Categories
Business eDržava Ekonomija Priroda i društvo

Što nam je Vlada točno dala (o ekonomskim mjerama)?

U iskrenom čudu promatram ove sindikalce koji komentirajući najave smanjenja plaća viču “Zašto baš sada i zašto baš nama“, zbog vlastitog psihičkog zdravlja nisam išao dalje od naslova ali se baš pitam jesu li ponudili neke očigledne i imalo smislene alternative. Isto tako se čudim i našoj Vladi koja je isproducirala brdo ekonomskih mjera (koje sam u više navrata nazvao homeopatijom), ali čisto intelektualne vježbe radi krenuo sam malo računati, zbrajati i oduzimati da vidimo što je to Vlada točno dala i kome (i, neusporedivo bolje pitanje: da li je uopće dala), rezultati i moji zaključci su u najmanju ruku zanimljivi.

Sindikalci; male pčele što kroz let u čudu gledaju svijet.

Kao prvu neposrednu mjeru, Vlade je ponudila odgodu plaćanja nekih poreza i doprinosa (u biti svih osim PDV-a), odgoda ima trajanje od tri mjeseca i nakon toga svi oni koji su korisnici te mjere moraju ili platiti poreze i doprinose koje su ili će akumulirati u prethodnom periodu ili moraju tražiti obročnu otplatu u sljedećih dvije godine uz neku kamatu. Ne vidim da je tu Vlada nešto osobito pogodovala bilo kome, kamatne stope su ionako nula ili blizu nje i sve obveze koje poduzetništvo stvori po toj mjeri moraju biti plaćeni. Dakle trošak je ostao, obveza je tu samo je plaćanje odgođeno za minimalno devedeset dana. Nikome nije ništa oprošteno ili poklonjeno. Proračunski prihodi ostaju neizmjenjeni iako se novčani tok (dospijeće) mijenja.

Druga neposredna mjera (ili splet mjera) a koju je u biti prekomplicirano nabrajati je kreditna aktivnost koja se provodi kroz komercijalne banke, HBOR i HAMAG. Kao i gore, u biti je riječ o najobičnijem kreditnom odnosu između onoga tko posuđuje novac i onoga tko prima, možda po posebnim uvjetima koji uvažavaju trenutnu situaciju, no when all is said and done, to je i dalje kreditni odnos, na novac se plaća kamata i taj novac se mora vratiti u nekom određenom roku a kredit/zajam se osigurava nekim kolateralima (u rasponu od zadužnica i mjenica, preko zaloga na zalihe i opremu do nekretnina ili možda čak zaloga na nenaplaćena potraživanja). Ove mjere su podložne nekim odlukama, odlučivanjima kreditnih odbora, bonitetima, vremenski su dugotrajne i nema jamstva da ćete novac dobiti ako i aplicirate za njega. Nadalje, i ovo je u stvari najbitnije, ako i kada bude isplaćen ovaj novac uopće nije proračunski novac nego novac koji se nalazi u bilancama HBOR-a i banaka (dok HAMAG odrađuje posao za koji je ionako predviđen). Dakle da ponovimo, sporo i razgovjetno, za one sindikalce koji sporije (ili uopće) ne kopčaju; država nije nikome ništa dala, nema troška u proračunu, nema manjih prihoda (u stvari bi mogli argumentirati da će prihodi proračuna biti veći).

Kako su nastale Vladine mjere?

I tu dolazimo do jedine mjere kroz koju poduzetnici primaju neki novac od države – mjere za sufinanciranje neto plaće. Kao prvo, uočite da se mjera zove “sufinanciranje neto plaće”, što znači da država plaća dio neto iznosa koji se isplaćuje zaposlenom. Kasnije, iz razloga koji su dijelom očigledni a dijelom logističko-administrativna noćna mora, odlučeno je kako se isto odnosi i na pripadajuće doprinose koji bi se na taj iznos morali platiti. Uočite da se to odnosi samo na doprinose i porezi nisu spomenuti i to zato jer je osobni odbitak u RH u ovome času 4.000kn mjesečno po zaposleniku pa se na taj iznos ionako ne plaća porez iz čega slijedi da se nema što od poreza oprostiti sve kada bi i htjeli. Mjera traje najviše 90 dana (zasada, vidjeti ćemo kuda će nas budućnost odvesti) i po novinskim napisima u ovome času je ta mjera zatražena za 550.000 zaposlenih (u članku se problematizira pitanje onih koji imaju manju plaću od sufinanciranog iznosa ali to za sada stavimo po strani). Plaća za ožujak koja se isplaćuje u travnju je sufinancirana do 3.250kn, dok će plaće za travanj i svibanj biti sufinancirane sa 4.000kn po radnom mjestu. Kada to malo raščlanimo po stavkama to vam izgleda otprilike ovako:

Struktura sufinanciranja neto plaće.

Kao što vidite, ukupna suma koja se očekuje nakon isteka devedest dana je skoro pa okruglo 9 milijardi kuna. Ali mislim da treba malo pogledati pod povećalom taj ukupni iznos. Plaćanja poduzetnicima će iznositi 6.2mlrd kuna i taj iznos ide na rashodnu stranu proračuna. Istovremeno, ovih 2.8milijardi doprinosa se u biti odnosu na prihodnu stranu proračuna, dakle to je percipirani prihod državnog proračuna (konkretnije, doprinos za mirovinsko i zdrastveno). Mislim da s ovim doprinosom za mirovinskog koje država “sufinancira” u najmanju ruku treba biti oprezan jer država neće taj novac nikome uplatiti, dakle udio mirovinskog doprinosa u prvi stup neće nitko uplatiti u vaše ime, jednoga dana kada budete išli u mirovinu oni će doista računati ova tri mjeseca kao vaš staž, ali iznos uplata za ta tri mjeseca će biti i dalje nula kuna i iznos mirovine neće biti povećan zbog veće uplate u solidarni bunar prvog mirovinskog stupa – tako da u najboljem slučaju od ovih 2.823mlrd kuna doprinosa stvarni “minus” proračuna se odnosi na 16.5% doprinosa za zdrastveno koji u ovoj ukupnoj cifri sudjeluje s 1.127mlrd kuna. Država će ipak uplatiti II mirovinski stup (tako barem piše na stranicama RIF-a, nisam našao referencu na službeni izvor). Iako nije vrijeme da cjepidlačimo o tome što zdrastveni sustav točno radi u ovome času (i u kojem postotku kapaciteta, makar je jedan dio napet do maksimuma), mislim da nije sporno zaključiti kako je količina uobičajenih aktivnosti cijelog sustava (od primarne zdrastvene zaštite, laboratorijskih i drugih obrada, bolničkih liječenja i terapija – ovo nije link na domaći tekst nego na američki, ali nema razloga vjerovati da je kod nas situacija drugačija) drastično niža od uobičajenog, pa ni ovih 1.127mlrd kuna neće u cijelosti nedostajati. Naravno, plaće treba obračunati svima, u punim ugovorenim iznosima i na sve iznad ovog sufinanciranja i dalje treba prijaviti sve poreze i doprinose (a koje morate platiti kada istekne rok odgode plaćanja). Ako ste sretni, onda je vaša plaća iznad tog iznosa i dobiti ćete nešto povrh državnog sufinanciranja, a ako niste i ako je vaša tvrtka pogođena, onda ste vjerojatno već bili izloženi smanjenju plaće koje može biti privremeno dok traje kriza ali je puno vjerojatnije da punu plaću poput one za veljaču nećete vidjeti još dugo vremena. Privatni sektor nije imao puno izbora i morao se prilagoditi vrlo, vrlo brzo.

Pay me my money down.

Gore spomenuti sindikalci se dakle bune zbog ovih 6mlrd kuna “sufinanciranja” neto plaća, jer se novac dijeli privatnom sektoru a želi se oduzeti javnom (državnom, javnom, lokalnom). Oni smatraju da je riječ o nekom velikom ničim izazvanom poklonu ali imam dva protuargumenta (ili drugačija scenarija, kako to već želite nazvati).

