Categories
Politika

Prije i poslije

Pregovori HDZa s koalicijskim partnerima priveli su se kraju i kako izgleda krajem ovog tjedna imati ćemo novu vladu (osim ako ne bude iznenađenja u Saboru). I sada, dok je sve još svježe vrijedi se podsjetiti nekolicine zanimljivih zahtjeva koji su se pojavili tijekom predizborne kampanje i promotriti sudbinu tih krucijalnih pitanja.

Referendum za NATO – čini se da od njega ništa. Ivo&Co već duže vremena zagovaraju priču o ulasku u NATO bez referenduma, negdje tamo u proljeće dobiti ćemo (navodno) pozivnicu i potom slijedi proces ratifikacije. Ja sam osobno protiv NATOa. HSS i HSLS su kao dio predizborne platforme govorili kako referendum za pristupanje NATOu mora biti održan. Vidimo sada iz njihovih pregovora da se od toga neće ništa dogoditi jer “ako referentne” ankete kažu da je podrška veća od 50% onda nema potrebe, a ako je manja onda ionako nam ne treba referendum – ne razumijem poantu. Uostalom, što je to referentna anketa, možemo pitati primjerice ZAPI koji je svojevremeno za vladu radio istraživanje koje je zabilježilo impresivnih pedesetak postotaka podrške ili pak Novi list koji je predviđao natpolovičnu većinu za SDP. Čisto fore radi, eto jedan quote iz ožujka prošle godine:

Reagirajući na jučerašnju izjavu predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa po kojoj se o ulasku Hrvatske u NATO neće odlučivati na referendumu, koalicija HSLS i HSS priopćila je danas da će te dvije stranke biti protiv ulaska u NATO ne bude li takva odluka potvrđena referendumom. (dnevnik)

Ministarstvo regionalnog razvoja – jedna od velikih diskusija tijekom kampanje je bila decentralizacija zemlje, a jedna od okosnica cijele priče je i osnivanje novog ministarstva regionalnog razvoja. Ako se netko sjeća prosinca 2006. godine tada smo u praktički drugoj polovici prosinca imali situaciju kada je vlada odlučila promijeniti prihode lokalnih jedinica na način da se dotadašnji porez na dobit kao osnova prihoda lokalne samouprave zamijeni porezom na dohodak. U toj koncepciji uz izuzetak Zagreba i Rovinja (i još pokojeg naselja prebrojivog na prste jedne ruke) svi ostali su dobili nešto više nego što su dobijali dok su Zagreb i Rovinj izgubili na prihodima, no em je u Zagrebu SPD na vlasti, a Rovinj ionako ima Adris pa valjda nije frka, a nova raspodjela je praktički svim drugima osigurala da šute. Godinu dana kasnije i vrapcima na grani je jasno ono što je zagrepčanima bilo jasno još od prvog dana; godišnji rast poreza na dobit je neusporedivo veći od rasta od ubiranja poreza na dohodak (a da ne kažemo da će svakom novom poreznom olakšicom ili povećanjem neoporezive osnovice taj iznos padati). Lokalna samouprava sudjeluje sa samo 10ak postotaka državnog proračuna od čega je skoro pa polovica kako god okrenuli otpala na Zagreb pa je stoga razvoj lokalnih jedinica moguć samo dodatnom decentralizacijom i regionalnim razvojem (što je, vidi ironije, jedna od okosnica SDPovog izbornog programa). Obzirom da i EU ozbiljno pristupa regionalizaciji, da je decentralizacija kod nas neminovna nekako se činilo da je osnivanje ministarstva gotova stvar. Na današnjem sastanku, ispada kako je drIvo odlučio da ministarstva neće biti.

Čelnici HSLS-a Adlešič i Čehok potvrdili su da Sanader ne želi samostalno ministarstvo regionalnog razvoja. Čehok je dodao kako “je HSLS sklon tome da se osnuje ministarstvo, ali Sanader nije”. HDZ predlaže i to da se razdvoje ministarstvo znanosti i obrazovanja. HSLS će inzistirati na ministarstvu regionalnog razvoja i na tome mjestu žele Davora Žmegača.

