Categories
Business Politika Priroda i društvo

Godina iza nas, godina ispred nas

Obično sam na kraju godine znao raditi nekakve inventure što se dogodilo ili što očekujem da će se dogoditi, u nekom trenutku sam prestao jer se problemi uporno ponavljaju i radimo malo ili ništa da promijenimo stanje. Ipak, da zapišem i sistematiziram misli evo jedne kraće verzije inventure, očekivanja i razmišljanja.

  • Godina je očigledno bila obilježena pandemijom, ipak, moramo biti iskreni kako je utjecaj pandemije na naše živote ipak sve manji i da smo našli na cijeli niz načina kako se prilagoditi ovoj situaciji. Moje mjerilo normalnosti su putovanja; u 2020. ih nije bilo uopće, u 2021. sam ipak putovao (niti blizu kao prije ili onoliko koliko bih želio ali se putovalo). Očekujem da će 2022. biti skoro pa normalna u tom smislu.
  • Puno sam razmišljao o tome i u biti mislim da je potrebno reći kako smo kroz ekonomske efekte pandemije prošli vrlo dobro. Vlada (ne moram naglasiti da se s njima duboko ne slažem oko većine odluka) je kroz subvencije uspjela održati većini ekonomije glavu iznad vode i bez većih posljedica. Napisao sam detaljni popis proračunskih rupa tamo početkom pandemije u 2020. i zanimljivo je danas to čitati i gledati gdje sam sve pogodio ili fulao (i razmišljati o tome koliko su prognoze ili analize poput te pomogle da se crni scenariji nikada ne dogode). Možda ne zvuči tako, ali to je doista iskreni kompliment Vladi (a ne dajem ih često).
  • Uz časni i nevjerojatni izuzetak te reakcije Vlade na pandemiju, u svim ostalim područjima u biti smo na istome ili stagniramo. Apsolutno smo nezainteresirani i/ili nesposobni pozabaviti se bilo kakvim suvislim promjenama (aka. reformama) neovisno o tome koliko smo ih se naobećavali ili koliko se one od nas traže.
  • U 2022. godinu ulazimo bez poreznih promjena; naravno da tražimo nova rasterećenja, ali ako malo bolje pogledate i usporedimo to s našom neposrednom okolinom ili ostatkom EU, objektivno mi i ne stojimo toliko loše s poreznim teretom. Problem koji nas muči (a to je ovaj s kojim nikako da se razračunamo) je prvenstveno problem naše neefikasnosti tj. neproduktivnosti. Dakle, fokus moramo prebaciti na podizanje učinkovitosti a manje na to da za malo rada dobijemo više. Ideja bi bila kako unutar postojećeg okvira proizvesti više, prostora ima u nedogled.
  • U 2022. nas uz malo sreće očekuje ulazak u Schengenski režim – nije to neka velika pobjeda ali će veseliti da se kroz granični prijelaz provozamo bez zaustavljanja, to mi se čini kao neka simbolična granica koju treba srušiti da punim plućima počnemo vjerovati da smo dio Europske unije, a ne samo nekakvo slijepo crijevo koje su prikvačili jer manje boli dok smo unutra nego dok smo vani. Nešto slično je i s eurom, mi nikada nismo imali pravu i istinsku domaću valutu, sve što imalo vrijedi smo oduvijek kupovali ili u glavi čuvali u njemačkim markama ili eurima. Ekonomija nam je toliko ovisna i u toj mjeri indeksirana u odnosu na euro da je jednostavno blesavo opirati se. Puno ćemo uštedjeti prelaskom na euro i puno novih mogućnosti otvoriti (i da, biti će onih koji će loviti u mutnom i pokušati zaraditi ali ako budemo dovoljno pametni i to se može zaustaviti ili smanjiti na nekakvu prihvatljivu mjeru koja uz inflaciju koja ionako dolazi, sa ili bez eura, može to sve skupa lijepo popeglati).
  • Ipak, ima nekoliko područja s kojima smo tradicionalno slabi. Zdravstvo je posebni i osobito bolni problem, dugogodišnjim kadroviranjima pretvorio se u medicinsko krilo vladajuće partije i uglavnom služi za cementiranje postojećih odnosa bez ikakvog kvalitativnog pomaka. Promatrajući prihode našeg zdravstva, nije teško zaključiti kako su doprinosi nešto veći nego u ostatku Europe i vjerojatno balans moramo tražiti u racionalizaciji sustava (uklanjati viškove, osobito administrativne) kao i povećanju baze onih koji actually plaćaju doprinose (jer smo i tu na dnu Europe; broj pacijenata je fiksan i neće se mijenjati, ali broj onih koji plaćaju doprinos je premalen). Nema logike da imamo relativno skup ili među najskupljim sustavima u Europi, a istovremeno imamo loše rezultate tog istog sustava (pogledajte samo smrtnost od Covida, ne možemo/ne smijemo baš sve “viškove” podvesti pod glupost ljudi koji su se odlučili ne cijepiti).
  • Spominjanje zdravstva teško može proći bez stožera i pandemijskih mjera i kampanje (ne)cijepljenja. Nekonzistentnost odluka i mjera koje su same po sebi velikim dijelom bile nelogične i međusobno kontradiktorne, dodatno su urušene selektivnim pristupom gdje negdje vrijede a negdje ne vrijede, te naravno bez ikakvih imalo suvislih kontrolnih mehanizama da se te mjere doista i provode. O cijepljenju i broju ljudi kojima elementarno obrazovanje nije uspjelo pomoći objasniti koji je smisao cijepljenja bolje da i ne govorimo, baš kao i količini novonastalih digitalnih proroka koji najvijaju za jednu ili drugu stranu (od kojih su, barem meni, ovi iz “anti” tabora osobito glasni u svojoj gluposti i kratkovidnosti).
