Categories
Politika

Stanje nacije, na dan 31. 12. 2018.

Već neko duže vrijeme se ne bavim politikom, barem ne hiper-aktivno kao ranije, isključio sam i ne gledam više domaće TV i radio stanice i sve moje informacije prikupljam ili putem portala ili u razgovoru s ljudima. Razgovaram s mnogima, uključivo i političarima, u biti svima onima koji su zainteresirani ili imaju potrebu popričati sa mnom. Moj fokus je skroz na drugim stvarima i uglavnom i sve više se seli izvan granica ove male lijepe naše i mislim da će to tako i ostati, puno je lakše i u biti uspješnije funkcionirati izvan granica gdje te ne pitaju previše tko si i što si ili čiji si nego ih samo i jedino zanima možeš li nešto izvesti ili ne. Svejedno, ne mogu a ne primjetiti neke stvari pa čisto da podijelim nekoliko razmišljanja o tome gdje se nalazimo i kuda idemo.

Potrebu da napišem ovaj tekst sam dobio prije nekoliko mjeseci promatrajući saborsku raspravu. Često sam u uredu do kasno i ponekad znam na drugom monitoru pustiti live stream saborskih rasprava, zanima me što ti ljudi govore i koliko argumentirano ili manje argumentirano diskutiraju. Za neke od zakonskih prijedloga sam imao konkretne interese pa me i to osobito zanimalo, a za neke me čisto fasciniralo kojom lakoćom pojedinačni interesi prolaze kroz saborsku proceduru i postaju zakoni dizajnirani da pogoduju nekima. Fascinira me i lakoća kojom se ignoriraju elementarne činjenice kao i odlučnost u donošenju štetnih odluka koja će sve prije ili kasnije doći na naplatu poreznim obveznicima.

Prazna sabornica

Ipak, prva stvar koju treba reći za saborske rasprave, a preporučam da povremeno kliknete na gornji link i provjerite sami, je da u saborskoj dvorani praktički cijelo vrijeme nema ama baš nikoga. Ima jedan od potpredsjednika jer netko mora voditi raspravu, onaj tajnik koji po izrazu lica često dijeli viceve s Reinerom (non stop mu je nešto smiješno), te imamo nekoliko ljudi u dvorani. Doslovce nekoliko, samo u trenucima glasanja se barem privremeno dobije neki dojam reda i prisutnosti pa dvorana izgleda imalo popunjeno.

Po mom mišljenju, temeljni razlog zašto je to tako i zašto je ovaj saziv sabora vjerojatno najgori ikada je u tome što se oporba u cijelosti dezintegrirala. Svi znamo za krizu identiteta SDP-a i tu su prolivene bačve tinte da se to objasni, ja bih samo dodao da ako je Bernardić preživio sve pokušaje smjene koji su mu bili pripremljeni, tada je on očito najsposobniji SDP-ovac i zasluženo je na toj poziciji. Što to govori o svima drugima je sasvim drugi par rukava. Saborski zastupnici SDP-a su po mojem mišljenju u cijelosti odvojeni od samog SDP-a, ako promatrate teme i zakone o kojima se razgovaralo vidjeti ćete da na mnoge eksplicitno socijaldemokratske teme nije uopće bilo diskutanata iz SDP-a ili je to bilo izolirano na par samostalnih i uglavnom osobnih mišljenja. Koordinacije nema, potencijal oporbe da konstruktivno dekonstruira poziciju odavno ne stanuje u saboru. Ukratko, oporbe u saboru uopće nema a prije nego me netko upozori da je tu Živi zid i Glas, samo bih skrenuo pozornost na to da Živi zid nema ama baš nikakvu ambiciju biti vođa oporbe, oni to ni na koji način ne pokazuju, njima je naravno bitno da budu po anketama vodeća oporbena stranka, no oni ni na koji način ne vide potrebu da surađuju s bilo kime. Oni imaju svoju misiju i na njoj inzistiraju. Predlažem vam također da bacite pogled i na koji od njihovih prijedloga zakona ili amandmane na zakone koje šalju u proceduru. Na stranu što je puno toga jednostavno suludo, destruktivno i u krajnjoj liniji politički i ekonomski naivno, no ti dokumenti su suvislo napisani i svojom kvalitetom niti malo ne odudaraju od prijedloga bilo kojeg drugog saborskog kluba. Živi zid iza sebe ima neke ljude koje još nismo vidjeli a koji vrlo dobro znaju što rade. Također, ako promatrate diskusije koje vodi ta ekipa i pokušate apstrahirati egzibicionizam čija je jedina funkcija prikupljanje TV sekundi, morate doći do zaključka kako su njihovi saborski zastupnici solidno brifirani o stanju države, sustavu i temama koje argumentiraju. To i dalje ne znači da su u pravu ili da je njihov stav ispravan, ali je po mojem sudu kvaliteta njihovih izlaganja neočekivana. Ti ljudi su ili prirodno nadareni ili su solidno brifirani, ili su ovi ostali toliko loši da se Živi zid ističe (odaberite kombinaciju koja vam odgovara, ja pojma nemam koji je odgovor točan premda me neki mogući odgovori plaše).