Neslužbeno doznajemo i da Sanader ne želi ni izdvajanje ministarstva turizma. A upravo je na taj resor, kao i na regionalni razvoj, računao HSS. Ako se ne osnuju ta dva ministarstva, pitanje je što će još, osim potpredsjedničkog mjesta u Vladi, dobiti HSS. Traže i poljoprivredu, no Sanader želi zadržati Petra Čobankovića. (jutarnji)

ZERP – to neželjeno dijete Hrvatskog sabora nakon nekolicine odgoda stupilo je u svoju punu snagu prije nekoliko dana. ZERP i njegovo nepoštivanje pitanje je interpretacije, jer s jedne strane imamo ZERP kojeg ne samo da nemamo čime kontrolirati, no daleko bitnije, ministarstva zadužena nisu na vrijeme pripremila niti zakonodavni i pravni okvir postupanja u ZERPu. Hido Biščević je potpisao što je potpisao i svi osim nas misle kako je to obvezujući potpis. HSS je bio jako rezolutan oko ZERPa, no pritisak slijedi (a formiranjem nove vlade samo će se pojačati) a vrli HDZovci se ne oglašavaju na tu temu osim Hebranga koji je na fini način probao protumačiti da 100-200mil eur od pokradene ribe nije vrijedno zaostajanjem u pregovorima s EU. Nekako si mislim da će priča o ZERPu neslavno propasti u tako uvijenom sporazumu sa Slovenijom i Italijom da ni sami nećemo skužiti što se dogodilo, a po svoj prilici će dobiti i više nego što su imali do proglašenja ZERPa.

Manjine – manjine su krenule diskutirati o tome kako hoće dvostruko pravo glasa. Ono što je tijekom napornih pregovora dogovoreno je da će se o tome razgovarati u prve dvije godine mandata vlade; dakle rješenje ne postoji, HDZ je protiv prijedloga (iako je dvostruko pravo glasa postojao i kod nas do prije desetak godina) i o tome će se “razgovarati”, a odmah da spomenemo i Zdenku Čunhil koja je uspjela ishoditi da se u Daruvaru napokon stave dvojezične oznake (što je ionako bila zakonska obveza lokalne samouprave koju vodi – pogodite tko).

Poanta cijele ove priče je u stvari slijedeća. Nekakvi pregovori se vode već mjesec i pol dana i sve što se je u tome vremenu dogodilo je da su “koalicijski partneri”, kojima je bila važna samo “programska kompatibilnost” uspjela napustiti apsolutno svaku od pregovaračkih pozicija s kojima su krenuli. Ništa od regionalizacije, ništa od referenduma za NATO, manjinama ništa od prava glasa a niti onih šest milijardi kuna za hrvatsko selo se ne spominje previše. U posljednjem tjednu prije formiranja vlade počinju se po novinama spominjati fotelje (makar, ne vidim o čemu se drugome pričalo ako su programe već odlučili u cijelosti napustiti) i sada polako izlaze taštine na vidjelo.

http://youtube.com/watch?v=te6qG4yn-Ps

Ono što bi danas Đurđa, Josip, Milorad i društvo trebali napraviti je lijepo sjesti, natočiti pivo, napraviti kokice i pogledati reprizu nekih od svojih “odlučnih” stavova iz predizborne kampanje te se poput David Byrnea zapitati: “Well, how did I get here?”.

Misao dana (za Đurđu i Josipa):
You’ve got the brain of a four-year-old boy, and I’ll bet he was glad to get rid of it.

Categories
Priroda i društvo

Kako dalje?

Prošli smo božićne i ostale blagdane, možebitno ste kreativno pospajali sve po redu i stvorili si dvotjedni odmor a možda i niste, no bilo kako bilo prijestupna 2008 godine je ovdje i nema bježanja. Pitanje je sada što nas očekuje u 2008. godini? Nisam nikada bio neki veliki prorok, no neke stvari su više nego očigledne.