  • Ako ste pratili, jedan sam od osnivača Udruge obveznika obaveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova. Fascinantno mi je da četvrtinu naših mirovinskih davanja već dvadeset godina spremamo u OMF-ove dok objektivno imamo vrlo malo uvida u to kako oni posluju i s kojim rezultatima. Smatram da ima punoooo prostora da budu uspješniji, da budu transparentniji u svojem poslovanju, ali i da treba jasno identificirati i kazniti “disgresije” proteklih razdoblja kako bi spriječili da se isto ponovi. Tijekom 2021. godine napravili smo iznimno detaljnu analizu mirovinskog sustava (s time da je sve skupa jedna velika spojena posuda i nije moguće promatrati samo OMF-ove već je potrebno promatrati daleko veću sliku), o samoj analizi i nekim (mojim) zaključcima ću pisati uskoro, a samu analizu na svih svojih 140 stranica možete pronaći na stranicama udruge. Promjene u mirovinskom sustavu nas čekaju u 2022. godini i nadam se da će neki od naših zaključaka pronaći put do zakona, a sve kako bi jednoga dana mirovine bile veće (jer kako je sustav postavljen danas, to se neće dogoditi; neće propasti ali neće biti bolje).
  • Pravosuđe je također tradicionalna bolna točka naše države. Pravda koja je isporučena s puno godina zakašnjenja nije pravda. Korupcija se razmahala u razmjerima koje čak i zatvoreni Ivo Sanader promatra sa zanimanjem i iskrenim čuđenjem. Apsolutna nespremnost Vlade da se obračuna s korupcijom je također impresivna, kao što je to Mart Laar svojevremeno izgovorio Ivi Sanaderu u lice, potrebno je možda i Andreju Plenkoviću reći kako borba protiv korupcije počinje tako da i sam nisi korumpiran. Bavim se javnim nabavama i korupcijom sustava (skoro pa profesionalno) i uvjeren sam da bi čak i razmjerno jednostavnim odlukama mogli dramatično poboljšati sustav i smanjiti mito i korupciju vrlo brzo. Nažalost, ne vidim spremnost niti neku pripremu da bilo što učinimo po toj temi.
  • Obnova od potresa je posebna tema. Sve što imam reći o tome je da bi u bilo kojoj normalnoj državi Vlada odavno pala zbog totalnog i apsolutnog izostanka čak i najskromnijih mogućih rezultata u obnovi. Ludilo resornog ministra je duboko, ignorancija koju posjeduje nevjerojatnih razmjera, a debljina obraza i besramlja epskih proporcija. Fascinantno je gromoglasno ignoriranje države prema obnovi, ali i totalno pacificirani stanovnici čije se negodovanje jedva čuje; vrlo tužno.
  • Negdje putem smo izgubili i oporbu. To mi je totalni fenomen, ekipa se izgubila u vlastitom traženju i pokušaju utaživanja vlastitih i redom kratkoročnih interesa; i male i veće stranke rastaču se nevjerojatnom brzinom. Pokušajte promatrati saborske rasprave, svega je nekoliko ljudi u sabornici i kvaliteta diskusije je uglavnom na razini povremenih uvredljivih doskočica. Oporba nikako da shvati da su oni zaduženi da drže kvalitetu rasprave (od Sabora na niže), dok je na vlasti da odgovori na kritike i održava kvorum. Nažalost, od proteklih parlamentarnih izbora nismo do današnjeg dana čuli kvalitetnog iskoraka oporbe, niti u suvisloj kritici a još manje u kvalitetnom prijedlogu/protuprijedlogu. Konstruktivna i promišljena oporba bi dramatično povećala kvalitetu političkih odluka kroz pritisak na vladajuće. Ako mislite da sam neprijateljski orijentiran prema Vladi onda me morate pitati za mišljenje o opoziciji.
  • Zagreb je posebni problem, “gridlock” koji se dogodio traži mjesece ako ne i godine da se razriješi, nema tu prečaca (barem ne prevelikih). Kapacitet objektivno malene skupine ljudi koji su pobijedili zauzet je rješavanjem “Zagrebačke situacije” u kojoj imaju jako malo saveznika i veliki broj objektivnih i subjektivnih prepreka koje treba riješiti. Ne vidim da je dvadeset godina nereda moguće riješiti u kratkom roku, dapače, smatram da ćemo nered (osobito onaj koji je nastao u prostoru) rješavati i osjećati posljedice u sljedećih stotinu godina.
  • Treba spomenuti i famozni nacionalni plan oporavka i obnove (ili obnove i oporavka) gdje nam se obećavaju silne milijarde. Upravo taj “novčani” plijen je jako problematičan jer nas pohlepa za tim novcem paralizira u nasušnoj potrebi da se mijenjamo, dok korumpirani slojevi društva, gledaju načine kako se dokopati “besplatnih” novaca bez obzira na opće društvene posljedice. To prokletstvo da nikada ne bankrotiramo nas priječi da postanemo uspješno društvo jer nam nikada nije dovoljno loše da odlučimo da doista treba zasukati rukave, početi raditi i mijenjati navike.

