Stanje nacije, na dan 31. 12. 2018.

Već neko duže vrijeme se ne bavim politikom, barem ne hiper-aktivno kao ranije, isključio sam i ne gledam više domaće TV i radio stanice i sve moje informacije prikupljam ili putem portala ili u razgovoru s ljudima. Razgovaram s mnogima, uključivo i političarima, u biti svima onima koji su zainteresirani ili imaju potrebu popričati sa mnom. Moj fokus je skroz na drugim stvarima i uglavnom i sve više se seli izvan granica ove male lijepe naše i mislim da će to tako i ostati, puno je lakše i u biti uspješnije funkcionirati izvan granica gdje te ne pitaju previše tko si i što si ili čiji si nego ih samo i jedino zanima možeš li nešto izvesti ili ne. Svejedno, ne mogu a ne primjetiti neke stvari pa čisto da podijelim nekoliko razmišljanja o tome gdje se nalazimo i kuda idemo.

Potrebu da napišem ovaj tekst sam dobio prije nekoliko mjeseci promatrajući saborsku raspravu. Često sam u uredu do kasno i ponekad znam na drugom monitoru pustiti live stream saborskih rasprava, zanima me što ti ljudi govore i koliko argumentirano ili manje argumentirano diskutiraju. Za neke od zakonskih prijedloga sam imao konkretne interese pa me i to osobito zanimalo, a za neke me čisto fasciniralo kojom lakoćom pojedinačni interesi prolaze kroz saborsku proceduru i postaju zakoni dizajnirani da pogoduju nekima. Fascinira me i lakoća kojom se ignoriraju elementarne činjenice kao i odlučnost u donošenju štetnih odluka koja će sve prije ili kasnije doći na naplatu poreznim obveznicima.

Prazna sabornica

Ipak, prva stvar koju treba reći za saborske rasprave, a preporučam da povremeno kliknete na gornji link i provjerite sami, je da u saborskoj dvorani praktički cijelo vrijeme nema ama baš nikoga. Ima jedan od potpredsjednika jer netko mora voditi raspravu, onaj tajnik koji po izrazu lica često dijeli viceve s Reinerom (non stop mu je nešto smiješno), te imamo nekoliko ljudi u dvorani. Doslovce nekoliko, samo u trenucima glasanja se barem privremeno dobije neki dojam reda i prisutnosti pa dvorana izgleda imalo popunjeno.

Po mom mišljenju, temeljni razlog zašto je to tako i zašto je ovaj saziv sabora vjerojatno najgori ikada je u tome što se oporba u cijelosti dezintegrirala. Svi znamo za krizu identiteta SDP-a i tu su prolivene bačve tinte da se to objasni, ja bih samo dodao da ako je Bernardić preživio sve pokušaje smjene koji su mu bili pripremljeni, tada je on očito najsposobniji SDP-ovac i zasluženo je na toj poziciji. Što to govori o svima drugima je sasvim drugi par rukava. Saborski zastupnici SDP-a su po mojem mišljenju u cijelosti odvojeni od samog SDP-a, ako promatrate teme i zakone o kojima se razgovaralo vidjeti ćete da na mnoge eksplicitno socijaldemokratske teme nije uopće bilo diskutanata iz SDP-a ili je to bilo izolirano na par samostalnih i uglavnom osobnih mišljenja. Koordinacije nema, potencijal oporbe da konstruktivno dekonstruira poziciju odavno ne stanuje u saboru. Ukratko, oporbe u saboru uopće nema a prije nego me netko upozori da je tu Živi zid i Glas, samo bih skrenuo pozornost na to da Živi zid nema ama baš nikakvu ambiciju biti vođa oporbe, oni to ni na koji način ne pokazuju, njima je naravno bitno da budu po anketama vodeća oporbena stranka, no oni ni na koji način ne vide potrebu da surađuju s bilo kime. Oni imaju svoju misiju i na njoj inzistiraju. Predlažem vam također da bacite pogled i na koji od njihovih prijedloga zakona ili amandmane na zakone koje šalju u proceduru. Na stranu što je puno toga jednostavno suludo, destruktivno i u krajnjoj liniji politički i ekonomski naivno, no ti dokumenti su suvislo napisani i svojom kvalitetom niti malo ne odudaraju od prijedloga bilo kojeg drugog saborskog kluba. Živi zid iza sebe ima neke ljude koje još nismo vidjeli a koji vrlo dobro znaju što rade. Također, ako promatrate diskusije koje vodi ta ekipa i pokušate apstrahirati egzibicionizam čija je jedina funkcija prikupljanje TV sekundi, morate doći do zaključka kako su njihovi saborski zastupnici solidno brifirani o stanju države, sustavu i temama koje argumentiraju. To i dalje ne znači da su u pravu ili da je njihov stav ispravan, ali je po mojem sudu kvaliteta njihovih izlaganja neočekivana. Ti ljudi su ili prirodno nadareni ili su solidno brifirani, ili su ovi ostali toliko loši da se Živi zid ističe (odaberite kombinaciju koja vam odgovara, ja pojma nemam koji je odgovor točan premda me neki mogući odgovori plaše).

