Mala inventura

Već duže vremena mi je na pameti kako bi se morao malo intenzivnije baviti ovim blogom, no količina posla, razno raznih obveza a ponekad i nedostatak ideje onda i kada volje ima jednostavno su ga stavili u sjenu pa stoji tu i trpi zub vremena. Malo sam danas ažurirao tekst o blogeru, malo reorganizirao arhivu, izbacio van knjižnicu i podesio widgete u desnoj kolumni pa će to za neko vrijeme sada biti ok. Čisto da znate, neovisno o tome što na blogu vrlo rijetko pišem (evo, ovo je tek drugi tekst u prosincu ove godine), blog je ove godine posjetilo 106.000 ljudi, što i nije tako loše za svega pedesetak tekstova koliko sam ih u ovoj godini napisao. Nadam se, a pokušati ću se disciplinirati, da u slijedećem razdoblju pišem daleko više. Moja suradnja s Obzorom Večernjeg lista je prije nekoliko tjedana završila i moram još vidjeti u kojoj formi i gdje točno ću nastaviti pisati.

Prethodna 2010. godina je za mene bila iznimno neugodna, kao prvo tu je bila priča o mojim porezima koja je lansirana bila u iznimno neugodnom trenutku kada se zbog mnogih razloga s time nisam mogao boriti. Ta cijela priča me baš iznimno pogodila jer je u cijelosti fabricirana, a okolnosti što se točno desilo i kako ispričana je tek naknadno ali nakon što mi je pozicija u Uredu predsjednika promakla. Da odmah bude jasno ta pozicija je sa sobom nosila dobre i loše stvari, dobro je bilo to što se u kratkom trenutku otvorila prilika da se napravi neka konkretna promjena u strukturi državne uprave i napravi primjer za kojeg sam uvjeren da ga dugo nećemo gledati; a loše bi pak bilo to što ja (budimo realni) nisam baš timski igrač ili osoba koja osobito poštuje hijerarhiju, a Ured predsjednika je upravo to – sve je s razlogom podređeno isključivo instituciji predsjednika i to tako mora biti. Biti će još prilika, a u međuvremenu postoje i drugi načini da se pomogne (državi, društvu, vlasti i predsjedniku).

Druga neugodna stvar koja se desila nedugo zatim je bila priča o registru branitelja kada sam bio uhićen i nekih desetak dana redoviti gost u Policiji dok se pregledavala zaplijenjena oprema. Stresno je bilo biti uhićen jer ni danas ne vidim razloga zašto je to bilo potrebno, od čega je daleko najgore bilo čitati koje su potencijalne konsekvence (a konsekvenca je 10 godina zatvora što bi me valjda učinilo posljednjim političkim disidentom u Europi), no daleko je stresnije živjeti s policijskom zaštitom ili znajući da si pod konstantnim praćenjem i prisluškivanjem. Posljedica toga je bilo otkazivanje nekih suradnji što me efektivno učinilo nezaposlenim i bez prihoda cijele 2010. godine ne zato što posla nije bilo nego zato što sam jednostavno neko vrijeme bio toksični materijal. Jedan moj prijatelj kaže da se najviše uči kada gubiš, i ako je postojala godina u kojoj sam puno naučio to je svakako bila 2010.

Ironično, u veljači sam naučio kako mediji mogu biti površni i nemilosrdni (što sam morao znati i prije toga jer se dobrim dijelom njima bavim profesionalno), a da bi svega dva mjeseca kasnije mogao upravo medijima i medijskom pritisku zahvaliti što je moje uhićenje trajalo tek pola dana (iako su neugodnosti koje su slijedile trajale mjesecima).

