Categories
Business Politika Priroda i društvo

Godina iza nas, godina ispred nas

Obično sam na kraju godine znao raditi nekakve inventure što se dogodilo ili što očekujem da će se dogoditi, u nekom trenutku sam prestao jer se problemi uporno ponavljaju i radimo malo ili ništa da promijenimo stanje. Ipak, da zapišem i sistematiziram misli evo jedne kraće verzije inventure, očekivanja i razmišljanja.

  • Godina je očigledno bila obilježena pandemijom, ipak, moramo biti iskreni kako je utjecaj pandemije na naše živote ipak sve manji i da smo našli na cijeli niz načina kako se prilagoditi ovoj situaciji. Moje mjerilo normalnosti su putovanja; u 2020. ih nije bilo uopće, u 2021. sam ipak putovao (niti blizu kao prije ili onoliko koliko bih želio ali se putovalo). Očekujem da će 2022. biti skoro pa normalna u tom smislu.
  • Puno sam razmišljao o tome i u biti mislim da je potrebno reći kako smo kroz ekonomske efekte pandemije prošli vrlo dobro. Vlada (ne moram naglasiti da se s njima duboko ne slažem oko većine odluka) je kroz subvencije uspjela održati većini ekonomije glavu iznad vode i bez većih posljedica. Napisao sam detaljni popis proračunskih rupa tamo početkom pandemije u 2020. i zanimljivo je danas to čitati i gledati gdje sam sve pogodio ili fulao (i razmišljati o tome koliko su prognoze ili analize poput te pomogle da se crni scenariji nikada ne dogode). Možda ne zvuči tako, ali to je doista iskreni kompliment Vladi (a ne dajem ih često).
  • Uz časni i nevjerojatni izuzetak te reakcije Vlade na pandemiju, u svim ostalim područjima u biti smo na istome ili stagniramo. Apsolutno smo nezainteresirani i/ili nesposobni pozabaviti se bilo kakvim suvislim promjenama (aka. reformama) neovisno o tome koliko smo ih se naobećavali ili koliko se one od nas traže.
  • U 2022. godinu ulazimo bez poreznih promjena; naravno da tražimo nova rasterećenja, ali ako malo bolje pogledate i usporedimo to s našom neposrednom okolinom ili ostatkom EU, objektivno mi i ne stojimo toliko loše s poreznim teretom. Problem koji nas muči (a to je ovaj s kojim nikako da se razračunamo) je prvenstveno problem naše neefikasnosti tj. neproduktivnosti. Dakle, fokus moramo prebaciti na podizanje učinkovitosti a manje na to da za malo rada dobijemo više. Ideja bi bila kako unutar postojećeg okvira proizvesti više, prostora ima u nedogled.
  • U 2022. nas uz malo sreće očekuje ulazak u Schengenski režim – nije to neka velika pobjeda ali će veseliti da se kroz granični prijelaz provozamo bez zaustavljanja, to mi se čini kao neka simbolična granica koju treba srušiti da punim plućima počnemo vjerovati da smo dio Europske unije, a ne samo nekakvo slijepo crijevo koje su prikvačili jer manje boli dok smo unutra nego dok smo vani. Nešto slično je i s eurom, mi nikada nismo imali pravu i istinsku domaću valutu, sve što imalo vrijedi smo oduvijek kupovali ili u glavi čuvali u njemačkim markama ili eurima. Ekonomija nam je toliko ovisna i u toj mjeri indeksirana u odnosu na euro da je jednostavno blesavo opirati se. Puno ćemo uštedjeti prelaskom na euro i puno novih mogućnosti otvoriti (i da, biti će onih koji će loviti u mutnom i pokušati zaraditi ali ako budemo dovoljno pametni i to se može zaustaviti ili smanjiti na nekakvu prihvatljivu mjeru koja uz inflaciju koja ionako dolazi, sa ili bez eura, može to sve skupa lijepo popeglati).
  • Ipak, ima nekoliko područja s kojima smo tradicionalno slabi. Zdravstvo je posebni i osobito bolni problem, dugogodišnjim kadroviranjima pretvorio se u medicinsko krilo vladajuće partije i uglavnom služi za cementiranje postojećih odnosa bez ikakvog kvalitativnog pomaka. Promatrajući prihode našeg zdravstva, nije teško zaključiti kako su doprinosi nešto veći nego u ostatku Europe i vjerojatno balans moramo tražiti u racionalizaciji sustava (uklanjati viškove, osobito administrativne) kao i povećanju baze onih koji actually plaćaju doprinose (jer smo i tu na dnu Europe; broj pacijenata je fiksan i neće se mijenjati, ali broj onih koji plaćaju doprinos je premalen). Nema logike da imamo relativno skup ili među najskupljim sustavima u Europi, a istovremeno imamo loše rezultate tog istog sustava (pogledajte samo smrtnost od Covida, ne možemo/ne smijemo baš sve “viškove” podvesti pod glupost ljudi koji su se odlučili ne cijepiti).
  • Spominjanje zdravstva teško može proći bez stožera i pandemijskih mjera i kampanje (ne)cijepljenja. Nekonzistentnost odluka i mjera koje su same po sebi velikim dijelom bile nelogične i međusobno kontradiktorne, dodatno su urušene selektivnim pristupom gdje negdje vrijede a negdje ne vrijede, te naravno bez ikakvih imalo suvislih kontrolnih mehanizama da se te mjere doista i provode. O cijepljenju i broju ljudi kojima elementarno obrazovanje nije uspjelo pomoći objasniti koji je smisao cijepljenja bolje da i ne govorimo, baš kao i količini novonastalih digitalnih proroka koji najvijaju za jednu ili drugu stranu (od kojih su, barem meni, ovi iz “anti” tabora osobito glasni u svojoj gluposti i kratkovidnosti).
