Tag: Zagreb

Velika je šteta što je preminuo Milan Bandić, kao i mnogo puta do sada njegova smrt će biti isprika da se ne suočimo s dvadeset godina samovolje, beskrajne improvizacije i gradnje koruptivno-nesposobne mreže ljudi koji su u ovih proteklih dvadeset godina raspolagali i uglavnom uludo potrošili stotine milijardi kuna od čega je malo ili ništa poboljšalo opću kvalitetu života u gradu.

S dvadesetogodišnjom ostavštinom Milana Bandića razračunavati ćemo se sljedećih stotinu godina u pokušaju da nadoknadimo zauvijek izgubljeno vrijeme. Bez pravosudnog epiloga i gubitka izbora, neće biti prilike za političke i druge lomove koji su nužni kao pretpostavke čišćenja mulja koji se nagomilao posljednjih dva desetljeća kao i razlaza s modelom upravljanja koji je ovdje izrasao. Samo da se pro-očisti destilirana glupost i rodjački talog trebati će proći doslovno generacije.

https://www.youtube.com/watch?v=-t5UTLkfoUs

I dok aktualni management grada vježba odgovore za USKOK, pokušajte napraviti inventuru što je napravljeno u gradu u tih često spominjanih šest mandata? Evo ja sam pokušao razmišljati i od prometa mi je ostao Domovinski most i Radnička, probijanje Branimirove, treća traka na Zagrebačkoj aveniji. Niti metra novih tramvajskih pruga, ali smo zato (uvijek iste) tramvaje kupili nekoliko puta, stotine kamera i sve veće prometne gužve. Nekontrolirano širenje parkirnih zona do mjere da je Zagreb postao jedno veliko parkiralište gdje je sve isto kao i ranije, samo što sada to morate platiti (nekad više, nekad manje ovisno o blizini izbora).

Sjetimo se šatora na trgu, sniježenja Cmroka i najniže skijaške utrke na svijetu, ljeta na Savi. Devastacije i zatiranja kulture u gradu, advent podobnih i plaćene nagrade. Zapitajte se što je napravljeno po pitanju školstva, zdravstva ili čak socijale?

Infrastruktura, što se desilo s vodovodom i njihovim milijardama, velebnim projektima Zagrepčanke, Gredelja ili hipodroma. Gradskih poduzeća i ureda čija je jedina funkcija uhljebljivanje podobnih. Što se dogodilo s Čistoćom, Jakuševcem i općenito gospodarenjem otpadom? Možete li nabrojati jedan jedini segment poslovanja grada za kojeg mirne duše možete reći da je napredovao posljednjih dvadesetak godina? Fontane, u tome smo dosta jaki – iako nemam ništa protiv ideje fontana, nekako si mislim da su fontane u formi u kojoj su nastale samo razmišljanje sada bivšeg gradonačelnika kako bi one morale izgledati. Eh, i naravno tu je gradnja i pregradnja, koja sama po sebi nije nužno loša i sasvim sigurno je dobrodošla jer se grad mora mijenjati i evoluirati, no gradnja bez plana i programa, gradnja koja pogoduje nekima i direktno šteti drugima, gradnja bez procedure i mimo zakona… Diskrecijsko trošenje javnog novca u sve samo ne u grad za koji su ti novci prikupljeni (a za besmislenu gradnju vlastitog imagea i uzvraćanja usluga koje nikada nisu trebale biti napravljene).

Potrošili smo dvadeset godina a da nismo sagradili suvisle strukture upravljanja gradom, da smo ih raširili poput ameba (i pritom ne bitno povećali opću inteligenciju ili institucionalno znanje), nismo iskoristili prilike koje su stajale na raspolaganju i u konačnici stagnirali kao grad i u svojem relativnom bogatstvu u odnosu na ostatak zemlje propustili graditi i sagraditi bolju zemlju u kojoj svi skupa živimo.

Nego, idemo baciti pogled na ono što nas čeka, tko su pretendenti na hladnu fotelju bivšeg gradonačelnika i jesu li svjesni vrućine mandata koji ih očekuje?