Tu je naravno i Glas i amsterdamska koalicija, kao i onih nekoliko polufašističkih desničara koji su sada valjda oporba. Makar u tom ostatku oporbe ima nekolicina kvalitetnih ljudi ili ljudi koji bi mogli biti kvalitetni u pravim okolnostima, bez sustava koji ih podržava i gura to sve skupa izgleda kao izleti pojedinaca koji pokušavaju držati glavu iznad vode i zadržati kakvu takvu vidljivost koja bi im dala pristojnu šansu na sljedećim izborima.

I posljednje, tu je pitanje Mosta koji se po mom mišljenju skroz dezintegrirao makar nam je ostavio nekoliko (ok, barem dvojcu Grmoju i Bulja, možda i više njih, nije da su mi nešto jako zanimljivi) solidnih zastupnika, te naravno Milan Bandić.

Milan Bandić i njegova klika je posebna priča i njegova taktika je prilično zanimljiva, on naime nije uspio osigurati imalo solidan rezultat na izborima pa svoje zastupnike sakuplja političkom trgovinom nakon izbora. Bandić (kao i mnogi drugi) ne razumiju da ljudi razmišljaju u okvirima, jednom kada su te smjestili u okvir gradonačelnika vrlo je teško iz tog okvira pobjeći i postati nacionalna ikona. Svrha tog pokemon manevra je stvaranje dojma snage, no u stvarnosti riječ je o lovačkim trofejima, prepariranim glavama koje stoje na zidu i daju dojam neke davne veličine, no u času kada izbori budu ponovno raspisali, nijedna od tih glava više neće trčati za Milana (pokušati će, ali bez nekog velikog efekta). Bandićeva politička trgovina je stoga strogo psihološke prirode, poput pauna koji širi rep ne bi li privukao partnere ali sadržaja pa i potencijala tu ima vrlo malo. Razmislite malo o tome, kakva je to politička opcija koja svoju snagu bazira na prebjezima? Koji je smisao toga, što odgovorni predsjednik stranke može misliti o ljudima koji su mu prišli nakon izbora? Kakvu lojalnost može tražiti ili očekivati? Tko bi, imalo moralan, pristao da mu se nakon izbora priključi 4x više zastupnika nego što je imao na dan izbora, što to govori o njemu? On se trudi biti rješenje i osoba kojoj se može doći po pomoć (i zahvaljujući drugoj najvećoj blagajni u državi mogućnosti su mu doista velike), no njegov ultimativni cilj je nešto drugo. On smatra, to se vidi već mjesecima a sada se počelo i pisati o tome, kako je moguće da se on pojavi u istoj ulozi u kojoj je bila Kitarović na prethodnim izborima. On očekuje da kao što je SDP suzdržano podržavao Josipovića tada, da će HDZ na isti način podržavati Kitarović ovoga puta, te će se otvoriti prostor da on, kao univerzalna politička veličina koja je u stanju u istoj rečenici naizgled logično pomiriti i krajnje lijevo i krajnje desno, postane predsjednik. No ne zanima njega čak niti ta pozicija toliko, koliko imunitet Pantovčaka i poluga moći koja bi mu, navodno, trebala osigurati mirni i DORH/USKOK free odlazak u starost. U našoj politici ima puno nesposobnih i korumpiranih političara, ali je rijetko tko toliko unazadio grad i državu kao Milan Bandić i on će zbog toga biti trajno upisan u naše povijesne knjige kao osoba od koje smo se oporavljali desetljećima.