  • val poskupljenja: ovo nas je već zahvatilo, zagrepčane osobito, a poskupljenja će još trajati neko vrijeme. Što se tiče Zagreba, bio sam previše lijen pregledavati proračun za 2007 i 2008 godinu da usporedim stavke dotacija iz gradskog proračuna u javna podzećae (nekako, ne gledajući, imam feeling da će ZET u 2008 dobiti iz gradske blagajne manje nego u 2007, ako se netko udostoji provjeriti neka dojavi što je otkrio). Većina poskupljenja proizlazi iz poskupljenja cijena energije, nafta divlja već duže vrijeme i zasada nas je čuvao tečaj dolara koji se srozao na povijesno niske granice. Nekakva recesija se događa u americi i kažu analitičari da je pad cijene nekretnina srozao privatno bogatstvo amerikanaca za nekih 700mlrd dolara. Ta recesija će se neminovno preseliti i van granica amerike i za očekivati je da će se slično desiti i u europi, a samim time i u zemljama okruženja koje su dio motora koji drže i nekakav postotak rasta našeg vlastitog BDPa. Rast ekonomija Kine i Indije i njihova glad za energijom će neminovno utjecati na rast cijene nafte a samim time i ostalih energenata; no jedan od efekata nije samo rast energenata nego i rast cijena proizvoda koje iz tih zemalja kupujemo. Problem s inflacijom je između ostalog i u tome da kada krene teško ju je zaustaviti.
  • nagradno pitanje: ako imate situaciju u kojoj vam BDP raste nekih 5% godišnje, imate inflaciju od recimo 4+% a tečaj kune vam je manje-više stabilan. Da li nam ekonomija raste, smanjuje se ili je otprilike na istome mjestu? Hoće li kuna ostati stabilna u 2008 i zašto?
  • politika: sada kada su izbori prošli a formiranje desno-centrirane vlasti manje-više sigurnost, političari su počeli ponovno pričati o strukturnim reformama i sličnim frazama kojima se obično prijeti nakon izbora. Restrukturiranje javne uprave i pravosuđa se nije dogodilo nakon prethodnih izbora i ne vidim kako bi se moglo to desiti sada. Jedan od problema je između ostalog i to što će ustupci koje će HDZ morati napraviti ostatku koalicije (a ne vidim ni da bi SDP bio u bitno boljoj poziciji) biti takvi da će ozbiljno ograničavati neke od tih reformskih poteza koji moraju doći.
  • EU i NATO: ne vidim kako bi pregovori s EU mogli biti gotovi ove godine, sada slijedi preslagivanje vlade i ministarstava i taj unutarnji ping-poing će trajati neko vrijeme, neki ljudi odlaze a novi dolaze – jednostavno će se pogubiti dosta vremena na tome, a da ne kažemo kako su uvjeti nekih od poglavlja neke reforme koje treba napraviti. Hrvatska će po svoj prilici dobiti pozivnicu za NATO i tada treba organizirati referendum (kažu da ne mora, ali nadam se da će ga ipak biti), prije toga navodno idu ustavne promjene jer trenutno za uspjeh referenduma mora glasati polovica birača (nije li zanimljivo kako za izbore glasaju svi hrvatski državljani, a za referendum samo oni koji žive u hrvatskoj?) a svi znamo priču o biračkim popisima i cca. pola milijuna nepostojećih birača. Iskreno, ne vidim kako bi Hrvatska ušla u EU prije 2011-2012.
  • SDP: nadam se da će se oporba drugačije postaviti u saboru nego što je to dosada bio slučaj, premlaki su mi bili i premalo inicijativa je od tamo došlo, čini mi se da sada polagano pušu neki novi vjetrovi i da će se to osjetiti. Neće biti loše niti to što će vlast biti podijeljena na nekoliko stranaka, većina će biti plitka (ili bi barem morala biti), dežurni ridikuli su ispali iz igre i stvaraju se uvjeti za konstruktivnu borbu. Vidjeti ćemo da li je nagon za samopreživljavanje političkih karikatura veći od pritiska javnosti i stranačkog članstva. Vidjeti ćemo i što stranka misli o Zoranu Milanoviću na redovnoj konvenciji, da li je sve ovo oko njega medijska hajka ili stav članstva?
  • korupcija i sudstvo: strašno me zanima sudbina silnih “korupcijskih” afera i spektakularnih privođenja. Zanime me i zašto je Maestro tajni postupak? Nije li pretpostavka fair suđenja upravo javnost postupka? Nekako smo mi Kafkijansko društvo postali, klinac s jednom nedozvoljenom smotanom cigarom ide dvije godine u zatvor, a lik koji dokazano reketari (u ime ministra) dobije četrtnaest mjeseci zatvora (usput rečeno, obzirom da je ovaj u pritvoru već prosjedio polovicu svojeg staža, zanima me da li je pušten na slobodu i da li se uopće žalio na presudu, što on a što tužiteljstvo)?
  • imovinske kartice: postojeći dužnosnici sada krajem mandata moraju predati finalno stanje svojih imovinskih kartica, a neki novi moraju dati svoje. Što li ćemo unutra pronaći (ili nećemo)?
  • Zagreb: ne znam da li ste vidjeli intervju sa Slobodanom Ljubičićem u Večernjem? Zanimljivi tekst u kojem se kroz redove može shvatiti kako Zagreb funkcionira (i nisam siguran da mi se to dopada). U prvoj polovici 2009 dolaze nam lokalni izbori u Zagrebu i pitanje je tko će biti novi gradonačelnik, ili još bolje, hoće li ovaj dočekati kraj svojeg mandata (i zašto)?