Imamo cijeli niz pretendenata na gradonačelničku poziciju, prva je istrčala tamo još prošle godine Vesna Škare Ožbolt. Osim što je pokušaj njezine kampanje izronio u prvi plan nakon navodnog hakerskog napada (kada političare ulove u nebranom grožđu to uvijek ima tri faze: to nije istina, to mi podmeću, hakirali su me). Šteta što nije bilo kičme priznati što se dogodilo (prepisali smo), a prepisali smo jer svojih ideja nemamo (što je jedna opcija) ili, puno problematičnija opcija – bili smo lijeni i površni. Vesna je bila bitna osoba tamo u devedesetima, nešto je šurovala sa Sanaderom kasnije da bi potom u cijelosti nestala i sada izronila. Ne vidim da je ona osoba koja na bilo koji način okuplja bilo koga, a po analizi programa vidimo da on i nije osobito originalan (jer, čak ni u prepisivanju nisu bili osobito originalni). Tako da je slobodno možemo zaobići.

Program je navodno prepisan od Mosta, moje je mišljenje da treba promatrati osobe koji su pisali program Mosta 2017. godine, a koji su ujedno i među osnivačima Vesninog DC-a jer tu ima poveznica koji se meni čine daleko logičnijim od hakiranja stranica. Mostove boje brani Zvonimir Troskot (lik koji i fizionomijom liči na Petrova pa ćemo ga ubuduće zvati MiniMe), lik bez boje, okusa i mirisa, poslan od minijaturne stranke arhaičnih stavova i primitivnih politika (a objektivno nakupine individualaca ugroženih od velikih stranaka), stranke s poviješću kompromitiranog (iako možda ne i korumpiranog) političkog djelovanja i objektivno bez ijednog smislenog lokalnog postignuća, a cijelo vrijeme glumeći da ima ideje i karizmu da povede cijeli jedan (vele)grad. Ajde, petica za hrabrost.

Tu je i Davor Nađi, donedavno dogradonačelnik Svete Nedelje, koji se preselio nedavno koji kilometar istočnije i odjednom stanuje u Zagrebu pa je valjda pomislio da je Zagreb prva sljedeća logična stepenica. Komično mi je slušati kada kaže da ima iskustvo u upravljanju gradom (koji je, u usporedbi s Zagrebom veličine manje mjesne zajednice), no mora mu se priznati da je za razliku od svih ostalih krenuo i napravio kakvu-takvu analizu gradskih financija. Bilo bi puno bolje da se više razgovara o tome što ovom gradu treba i ovo je apsolutno analiza na tom tragu. Bilo bi super da je razrađena na puno duži rok a ne jedne godine (jer neke od predloženih efekata ne možete ponavljati unedogled), a trebalo bi se pozabaviti i općom strukturom prihoda i njihovom održivosti kroz vrijeme (jer je proračun neodrživ i kratkoročno a kamoli dugoročno, ovogodišnji zagrebački proračun je školski primjer izbornog proračuna). Imam samo problem s ovim lupanjem po prirezu, naime nisam siguran da je smanjenje prireza nešto što želimo (ili, da to drugačije formuliram, ono što želimo nije nužno i ono što trebamo). Prirez je porez na činjenicu da želite živjeti u gradu koji pruža infrastrukturu i usluge koje na drugim mjestima jednostavno nisu dostupne. To je primjerice javni prijevoz, škole i vrtići, zdravstvo, visoko obrazovanje, blizina ekonomskog centra države i slično. Ako smatrate da vam to nije potrebno, onda odete živjeti negdje gdje takvog tereta (ali ni beneficija tog tereta) nema, primjerice u Svetu Nedelju. Fokus je mlada stranka liberalnog tipa i pokušava zauzeti prostor onih koji su u međuvremenu nestali (HNS) ili onih koji su se tijekom godina kompromitirali (HSLS) i ovaj njihov politički “stunt” treba promatrati kao pozicioniranje za neke buduće izbore, no svejedno mislim da bi bilo dobro da imamo par solidnih (neo)liberala u skupštini da propituju pijane milijardere otkuda je novac došao i kako se troši.

Ne smijemo zaboraviti ni Domovinski pokret i kantautora Miroslava – ne dirajte mi parking – Škoru, čovjek je prvo krenuo na poziciju predsjednika države, potom se pokušao kandidirati za premijera da bi sada bio zadovoljan i s pozicijom gradonačelnika. Očigledno je da je njegova politička karijera praktički od prvog dana silazna (nije li to genijalno, da si na vrhuncu moći bio u času kada si bio nitko i ništa) te očekujem da će nastaviti taj stabilni trend uzastopnih gubitaka.