Prvi od njih kaže kako je država odabrala, u pokušaju da spasi radna mjesta, napraviti sufinanciranje neto plaća kako bi spriječila masovna otpuštanja. 550.000 ljudi koji su zahvaćeni ovom mjerom predstavljaju otprilike jednu trećinu ukupne radne snage u našoj zemlji i makar je to totalno očigledno, postavlja se pitanje kakav ekonomski šok se dogodio i koji su njegovi pravi i potpuni razmjeri da je jedna trećina ekonomije u potrebi da joj se pomogne. Podsjećam da prosječna iskazana dobit trgovačkog društva, dakle udjela “ekstra profita” u ukupnom godišnjem prihodu društva sudjeluje s 3-6%. Na milijun kuna prihoda bogati kapitalist će prijaviti 60.000kn dobiti, na koju mora platiti 12% poreza na dobit, a prilikom isplate, na tu isplatu dodati još 12% poreza na dividendu/isplatu dobiti + pripadajući prirez, dakle od milijun kuna u džep, ako nema prireza, može spremiti 46.464kn godišnje (ili 3.872kn mjesečno), što teško da može pokriti vilu s bazenom ili skromnog Bentleya. Ako se vratimo na pitanje sprečavanje otpuštanja, poslodavci su naravno imali i imaju još uvijek priliku dati otkaz velikom broju zaposlenih, ti zaposleni bi potom završili na burzi gdje bi u prva tri mjeseca mogli dobiti naknadu koja smije biti najviše 70% prosječne neto plaće iz prethodne godine ili 4.369kn po osobi mjesečno (potencijalno je ovaj iznos danas veći, ali nisam našao službeni izvor) iz čega pak slijedi da bi trošak za državu bio oko 200 milijuna kuna mjesečno veći (2.403.170.000kn ukupne naknade na 550.000 ljudi) nego što će biti sada ovom mjerom sufinanciranja neto plaće (ako je 4.000kn, ako smo na 3.250, onda je to 600mil kuna, što je čista neto ušteda državi od milijardu kuna). OK, naravno da ne bi svih 550.000 ljudi dobilo otkaz i da, nemaju svi prosječnu plaću ali mislim da je jasno kako bi to bile ogromne brojke (a od opasnosti tog događaja i dalje nismo pobjegli). Državi je jednostavno jeftinije ponuditi ovo sufinanciranje nego se suočiti s kompletnim ekonomskim rastakanjem.

Drugi argument je puno radikalniji, sindikati kažu kako se “poklanja” novac, no u okolini u kojoj je ekonomija stala uz radikalnu upotrebu ručne kočnice i u kojoj je ogromnom broju zaposlenih doslovno zabranjeno obavljanje djelatnosti (dakle, da to nacrtamo sindikalcima – doslovno ne smijete otići u svoju tvrtku/dućan i otvoriti ga za kupce, ne smijete organizirati koncert ili nekome napraviti pedikuru), netko bi mogao argumentirati da je trenutno takvim poslodavcima nametnut 100% porez jer su prisiljeni plaćati plaću i doprinose za one djelatnike koji ne obavljaju nikakav posao i koji je stvaraju nikakvu vrijednost za tvrtku u kojoj su zaposleni i to ne krivnjom niti zaposlenih a još manje poslodavaca (analogno tome, isto to vrijedi i za ogromni dio državnog, javnog i lokalnog sektora), tako da mislim da je pogrešno ovo sufinanciranje nazvati “poklonjenim novcem” jednako kao što je pogrešno očekivati neku pretjeranu zahvalnost privatnog sektora. Posao države je da osigura nesmetano poslovanje i pravni okvir u kojem je moguće raditi. Ništa od toga trenutno nije izvedivo.

Ali, reći će sindikalisti, država je rekla da će kasnije otpisati određene iznose poreza i doprinosa (a na ove poreze i doprinose koji su iznad sufinanciranog dijela). Da, to je točno, ako imate dokumentirani pad prihoda 50% ili više onda ćete biti trajno oslobođeni plaćanja poreza i doprinosa, a ako vam je prihod inače veći od 7.5mil kuna godišnje, onda ćete plaćati obveze u postotku. Nekako si mislim da je ovo samo priznavanje očiglednog, jer ako imate tvrtku koja je u stanju preživjeti 50% pada prihoda onda tim ljudima treba dati medalju i plaćanje poreza i doprinosa je daleko od njihovog primarnog problema ili prioriteta. Puno tvrtki, imovine i radnih mjesta će biti nepovratno izgubljeno i ta bitka tek stiže.

