrong with this country, isn’t there? Cruelty and injustice, intolerance and oppression. And where once you had the freedom to object, to think and speak as you saw fit, you now have censors and systems of surveillance coercing your conformity and soliciting your submission. How did this happen? Who’s to blame? Well certainly there are those more responsible than others, and they will be held accountable, but again truth be told, if you’re looking for the guilty, you need only look into a mirror. I know why you did it. I know you were afraid. Who wouldn’t be? War, terror, disease. There were a myriad of problems which conspired to corrupt your reason and rob you of your common sense. Fear got the best of you, and in your panic you turned to the now high chancellor, Adam Sutler. He promised you order, he promised you peace, and all he demanded in return was your silent, obedient consent. Last night I sought to end that silence. Last night I destroyed the Old Bailey, to remind this country of what it has forgotten. More than four hundred years ago a great citizen wished to embed the fifth of November forever in our memory. His hope was to remind the world that fairness, justice, and freedom are more than words, they are perspectives. So if you’ve seen nothing, if the crimes of this government remain unknown to you then I would suggest you allow the fifth of November to pass unmarked. But if you see what I see, if you feel as I feel, and if you would seek as I seek, then I ask you to stand beside me one year from tonight, outside the gates of Parliament, and together we shall give them a fifth of November that shall never, ever be forgot.