Tu je naravno i Glas i amsterdamska koalicija, kao i onih nekoliko polufašističkih desničara koji su sada valjda oporba. Makar u tom ostatku oporbe ima nekolicina kvalitetnih ljudi ili ljudi koji bi mogli biti kvalitetni u pravim okolnostima, bez sustava koji ih podržava i gura to sve skupa izgleda kao izleti pojedinaca koji pokušavaju držati glavu iznad vode i zadržati kakvu takvu vidljivost koja bi im dala pristojnu šansu na sljedećim izborima.

I posljednje, tu je pitanje Mosta koji se po mom mišljenju skroz dezintegrirao makar nam je ostavio nekoliko (ok, barem dvojcu Grmoju i Bulja, možda i više njih, nije da su mi nešto jako zanimljivi) solidnih zastupnika, te naravno Milan Bandić.

Milan Bandić i njegova klika je posebna priča i njegova taktika je prilično zanimljiva, on naime nije uspio osigurati imalo solidan rezultat na izborima pa svoje zastupnike sakuplja političkom trgovinom nakon izbora. Bandić (kao i mnogi drugi) ne razumiju da ljudi razmišljaju u okvirima, jednom kada su te smjestili u okvir gradonačelnika vrlo je teško iz tog okvira pobjeći i postati nacionalna ikona. Svrha tog pokemon manevra je stvaranje dojma snage, no u stvarnosti riječ je o lovačkim trofejima, prepariranim glavama koje stoje na zidu i daju dojam neke davne veličine, no u času kada izbori budu ponovno raspisali, nijedna od tih glava više neće trčati za Milana (pokušati će, ali bez nekog velikog efekta). Bandićeva politička trgovina je stoga strogo psihološke prirode, poput pauna koji širi rep ne bi li privukao partnere ali sadržaja pa i potencijala tu ima vrlo malo. Razmislite malo o tome, kakva je to politička opcija koja svoju snagu bazira na prebjezima? Koji je smisao toga, što odgovorni predsjednik stranke može misliti o ljudima koji su mu prišli nakon izbora? Kakvu lojalnost može tražiti ili očekivati? Tko bi, imalo moralan, pristao da mu se nakon izbora priključi 4x više zastupnika nego što je imao na dan izbora, što to govori o njemu? On se trudi biti rješenje i osoba kojoj se može doći po pomoć (i zahvaljujući drugoj najvećoj blagajni u državi mogućnosti su mu doista velike), no njegov ultimativni cilj je nešto drugo. On smatra, to se vidi već mjesecima a sada se počelo i pisati o tome, kako je moguće da se on pojavi u istoj ulozi u kojoj je bila Kitarović na prethodnim izborima. On očekuje da kao što je SDP suzdržano podržavao Josipovića tada, da će HDZ na isti način podržavati Kitarović ovoga puta, te će se otvoriti prostor da on, kao univerzalna politička veličina koja je u stanju u istoj rečenici naizgled logično pomiriti i krajnje lijevo i krajnje desno, postane predsjednik. No ne zanima njega čak niti ta pozicija toliko, koliko imunitet Pantovčaka i poluga moći koja bi mu, navodno, trebala osigurati mirni i DORH/USKOK free odlazak u starost. U našoj politici ima puno nesposobnih i korumpiranih političara, ali je rijetko tko toliko unazadio grad i državu kao Milan Bandić i on će zbog toga biti trajno upisan u naše povijesne knjige kao osoba od koje smo se oporavljali desetljećima.