Watchmen

Sažeto, oporba više ne postoji, koalicija služi samo zato da digne ručice petkom na glasanju, a par motiviranih pojedinaca uglavnom služe zato da bi zadržali privid demokracije i pokušali sebi osigurati još jedan mandat. Situacija naizgled izgleda sjajno za Plenkovića, zar ne? Nisam baš siguran. Kako HDZ više nema ali niti elementarni fokus na oporbu, jer za tako nešto nema nikakve potrebe, HDZ-ovci svoju energiju troše na unutarnje sukobe, raslojavanje i diferenciranje i pozicioniranje za sljedeći krug preslagivanja karata. Karamarko je u minimalnom roku uspio zaokrenuti HDZ oštro udesno i oko sebe okupio ekipu koja još uvijek žari i pali strankom. Plenković, kao umiveno pro-europsko školovano lice je tu u startu bilo zamišljeno više kao kulisa koja bi odala dojam uljuđene stranke, no ispod površine i dalje vrije i sukobi koji povremeno samo u fragmentima isplivaju na površinu svjedoče o tome. Razno razni Radeljići, Brkići ali i ljudi iz bližeg Plenkovićevog kruga sasvim sigurno mu rade o glavi non-stop. Cijela njegova vlada je vlada kompromisa. Plenković je živ samo zato što je na vrhu, no čim dođe vrijeme izbora show program slijedi. Tu je i velika Plenkovićeva dilema, ima li smisla u ovome času, kada je HDZ percipirano najjači napraviti izbore i riskirati da nakon izbora nema s kime organizirati pobjedničku koaliciju (slično kao što se desilo Janši u Sloveniji), jer očito je da njegovi koalicijski partneri uglavnom ne prolaze izborni prag (usput, jeste li ikada doista izbrojali koliko stranaka i pojedinaca čini koaliciju? odgovor bi vas mogao iznenaditi). I to nas dovodi do pitanja anketa.

Ankete su veliki i nikada razriješeni misterij domaćeg političkog života. Objektivno, imamo samo dvije ankete koje ima smisla pratiti, one od IPSOS Pulsa i Promocije plus. Povremeno na uvide dobijamo i fragmente drugih istraživanja agencija koje služe uglavnom samo zato da bi proizvele rezultat koji odgovara naručitelju ili vidimo spinove aktualnih anketa i to od ljudi koji nisu u stanju pročitati excel tablicu kako spada. U ovoj posljednjoj, SDP-ovci su se jako naljutili što su ispali treća politička “snaga” u zemlji (i to za mizernih 0,1%), dok HDZ-ovci slavodobitno šute sa svojih skoro 30% percipirane podrške. Namjerno sam napisao percipirane jer u nedostatku političke borbe rezultati jednih izgledaju bitno bolje od drugih i to vam može dati lažni osjećaj sigurnosti ili panike (ovisno u kojoj se ulozi ili razini svijesti nalazite). Da sada ne ulazimo u to što je točno a što nije, promatrajte samo trendove, u kojem se smjeru koja politička opcija kreće i to će biti dovoljno, makar njihovi relativni odnosi zabilježeni anketama neće nužno pokazati ili čak predvidjeti izborni rezultat. Ako tako promatrate situaciju, jasno je da je HDZ stabilan sa svojim postotkom glasova (na što se uvijek treba sjetiti Miroslava Kutle i njegove antologijske i totalno točne izjave “Kada stojim – padam”), SDP koji ide nizbrdo i Živi zid koji ide uzbrdo. Ovi ostali poput pacijenata u intenzivnoj, uglavnom se drže na ili oko izbornog praga što za neke može značiti stabilni rezultat (npr. IDS koji svoju podršku bazira na uskom teritoriju koncentriranom jednoj izbornoj jedinici) ili neki drugi koji svojih 3-4% imaju raspršene po cijeloj državi, kako bi rekla Josipa Lisac: “Tako blizu a ipak daleko”.