Eto, to je otprilike sažetak situacije kako je ja danas vidim. Nisam od onih koji žele previše kopati po prošlosti jer u njoj ima malo dobroga i ništa bitno se neće promijeniti ako se njome bavimo, ali istovremeno mislim da moramo nešto naučiti i promijeniti način na koji funkcioniramo kako bi spriječili da iste greške (isti kriminal ako tako hoćete) ne ponavljamo u budućnosti. Ignorirajući mogućnost velike svjetske ekonomske krize (a samo jedno loše jutro nas dijeli od toga), budućnost nam je manje više skroz ružičasta (s elementima pojedinačnih tragikomedija) i moje žaljenje i pesimizam nije toliko usmjeren prema onome što jesmo (kao društvo) nego prema onome što bi po svim parametrima mogli biti.

Misao dana:
“Nell,” the Constable continued, indicating through his tone of voice that the lesson was concluding, “the difference between ignorant and educated people is that the latter know more facts. But that has nothing to do with whether they are stupid or intelligent. The difference between stupid and intelligent people—and this is true whether or not they are well-educated—is that intelligent people can handle subtlety. They are not baffled by ambiguous or even contradictory situations—in fact, they expect them and are apt to become suspicious when things seem overly straightforward.”

Categories
Business eDržava Ekonomija Priroda i društvo

Što nam je Vlada točno dala (o ekonomskim mjerama)?

U iskrenom čudu promatram ove sindikalce koji komentirajući najave smanjenja plaća viču “Zašto baš sada i zašto baš nama“, zbog vlastitog psihičkog zdravlja nisam išao dalje od naslova ali se baš pitam jesu li ponudili neke očigledne i imalo smislene alternative. Isto tako se čudim i našoj Vladi koja je isproducirala brdo ekonomskih mjera (koje sam u više navrata nazvao homeopatijom), ali čisto intelektualne vježbe radi krenuo sam malo računati, zbrajati i oduzimati da vidimo što je to Vlada točno dala i kome (i, neusporedivo bolje pitanje: da li je uopće dala), rezultati i moji zaključci su u najmanju ruku zanimljivi.

Sindikalci; male pčele što kroz let u čudu gledaju svijet.

Kao prvu neposrednu mjeru, Vlade je ponudila odgodu plaćanja nekih poreza i doprinosa (u biti svih osim PDV-a), odgoda ima trajanje od tri mjeseca i nakon toga svi oni koji su korisnici te mjere moraju ili platiti poreze i doprinose koje su ili će akumulirati u prethodnom periodu ili moraju tražiti obročnu otplatu u sljedećih dvije godine uz neku kamatu. Ne vidim da je tu Vlada nešto osobito pogodovala bilo kome, kamatne stope su ionako nula ili blizu nje i sve obveze koje poduzetništvo stvori po toj mjeri moraju biti plaćeni. Dakle trošak je ostao, obveza je tu samo je plaćanje odgođeno za minimalno devedeset dana. Nikome nije ništa oprošteno ili poklonjeno. Proračunski prihodi ostaju neizmjenjeni iako se novčani tok (dospijeće) mijenja.