Watchmen

Sažeto, oporba više ne postoji, koalicija služi samo zato da digne ručice petkom na glasanju, a par motiviranih pojedinaca uglavnom služe zato da bi zadržali privid demokracije i pokušali sebi osigurati još jedan mandat. Situacija naizgled izgleda sjajno za Plenkovića, zar ne? Nisam baš siguran. Kako HDZ više nema ali niti elementarni fokus na oporbu, jer za tako nešto nema nikakve potrebe, HDZ-ovci svoju energiju troše na unutarnje sukobe, raslojavanje i diferenciranje i pozicioniranje za sljedeći krug preslagivanja karata. Karamarko je u minimalnom roku uspio zaokrenuti HDZ oštro udesno i oko sebe okupio ekipu koja još uvijek žari i pali strankom. Plenković, kao umiveno pro-europsko školovano lice je tu u startu bilo zamišljeno više kao kulisa koja bi odala dojam uljuđene stranke, no ispod površine i dalje vrije i sukobi koji povremeno samo u fragmentima isplivaju na površinu svjedoče o tome. Razno razni Radeljići, Brkići ali i ljudi iz bližeg Plenkovićevog kruga sasvim sigurno mu rade o glavi non-stop. Cijela njegova vlada je vlada kompromisa. Plenković je živ samo zato što je na vrhu, no čim dođe vrijeme izbora show program slijedi. Tu je i velika Plenkovićeva dilema, ima li smisla u ovome času, kada je HDZ percipirano najjači napraviti izbore i riskirati da nakon izbora nema s kime organizirati pobjedničku koaliciju (slično kao što se desilo Janši u Sloveniji), jer očito je da njegovi koalicijski partneri uglavnom ne prolaze izborni prag (usput, jeste li ikada doista izbrojali koliko stranaka i pojedinaca čini koaliciju? odgovor bi vas mogao iznenaditi). I to nas dovodi do pitanja anketa.

Ankete su veliki i nikada razriješeni misterij domaćeg političkog života. Objektivno, imamo samo dvije ankete koje ima smisla pratiti, one od IPSOS Pulsa i Promocije plus. Povremeno na uvide dobijamo i fragmente drugih istraživanja agencija koje služe uglavnom samo zato da bi proizvele rezultat koji odgovara naručitelju ili vidimo spinove aktualnih anketa i to od ljudi koji nisu u stanju pročitati excel tablicu kako spada. U ovoj posljednjoj, SDP-ovci su se jako naljutili što su ispali treća politička “snaga” u zemlji (i to za mizernih 0,1%), dok HDZ-ovci slavodobitno šute sa svojih skoro 30% percipirane podrške. Namjerno sam napisao percipirane jer u nedostatku političke borbe rezultati jednih izgledaju bitno bolje od drugih i to vam može dati lažni osjećaj sigurnosti ili panike (ovisno u kojoj se ulozi ili razini svijesti nalazite). Da sada ne ulazimo u to što je točno a što nije, promatrajte samo trendove, u kojem se smjeru koja politička opcija kreće i to će biti dovoljno, makar njihovi relativni odnosi zabilježeni anketama neće nužno pokazati ili čak predvidjeti izborni rezultat. Ako tako promatrate situaciju, jasno je da je HDZ stabilan sa svojim postotkom glasova (na što se uvijek treba sjetiti Miroslava Kutle i njegove antologijske i totalno točne izjave “Kada stojim – padam”), SDP koji ide nizbrdo i Živi zid koji ide uzbrdo. Ovi ostali poput pacijenata u intenzivnoj, uglavnom se drže na ili oko izbornog praga što za neke može značiti stabilni rezultat (npr. IDS koji svoju podršku bazira na uskom teritoriju koncentriranom jednoj izbornoj jedinici) ili neki drugi koji svojih 3-4% imaju raspršene po cijeloj državi, kako bi rekla Josipa Lisac: “Tako blizu a ipak daleko”.

Ako zaronite malo detaljnije u demografije birača koji odabiru jedne ili druge političke opcije morate se zapitati kako će sljedeći izbori izgledati? Ako se možemo složiti da je domovinu napustilo 200+ tisuća radno sposobnih ljudi, pitanje je da li su to bili politički aktivni građani koji su izlazili na izbore i ako jesu, kojim političkim opcijama su pripadali? Jesu li oni više HDZ ili SDP orijentacije, ili su bili politički ambivalentni. Razne dobne skupine na različite načine se identificiraju s političkim opcijama i može biti da nam jedan iznimno bitan segment društva odjednom nedostaje a da uopće nemamo predodžbu o tome kako će se nedostatak 200k glasova manifestirati na budući saziv sabora. Neka istraživanja ali i zdrav razum kao i iskustvo drugih zemalja koji su imale doticaj s populističkim strankama i pokretima kažu kako možemo očekivati da će socijaldemokrati u svim svojim agregatnim stanjima biti bitno manji, dok će stranke poput Živog zida značajno narasti (i kada kažem značajno, onda doista mislim značajno).