U desetak dana ispitivanja u Heinzlovoj odlučio sam i pokrenuo Vjetrenjaču koja je u proteklih godinu i pol odradila nekoliko zanimljivih akcija od kojih je posljednja ona o registru javne nabave. Poanta svih aktivnosti u kojima sudjelujem je stvaranje boljeg društva. Naravno da to zvuči apstraktno i u biti idealistički, no jednako tako riječ je o dugotrajnom procesu. Moramo se suočiti s problemima koje imamo (na svim razinama) neovisno o tome koliko to bolno bilo. Problemi koje sam pomogao” prokazati” nisu nužno riješeni ali smatram da su barem definirani i da je sada samo pitanje odluke da se oni i razriješe. Druga razina koju mislim da je sada svima jasna je kako je vrlo malo potrebno da se napravi mjerljiva razlika, odnosno kako vrlo mala skupina fokusiranih ljudi mogu pridonjeti promjeni. Ideje nisu iscrpljene i bitka s Vjetrenjačama u biti tek započinje.

Ova godina je daleko bolja, iako i dalje daleko od idealne. Imao sam prilike iznimno puno putovati, nemam nabrajati destinacije ali recimo samo da foursqare kaže da sam bio na više od dvadeset različitih aerodroma (i imao nekih stotinjak letova na nekoliko kontinenata po nekoliko puta), a i kilometri u automobilu su se poprilično impresivno nakupili. Upoznao sam neke sjajne ljude a koji su na moje totalno iznenađenje znali tko sam, a imao sam i nekoliko iznimno popraćenih predavanja koja su direktno rezultirali novim poslovnim angažmanima. Mislim da ću u slijedećem razdoblju sve više vremena boraviti izvan granica jer je tamo daleko jednostavnije raditi; preko granice ne moraš objašnjavati “tko si” i “čiji si”, ljude puno više zanima što si u stanju napraviti i kakve ideje imaš nego da preispituju plemensku pripadnost ili motive. Putovanja su naporna, zbog nedostatka vremena često putujem u zadnji čas i zadržavam se donji minimum vremena, no putovanja mi daju ideje i pune baterije.

Ove godine sam imao i priliku raditi za Ladonju koja je pokušala ući u Hrvatski sabor. Ladonja nažalost nije ušla u Sabor ali je prošla izborni prag, što je inače prvi puta u posljednjih dvadeset godina da je totalno nova politička opcija uopće prošla izborni prag. Ovaj rezultat je iznimno frustrirajući jer smo s jedne strane pobijedili (prešli prag), a s druge strane izgubili (za 189 glasova) na najspektakulariji mogući način. Ono što je također bilo zanimljivo u toj kampanji je razina otpora koja se pojavila. Ladonja djeluje na području Istre i Kvarnera i otpor političke strukture (prvenstveno IDS-a) je doista impresivan, premreženost i ovisnost politike i lokalnih medija je vjerojatno daleko najizraženiji upravo tamo i totalno je nerealno čitati neke od tekstova koji se tamo redovito objavljuju a autori još što je najbolje imaju i obraza potpisati se. Drugi vrlo izraženi element je otpor prema čelniku Ladonje Pliniu Cuccurinu koji kod pojedinih novinara, političara i IDS-ovih aktivista graniči (barem meni) s govorom mržnje, dok istovremeno deseci prijateljskih i ostalih savjeta i argumenata koje sam dobijao tijekom proteklih mjeseci neodoljivo podsjećaju na sve ono što se događalo 2009. godine kada sam radio kampanju za Josipa Kregara a percipirano protiv SDP-a. Pogledajte danas tko sjedi u saborskoj klupi SDP-a, a tko je van njega? Nekako mi se čini da će se isto dogoditi i u Istri. Nažalost propustili smo to napraviti ove godine no promjena u Istri je nužna i u svojoj biti neizbježna. Nevjerojatno je koliko s jedne strane kolektivno tražimo ljude koji će nas izvući iz problema i krize, a onda kada se oni i pojave i istaknu barem malo, tada ih svim silama želimo ne samo spustiti ponovno dolje nego ih još pritom moramo i malo iscipelariti (valjda da zapamte gdje im je mjesto).

Politika je dobrim dijelom lišena racionalnih odluka, političari su ljudi koji po svojoj definiciji moraju imati izraženi ego, a birači u političarima pokušavaju vidjeti sebe. No unatoč tome povremeno bi boljima i uspješnijima trebalo dati priliku.