Druga neposredna mjera (ili splet mjera) a koju je u biti prekomplicirano nabrajati je kreditna aktivnost koja se provodi kroz komercijalne banke, HBOR i HAMAG. Kao i gore, u biti je riječ o najobičnijem kreditnom odnosu između onoga tko posuđuje novac i onoga tko prima, možda po posebnim uvjetima koji uvažavaju trenutnu situaciju, no when all is said and done, to je i dalje kreditni odnos, na novac se plaća kamata i taj novac se mora vratiti u nekom određenom roku a kredit/zajam se osigurava nekim kolateralima (u rasponu od zadužnica i mjenica, preko zaloga na zalihe i opremu do nekretnina ili možda čak zaloga na nenaplaćena potraživanja). Ove mjere su podložne nekim odlukama, odlučivanjima kreditnih odbora, bonitetima, vremenski su dugotrajne i nema jamstva da ćete novac dobiti ako i aplicirate za njega. Nadalje, i ovo je u stvari najbitnije, ako i kada bude isplaćen ovaj novac uopće nije proračunski novac nego novac koji se nalazi u bilancama HBOR-a i banaka (dok HAMAG odrađuje posao za koji je ionako predviđen). Dakle da ponovimo, sporo i razgovjetno, za one sindikalce koji sporije (ili uopće) ne kopčaju; država nije nikome ništa dala, nema troška u proračunu, nema manjih prihoda (u stvari bi mogli argumentirati da će prihodi proračuna biti veći).

Kako su nastale Vladine mjere?

I tu dolazimo do jedine mjere kroz koju poduzetnici primaju neki novac od države – mjere za sufinanciranje neto plaće. Kao prvo, uočite da se mjera zove “sufinanciranje neto plaće”, što znači da država plaća dio neto iznosa koji se isplaćuje zaposlenom. Kasnije, iz razloga koji su dijelom očigledni a dijelom logističko-administrativna noćna mora, odlučeno je kako se isto odnosi i na pripadajuće doprinose koji bi se na taj iznos morali platiti. Uočite da se to odnosi samo na doprinose i porezi nisu spomenuti i to zato jer je osobni odbitak u RH u ovome času 4.000kn mjesečno po zaposleniku pa se na taj iznos ionako ne plaća porez iz čega slijedi da se nema što od poreza oprostiti sve kada bi i htjeli. Mjera traje najviše 90 dana (zasada, vidjeti ćemo kuda će nas budućnost odvesti) i po novinskim napisima u ovome času je ta mjera zatražena za 550.000 zaposlenih (u članku se problematizira pitanje onih koji imaju manju plaću od sufinanciranog iznosa ali to za sada stavimo po strani). Plaća za ožujak koja se isplaćuje u travnju je sufinancirana do 3.250kn, dok će plaće za travanj i svibanj biti sufinancirane sa 4.000kn po radnom mjestu. Kada to malo raščlanimo po stavkama to vam izgleda otprilike ovako:

Struktura sufinanciranja neto plaće.

Kao što vidite, ukupna suma koja se očekuje nakon isteka devedest dana je skoro pa okruglo 9 milijardi kuna. Ali mislim da treba malo pogledati pod povećalom taj ukupni iznos. Plaćanja poduzetnicima će iznositi 6.2mlrd kuna i taj iznos ide na rashodnu stranu proračuna. Istovremeno, ovih 2.8milijardi doprinosa se u biti odnosu na prihodnu stranu proračuna, dakle to je percipirani prihod državnog proračuna (konkretnije, doprinos za mirovinsko i zdrastveno). Mislim da s ovim doprinosom za mirovinskog koje država “sufinancira” u najmanju ruku treba biti oprezan jer država neće taj novac nikome uplatiti, dakle udio mirovinskog doprinosa u prvi stup neće nitko uplatiti u vaše ime, jednoga dana kada budete išli u mirovinu oni će doista računati ova tri mjeseca kao vaš staž, ali iznos uplata za ta tri mjeseca će biti i dalje nula kuna i iznos mirovine neće biti povećan zbog veće uplate u solidarni bunar prvog mirovinskog stupa – tako da u najboljem slučaju od ovih 2.823mlrd kuna doprinosa stvarni “minus” proračuna se odnosi na 16.5% doprinosa za zdrastveno koji u ovoj ukupnoj cifri sudjeluje s 1.127mlrd kuna. Država će ipak uplatiti II mirovinski stup (tako barem piše na stranicama RIF-a, nisam našao referencu na službeni izvor). Iako nije vrijeme da cjepidlačimo o tome što zdrastveni sustav točno radi u ovome času (i u kojem postotku kapaciteta, makar je jedan dio napet do maksimuma), mislim da nije sporno zaključiti kako je količina uobičajenih aktivnosti cijelog sustava (od primarne zdrastvene zaštite, laboratorijskih i drugih obrada, bolničkih liječenja i terapija – ovo nije link na domaći tekst nego na američki, ali nema razloga vjerovati da je kod nas situacija drugačija) drastično niža od uobičajenog, pa ni ovih 1.127mlrd kuna neće u cijelosti nedostajati. Naravno, plaće treba obračunati svima, u punim ugovorenim iznosima i na sve iznad ovog sufinanciranja i dalje treba prijaviti sve poreze i doprinose (a koje morate platiti kada istekne rok odgode plaćanja). Ako ste sretni, onda je vaša plaća iznad tog iznosa i dobiti ćete nešto povrh državnog sufinanciranja, a ako niste i ako je vaša tvrtka pogođena, onda ste vjerojatno već bili izloženi smanjenju plaće koje može biti privremeno dok traje kriza ali je puno vjerojatnije da punu plaću poput one za veljaču nećete vidjeti još dugo vremena. Privatni sektor nije imao puno izbora i morao se prilagoditi vrlo, vrlo brzo.