Sindikalci lupetaju gluposti (ok, nismo od njih ni očekivali da budu imalo konstruktivni, nije im to u prirodi), ali ni Vlada se nije nešto iskazala. Ministri koji pohode televizije i daju intervjue ovih dana neumorno nabrajaju milijarde kuna ne razumijevajući da je onaj tko im je pisao taj šalabahter olako pomnožio kruške s jabukama, pozbrajao proračunske prihode i rashode, pridodao na sve i bilance banaka i svemu skupa nadodao pad državnih prihoda jer se država našla zatečena time da je ekonomija stala i da neće sustići proračunske planove. Objektivno, od četrdeset i pet milijardi kuna s kojima se država hvali, gospodarstvo će ukupno dobiti oko 6mlrd (a solidan dio će ionako morati vratiti na razne načine), dok ostatak novca uopće ne postoji nigdje osim u mašti naših ministara i sindikalnih vođa.

Država se u biti po prvi puta našla u situaciji kao i tvrtke koje u njoj djeluju, odjednom i bez najave je izgubila ogromni postotak prihoda, a nije se u vremenima pijanstva i kiča pripremila za teška vremena koja su nam zakucala na vrata. U nekim drugim recesijskim vremenima bi digli PDV za koji postotak i jednostavno uzeli više, ali danas to više nije opcija jer smo dijelom po poreznoj presiji dosegli plafon, a dijelom zato što dodatnih 3% PDV-a od nule je i dalje nula. Stoga, nema alternative nego odrezati u najskuplji dio državnog aparata a to su njihove plaće.

Misao dana:
We the willing, led by the unknowing, are doing the impossible for the ungrateful. We have done so much, with so little, for so long, we are now qualified to do anything with nothing.

Categories
Business Ekonomija Politika Priroda i društvo

Post korona-virusna budućnost, II dio

Ako ste čitali vijesti (barem one međunarodne), mogli ste pročitati kako su amerikanci jučer prijavili dodatnih 6.2 milijuna nezaposlenih, što znači da je u protekla tri tjedna u Americi bez posla ostalo oko 17 milijuna ljudi. Perspektive radi, riječ je o oko 10% ukupnog broja zaposlenih i postavlja se pitanje kako to da je kod njih toliko eksplozivni rast nezaposlenih a kod nas toliko manji? Radne snage kod nas (ovisno tko i kako broji), moglo bi biti između 1.5 i 1.7 milijuna (malo su nejasni kriteriji kako se broje zaposleni jer neke samostalne djelatnosti i OPG-ovi nisu uvijek dio statistike), ali recimo da je to oko 1.7 milijuna, što je taman 1% američke radne snage. Analogno tome i kada bi pratili trendove, mi bi morali prijaviti oko 170.000 nezaposlenih a danas smo bliže 17.000 (što se lijepo vidi na index.hr), što je dakle 1/10 onoga što se desilo u americi.

Dio odgovora sigurno možemo pronaći u Vladinim mjerama jer trgovačka drušva pokušavaju sagledati koliko je ova situacija trajna, odnosno koje će ukupne efekte imati na njihovo poslovanje. Drugi, neusporedivo veći faktor (barem kako ja to vidim), su naši zakoni o radu koji između ostalog predviđaju otkazne rokove koji su vrlo raskošni u odnosu na one američke. Ako malo prevrtite film unazad, onda ćete znati da je posljednji dan škole bio 13. ožujka, dok je karantena (ili lockdown ili kako god želimo nazvati ovu situaciju) stupila na snagu 23. ožujka. Ako pretpostavimo da je tipični otkazni rok mjesec dana, za očekivati je kako će oni koji su dobili otkaz od 13. ožujka na dalje na HZZ početi dopirati tek sljedeći tjedan i tada ćemo početi dobivati pravu sliku nezaposlenosti.