Nakon osam godina jučer smo napokon dobili novu Vladu. O onoj prethodnoj SDPovoj od prije skoro pa dvanaest godina puno se toga ružno pisalo i nekako je kolektivna memorija odlučila da ih se proglasi lošima, no s moje pozicije to je vjerojatno najbolja vlada koju smo do sada imali. Proteklih osam godina, kako bi Balašević rekao “pijanstva i kiča” su bili vrlo naporni za promatrati ali i preživjeti a posljednje dvije su bile osobito mučne. Ne znam kako Vama ali meni je bilo strašno promatrati to javno vrijeđanje inteligencije građana sa skoro pa svake moguće govornice. Nadam se da ćemo imati daleko bolju Vladu, ne zato što je SDPova nego zato što nam bolja Vlada očajnički treba. Zoran Milanović je baš kao i gore spomenuti čelnik Ladonje lik kojeg ili volite ili mrzite ali rijetko koga ostavlja ravnodušnim. Ono što je sigurno je da se čini kako je u protekle četiri godine sazrio i njegov nastup posljednjih mjeseci to jasno pokazuje. Do jučer smo od njega imali šanse vidjeti samo pakiranje i celofan koji je poprilično dobar, ali sada kreće posao i kroz prve odluke će se vrlo brzo vidjeti što nas čeka.

Ako postoji karakteristika prethodnih vlada (a posljednje osobito), to je neodlučnost i apsolutna nesposobnost za bilo kakve pomake i odluke. Ova vlada može biti dobra ili loša, što je manje bitno, no ono što si ne smije dopustiti je da propusti donositi odluke (i zato su Čačić i Linić dobrodošli jer se oni ne boje zauzeti stav i donijeti odluku), a nadam se da će i barem neki od ministara koji su također ušli u Vladu raditi isto.

Slijedeća godina neće bit ugodna, a vjerojatno neće biti ni bolja od 2011. no u njoj barem imamo potencijal posložiti temelje da godine koje dolaze budu bolje.

Misao dana:
The world is full of people whose notion of a satisfactory future is, in fact, a return to the idealised past.

Daje se na znanje

Eto, ponovno ulazimo u izborno razdoblje. Kao što znate, jedan dio mog posla od kojeg živim su izborne kampanje, a obzirom da istovremeno radim i mnoge druge aktivnosti koje se također bave politikom moje je mišljenje da je nužno da javno napišem za koga radim i s kime surađujem, te uostalom gdje su moje političke preference. Mislim da je bitno da to imate na umu u času kada čitate neki od mojih tekstova ili tumačite neku od aktivnosti koje pripremam u slijedećim mjesecima. Puno energije ulažem u to da uskladim svoje aktivnosti i izbjegnem potencijalni sukob interesa, a za svaki slučaj ako mislite da on postoji mislim da je bitno da on bude jasno i transparentno iskazan.

Tekstove slične ovome sam napisao i pred parlamentarne izbore 2007. godine, lokalne izbore 2009. te predsjedničke izbore 2010, pa ponavljam taj dobar običaj i danas.

Ove godine na parlamentarnim izborima surađujem s Ladonjom. Ladonja je organizacija koja djeluje na području Istre i Kvarnera i koja pokušava promijeniti status quo koji postoji u tom prostoru. O Ladonji više možete pročitati na njihovoj web stranici a ako ima konkretnih pitanja rado ću odgovoriti zašto upravo oni.

Predizborno lokalno pregrupiranje

Zanimljivo mi je da se nitko u posljednjih nekoliko dana nije osvrnuo na početak prvih ozbiljnijih predizbornih aktivnosti a koje su se dogodile ovoga puta u Splitu. Prije dva-tri dana pukla je ljubav između HDZa i splitske Liste velog mista.

