Categories
Politika

life is a lemon and I want my money back… (7:59, Meat Loaf, Bat Out Of Hell II – Back Into Hell, 1993)

Još malo o pretvorbi i privatizaciji (nadam se da ću danas dovršiti ovu sagu).

No prije toga da odgovorim na pitanje zašto bi država privatizirala sve i sva kako sam ja to bio predložio. Dakle ako dosada nisam uspio argumentirati zašto je to nužno, onda još jedini razlog koji mogu smisliti je pogled na bilance tih poduzeća. Nisam se previše trudio pronaći aktualni podatak, no sjećam se gledanjem Privrednog vjesnika kada su se uspoređivali poslovni rezultati državnih poduzeća vs. poduzeća u privatnom vlasništvu da su ovi privatni bili u plusu dok je država u žestokom minusu. Dakle, ako te tvrtke ne donose dobit vlasniku koji je smisao njihovog održavanja? Ili još jednostavnije, ako nisi sposoban upravljati tvrtkom i donijeti profit onda svoje talente ili sposobnosti treba usmjeriti na aktivnosti koje donose dodanu vrijednost.
U mojim očima ne vidim razloga zašto bi država trebala održati i jedno, jedino trgovačko društvo osim možda pokojeg dobro argumentiranog izuzetka.

Dakle, tema su javna poduzeća iliti komunalci. Uzmite situaciju grada Zagreba s kojom smo i pokrenuli cijelu priču. Zatečeni smo s 23 javna poduzeća u vlasništvu grada koji obavljaju razno razne djelatnosti, uglavnom komunalne prirode. Neke od njih (primjerice Gradske ljekarne) ne bi ni trebalo trpati u taj paket nego bi ih trebalo istoga časa prepustiti tržištu iz jednostavnog razloga što je riječ o djelatnosti koja je široko dostupna na tržištu i te ljekarne same po sebi ne obavljaju nikakvu drugu društveno korisnu djelatnost (barem ne onu koju jednako dobro ili bolje ne bi mogla odraditi privatna tvrtka).
Ostaju nam poduzeća poput Čistoće, Vodoopskrbe i odvodnje i njima sličnih.

Duboko sam uvjeren kako su mnoga od tih poduzeća pretjerano opterećena viškom zaposlenih, te kroz svoju tromu i prastaru organizaciju jednostavno koštaju više nego što su u stanju privrediti, ili pak kao rezultat njihove neefikasnosti pojedine usluge koštaju previše. GSKG je jedno od takvih poduzeća koje mlati ogromne pare i još veće profite za uslugu koja je najmanju ruku ograničena.
Grad Zagreb kao vlasnik mora imati dva osnovna interesa; a to je normalno funkcioniranje grada (redovita opskrba vodom, kanalizacija koja radi, smeće koje se odvozi) odnosno profit tih tvrtki kroz dobit poduzeća; trećeg razloga ja jednostavno ne vidim – komunalna poduzeća ne plaćaju koncesije jer one u ovome času ne postoje i praktički jedini doticaj s gradom je obavljanje djelatnosti i transfer dobiti ako ona postoji, tj. žicanje novaca ako posluju s gubitkom.

Uzmimo primjer ZETa koji je duboko subvencioniran od strane grada, to znači mojim i vašim novcima – postoje javni prijevoznici u drugim gradovima koji posluju pozitivno i bez subvencija. Da li je tome kriva loša organizacija, višak ljudi, preveliki troškovi održavanja, loša naplata karata ili što već nije toliko bitno, no nepobitna činjenica je da grad subvencionira dobrim dijelom ZET kako bi ovaj uopće poslovao. Prodajom dijela udjela u ZETu, grad bi dobio novog upravitelja tvrtkom s vrlo jasnim ciljem da tvrtka postane profitabilna (što se dosada nije dogodilo), novi vlasnik/suvlasnik bi poradio na efikasnosti sustava, uveo novi način naplate karata, unio brdo novina koje su po svijetu normalne te bi sasvim sigurno udio subvencija bio manji. A kada govorimo o neprofitabilnim linijama, tada bi trebalo takve linije identificirati i grad bi se onda odlučio sam da li želi sudjelovati i osigurati građanima subvenciju ili ne.

Slična stvar vrijedi i za primjerice Čistoću, jer vrijedi razlikovati uslugu deponiranja ili obrade otpada (Jakuševac) koja je inače svugdje u svijetu visoko profitabilna djelatnost i primjerice odvoz smeća (dnevni i glomazni otpad) što je posao koji se bez problema može privatizirati na isti način kao što se i zimsko posipanje ulica odrađuje kroz najam kamiona tijekom zimskih mjesec.
I dolazimo ponovno do Vodoopskrbe i odvodnje koja bi morala osigurati crpljenje vode, njezinu distribuciju kao i izgradnju i državanje vodovodne i kanalizacijske mreže. U ovom slučaju bi se primjerice mogla napraviti koncesija, a koncesija je popis uvjeta pod kojim neka tvrtka može obavljati određenu djelatnost i kroz taj koncesijski ugovor treba regulirati prava i zadatke koncesionara. Ako se stvar postavi inteligentno, nije nikakva zapreka da se taj posao napravi kvalitetno na zadovoljstvo sviju, a da novi koncesionari svoju dobit ne pronalaze kroz povećanje cijene usluga nego kroz racionalizaciju neracionalnog poslovanja koje je trenutno na djelu.

Bacite pogled na popis komunalnih poduzeća grada zagreba i neka me netko pokuša uvjeriti da je većina tih društava doista nužna u gradskom portfelju? Apsolutno nije.