Nema nikakve sumnje kako će ogromni broj ljudi završiti ili je već završio na HZZ-u, a kako nas je korona ulovila taman u uzlaznom ciklusu sezonskog zapošljavanja, za očekivati je kako ti sezonci neće moći pronaći posao niti na našem moru, ali zbog općih zabrana međugraničnog kretanja neće moći pronaći posao niti u inozemstvu (a o nedostatku sezonskih radnika u poljoprivredi i efektu na dostupnost i rastu cijena pojedinih poljoprivrednih proizvoda u tjednima koji dolaze sam pisao već ranije). Ti sezonci su ljudi kojima je posao elementarna egzistencija i situacija tu nažalost nije dobra. Svakako treba spomenuti i famoznih tridesetak posto sive ekonomije, siva ekonomija nisu samo ugostitelji koji rade na crno ili kriminalci, nego i cijele društvene skupine (primjerice blokirani), koji nemaju alternative nego raditi na crno. U okolnostima zabranjenog kretanja, zaustavljanja opće ekonomije ali obustave svih investicija (razmišljajte o sitnoj građevini po obali, raznim kućnim radovima po kontinentu ili ispomoći “na crno” u raznim obrtima i trgovačkim društvima) – ti ljudi su ostali bez ikakvih, pa makar i nelegalnih prihoda i dodatno će skliznuti prema siromaštvu. Mislim da kolektivno podcjenjujemo efekte ekonomske krize u koju smo uletili punom brzinom. Do sada se u ekonomske krize (i depresije) ulazilo polako i toliko nježno da nismo dugo vremena shvaćali što se desilo, ovo sada je sasvim druga situacija.

Pravo je pitanje, a mnogi diskutiraju o tome, u kojem času se možemo početi približavati bilo čemu što liči na naše živote prije gore spomenutog petka trinaestog ožujka? Ako pogledate ovaj dokument (PDF) od Boston Consulting Group, i ako promatramo nama susjedne zemlje ili zemlje u kojima je rasprostranjenost virusa donekle slična našoj situaciji, mislim da nema dvojbe kako neće biti moguće krenuti s olakšavanjem mjera kretanja prije drugog tjedna lipnja. To također znači da još nismo stigli niti do polovice krize i pitanje je kako će izgledati život za dva mjeseca? Predsjednica ECB-a Lagarde prošli je tjedan rekla kako svaki mjesec lockdowna znači 2-3% BDP-a manje, a tu brojku u našim specifičnim okolnostima treba vjerojatno pomnožiti s nekim faktorom, a sve skupa treba dodatno pomnožiti da bi saznali kolika će biti proračunska rupa. Da se vratimo na olakšavanja mjera izolacije, slušati ćemo puno o primjerima Austrije, Danske ili Češke gdje su u olakšavanje mjera odlučili krenuti ranije, ali treba biti jako oprezan da se ne desi ono što se desilo Singapuru koji, iako se to tako činilo, nije uspio riješit pitanje širenja epidemije. Situacija je kod nas vrlo slična i većina zaraženih se mogla popratiti do nekog konkretnog “uvoznika” virusa, no posljednjih nekoliko dana i proboj virusa u staračke domove i bolničke prostore ne daje baš puno razloga za zadovoljstvo.

Singapurska situacija je zanimljiva i zato jer naši vlastodršci u pokušaju instalacije sustava masovnog nadzora navode upravo primjer Singapura kao dobrog primjera gdje je aplikacija za praćenje navodno uspješno pomogla širenju epidemije. Eh, nove činjenice su upravo stigle i ne zvuče tako dobro. Južno Korejski primjer također pokazuje znakove “umora” i vrijedi ponoviti još jednom kako nema čak niti naznake kako ovakve aplikacije imalo pomažu u rješavanju problema, a istovremeno na najspektakularniji način narušavaju pravo na privatnost i slobodu od nadzora (o čemu sam pisao za index). Ne bih sada htio biti sitničav, ali odjednom imamo jedan cijeli niz novih aplikacija i rješenja (recimo onaj od stožera civilne zaštite za izdavanje propusnica), pa me zanima, a sve u duhu GDPR-a, tko je točno voditelj zbirke, koje sve točno privole dajete kada upisujete podatke i tko će tome imati pristupa, zašto i koliko dugo. Jasno je meni da je riječ o percipiranom javnom dobru (premda, ako 1/6 populacije ima propusnice, postavlja se pitanje koji je smisao njihovog postojanja), no svejedno postoje neki zakonski okviri iz kojeg ne bi smjeli iskakati – baš kao i onaj da odluke i opseg odluka koje donosi nacionalni stožer nisu unutar zakona. Kako li je samo to promaklo silnim pravnicima pozapošljavanima po državi i javnom sektoru?