Podsjetimo, najnovija kriza treći je pokušaj poduzetnika da uzdrmaju gradsku vlast: prvi put su uspjeli srušiti gradonačelnika Zvonimira Puljića, nazvavši ga sporim i aludirajući da je nesposoban, a drugi put je sporno bilo davanje stadiona na Poljudu u tridesetogodišnji najam Hajduku. Osim toga, LVM je nekoliko puta prijetio “rezimiranjem učinjenog”, raznim “inventurama” i “podvlačenjem crte”. (slobodna)

LVM je već bio natjerao HDZ da promijeni Puljića za Kuretu prije godinu i pol dana, no čini se kako aktivnosti gradskog poglavarstva nisu pratile zacrtane programe i međusobne dogovore. LVM inače participira u splitskoj vlasti, ali nemaju nijednog člana poglavarstva i nekako mi se čini da je ta grupa poduzetnika u proteklom razdoblju na sebe uspješno uspjela privući bijes Splićana (nešto malo više o LVMu se pisalo ranije na pollitici).

Istovremeno, nešto slično, iako u totalno suprotnom smjeru se događa u Istri. Plinio Cuccurin (jedan od najvećih dioničara ADRISa), nakon svoje nezavisne liste Mon Perin u Balama osnovao je novu udrugu “Ladonja – savez za još bolju Istru” koji okuplja ostale nezavisne liste na području Istre a sve kako bi Ladonja iznjedrila župana u slijedećem razdoblju. Trenutno se unutar Ladonje događaju predizbori (nešto slično američkim primaries) a koje su podigle (barem na razini Istre) sasvim solidnu prašinu i čini se da vladajući polako zbijaju redove.

Već je sasvim izvjesno da će se na predstojećim lokalnim izborima u svibnju sljedeće godine prava bitka za mjesto istarskog župana voditi između aktualnog IDS-ovog župana Ivana Jakovčića i predsjednika Ladonje Plinija Cuccurina. Kandidata će još imati i istarski HDZ, dok se od ostalih stranaka u Istri očekuje podrška pojedinom kandidatu te su se zahuktali predizborni razgovori. Kako saznajemo, u posljednje je vrijeme osobito aktivan Jakovčić, inzistirajući u zagrebačkim središnjicama stranaka, prvenstveno HNS-a i HSLS-a, da ‘pritisnu’ svoje županijske ogranke kako bi na lokalnoj razini stvorili koaliciju s IDS-om, kojem je SDP već ‘prisegao na vjernost’. (barkun)

Ako je vjerovati ovom izvješću s lokalnog istarskog portala, čini se kako je IDS došao do zaključka kako sam više ne može pobijediti u županiji te kako je zbijanje redova nužno. Zanimljivo je da i SDP koji je u stvari “dobio” parlamentarne izbore u Istri voljan koalirati s IDSom.

Jedan dio naših članova, posebice onih uhljebljenih, objeručke je za prihvaćanje takve ponude. Najglasniji su bili sadašnji predsjednik Skupštine županije Anton Peruško, predsjednik istarskog SDP-a Dino Kozlevac i sadašnji predsjednik pulskog gradskog vijeća Denis Martinčić, kaže nam naš izvor.

Svima je sve jasno, kaže on, – IDS, čitaj Jakovčić, i vladajuća nomenkaltura svjesna svih loših poteza i mnogočega obećanog a neizvršenog nudi svima kojima može sve samo da ostanu u vlasti. I nama, i HSLS-u i HNS-u, sve kako bi dosadašnji župan pobijedio Cuccurina i njegovu Ladonju koja po svim anketama raste.(barkun)

Prije petnaestak dana Krešo je pisao o lokalnim izborima i mogućim strategijama koje bi vodile do pobjede, a na predavanju na HUOJ konferenciji u Opatiji, Marijana Grbeša govorila je o političkim poduzetnicima i utjecaju koje će oni nesumnjivo donijeti na lokalnim izborima u svibnju.

Bilo kako bilo, čini se kako je predizborna kampanja počela, te kako politički akteri (bili oni političari ili poduzetnici) polako ali sigurno zauzimaju svoje startne pozicije za nadolazeću borbu za lokalne izbore.

Imamo li ovdje čitatelja iz Splita i Istre i kako oni gledaju na ove događaje?

Misao dana:
I like the noise of democracy.