Categories
Priroda i društvo

Zagrebačke mjere za poticanje recesije

Grad Zagreb je objavio tzv. anti recesijske mjere. Dokument o tome možete vidjeti ovdje. Ovo je moj komentar na taj tzv. program.

  • nema otpuštanja, smanjenja plaća i ostaloga; ovo uopće nije aniterecijska mjera nego je to “sve po starom mjera” – u državi u kojoj pada broj zaposlenih u kojoj je država skinula plaće svojim službenicima od kojih većina živi u zagrebu, a čiji porez na dohodak bi se morao sliti u zagrebačku blagajnu – jednostavno nije realno da prihodi grada ostanu održivi i da to nema utjecaja na plaće uposlenih koji troše cca. 1/4 ukupnog zagrebačkog proračuna. Dvije trećine prihoda grada Zagreba ovisi o porezu na dohodak i nema šanse da se ukupno smanjenje zaposlenosti i plaća u javnom sektoru ne osjeti do te mjere da svega 300mil kuna ušteda pokriju novonastalu rupu.
  • smanjenje plaća dužnosnika; po projekciji gradskog poglavarstva štedi svega 3mil kuna godišnje, to je isključivo demagoška mjera jer je očito da sudjeluje u ukupnom budžetu sa 0,4%. Pohvalno ali nimalo impresivno.
  • uštede korisnika proračuna: nisu specificirane, no ukupni iznos svih ušteda je 300mil kuna što je oko 4% proračuna i to ovogodišnjeg proračuna koji očito nije uključivao krizu prilikom izrade, ispada kako grad zagreb predviđa upola manju krizu od primjerice centralne države koja je jasno rekla da joj nedostaje 11mlrd kuna ili 10% proračuna.
  • zamrzavanje cijena komunanlnih usluga: u okolini kada je cijena energenata pala u odnosu na 2008, u jeku recesije kada cijene padaju a ne rastu zadržavati cijene na istom nivou je više mjera zaštite profita nego antirecesijska mjera. Gdje su i hoćemo li ikada vidjeti uštede koje generira Zagrebački holding?
  • smanjenje komunalnog doprinosa: čitaj smanjuje se cijena građevnih dozvola, ako postoji mjera koja pogoduje kapitalu a ne zagrepčanima onda je to ova (uočite da piše do 10% a ne samo 10%).
  • subvencioniranje obnove fasada: ovo je gradski program koji traje već godinama i kakve on uopće ima veze s recesijom? Uostalom na to je grad obavezan zbog spomeničke rente koju naplaćuje.
  • interevntni fond za poduzetnike: ako se kaže da jedno novostvoreno radno mjesto košta cca. 50.000 eur ili 350.000 kn, ovom mjerom ćemo dobiti cca 70 radnih mjesta koje moraju zaustaviti grad u recesiji, impresivno (ako su superheroji).
  • “osigurati kroz transparentnu javnu nabavu”: tko o čemu nego Bandić o transparentnim javnim nabavama… I svi se grohotom nasmijaše.
  • investicije: u slijedećem razdoblju predviđeno je ukupno 19.415.000.000 kuna (da, skoro dvadeset milijardi kuna), sve to u trenutku kada nije moguće dobiti financiranje na otvorenom tržištu, a investicije uključuju bisere poput dinamovog stadiona u iznosu od 3.000.000.000 kuna čime će dinamov stadio postati vjerojatno najskuplji stadion na planeti i bližoj i daljoj okolici.
  • energetska učinkovitost: predviđeno svega 5mil kuna, a grad na kupnju žarulja godišnje potroši skoro pa toliko, toliko o učinkovitosti.
  • osnivanje povjerenstva za urbanu komasaciju: ovo zvuči kao odbor koji će okrupnjivati zemljišta po gradu, dakle kupovati gradskim novcem parcele od građana i potom ih prodavati zainteresiranim privatnim developerima, gdje smo li to već čuli (da, bundek i zgrada od gucića, superkonzum od Ferenčaka i slično).
  • inicijativa za smanjenje cijena proizvoda široke potrošnje za 10%: i svi se grohotom nasmijaše (po drugi puta).
  • povratak urbanističke i građevinske inspekcije: pa gdje su do sada bili, i zašto inicijativa?
  • obročno plaćanje nezakonito sagrađenih objekata: legalizacija urbanog kaosa – ovo ide direktno za naselja gdje Bandić stoji najbolje.
  • investicije 2: dodatnih 9.880.000.000 kuna, dakle došli smo skoro do 30mlrd kuna, u stvari kada se pridoda investicija u vodoopskrbu to je preko 30mlrd kuna, ukupni budžet grada zagreba je oko 7.5mlrd kuna (bez recesije) i kada b apsolutno svaka kuna otišla u investicije i apsolutno ništa drugo ne bi bilo plaćeno (plaće, socijala, kultura, zdravstvi i sve ostalo što ide) i onda bi ostali dužni. gradovi imaju jasna ograničenja u smislu veličine zaduženja i ovi planovi za nekoliko redova veličina premašuju ono što zagreb može učiniti.