Vrijedi naravno spomenuti i kriterije transparentnosti. Naime u ovome času suspendirano je puno toga i hitnosti radi radi se cijeli niz razno raznih nabavki kojekakve opreme i materijala koji su nužni u borbi protiv ove pošasti. Svejedno (a u biti upravo zato), potrebno je da država, javni sektor a osobito ovi lokalci (od Bandića na dalje), sve troškove vezane za ovu katastrofu isporučuju javnosti u realnom vremenu. Nema isprike niti izgovora da se to ne radi. Možemo početi sa samom web stranicom koronavirus.hr, a za koju ne znamo tko njome točno upravlja (znam da zvuči nebitno i sitničavo ali…), pa do toga da nisu u stanju mjesec dana kasnije dijeliti podatke u strojno obradivom formatu (ja mislim da je to namjerno, jer oni sami moraju imate te podatke ali ih ne žele dijeliti). A tu su onda i sve ostale informacije koje bi mogle biti zanimljive, od primjerice pitanja testiranja (zašto se testira koliko se testira, naša taktika se čini drugačijom od mnogih). Koji su razlozi za to, da li je problem u materijalima (reagensima, nisam stručnjak pa ne zna) ili ima neki drugi razlog, od koga ih nabavljamo i po kojim cijenama? A onda se možemo prebaciti i na mjere subvencija gdje sam prisiljen složiti se sa sindikatima i reći da bi trebalo javno napisati koje trgovačko društvo/obrt su dobili koliko novca i za koji broj zaposlenih (a ima logike i zahtjev da se društvima koja su zatražila dobit zabrani isplata dobiti u sljedećem razdoblju, na sličan način kako je to napravljeno bankama, uočite da je EU preporučila neisplatu dobiti dok su naši HNB i HANFA zabranili isplatu dobiti – osjećam neku parnicu i naknadu štete na vidiku). Transparentnost bi pomogla da vrlo brzo identificiramo zloupotrebu ali bi i odvratile one koje razmišljaju o tome da pribjegnu nekom zamračivanju javnog novca. Nažalost, transparentnost i javni uvid u trošenje javnog novca nije baš bog zna kako popularan u našim krajevima. Biti će zanimljivo pogledati da li se te uplate vide na web stranici Ministarstva Financija (koju sam ja još davno osmislio, premda moja ideja i ova realizacija nemaju puno veze jedno s drugim ali tako je to kada birokratski um čita upute).

Ono što mislim da će se dogoditi s ekonomskim mjerama naše Vlade (a nekako mi se čini da treba vrlo pažljivo čitati i razlikovati očekivane efekte mjera od stvarnog novca koji je upumpan u sustav) je to da smo puno toga napravili da mjere ekonomske pomoći koje bi po svim kriterijima morale biti jako brze to jednostavno nisu. Kreditiranje kroz HBOR, HAMAG i tko zna koje sve druge institucije (uključivo i banke) uključuje administrativne procese koje traju vremena, koje su podložne raznim provjerama i preispitivanjima i naravno odlukama. U okolini gdje će biti tisuće ili desetine tisuća takvih zahtjeva teško je očekivati propulzivnost administrativnog aparata pa će mjere, ako dođu i budu odobrene, za mnoge doći prekasno. Apsolutni pobjednik u kreiranju besmislenih servisa je naravno FINA (oni su i u normalnim vremenima sigurna oklada tako da nije trebalo daleko ili puno tražiti), oni su naime kreirali web stranicu na kojoj se možete prijaviti za neke gospodarske mjere. Oni nisu provedbeno tijelo, ne odlučuju niti o čemu, a s podacima koje prikupljaju iz samo njima znanih razloga ne naprave apsolutno ništa nego proslijede dalje banci ili gore navedenim institucijama. Zašto bi to netko napravio a ne kontaktirao direktno svoju banku je apsolutno nejasno. Vjerojatno su genijalci u FINI shvatili da i oni moraju_učiniti_nešto, pa makar bilo i besmisleno. Dojam je sve.