Ako zaronite malo detaljnije u demografije birača koji odabiru jedne ili druge političke opcije morate se zapitati kako će sljedeći izbori izgledati? Ako se možemo složiti da je domovinu napustilo 200+ tisuća radno sposobnih ljudi, pitanje je da li su to bili politički aktivni građani koji su izlazili na izbore i ako jesu, kojim političkim opcijama su pripadali? Jesu li oni više HDZ ili SDP orijentacije, ili su bili politički ambivalentni. Razne dobne skupine na različite načine se identificiraju s političkim opcijama i može biti da nam jedan iznimno bitan segment društva odjednom nedostaje a da uopće nemamo predodžbu o tome kako će se nedostatak 200k glasova manifestirati na budući saziv sabora. Neka istraživanja ali i zdrav razum kao i iskustvo drugih zemalja koji su imale doticaj s populističkim strankama i pokretima kažu kako možemo očekivati da će socijaldemokrati u svim svojim agregatnim stanjima biti bitno manji, dok će stranke poput Živog zida značajno narasti (i kada kažem značajno, onda doista mislim značajno).

Slična situacija vrijedi i za wannabe političke kandidate koji se javljaju i pokušavaju pozicionirati za sljedeće izbore, kao i one koji nemaju percipiranog protivnika. Prvi primjer je svakako predsjednica koja svojom pro-desničarskom politikama i izletima na same granice društveno i civilizacijsko prihvatljivog u kombinaciji s notornim neistinama o jogurtu i kruhu koketira s vrijednostima koje su u drugim zemljama otvoreno kažnjive. Ona kaže da samo traži svoj prostor slobode, no to je ili proračunata pozicija ili apsolutno nerazumijevanje što povijesti a što trenutnih okolnosti. Kada u kalkulaciju ubacimo i kriminalni skup ljudi koji su joj financirali rođendane, sponzorirali TV emisije ili pokušavali organizirati male državne udare tada slika ni na koji način nije blistava. Njezinih 50-ak postotaka podrške treba samo staviti u kontekst toga da predsjednica za razliku od premijera nema oporbu, nema protutežu koja je na drugoj strani vage nego se nalazi sama na toj poziciji. Tako da kada krene u kampanju za drugi mandat (nema sumnje da će u to ići), njezina kampanja će biti neusporedivo teža nego što je bila (ima tu u biti zanimljivih paralela između Trumpa i njegove kampanje i Kolinde i njezine, naravno naši zapleti su puno bezopasniji a pravda daleko sporija, ali se vidi sličnost karaktera i moralna labilnost).