Misao dana:
I’m an instant star, just add water.
Categories
Politika

waterfront… (4:50, Simple Minds, Glittering Prize: Simple Minds 81/92 Rock, 1992)

Razvikala se priča o novonastalom zagrebačkom holdingu koji okuplja sva komunalna poduzeća, te o poskupljenju koje je nastalo u prvih nekoliko dana nove organizacije.

Kao prvo, sasvim je logično da se sve tvrtke sa istim vlasnikom udružuju na neki način i grupiranje u holding je po meni više slaganje papirologije logičnijim redosljedom nego stvarna promjena u načinu upravljanja gradskim poduzećima. Obzirom da su sva poduzeća ionako gradska i dosada su ona funkcionirala po principu holdinga iako možda nisu pravno tako bila organizirana; praktično je sve grupirati u jedan holding jer će taj holding biti krovna pravna osoba svima, a obzirom da će biti u sustavu PDVa to dramatično olakšava različite transakcije koje je nužno provoditi a koje nije moguće izvesti preko gradske blagajne budući da grad nema pravo na odbitak PDVa. Dakle, riječ je o čisto logičnom i očekivanom grupiranju i moj jedini zaključak na tu temu je; što se dosada čekalo?

Cijene komunalnih usluga moraju biti tržišne i komunalne tvrtke (kao i bilo koja druga) ne bi smjele poslovati s gubitkom. Ja osobno nisam za to da se cijena određuje po tome koliko istu stvar naplaćuju naši susjedi – već sam bliže ideji da se naplaćuje po stvarnim troškovima, no isto tako ako imate na raspolaganju neke neobnovljive ili teško obnovljive resurse koji imaju svoju tržnu vrijednost (kao npr. voda) logično je da prodajna cijena to i odražava. To nam se ne mora svaki puta svidjeti, ali to je način kako se te stvari rješavaju – te iako se jučer demagoški lijepo govorilo kako se ekonomski problemi rješavaju ekonomskim mjerama, a socijalne socijalnim (što je eto jučer lijepo sjelo, no unatoč tome prekosutra kada će trebati rješavati socijalu onda će se pozivati na ekonomiju koja nam, eto, kaska).

Na 101 se pojavilo i pitanje privatizacije komunalnih poduzeća i novi čelnik holdinga je puno energije potrošio da demantira tu teoriju. Mislim da laže jer je vitalni interes grada da se što prije riješi komunalnih tvrtki. Kao prvo, s novim, privatnim vlasnikom (idealno bi bilo s mirovinskim fondovima ili malim dioničarima) biti će jasni interes racionalizacije poslovanja, to znači grube borbe s troškovima. Moje iskustvo pokazuje kako su najveći trošak ljudi i u tim paradržavnim tvrtkama je koeficijent neproduktivnog osoblja na jednoj impresivnoj razini. Nadalje, infrastruktura o kojoj se govori je u lošem stanju i novi vlasnici će učiniti sve da svoje gubitke pokriju; ako zagrebački vodovod doista gubi 50% vode, onda bi valjda netko nešto morao učiniti po tom pitanju.
Naravno, privatizaciji će se opirati svi i svatko iz jednostavnog razloga što će na vidjelo izići puno, puno toga – i to uglavnom ružnoga; no to je cijena tržišne utakmice i što se prije s time bacimo ukoštac to ćemo se prije i oporaviti. Tisuće ljudi u ovome trenutku rade na radnim mjestima koja nemaju nikakvu budućnost i nitko im nema hrabrosti reći da svoje mjesto pod suncem moraju pronaći negdje drugdje. Taj val kada krene biti će daleko bolniji nego cijela privatizacija i tajkunizacija zajedno, a taj dan se bliži rapidnom brzinom, htjeli mi to ili ne.

Spominjala se i priča o povećanju cijena kako bi se povećala ulaganja u infrastrukturu. To je priča o kruškama i jabukama iz jednostavnog razloga što se povećanje odnosi na povećanje prihoda, a infrastruktura je dugoročna imovinska stavka (znam da to možda zvuči nelogično, no vjerujte mi da su to dva nepovezana pojma onoliko koliko nepovezani mogu biti). Ako su štede na infrastrukturi tolike, onda nije to problem dokazati, isfinancirati kreditom i vratiti kroz uštede na dugi rok.

I zadnje, govori se o profitabilnosti komunalnih poduzeća u što ja iskreno sumnjam. Naime, previše je jednostavno naštancati fiktivnu dobit kako bi se iskazao kao sposobni direktor svojim gazdama (dakle gradonačelniku nam Milanu) i obzirom na način na koji je sustav složen gotovo sam siguran kako je na djelu žestoko maskiranje stvarnog poslovanja komunalnih poduzeća kako bi se očuvale ili učvrstile pozicije na foteljama. Obzirom da sve te tvrtke imaju ogromni kapital i ogromnu imovinu vrlo je lagano neracionalnosti sakriti kroz sve te stavke, a istovremeno realne troškove na ove ili one načine prolongirati. Sve se to može akumulirati godinama sve dotle dok novčani tok ne počne stagnirati i onda će odjednom sve skupa izletiti kao ledenjak na površinu (no tada će vjerojatno biti kasno za korektivnu akciju). Da mene netko odabere za direktora javnog poduzeća siguran sam da bi prvih godinu dvije bio samo u žestokom gubitku čisteći skeletone iz ormara.

I ovaj puta, kao i u mnogim drugim slučajevima mjerila koje koriste političari i javnost nisu ispravni; i to je ono što će prije ili kasnije doći na naplatu.

Misao dana:
For every action there is an equal and opposite government program.