Update: na sjednici Vlade FINA ipak je dobila zadatak da radi nešto, svejedno, oni su ionako abominacija sustava s nepostojećom paralelom u zapadnom svijetu i kao takvi nemaju razloga postojati. Kao osobito parazitirajući relikt socijalizma potrebno ih je što je prije moguće ukinuti budući da oni samo usisavaju i proždiru zdravo tkivo ove države (ono malo što je ostalo)m okupiraju vrijeme i prostor i ne stvaraju ama baš nikakvu tržišno nedostupnu dodanu vrijednost.

S druge strane, država nam se radikalno digitalizira i sada kada je kontakt sa strankama potencijalno pogibeljni zadatak odjednom se sve može preko interneta ili emailom. Nadajmo se samo da ekipa dokumentira to što radi jer kasnije neće biti moguće raspetljati što se dogodilo jednom kada nešto negdje zastane.

Misao dana:
When faced with a radical crisis, when the old way of being in the world, of interacting with each other and with the realm of nature doesn’t work anymore, when survival is threatened by seemingly insurmountable problems, an individual life-form — or a species — will either die or become extinct or rise above the limitations of its condition through an evolutionary leap.

Categories
eDržava Politika

Potencijal eDržave i kako do njega?

Ove nedjelje nakon sedam sati početi ćemo zbrajati konsekvence osmogodišnje vladavine HDZ-a i razmatrati što će se to točno desiti u slijedećem razdoblju. Iako je gubitak izbora od strane HDZ-a izvjestan, biti će zanimljivo vidjeti koliko velik. Da li je HDZ danas slabiji nego trećeg siječnja 2000. godine ili će ipak osvojiti više glasova (o čemu će direktno ovisiti sudbina današnje predsjednice). Tu je naravno i Kukuriku, koalicija pobjednika koja baš ne odiše oduševljenjem da baš u ovom trenutku preuzima vlast. Hoće li oni imati većinu i koliko će ona jaka biti? Hoće li se u svojoj vladavini morati oslanjati na usluge manjina ili manjinskih stranaka? Manjine su u Hrvatskoj uvijek priklonjene vlasti i računa se na njih gotovo kao “joker” karta, no pitanje je da li cijena primjerena i može li je ova zemlja platiti. Ovogodišnji izbori su prilika i da se zauvijek oprostimo s nekim strankama s političke scene, primjerice s HSS-om koji je prokockao apsolutno sve što su ikada imali, HSLS koji se poput zombija (a mogli bi reći i zajedno s nekolicinom političkih zombija) pokušava izdići iz mrtvih ili lista Milana Bandića koji očito nema mjeru da prepozna kada i gdje treba stati. Tu su i navodna “iznenađenja” ovih izbora poput Laburista koji su izrasli na krilima populizma jedne osobe i simpatije medija, kao i niz manjih stranaka i lista koje imaju šansu proći izborni prag poput liste don. Ivana Grubišića ili Ladonje koja očekuje saborske mandate u osmoj izbornoj jedinici (a za koju i ja radim).