Misao dana:
Schroder: I like Beethoven. But Brahms makes me glad I’m alive. I think I’ll go home and listen to Brahm’s Fourth. I have the need to have the feeling that it’s good to be alive.
CB: I know what you mean. That’s a terrible feeling to have the need of having the feeling of having…

Categories
Politika

Kakve političare želimo?

Prije sedam dana napisao sam tekst “Smije li SDP uopće govoriti o nacionalnim pitanjima”, istovremeno Bepo je napisao sjajan tekst s osvrtom na Milanovićev intervju u Lideru, a cnn je pak napisao tekst pod naslovom “Teror na ulicama grada Zagreba”.

Ono što je zanimljivo u ta tri teksta je činjenica kako je ovaj moj “desničarski” tekst kreirao ogromnu diskusiju, a na CNNov je pak diskusija doslovce eksplodirala (tekst je nastao povodom Bandićeve odluke da se jednosmjerna Galjufova ulica – prva ulica za koju znam da ima svoj blog, pretvori u dvosmjernu i probije na Vlašku). Istovremeno, diskusija o ekonomskim pitanjima koje propagira SDP je daleko skromnija i u principu se odvija među nekolicinom zainteresiranih sudionika (čisto da bude jasno, ne slažem se s tekstom u cijelosti, ali cijenim argumente i uloženi trud).

Moje je mišljenje da je pitanje ekonomije ili gospodarstva ključno hrvatsko pitanje i da nije normalno da ono kreira toliko malo zanimanja javnosti, no istovremeno neke “prizemne” teme poput toga da li je ili nije Zoran Milanović bio na Sinjskoj alci i u kojem je redu sjedio, odnosno da li Bandić smije ili ne smije rasteretiti promet jednom svojom rečenicom dignu mnoge na noge. Pitam se stoga kakve mi političare uopće želimo?

Imao sam prilike biti često u nizozemskoj i kada god nekoga vodim tamo (a da nije prije bio) uvijek se odvezemo pogledati njihove brane. Uglavnom, nitko nje osobito zainteresiran gledati brane sve dok ih ne vide, najveća brana je dugačka tridesetak kilometara, preko nje ide autocesta, negdje na sredini ima i benzinska stanica, a cijela brana je sagrađena između 1927 i 1933 godine, ne mogu pronaći sada ime političara koji je tu branu naručio, no nizozemci su mi rekli da su čovjeku htjeli suditi zbog veleizdaje, jer je ta brana bila toliko skupa i nesvrsishodna. 1955 došlo je do dizanja razine sjevernog mora i ta brana je spasila nizozemsku. No poanta nije u poplavi niti kako je brana spasila nizozemsku nego u viziji jednog čovjeka koji je izgurao ideju i skoro zbog nje završio u zatvoru. Ili, primjerice, u Australiji imate sličnu situaciju kada su odlučili vodu koja inače istječe u pacifički ocean preusmjeriti prema unutrašnjosti (u stvari totalno identična priča). Ovo spominjem zato jer političari ponekada moraju raditi vrlo nepopularne poteze čiji se kraj ne vidi, ali je dugoročno bitan (ne tvrdim da naši političari takve stvari doista i rade, no samo tvrdim da postoji situacija).

Bandić je tu genijalni primjer, ja tvrdim da se otkako je on gradonačelnik počelo puno toga raditi i graditi. Rekonstrukcije cijelih ulica, ogromni graditeljski zamah, grad dobija sasvim novo lice (da li je to samo koincidencija ili nie ostavlja se za diskusiju)… I onda se desi ideja s Horvatinčićem i novim shopping centrom u samom centru grada. Horvatinčić je očigledno već duže vremena pikirao na tu imovinu, pokupovao koliko je kupiti mogao i došao u poziciju da sagradi famozni centar. Da bi se on mogao izgraditi morale bi se porušiti zgrade u tom bloku (koje su ionako sakrivene od pogleda prolaznika), morala bi se sagraditi podzemna garaža koja bi iz nekog razloga ulazila u Varšavskoj na površini koja je trenutno pješačka zona. Udruge su se digle, prosvjedi su organizirani, a Bandić kao Bandić kojem mahneš crvenom krpom je totalno poludio i samo dolio ulja na vatru.