Iako su to sve bitni minorni akteri, ne treba zaboraviti ni Bandićevu stranku i pokušaj da se Jelena Pavičić-Vukičević kandidira za gradonačelnicu. Jelena je još jedna tajnica koja se popela na velike visine, i svojom pojavom uglavnom personificira gradsku kadrovsku politiku. Nju se gura u gradonačelničku utrku ne zato da pobijedi, nego zato da ovima ostalima u rapidno rušećoj piramidi zagrebačke moći da šansu za časni uzmak i svojom kampanjom proizvede kakvu-takvu diverziju i dobije koji mjesec-dva-tri valjda u pokušaju da ekipa u pozadini pouništava dokaza koliko može, dočeka zastare koje teku i pronađu mjesto za strateški uzmak.

I tu negdje dolazimo do stvarnih favorita ovih izbora.

Prvi je svakako HDZ-ov kandidat Filipović (osloviti ćemo ga samo prezimenom jer ne očekujemo da se u ovoj predstavi predugo zadrži ili ostvari neki hvale vrijedan rezultat), lik kojeg su izvukli s rezerve rezevne klupe, jedan od onih likova koje nitko nikada prije nije primjetio a koji je gurnut na ovu poziciju jer je toliko neprimjetan da će mu gubitak izbora actually dignuti rejting na dugu stazu. Dolazi iz ekonomske frakcije HDZ-a koja žari i pali na ekonomskom fakultetu, dakle iz iste enklave iz koje je potekao i (tć) – o kojem, opako sumnjičim, ćemo vrlo brzo čitati na veliko. HDZ ima povijest neslaganja s Zagrebom (vidi pod Tuđman ili 101), te objektivno nema što osobito tražiti ovdje, no kako je ostatak pozicije/opozicije takav kakav je, ispada da i HDZ ima nekakvu šansu. Budimo realni, Plenkoviću Zagreb uopće ne treba ako ništa drugo zato što će po položajnoj renti eventualni pobjednik u Zagrebu potražiti njegovu glavu prvom prilikom. Ipak, nema velikih razloga za brigu, Zagrebački HDZ je tradicionalno disfunkcionalan i općenito u rasulu još od igara prijestolja između Plenkovićeve stranačke biro-aristokracije i Brkićevog klana, dok su ovi aktualni lideri ovdje samo u prijelaznom periodu dok se dovoljno ne kompromitiraju, a Plenković pronađe neke novije Ressler pionir-klonove (ostali zagrebački likovi su više koncentrirani da u najnovijim previranjima sačuvaju svoje leno nego da se eksponiraju u novim neizvjesnim bitkama). Plenkovića zanima samo da rezultat HDZ-a na lokalnim izborima bude bolji nego što je to bio prošlih nekoliko puta, pa ako se zalomi da kandidat uđe u drugi krug super (to je otprilike i platforma na kojoj su pokušali snubiti Damira Vanđelića). Danas je situacija naravno nešto drugačija i anonimni Filipović je odjednom ušao u prvu ligu, no i dalje, treba opravdati/prevladati dvanaest godina tihe ili glasne koalicije s Bandićem i neumornog dizanja ručica za takvo upravljanje gradom kao i žetončiće i neprincipijelnu koaliciju koja je Plenkoviću osigurala preživaljavanje. Kao dodatni komični moment (što bi ameri rekli insult to injury), vidim da se Filipović zalaže za transparentnost a protiv korupcije, što je, mislim da se svi možemo složiti, posebno smiješno kada dolazi od HDZ-ovca. Činjenica jest da je Bandić svojim odlaskom najveću uslugu napravio upravo HDZ-u, jer se sada HDZ uopće ne mora previše baviti nasljeđem svoje isprepletenosti s Bandićem tako da je Filipović, niti svojom krivnjom a još manje zaslugom odjednom postao favorit za drugi krug.

Drugi favorit je Joško Klisović, SDP-ov kandidat koji je, mogli bi reći sada već tradicionalno, postao tako što je čak i stranci koja ga je predlagala postalo totalno očito da prvi kandidat nije ujedno i onaj kojeg je moguće izabrati na slobodnim izborima. Naše političke stranke, a SDP tu nekako prednjači, imaju problem da ne razumiju kako sposobnost penjanja kroz stranačku hijerarhiju nema korelaciju s kasnijim izbornim rezultatima. Obzirom da je trenutno nezaposlen (nakon 692 preferencijalna glasa u doduše trećoj izbornoj jedinici), Joško se prihvatio ovog posla i vidjeti ćemo da li je to samo privremeni angažman ili se može pretočiti u dužnosničku fotelju. Na papiru, osim zajedničke prošlosti s aktualnim predsjednikom u MVEP-u, ima i drugih postignuća i naizgled besprijekornu karijeru – uglavnom birokratskog tipa. Poput predsjednika, odlučio je svoju najveću manu iskoristiti kao slogan kampanje pa je tako postao “Mirni čovjek Zagreba” (štogod to značilo, pretpostavljam da je to kontrast u odnosu na prethodnika mu), a valjda u nekom trenutku zanosa odlučio je potpisivati sebe kao (JK) aludirajući vjerojatno na gore spomenutog (tć) kojem to sigurno godi jer je kopiranje vrsta komplimenta iako to s lokalnim izborima ili lokalnim folklorom nema ama baš nikakve veze.