  • Ako ste pratili, jedan sam od osnivača Udruge obveznika obaveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova. Fascinantno mi je da četvrtinu naših mirovinskih davanja već dvadeset godina spremamo u OMF-ove dok objektivno imamo vrlo malo uvida u to kako oni posluju i s kojim rezultatima. Smatram da ima punoooo prostora da budu uspješniji, da budu transparentniji u svojem poslovanju, ali i da treba jasno identificirati i kazniti “disgresije” proteklih razdoblja kako bi spriječili da se isto ponovi. Tijekom 2021. godine napravili smo iznimno detaljnu analizu mirovinskog sustava (s time da je sve skupa jedna velika spojena posuda i nije moguće promatrati samo OMF-ove već je potrebno promatrati daleko veću sliku), o samoj analizi i nekim (mojim) zaključcima ću pisati uskoro, a samu analizu na svih svojih 140 stranica možete pronaći na stranicama udruge. Promjene u mirovinskom sustavu nas čekaju u 2022. godini i nadam se da će neki od naših zaključaka pronaći put do zakona, a sve kako bi jednoga dana mirovine bile veće (jer kako je sustav postavljen danas, to se neće dogoditi; neće propasti ali neće biti bolje).
  • Pravosuđe je također tradicionalna bolna točka naše države. Pravda koja je isporučena s puno godina zakašnjenja nije pravda. Korupcija se razmahala u razmjerima koje čak i zatvoreni Ivo Sanader promatra sa zanimanjem i iskrenim čuđenjem. Apsolutna nespremnost Vlade da se obračuna s korupcijom je također impresivna, kao što je to Mart Laar svojevremeno izgovorio Ivi Sanaderu u lice, potrebno je možda i Andreju Plenkoviću reći kako borba protiv korupcije počinje tako da i sam nisi korumpiran. Bavim se javnim nabavama i korupcijom sustava (skoro pa profesionalno) i uvjeren sam da bi čak i razmjerno jednostavnim odlukama mogli dramatično poboljšati sustav i smanjiti mito i korupciju vrlo brzo. Nažalost, ne vidim spremnost niti neku pripremu da bilo što učinimo po toj temi.
  • Obnova od potresa je posebna tema. Sve što imam reći o tome je da bi u bilo kojoj normalnoj državi Vlada odavno pala zbog totalnog i apsolutnog izostanka čak i najskromnijih mogućih rezultata u obnovi. Ludilo resornog ministra je duboko, ignorancija koju posjeduje nevjerojatnih razmjera, a debljina obraza i besramlja epskih proporcija. Fascinantno je gromoglasno ignoriranje države prema obnovi, ali i totalno pacificirani stanovnici čije se negodovanje jedva čuje; vrlo tužno.
  • Negdje putem smo izgubili i oporbu. To mi je totalni fenomen, ekipa se izgubila u vlastitom traženju i pokušaju utaživanja vlastitih i redom kratkoročnih interesa; i male i veće stranke rastaču se nevjerojatnom brzinom. Pokušajte promatrati saborske rasprave, svega je nekoliko ljudi u sabornici i kvaliteta diskusije je uglavnom na razini povremenih uvredljivih doskočica. Oporba nikako da shvati da su oni zaduženi da drže kvalitetu rasprave (od Sabora na niže), dok je na vlasti da odgovori na kritike i održava kvorum. Nažalost, od proteklih parlamentarnih izbora nismo do današnjeg dana čuli kvalitetnog iskoraka oporbe, niti u suvisloj kritici a još manje u kvalitetnom prijedlogu/protuprijedlogu. Konstruktivna i promišljena oporba bi dramatično povećala kvalitetu političkih odluka kroz pritisak na vladajuće. Ako mislite da sam neprijateljski orijentiran prema Vladi onda me morate pitati za mišljenje o opoziciji.
  • Zagreb je posebni problem, “gridlock” koji se dogodio traži mjesece ako ne i godine da se razriješi, nema tu prečaca (barem ne prevelikih). Kapacitet objektivno malene skupine ljudi koji su pobijedili zauzet je rješavanjem “Zagrebačke situacije” u kojoj imaju jako malo saveznika i veliki broj objektivnih i subjektivnih prepreka koje treba riješiti. Ne vidim da je dvadeset godina nereda moguće riješiti u kratkom roku, dapače, smatram da ćemo nered (osobito onaj koji je nastao u prostoru) rješavati i osjećati posljedice u sljedećih stotinu godina.
  • Treba spomenuti i famozni nacionalni plan oporavka i obnove (ili obnove i oporavka) gdje nam se obećavaju silne milijarde. Upravo taj “novčani” plijen je jako problematičan jer nas pohlepa za tim novcem paralizira u nasušnoj potrebi da se mijenjamo, dok korumpirani slojevi društva, gledaju načine kako se dokopati “besplatnih” novaca bez obzira na opće društvene posljedice. To prokletstvo da nikada ne bankrotiramo nas priječi da postanemo uspješno društvo jer nam nikada nije dovoljno loše da odlučimo da doista treba zasukati rukave, početi raditi i mijenjati navike.