Pay me my money down.

Gore spomenuti sindikalci se dakle bune zbog ovih 6mlrd kuna “sufinanciranja” neto plaća, jer se novac dijeli privatnom sektoru a želi se oduzeti javnom (državnom, javnom, lokalnom). Oni smatraju da je riječ o nekom velikom ničim izazvanom poklonu ali imam dva protuargumenta (ili drugačija scenarija, kako to već želite nazvati).

Prvi od njih kaže kako je država odabrala, u pokušaju da spasi radna mjesta, napraviti sufinanciranje neto plaća kako bi spriječila masovna otpuštanja. 550.000 ljudi koji su zahvaćeni ovom mjerom predstavljaju otprilike jednu trećinu ukupne radne snage u našoj zemlji i makar je to totalno očigledno, postavlja se pitanje kakav ekonomski šok se dogodio i koji su njegovi pravi i potpuni razmjeri da je jedna trećina ekonomije u potrebi da joj se pomogne. Podsjećam da prosječna iskazana dobit trgovačkog društva, dakle udjela “ekstra profita” u ukupnom godišnjem prihodu društva sudjeluje s 3-6%. Na milijun kuna prihoda bogati kapitalist će prijaviti 60.000kn dobiti, na koju mora platiti 12% poreza na dobit, a prilikom isplate, na tu isplatu dodati još 12% poreza na dividendu/isplatu dobiti + pripadajući prirez, dakle od milijun kuna u džep, ako nema prireza, može spremiti 46.464kn godišnje (ili 3.872kn mjesečno), što teško da može pokriti vilu s bazenom ili skromnog Bentleya. Ako se vratimo na pitanje sprečavanje otpuštanja, poslodavci su naravno imali i imaju još uvijek priliku dati otkaz velikom broju zaposlenih, ti zaposleni bi potom završili na burzi gdje bi u prva tri mjeseca mogli dobiti naknadu koja smije biti najviše 70% prosječne neto plaće iz prethodne godine ili 4.369kn po osobi mjesečno (potencijalno je ovaj iznos danas veći, ali nisam našao službeni izvor) iz čega pak slijedi da bi trošak za državu bio oko 200 milijuna kuna mjesečno veći (2.403.170.000kn ukupne naknade na 550.000 ljudi) nego što će biti sada ovom mjerom sufinanciranja neto plaće (ako je 4.000kn, ako smo na 3.250, onda je to 600mil kuna, što je čista neto ušteda državi od milijardu kuna). OK, naravno da ne bi svih 550.000 ljudi dobilo otkaz i da, nemaju svi prosječnu plaću ali mislim da je jasno kako bi to bile ogromne brojke (a od opasnosti tog događaja i dalje nismo pobjegli). Državi je jednostavno jeftinije ponuditi ovo sufinanciranje nego se suočiti s kompletnim ekonomskim rastakanjem.

Drugi argument je puno radikalniji, sindikati kažu kako se “poklanja” novac, no u okolini u kojoj je ekonomija stala uz radikalnu upotrebu ručne kočnice i u kojoj je ogromnom broju zaposlenih doslovno zabranjeno obavljanje djelatnosti (dakle, da to nacrtamo sindikalcima – doslovno ne smijete otići u svoju tvrtku/dućan i otvoriti ga za kupce, ne smijete organizirati koncert ili nekome napraviti pedikuru), netko bi mogao argumentirati da je trenutno takvim poslodavcima nametnut 100% porez jer su prisiljeni plaćati plaću i doprinose za one djelatnike koji ne obavljaju nikakav posao i koji je stvaraju nikakvu vrijednost za tvrtku u kojoj su zaposleni i to ne krivnjom niti zaposlenih a još manje poslodavaca (analogno tome, isto to vrijedi i za ogromni dio državnog, javnog i lokalnog sektora), tako da mislim da je pogrešno ovo sufinanciranje nazvati “poklonjenim novcem” jednako kao što je pogrešno očekivati neku pretjeranu zahvalnost privatnog sektora. Posao države je da osigura nesmetano poslovanje i pravni okvir u kojem je moguće raditi. Ništa od toga trenutno nije izvedivo.