Nakon što se podvuče crta i krene u formiranje vlade, odmah ćemo vidjeti koliko je nova pozicija voljna uskočiti u fotelje i to na način da vidimo hoće li čekati da u miru proslave božićne i novogodišnje praznike, ili ćemo prvu sjednicu sabora imati prije nove godine kako bi nova Vlada mogla početi djelovati već od 1. siječnja. Ako već spominjemo Vladu, biti će interesantno gledati tko su točno ti ljudi koji će upravljati zemljom i s kolikim autoritetom su krenuli; nadam se da će biti dramatično samostalniji i odlučniji od prethodnih nekoliko vlada koja makar je odisala autoritetom u svojoj biti nije donijela godinama nijednu imalo suvislu ili odlučnu odluku. Ljudi poput Čačića i Linića su stoga bitni, jer za razliku od mnogih, njih nije strah donijeti odluku ili na glas reći kako stvari stoje. Unatoč tome što su svaki od njih na svoj način gromobrani i sa sobom donose niz nezadovoljstava, činjenica je kako su nam danas više nego ikad potrebni odlučniji ljudi.

U času kada nova vlada krene s aktivnostima, problem će biti odrediti ispravni balans između brzih pobjeda i dugoročnih poteza. Naime, političari u svome arsenalu (ako ga uopće odluče iskoristiti) mogu svoje aktivnosti usmjeravati na aktivnosti koje će nositi brze povrate, no ti potezi rijetko imaju dugoročne konsekvence, a našoj državi nužno trebaju i jedni i drugi potezi.

Kritični dio mandata slijedeće vlade biti će nastavak borbe protiv korupcije i kriminala vezanog za državni novac i to je prostor u kojem se postavljaju temelji pravne države (koja se iako nazire, iskreno rečeno, mora tek dokazati) i u kojem uostalom postoje prostori za značajne uštede. Vojska od 350.000 državnih službenika, namještenika i svih onih koji su direktno povezani na državni proračun košta sve nas oko 30-35 milijardi kuna godišnje, ako im dodamo trošak radnog stola, grijanja, hlađenja i telefona nije teško zaključiti da se radi o gotovo 50 milijardi koje jednostavno nemamo odakle plaćati. Jedno od rješenja je i agresivna informatizacija države, u čemu su dosadašnje vlade spektakularno padale, a koja može pomoći u ubrzanju tokova informacija i dramatičnom otežavanju svakog kriminalnog pokušaja.

Država ima cijeli niz informatičkih alata koji joj stoje na raspolaganju (neiskorišteni) a koji bi pomogli u ubrzavanju svega i svačega. Počevši od toga da primjerice formulare za izdavanje novih dokumenata možete ispuniti na internetu i samo se pojaviti prilikom preuzimanja, preko toga da službenici ne traže od vas podatke koji su ionako konstantni i ne mijenjaju se (domovnica ili izvadak iz matičnih knjiga), pa do kreativnijih web stranica koje poput javne nabave pokazuju sve financijske i ostale aktivnosti vlasti; npr. troškovi po kreditnim karticama, putnim nalozima, ispisi gostiju s tisuća portirnica ili izvadci iz dnevnika vožnje koji pokazuju tko je i kada vozio čije dijete državnim automobilom na engleski ili muzičku. Država nadalje upravlja ogromnom imovinom pa bi možda bilo dobro tu imovinu katalogizirati i vidjeti gdje i tko upravlja njome i kakva se ekonomska korist crpi od nje. Vjerojatno je daleko bolje da u neki napušteni objekt uselimo mali tehnološki inkubator nego da zgrada stoji prazna a poduzetnici plaćaju skupe najmove koji će njihovu potencijalno dobru ideju u cijelosti ugušiti.

Informatička tehnologija je iznimno efikasna da postigne brze rezultate i digne zadovoljstvo građana, stimulira općenito razvoj IT sektora i informatičkih tehnologija u društvu (a tu nam je budućnost htjeli mi to ili ne), no ono što je daleko najbitnije, u cijelosti zaobilazi snažnu i okoštalu birokratsku strukturu koja se bori protiv svake promjene. Nadajmo se da će nova vlada imati mudrosti ili barem sreće prepoznati potencijale koje IT pruža, a za koje sasvim sigurno imamo dovoljno pametnih i kreativnih ljudi da ih stave u pogon i ostvare mjerljive pomake u kratkom roku.

p.s. ovaj tekst je objavljen u magazinu Forum

Misao dana:
I sit looking at this damn computer screen all day long, day in and day out, week after week, and think: Man, if I could just find the ‘on’ switch…