Izbori su blizu i sada je to očigledno.

Misao dana:
No man is happy without a delusion of some kind. Delusions are as necessary to our happiness as realities.

Categories
Priroda i društvo

Gradonačelnik grada Zagreba

Ovih dana je očito krenula kampanja za lokalne izbore. Kao zagrepčana koji je nesretan trenutnom situacijom jako me zanima kuda plovi ovaj brod. Ja mogu biti nesretan gradskom vlašću, pa čak i susrećem još ekipe koja je nesretna (a dobar dio ih je koncentriran na stranicama pollitike), no nisam siguran koliko je to u stvari prevladavajuće razmišljanje budući da sve ankete pokazuju kako će upravo dosadašnji gradonačelnik Milan Bandić osvojiti četrdesetak posto glasova za nepunih devedeset dana.

Želio bih stoga razbistriti zašto točno Milan nije dobar gradonačelnik, tko mu je konkurencija u utrci za gradonačelničku poziciju, koji su im izgledi, a volio bih vidjeti i koje su to karakteristike koje čine poželjnog (nadajmo se) novog zagrebačkog gradonačelnika.

Od loših Bandićevih karakteristika ja u stvari imam samo dvije-tri. Kao prvo, moj je stav da je Bandić iznimno loš komunikator koji je skoro pa nesposoban na javnosti prihvatljivi način prenijeti svoju poruku. No, istovremeno, očito je da postoji brdo naših sugrađana koji ga razumiju vrlo dobro (jer očito drugačije ne bi dobio toliko glasova). Bandić je i autokrata, iako nemam neposrednih iskustava s time, više je nego očito kako je gradska vlast (poput one državne) sazidana na vrlo strmoj piramidi čiji vrh zauzima upravo Bandić. Treća temeljna negativna karakteristika koju sam dobio promatrajući njegov lik i djelo je to što nekako mislim da bi se mnogobrojne aktivnosti koje je Bandić napravio mogle i morale napraviti jeftinije. Jedan od tih primjera je Bundek, koji je prije Bandića (objektivno) doista bio opasno mjesto na kojem kuhinjski aparati odlaze umrijeti. No tih 60ak milijuna kuna mi se nekako čini strašno puno za šišanje šikare, par kilometara pješačkih staza, jedno dječje igralište i čišćenje jezeraca. Drugi primjer u tom smjeru bi moglo biti Sljeme koje je koštalo neke puste stotine milijuna kuna (oko 120 ako se ne varam, a pitanje je koliko je toga za Sljeme sakriveno pod različitim drugim stavkama). Nekako mi se čini to suludo utrošenim novcem za nekoliko dana skijanja, no ima mnogih koji misle da je Sljeme jedan od najboljih Zagrebačkih projekata (iako mi je efekt toga totalno nejasan i u krajnjoj liniji nevidljiv).

Da skratim; diskusija o njegovim komunikatoriskim vještinama su stvar ukusa, pitanje da li je nešto moglo jeftinije ili racionalnije je stvar dojma, no autokratsko vladanje i nedemokratično ponašanje je pitanje principa ali da su svi ostali dojmovi super on i dalje ne bi bio dobar gradonačelnik.