Veliko je pitanje ima li SDP snage, motivacije (i autoriteta) da pogura Klisovića preko crte i da dobije ponovno gradonačelnika? U prilog mu svakako ide to što je lijeva polovica političkog spektra daleko manje fragmentirana od ove desne i u biti to je sve što mu je potrebno da preskoći gore spomenutog Filipovića i osigura barem drugi izborni krug (a tada je sve moguće, jer i ovi desni moraju nekome dati svoj glas). Ipak, poput HDZ-a, SDP-u koji gradonačelničku poziciju smatra svojim položajem (makar ga je oduvijek zauzimao Bandić) objektivno ipak bitnijim ciljem treba promatrati skupštinu, pa se nadam da će umjesto uobičajenog reda stranačkih penjača ovoga puta u skupštinu biti predloženi ljudi od ugleda i kapaciteta i Klisović je tu sasvim sigurno dobar početak.

I to nas dovodi do aktualnog favorita izbora Tomislava Tomaševića, koji je bio akter i jedan od motora razotkrivanja Bandićevog upravljanja gradom i više je nego očigledno kako je od svih kandidata on sasvim sigurno najbolje upoznat sa svim problemima grada na bilo kojoj razini koju možete smisliti. Indikativno je da je Bandićev “plan za zaustavljanje Tomaševića” poput štafetne palice sada preuzeo Filipović s identičnim izričajem. Kao što su to mnogi primjetili, pitanje je kako će se Tomašević snaći sada kada je Bandić kao njegova antiteza nestao s političkog horizonta, hoće li biti dezorijentiran i izgubljen poput Glasa Koncila nakon što se urušio socijalizam ili će pronaći novi fokus? Obzirom da se Tomašević odjednom našao svima na putu do gradonačelničke fotelje, čini mi se da će mu fokus pružiti svi ostali. Možemo! se posljednjih mjeseci fino profilirao i promatrajući njihove istupe u Saboru, čine mi se rijetko dobro pripremljenima s čestim pointiranjem i neka razina uspjeha se nazire, pitanje je samo da li je trenutna prednost dovoljno velika da se pretvori u pobjedu.

Jedna od mana koja se pokušava nametnuti Tomaševiću je njegovo neiskustvo, za primjetiti je da nijedan drugi kandidat nema “iskustva”, osim možda Vesne Škare Ožbolt koja je ionako na razini statističke pogreške ili Miroslava Škore (koji ima snažam momentum prema dnu), dok su mu protukandidati ili dijelovi politički sponzoriranih katedri s faksa ili su sudjelovali u vlasti na nekim B pozicijama, a svi skupa bez stvarnih ovlasti ili postignuća vrijednih spomena. Osim toga, Tomašavićev “prethodnik” je imao dvadeset godina iskustva pa vidimo gdje nas je to dovelo. Može biti da je neiskustvo glavna prednost u borbi protiv okoštalih kronističkih struktura? Vidjeti ćemo uskoro.

Iako je gradonačelnička pozicija “glavna nagrada”, ona sama po sebi vjerojatno (i na sreću) više nikada neće izgledati niti biti toliko velika kao ova koju je do sada grabio Bandić, ovlasti će sasvim sigurno biti okljaštrene, sustav upravljanja transparentniji i u konačnici odgovorniji. S druge strane, da bi gradonačelnik funkcionirao kako spada, u izazovnom periodu ispadanja kostura iz razno raznih ormara, biti će potrebna snažna i konstruktivna podrška gradske skupštine. A iako smo danas sigurni da dolazi do smjene u gradskom poglavarstvu, za skupštinu to nikako ne možemo biti sigurni.

Misao dana:
We’re more of the love, blood, and rhetoric school. Well, we can do you blood and love without the rhetoric, and we can do you blood and rhetoric without the love, and we can do you all three concurrent or consecutive. But we can’t give you love and rhetoric without the blood. Blood is compulsory. They’re all blood, you see.