Eto, to je otprilike sažetak situacije kako je ja danas vidim. Nisam od onih koji žele previše kopati po prošlosti jer u njoj ima malo dobroga i ništa bitno se neće promijeniti ako se njome bavimo, ali istovremeno mislim da moramo nešto naučiti i promijeniti način na koji funkcioniramo kako bi spriječili da iste greške (isti kriminal ako tako hoćete) ne ponavljamo u budućnosti. Ignorirajući mogućnost velike svjetske ekonomske krize (a samo jedno loše jutro nas dijeli od toga), budućnost nam je manje više skroz ružičasta (s elementima pojedinačnih tragikomedija) i moje žaljenje i pesimizam nije toliko usmjeren prema onome što jesmo (kao društvo) nego prema onome što bi po svim parametrima mogli biti.

Misao dana:
“Nell,” the Constable continued, indicating through his tone of voice that the lesson was concluding, “the difference between ignorant and educated people is that the latter know more facts. But that has nothing to do with whether they are stupid or intelligent. The difference between stupid and intelligent people—and this is true whether or not they are well-educated—is that intelligent people can handle subtlety. They are not baffled by ambiguous or even contradictory situations—in fact, they expect them and are apt to become suspicious when things seem overly straightforward.”

Leave a Reply

Your email address will not be published.