Promotrimo malo konkurenciju (barem ovu javnu), Promatrajući rezultate prošlih lokalnih izbora jasno je kako je Jasen Mesić kao kandidat HDZa prvi slijedeći u redu. Lik ostavlja mlaki dojam državnog birokrate što je samo po sebi loše i neuvjerljivo, iza njega nema nikakvih postignuća koje bi nas uvjerile ili barem dale natruhu drugačijeg pristupa vlasti, te je on (u krajnjoj liniji) eksponent HDZa o kojem zagrepčani imaju mišljenje kakvo imaju. HSP koji je bio treća stranka u proteklim izborima je u međuvremenu nestao i nije za očekivati njihov revival, a Miroslav Rožić teško da može napraviti imalo značajni iskorak u gradu u kojem je lijevi centar prevladavajuća politička doktrina (na barem deklarativnoj razini). Ostaje nam naravno HNS koji objektivno može ponuditi samo Čačića koji je (barem meni) samo umiveni Bandić bez ikakve pa i najmanje razlike u tonu i slici, dok njihova Čičin Šajn koja će navodno i biti gradonačelnički kandidat. Holjevac je bojim se potrošena u savezništvu s Bandićem, a HSS koji je dosada uspješno koalirao na razini grada sa SDPom vjerojatno je na tantalovim mukama prihvačajući zahtjev središnjice da se koalira s HDZom. Vrijedi naravno spomenuti i da u Zagrebu i nemamo oštre podjele po pitanju vlast – oporba, što se najbolje vidjelo na glasanju za GUP kada su skupštinu posjećivali i oni koji (iako izabrani) u nijednoj drugoj situaciji nisu snašli za shodno ukazati se i reći koju.

Slika dakle nije obečavajuća i objektivno, sve šanse (ako ih uopće imamo) padaju na nezavisne kandidate počevši od gore spomenutog Rožića, različitih Mikšića (tko zna hoće li on opet doći budući da se u Zagrebu temeljito obrukao ne samo izbornim rezultatom nego i pozicijom u vijeću koju protekle četiri godine nije uopće koristio, ili možda je ali im to ne znamo :).

Od nezavisnih, doista ne znam što se može očekivati, na pollitici je puno vremena i energije potrošio Zdravko Gracin koji sam sebe ne smatrra gradonačelničkim materijalom ali i većina onoga što je on napisao se odnosi na politički okvir programa za Zagreb – no ne vidim kako bi to funkcioniralo u okolini gdje Bandiću doslovce na raspolaganju stoji sva moguća i nemoguća infrastruktura (koja je plaćena ili čak voljna volontirati). Vidio sam u jednom komentaru da esperanza spominje Velimira Sriću (koji je već jednom bio predsjednik skupštine i nedugo zatim, valjda razočaran politikom, odlučio odstupiti – što je u stvari jedna od rijetko časnih stvari koje smo viđali u zagrebačkog politici), a prošloga tjedna je izašao jedan članak u večernjem koji kao gradonačelničkog kandidata spominje Josipa Kregara s pravnog fakulteta i izvjesnog Matešu koji je izašao iz HSPa ali čije ime ja nisam dosada čuo. Opet, samo pogledam dnevnik od Kreše i vidim što slijedi Splićanima pa nekako dođem do zaključka da bi možda svi skupa trebali potražiti barem nešto dobroga u Bandićevom liku i djelu.

Ako idemo obrnutim putem, i zapitamo se kakav bi gradonačelnim morao biti, barem meni, čini se očiglednim da tražimo demokratičnu osobu koja je voljna u cijelosti promijeniti paradigmu vladanja gradom. Iskreno, ne bacajući vodu na bilo čiji mlin, bojim se da ustajale stranačke strukture nevoljne promjenama i uostalom uglavljene u različite zagrebačke power sharing sheme ne mogu iznjedriti takvog kandidata, a jedini iole izgledni, Jasen Mesić, predvodnik je HDZa – od kojega (barem zasada) ništa korisnoga i lijepoga nismo vidjeli.

Druga karakteristika dobrog gradonačelničkog kandidata bi morao biti kvalitetni program. No, pitam se, što tu mogu protukandidati ponuditi?  Bandić ne samo da tu ima štogod za pokazati, nego jedini i zna što se može ili ne može, tako da štogod drugi nudili biti će mu prelagano to iskritizirati. Nekako mi se čini da će se ta kampanja stoga pretvoriti u ono što bi ameri nazvali “pissing contest” (pardon my french ali nemam bolju usporedbu).