Slična situacija vrijedi i za wannabe političke kandidate koji se javljaju i pokušavaju pozicionirati za sljedeće izbore, kao i one koji nemaju percipiranog protivnika. Prvi primjer je svakako predsjednica koja svojom pro-desničarskom politikama i izletima na same granice društveno i civilizacijsko prihvatljivog u kombinaciji s notornim neistinama o jogurtu i kruhu koketira s vrijednostima koje su u drugim zemljama otvoreno kažnjive. Ona kaže da samo traži svoj prostor slobode, no to je ili proračunata pozicija ili apsolutno nerazumijevanje što povijesti a što trenutnih okolnosti. Kada u kalkulaciju ubacimo i kriminalni skup ljudi koji su joj financirali rođendane, sponzorirali TV emisije ili pokušavali organizirati male državne udare tada slika ni na koji način nije blistava. Njezinih 50-ak postotaka podrške treba samo staviti u kontekst toga da predsjednica za razliku od premijera nema oporbu, nema protutežu koja je na drugoj strani vage nego se nalazi sama na toj poziciji. Tako da kada krene u kampanju za drugi mandat (nema sumnje da će u to ići), njezina kampanja će biti neusporedivo teža nego što je bila (ima tu u biti zanimljivih paralela između Trumpa i njegove kampanje i Kolinde i njezine, naravno naši zapleti su puno bezopasniji a pravda daleko sporija, ali se vidi sličnost karaktera i moralna labilnost).

Drugi tip fenomena su wannabe političari, oni koji se tek pokušavaju probiti. Solidni primjer je Dalija Orešković koja je svoje ime izgradila na profesionalnosti činjenice da presuđuje što jest a što nije sukob interesa političara (o čemu bi se dalo diskutirati koliko je to dobro, loše ili površno radila), da bi potom sretno i veselo uskočila u kaljužu protiv koje se borila. Kada takvo ime ubacite u neke ankete onda ljudi s nestrpljenjem iščekuju njezino uključenje u političke tokove, jednostavno zato jer želimo nova lica i želimo prodrmati učmali i okoštali sustav, u takvim okolnostima percipirana podrška u biti odražava iščekivanje i potencijal ali kada takva osoba ili grupacija uđe u politički ring, tada je počnemo promatrati kao i svakog drugog političara i balon iščekivanja odjednom naglo splasne. Nadam se da ekipa razumije da brojevi koji su sada iskazani ne znače ništa ili vrlo malo; trenutak u vremenu i naznaka budućnosti koja će se možda dogoditi. Osim toga, naša domaća politika je prepuna veličina koji smatraju da moraju biti prvi, nama će krenuti tek i samo onda kada dođemo do generacije političara koji razumiju da moraju raditi zajedno i gdje su pojedinačne ambicije nebitne u odnosu na dobrobit zajednice. Kompromis je nešto što nam očajnički nedostaje u svim pitanjima, a osobito kadrovskim i onima “tko će voziti”. Putnike ionako jednom u četiri godine pitamo uživaju li u vožnji te im bez jasnog pokrića obećamo bolje uvjete u razdoblju koje dolazi. Osim toga, pokušajte svakog političara slušati u njemu nekontroliranim uvjetima duže od petnaest minuta, jamčim da 98% njih nakon pete minute zvuče kao pokvarena ploča, imamo sliku, imamo ton ali sadržaja niti u tragovima.

I da se u konačnici vratim na Andreja Plenkovića i karikaturu od Vlade kojom upravlja. Iskreno sam fasciniran tom plejadom likova koji su pronađeni da se nađu u toj Vladi kao i činjenici da ima dovoljno ruku da ih smatraju sposobnima da to čine. Jedan od elementarnih principa upravljanja kaže da A ljudi biraju za suradnike bolje od sebe, B ljudi biraju C ljude kako bi ih mogli kontrolirati (teorija nije razvijena da kaže što se događa kada upravljaju C likovi). Neki od tih ljudi, osim što su osvjedočeno nazadni su i otvoreno iritantni poput Kujundžića, količina ludosti, nedostatka samokritike, skromnosti i kolosalni izostanak empatije koje je taj čovjek u stanju izgovoriti upakirano u neki fini novogovor je apsolutno vrijedan kliničkog istraživanja.