Ali, reći će sindikalisti, država je rekla da će kasnije otpisati određene iznose poreza i doprinosa (a na ove poreze i doprinose koji su iznad sufinanciranog dijela). Da, to je točno, ako imate dokumentirani pad prihoda 50% ili više onda ćete biti trajno oslobođeni plaćanja poreza i doprinosa, a ako vam je prihod inače veći od 7.5mil kuna godišnje, onda ćete plaćati obveze u postotku. Nekako si mislim da je ovo samo priznavanje očiglednog, jer ako imate tvrtku koja je u stanju preživjeti 50% pada prihoda onda tim ljudima treba dati medalju i plaćanje poreza i doprinosa je daleko od njihovog primarnog problema ili prioriteta. Puno tvrtki, imovine i radnih mjesta će biti nepovratno izgubljeno i ta bitka tek stiže.

Sindikalci lupetaju gluposti (ok, nismo od njih ni očekivali da budu imalo konstruktivni, nije im to u prirodi), ali ni Vlada se nije nešto iskazala. Ministri koji pohode televizije i daju intervjue ovih dana neumorno nabrajaju milijarde kuna ne razumijevajući da je onaj tko im je pisao taj šalabahter olako pomnožio kruške s jabukama, pozbrajao proračunske prihode i rashode, pridodao na sve i bilance banaka i svemu skupa nadodao pad državnih prihoda jer se država našla zatečena time da je ekonomija stala i da neće sustići proračunske planove. Objektivno, od četrdeset i pet milijardi kuna s kojima se država hvali, gospodarstvo će ukupno dobiti oko 6mlrd (a solidan dio će ionako morati vratiti na razne načine), dok ostatak novca uopće ne postoji nigdje osim u mašti naših ministara i sindikalnih vođa.

Država se u biti po prvi puta našla u situaciji kao i tvrtke koje u njoj djeluju, odjednom i bez najave je izgubila ogromni postotak prihoda, a nije se u vremenima pijanstva i kiča pripremila za teška vremena koja su nam zakucala na vrata. U nekim drugim recesijskim vremenima bi digli PDV za koji postotak i jednostavno uzeli više, ali danas to više nije opcija jer smo dijelom po poreznoj presiji dosegli plafon, a dijelom zato što dodatnih 3% PDV-a od nule je i dalje nula. Stoga, nema alternative nego odrezati u najskuplji dio državnog aparata a to su njihove plaće.

Misao dana:
We the willing, led by the unknowing, are doing the impossible for the ungrateful. We have done so much, with so little, for so long, we are now qualified to do anything with nothing.

Categories
Business Ekonomija Politika Priroda i društvo

Post korona-virusna budućnost, II dio

Ako ste čitali vijesti (barem one međunarodne), mogli ste pročitati kako su amerikanci jučer prijavili dodatnih 6.2 milijuna nezaposlenih, što znači da je u protekla tri tjedna u Americi bez posla ostalo oko 17 milijuna ljudi. Perspektive radi, riječ je o oko 10% ukupnog broja zaposlenih i postavlja se pitanje kako to da je kod njih toliko eksplozivni rast nezaposlenih a kod nas toliko manji? Radne snage kod nas (ovisno tko i kako broji), moglo bi biti između 1.5 i 1.7 milijuna (malo su nejasni kriteriji kako se broje zaposleni jer neke samostalne djelatnosti i OPG-ovi nisu uvijek dio statistike), ali recimo da je to oko 1.7 milijuna, što je taman 1% američke radne snage. Analogno tome i kada bi pratili trendove, mi bi morali prijaviti oko 170.000 nezaposlenih a danas smo bliže 17.000 (što se lijepo vidi na index.hr), što je dakle 1/10 onoga što se desilo u americi.

Dio odgovora sigurno možemo pronaći u Vladinim mjerama jer trgovačka drušva pokušavaju sagledati koliko je ova situacija trajna, odnosno koje će ukupne efekte imati na njihovo poslovanje. Drugi, neusporedivo veći faktor (barem kako ja to vidim), su naši zakoni o radu koji između ostalog predviđaju otkazne rokove koji su vrlo raskošni u odnosu na one američke. Ako malo prevrtite film unazad, onda ćete znati da je posljednji dan škole bio 13. ožujka, dok je karantena (ili lockdown ili kako god želimo nazvati ovu situaciju) stupila na snagu 23. ožujka. Ako pretpostavimo da je tipični otkazni rok mjesec dana, za očekivati je kako će oni koji su dobili otkaz od 13. ožujka na dalje na HZZ početi dopirati tek sljedeći tjedan i tada ćemo početi dobivati pravu sliku nezaposlenosti.