Nisam siguran ni koliko ima smisla lupati po Bandićevoj netransparentnosti i potencijalnom kriminalu. Naime, teti Štefici iz Konzuma je cifra od 60 milijuna za Bundek jednako imaginarna kao i ona od 30 milijuna (makar je ova druga možda realnija). Teta Štefica možda osim toga voli jednom godišnje otići na Sljeme bodriti Kosteliće a ako to i ne radi, onda gleda prijenos iz svoje kuće koju joj je legalizirao upravo Bandić…

I na kraju, čak i kada bi netko uspio uletiti u drugi krug s Bandićem (primjerice Jasen Mesić), da li bi grad podnio HDZovca za gradonačelnika (zadnji puta kada je Marina Matulović bila vladala, koješta se dogodilo o čemu će se još pisati i čitati), a kada bi u drugi krug ušao netko iz ove lijeve priče (recimo Čičin Šajn, znam da je nevjerojaton ali budite sa mnom još koju rečenicu) kako bi (i da li bi uopće) glasali ovi s desne strane političkog spektra?

Što vi mislite? Tko bi trebao biti budući zagrebački gradonačelnik – s time da ne morate samo predložiti dobro ime nego i osobu koja bi u okršaju na biračkom mjestu mogla doista zamijeniti Bandića?

Misao dana:
If a large city can, after intense intellectual efforts, choose for its mayor a man who merely will not steal from it, we consider it a triumph of the suffrage.

Categories
Politika

Neka organi pravne države rade svoj posao

Prije nekoliko dana otkriveno je kako je prijatelj Milana Bandića uspio kupiti neko zemljište u zagrebačkom Resniku koje je prije nekoliko dana pretvoreno u građevinsko čime je vrijednost tog zemljišta narasla nekoliko puta (nekoliko znači više od dva, a u konkretnom slučaju faktor uvećanja vrijednosti je blizak broju osam).

Jučer je taj komad zemlje, opet spletom vrlo sretnih okolnosti, odlukom Gradske skupštine, sada čvrsto u rukama partnera postao “kao stvoren za gradnju šoping-centra” i time je vizija, koja je bila dokučiva samo trojici, došla na korak do ostvarenja.

Sva ta čista posla pokvarile su ipak jedne dnevne novine kada su objavom slike Milana Bandića i Darka Turopoljca ispred otvorenih škrinja s blagom potpuno nes(p)retno stvorile dojam da gledamo gusare koji upravo dijele plijen. Priču o podjeli škrinja s blagom akteri su odmah proglasili samo šalom. Štoviše, oglasom preko pola stranice u novinama morali su objašnjavati šalu, koja nikome nije bila smiješna. (business.hr)

Ono što je strašno zanimljivo (barem meni) u cijeloj toj priči, kao uostalim i u svim ostalim pričama koje se vežu za lik&djelo Milana Bandića je njegov standardizirani odgovor na takvo pitanje koje kaže “Neka organi pravne države rade svoj posao”, naravno nije M.B. (podaci poznati redakciji) jedini koji koristi ovu blesavu ispriku, nego se identična rečenica često citira iz ustiju nekih od naših ministara ali čak i trenutnog premijera.

Dakle, kako je to jedan moj kolega primjetio, Bandić je u cijeloj priči ili totalno čist pa nema nikakvog pa niti najmanjeg razloga za brigu te stoga poziva pravnu državu (ako je imamo) da odradi svoj posao i službeno mu izda certifikat da nije ništa skrivio, ili je pak riječ o nečem sasvim drugome a to je da je dotični toliko uvjeren u nesposobnost pravne države ili pak njegovu sposobnost opstruiranja postupka i zatiranja tragova da mirne duše može reći takvu rečenicu, praktički se rugajući sustavu znajući kako iz cijele priče neće biti apsolutno nikakvog efekta.

Problem s koruptivnim djelima je što u njima u pravilu nikada nema svjedoka, a oni koji možda postoje o njima ne žele govoriti iz jednostavnog razloga što su u njih i sami “umočeni”.

Postoji naravno i treći scenarij, po općem mišljenju u cijelosti nevjerojatan, a taj je da je dotični lik, jedan od 800.000 najbližih prijatelja Milana Bandića zahvaljujući izoštrenom poslovnom njuhu i osjećaju za rizik mudro investirao novac i danas kupi za to nagradu.

Misao dana:
It’s about time law enforcement got as organized as organized crime.