No za razliku od slatkorječivog Kujundžića imamo i otvoreno nesuvisle ministre poput Krstičevića, ako ga pokušate slušati morate pomisliti kako mu hrvatski nije materinji jezik, no onda poslušate engleski za kojeg je jako očito da nije ni taj. Dotični je očito majstor samopromocije i očito ima u vojnim strukturama ekipe koja pije iste tablete kao i on, no povijest nas je naučila da postoje razlozi zašto vojnici ne smiju upravljati vojskom. Tu je naravno i ministrica “tako je to u obitelji” Murganić koja je 2018. godinu prošla bez značajnijih skandala (koji su zasada otkriveni) i čini se da je naučila da je najpametnija kad šuti. Imamo i “folk” ministricu Žalac koja je zadužena za regionalni razvoj makar je pomalo nejasno razumije li ona što to točno znači razvoj (njezine kosture iz ormara ćemo tek otkrivati). Svakako treba spomenuti i Gorana Marića, samo listanje njegove knjige bi trebalo biti dovoljno za diskvalifikaciju za bilo koje radno mjesto, no naša vlada je inkluzivna i prihvaćamo i one koji misle drugačije (ili uopće). Tomislav Ćorić će u anale ući kao osoba koja je o trošku hrvatskih poreznih obveznika progurala LNG terminal (jer je to tako najlakše, njih se ionako ništa ne pita, u petak se odglasa u saboru i neka onaj drugi Marić nađe “sredstva”), ekonomska ali i politička dimenzija priče je ionako prekomplicirana da bi je i pokušao shvatiti, kao i načini kako to riješiti. Lovro Kuščević je isto jedan zanimljivi lik, to je jedan od onih kvazi političara koje je moguće nagovoriti da stane ispred mikrofona i kaže bilo što, kako nema neku veliku dubinu da bi razumio o čemu priča on misli da je sve ok jer se novinari smješkaju. Tu je Darko Horvat kojem su uvalili pogibeljni zadatak da riješi Petrokemiju (check, opet malo o trošku poreznih obveznika ali što je koja milijarda gore-dolje), a sada i brodogradilišta (eh, tu nikako da im kaže nedvosmisleno da je igra vola oko stola gotova), premda mislim da ovo nije posljednji puta da pričamo o brodogradilištima. Tomo Medved je također prošao 2018. manje više u tišini svoje kancelarije, shvatio je valjda da mu je bolje biti tiho i među pajdašima gurati zakone i propise koji kreiraju nove SUBNOR-ovce i invalide. Imamo i Pejčinović Burić čija je funkcija da bude na daljinskom od Plenkovića i tu funkciju izvršava sjajno. Kad smo već kod vanjske politike, da li je itko primjetio kako na vlasti imamo sve vanjsko-poslovnjake (Plenković, Kitarović, Jandroković) a vanjska politika nam nikada lošije nije išla? Bilo bi fer spomenuti i Blaženku Divjak koja pokušava odglumiti konstruktivnog člana koalicije i moralnu vertikalu sustava obrazovanja (u čemu nisam siguran da uspijeva kraj svih tih nazadnih snaga kojima je okružena). Tu je svakako i Marko Pavić koji je progurao mirovinsku reformu koja uopće nije reforma nego produžavanje agonije i prebacivanje kraha na neke druge ljude koji će doći iza njega nakon što smo uz malo sreće svi na njega zaboravili. I zadnji je svakako Zdravko Marić, koji opterećen svojom prošlošću, pokušava napraviti ono što se napraviti može. Smatram da je (znao,) mogao i morao više, ali obzirom da striktno gledano nije političar vjerujem da radi sve što može unutar okvira koji mu je dan što ga čini vjerojatno najboljim ministrom kojeg smo imali u dugo vremena.

Ulazimo u zanimljivu godinu, godinu Brexita, EU parlamentarnih izbora, skoro pa izvjesne svjetske recesije, preslagivanja za predsjedničke izbore, godinu koja prethodi našem predsjedavanju EU-om i parlamentarnim izborima; biti će svakako zanimljivo i da nismo sudionici ove priče, makar i na margini, bilo bi smiješno. Ovako će biti samo tragično. Sretna nam svima nova 2019!

Misao dana:
Government cares about only one thing. Paperwork. They will forgive almost anything else – cost overruns, gross incompetence, criminal indictments – as long as the paperwork’s filled out properly. And in on time.

Leave a comment

Your email address will not be published.