Nema nikakve sumnje kako će ogromni broj ljudi završiti ili je već završio na HZZ-u, a kako nas je korona ulovila taman u uzlaznom ciklusu sezonskog zapošljavanja, za očekivati je kako ti sezonci neće moći pronaći posao niti na našem moru, ali zbog općih zabrana međugraničnog kretanja neće moći pronaći posao niti u inozemstvu (a o nedostatku sezonskih radnika u poljoprivredi i efektu na dostupnost i rastu cijena pojedinih poljoprivrednih proizvoda u tjednima koji dolaze sam pisao već ranije). Ti sezonci su ljudi kojima je posao elementarna egzistencija i situacija tu nažalost nije dobra. Svakako treba spomenuti i famoznih tridesetak posto sive ekonomije, siva ekonomija nisu samo ugostitelji koji rade na crno ili kriminalci, nego i cijele društvene skupine (primjerice blokirani), koji nemaju alternative nego raditi na crno. U okolnostima zabranjenog kretanja, zaustavljanja opće ekonomije ali obustave svih investicija (razmišljajte o sitnoj građevini po obali, raznim kućnim radovima po kontinentu ili ispomoći “na crno” u raznim obrtima i trgovačkim društvima) – ti ljudi su ostali bez ikakvih, pa makar i nelegalnih prihoda i dodatno će skliznuti prema siromaštvu. Mislim da kolektivno podcjenjujemo efekte ekonomske krize u koju smo uletili punom brzinom. Do sada se u ekonomske krize (i depresije) ulazilo polako i toliko nježno da nismo dugo vremena shvaćali što se desilo, ovo sada je sasvim druga situacija.

Pravo je pitanje, a mnogi diskutiraju o tome, u kojem času se možemo početi približavati bilo čemu što liči na naše živote prije gore spomenutog petka trinaestog ožujka? Ako pogledate ovaj dokument (PDF) od Boston Consulting Group, i ako promatramo nama susjedne zemlje ili zemlje u kojima je rasprostranjenost virusa donekle slična našoj situaciji, mislim da nema dvojbe kako neće biti moguće krenuti s olakšavanjem mjera kretanja prije drugog tjedna lipnja. To također znači da još nismo stigli niti do polovice krize i pitanje je kako će izgledati život za dva mjeseca? Predsjednica ECB-a Lagarde prošli je tjedan rekla kako svaki mjesec lockdowna znači 2-3% BDP-a manje, a tu brojku u našim specifičnim okolnostima treba vjerojatno pomnožiti s nekim faktorom, a sve skupa treba dodatno pomnožiti da bi saznali kolika će biti proračunska rupa. Da se vratimo na olakšavanja mjera izolacije, slušati ćemo puno o primjerima Austrije, Danske ili Češke gdje su u olakšavanje mjera odlučili krenuti ranije, ali treba biti jako oprezan da se ne desi ono što se desilo Singapuru koji, iako se to tako činilo, nije uspio riješit pitanje širenja epidemije. Situacija je kod nas vrlo slična i većina zaraženih se mogla popratiti do nekog konkretnog “uvoznika” virusa, no posljednjih nekoliko dana i proboj virusa u staračke domove i bolničke prostore ne daje baš puno razloga za zadovoljstvo.

Singapurska situacija je zanimljiva i zato jer naši vlastodršci u pokušaju instalacije sustava masovnog nadzora navode upravo primjer Singapura kao dobrog primjera gdje je aplikacija za praćenje navodno uspješno pomogla širenju epidemije. Eh, nove činjenice su upravo stigle i ne zvuče tako dobro. Južno Korejski primjer također pokazuje znakove “umora” i vrijedi ponoviti još jednom kako nema čak niti naznake kako ovakve aplikacije imalo pomažu u rješavanju problema, a istovremeno na najspektakularniji način narušavaju pravo na privatnost i slobodu od nadzora (o čemu sam pisao za index). Ne bih sada htio biti sitničav, ali odjednom imamo jedan cijeli niz novih aplikacija i rješenja (recimo onaj od stožera civilne zaštite za izdavanje propusnica), pa me zanima, a sve u duhu GDPR-a, tko je točno voditelj zbirke, koje sve točno privole dajete kada upisujete podatke i tko će tome imati pristupa, zašto i koliko dugo. Jasno je meni da je riječ o percipiranom javnom dobru (premda, ako 1/6 populacije ima propusnice, postavlja se pitanje koji je smisao njihovog postojanja), no svejedno postoje neki zakonski okviri iz kojeg ne bi smjeli iskakati – baš kao i onaj da odluke i opseg odluka koje donosi nacionalni stožer nisu unutar zakona. Kako li je samo to promaklo silnim pravnicima pozapošljavanima po državi i javnom sektoru?