Meni se ne čini da je to loša ideja i mogu nabrojati desetine primjera iz centara bilo koje europske metropole u kojima imate totalno identičnu situaciju, od primjerice Graza u kojem svi manje-više redovito idemo u shopping, preko Beča pa na dalje. Grad nije niti može biti zatvorena konzerva pa da što se izgradilo ostane tako “zacementirano” zauvijek. Ne vidim zašto u tom prostoru ne bi nastao novi moderni centar (kakvog uzgred rečeno nemamo) i na taj način oplemenio gradsku jezgru? Naravno, svaka promjena je teška i svi oni koji ne žele promjene (neovisno o tome koliko je stanje trenutno loše) su ustali u obranu nekolicine starih zgrada, koje, koliko razumijem nemaju nikakvu niti povijesnu niti arhitektonsku vrijednost.

Zašto se bavimo recimo Milanovićevim odgovorom na pitanje “Tito ili Tuđman?”? Kakve to veze ima s životom i svime onime što Milanović mora napraviti u slijedeće četiri godine (uz uvjet da dobije izbore)? Zašto nas ne zabrinjavaju i zašto ne diskutiramo o ekonomskim problemima poput gospodarskog rasta, našoj osjetljivosti na turizam i kretanja u njemu, razlici između uvoza i izvoza, globalizaciji, poreznom opterećenju na rad? Zašto ne otvorimo jasnu i nedvosmislenu diskusiju o primjerice brodogradnji i trošku koju ta industrija predstavlja za ovu državu? Pa donesimo neke teške odluke ako treba?

Ne, mi smo voljni diskutirati o tome da li je (ubaci ime po želji) sjedio za nekom večerom s Ante Gotovinom i da li ga to čini desničarem, ili pak diskutiramo o tome da li ulica mora biti dvosmjerna ili ne; i što je najgore, jedna ta večera ili jedna dvosmjerna ulica se na neki misteriozni način preslikava na cijelu naciju i konsekvence koje će to imati na sve nas? Kako?

U mojoj ulici je nastala prilikom rekonstrukcije cijela frka jer su pločnici na mjestima široki svega 120cm (umjesto 150 što je navodno zakon), Bandić je kriv zbog toga i suočen s protestom naredio je ponovno raskopavanje ulice (sada ću imati totalno novu ulicu sa zakrpama), no ono što su neki zaboravili reći, da je u staroj ulici pločnik na mjestima bio širine rubnog kamena; moramo li baš u svakoj pa i pozitivnoj stvar tražiti crnilo?

Ljubo Jurčić sluša Thompsona (na radiju) i to je čini se daleko veći problem za njegovu podobnost da bude premijer države od recimo njegovih profesionalnih postignuća (ili nedostatka istih)? Zašto?

Mijenjaj se ili umri

Ivo Sanader je za razliku od Milana Bandića beskrajno pristojan u gotovo svakoj prilici osim kada se razračunava s političkim protivnicima, i on lijep i sa smješkom kakvog već ima uredno je (a toga sam se jutros sjetio) prilikom izvješća europske komisije o korupciji u našoj malenoj državici izjavio novinarima “Pa izvješće je upola tanje nego prethodno” (uz valjda zaključak kako naravno da je bolje da bude tanje)…

Malo sam se pogubio u svemu što sam napisao, no poanta priče koju sam htio ispričati, tj. u stvari pitati vas je kakve političare u stvari želimo? Što je kriterij političara kojeg želimo na vlasti? Koji je ispravni put, što su ispravne odluke? Da li stanari jedne zgrade mogu (i smiju li) utjecati na to da li je ulica jednosmjerna ili nije? Da li gradonačelnik uopće smije tako nešto odlučiti? Ili to mora neki ured? Hoćemo li suditi Milanoviću jer je po vlastitom priznanju večerao barem jednom (u nečijem veleposlanstvu) s Ante Gotovinom, ili pak Jurčiću jer mu je ujak bio ustaša (a otac partizan)? Hoćemo li izabrati ponovno Sanadera jer nas možda laže (onako na finjaka) već četiri godine, ali je zato uvijek lijepo popeglan i pristojan?

Ili još bolje, što mi želimo od političara? Jučer sam čitao objavu o novom milanovićevom blogu pa sam svratio na njegov stari blog na kojem je na posljednjem postu napisano impresivnih 689 komentara.

Imam osjećaj da im (političarima) strašno želimo nešto reći, ali eto nekako nismo u stanju to precizno formulirati.

Misao dana:
The most damaging phrase in the language is, “It’s always been done that way.”