Vrijedi naravno spomenuti i kriterije transparentnosti. Naime u ovome času suspendirano je puno toga i hitnosti radi radi se cijeli niz razno raznih nabavki kojekakve opreme i materijala koji su nužni u borbi protiv ove pošasti. Svejedno (a u biti upravo zato), potrebno je da država, javni sektor a osobito ovi lokalci (od Bandića na dalje), sve troškove vezane za ovu katastrofu isporučuju javnosti u realnom vremenu. Nema isprike niti izgovora da se to ne radi. Možemo početi sa samom web stranicom koronavirus.hr, a za koju ne znamo tko njome točno upravlja (znam da zvuči nebitno i sitničavo ali…), pa do toga da nisu u stanju mjesec dana kasnije dijeliti podatke u strojno obradivom formatu (ja mislim da je to namjerno, jer oni sami moraju imate te podatke ali ih ne žele dijeliti). A tu su onda i sve ostale informacije koje bi mogle biti zanimljive, od primjerice pitanja testiranja (zašto se testira koliko se testira, naša taktika se čini drugačijom od mnogih). Koji su razlozi za to, da li je problem u materijalima (reagensima, nisam stručnjak pa ne zna) ili ima neki drugi razlog, od koga ih nabavljamo i po kojim cijenama? A onda se možemo prebaciti i na mjere subvencija gdje sam prisiljen složiti se sa sindikatima i reći da bi trebalo javno napisati koje trgovačko društvo/obrt su dobili koliko novca i za koji broj zaposlenih (a ima logike i zahtjev da se društvima koja su zatražila dobit zabrani isplata dobiti u sljedećem razdoblju, na sličan način kako je to napravljeno bankama, uočite da je EU preporučila neisplatu dobiti dok su naši HNB i HANFA zabranili isplatu dobiti – osjećam neku parnicu i naknadu štete na vidiku). Transparentnost bi pomogla da vrlo brzo identificiramo zloupotrebu ali bi i odvratile one koje razmišljaju o tome da pribjegnu nekom zamračivanju javnog novca. Nažalost, transparentnost i javni uvid u trošenje javnog novca nije baš bog zna kako popularan u našim krajevima. Biti će zanimljivo pogledati da li se te uplate vide na web stranici Ministarstva Financija (koju sam ja još davno osmislio, premda moja ideja i ova realizacija nemaju puno veze jedno s drugim ali tako je to kada birokratski um čita upute).

Ono što mislim da će se dogoditi s ekonomskim mjerama naše Vlade (a nekako mi se čini da treba vrlo pažljivo čitati i razlikovati očekivane efekte mjera od stvarnog novca koji je upumpan u sustav) je to da smo puno toga napravili da mjere ekonomske pomoći koje bi po svim kriterijima morale biti jako brze to jednostavno nisu. Kreditiranje kroz HBOR, HAMAG i tko zna koje sve druge institucije (uključivo i banke) uključuje administrativne procese koje traju vremena, koje su podložne raznim provjerama i preispitivanjima i naravno odlukama. U okolini gdje će biti tisuće ili desetine tisuća takvih zahtjeva teško je očekivati propulzivnost administrativnog aparata pa će mjere, ako dođu i budu odobrene, za mnoge doći prekasno. Apsolutni pobjednik u kreiranju besmislenih servisa je naravno FINA (oni su i u normalnim vremenima sigurna oklada tako da nije trebalo daleko ili puno tražiti), oni su naime kreirali web stranicu na kojoj se možete prijaviti za neke gospodarske mjere. Oni nisu provedbeno tijelo, ne odlučuju niti o čemu, a s podacima koje prikupljaju iz samo njima znanih razloga ne naprave apsolutno ništa nego proslijede dalje banci ili gore navedenim institucijama. Zašto bi to netko napravio a ne kontaktirao direktno svoju banku je apsolutno nejasno. Vjerojatno su genijalci u FINI shvatili da i oni moraju_učiniti_nešto, pa makar bilo i besmisleno. Dojam je sve.

Update: na sjednici Vlade FINA ipak je dobila zadatak da radi nešto, svejedno, oni su ionako abominacija sustava s nepostojećom paralelom u zapadnom svijetu i kao takvi nemaju razloga postojati. Kao osobito parazitirajući relikt socijalizma potrebno ih je što je prije moguće ukinuti budući da oni samo usisavaju i proždiru zdravo tkivo ove države (ono malo što je ostalo)m okupiraju vrijeme i prostor i ne stvaraju ama baš nikakvu tržišno nedostupnu dodanu vrijednost.

S druge strane, država nam se radikalno digitalizira i sada kada je kontakt sa strankama potencijalno pogibeljni zadatak odjednom se sve može preko interneta ili emailom. Nadajmo se samo da ekipa dokumentira to što radi jer kasnije neće biti moguće raspetljati što se dogodilo jednom kada nešto negdje zastane.

Misao dana:
When faced with a radical crisis, when the old way of being in the world, of interacting with each other and with the realm of nature doesn’t work anymore, when survival is threatened by seemingly insurmountable problems, an individual life-form — or a species — will either die or become extinct or rise above the limitations of its condition through an evolutionary leap.