Drugi tip fenomena su wannabe političari, oni koji se tek pokušavaju probiti. Solidni primjer je Dalija Orešković koja je svoje ime izgradila na profesionalnosti činjenice da presuđuje što jest a što nije sukob interesa političara (o čemu bi se dalo diskutirati koliko je to dobro, loše ili površno radila), da bi potom sretno i veselo uskočila u kaljužu protiv koje se borila. Kada takvo ime ubacite u neke ankete onda ljudi s nestrpljenjem iščekuju njezino uključenje u političke tokove, jednostavno zato jer želimo nova lica i želimo prodrmati učmali i okoštali sustav, u takvim okolnostima percipirana podrška u biti odražava iščekivanje i potencijal ali kada takva osoba ili grupacija uđe u politički ring, tada je počnemo promatrati kao i svakog drugog političara i balon iščekivanja odjednom naglo splasne. Nadam se da ekipa razumije da brojevi koji su sada iskazani ne znače ništa ili vrlo malo; trenutak u vremenu i naznaka budućnosti koja će se možda dogoditi. Osim toga, naša domaća politika je prepuna veličina koji smatraju da moraju biti prvi, nama će krenuti tek i samo onda kada dođemo do generacije političara koji razumiju da moraju raditi zajedno i gdje su pojedinačne ambicije nebitne u odnosu na dobrobit zajednice. Kompromis je nešto što nam očajnički nedostaje u svim pitanjima, a osobito kadrovskim i onima “tko će voziti”. Putnike ionako jednom u četiri godine pitamo uživaju li u vožnji te im bez jasnog pokrića obećamo bolje uvjete u razdoblju koje dolazi. Osim toga, pokušajte svakog političara slušati u njemu nekontroliranim uvjetima duže od petnaest minuta, jamčim da 98% njih nakon pete minute zvuče kao pokvarena ploča, imamo sliku, imamo ton ali sadržaja niti u tragovima.

I da se u konačnici vratim na Andreja Plenkovića i karikaturu od Vlade kojom upravlja. Iskreno sam fasciniran tom plejadom likova koji su pronađeni da se nađu u toj Vladi kao i činjenici da ima dovoljno ruku da ih smatraju sposobnima da to čine. Jedan od elementarnih principa upravljanja kaže da A ljudi biraju za suradnike bolje od sebe, B ljudi biraju C ljude kako bi ih mogli kontrolirati (teorija nije razvijena da kaže što se događa kada upravljaju C likovi). Neki od tih ljudi, osim što su osvjedočeno nazadni su i otvoreno iritantni poput Kujundžića, količina ludosti, nedostatka samokritike, skromnosti i kolosalni izostanak empatije koje je taj čovjek u stanju izgovoriti upakirano u neki fini novogovor je apsolutno vrijedan kliničkog istraživanja.

No za razliku od slatkorječivog Kujundžića imamo i otvoreno nesuvisle ministre poput Krstičevića, ako ga pokušate slušati morate pomisliti kako mu hrvatski nije materinji jezik, no onda poslušate engleski za kojeg je jako očito da nije ni taj. Dotični je očito majstor samopromocije i očito ima u vojnim strukturama ekipe koja pije iste tablete kao i on, no povijest nas je naučila da postoje razlozi zašto vojnici ne smiju upravljati vojskom. Tu je naravno i ministrica “tako je to u obitelji” Murganić koja je 2018. godinu prošla bez značajnijih skandala (koji su zasada otkriveni) i čini se da je naučila da je najpametnija kad šuti. Imamo i “folk” ministricu Žalac koja je zadužena za regionalni razvoj makar je pomalo nejasno razumije li ona što to točno znači razvoj (njezine kosture iz ormara ćemo tek otkrivati). Svakako treba spomenuti i Gorana Marića, samo listanje njegove knjige bi trebalo biti dovoljno za diskvalifikaciju za bilo koje radno mjesto, no naša vlada je inkluzivna i prihvaćamo i one koji misle drugačije (ili uopće). Tomislav Ćorić će u anale ući kao osoba koja je o trošku hrvatskih poreznih obveznika progurala LNG terminal (jer je to tako najlakše, njih se ionako ništa ne pita, u petak se odglasa u saboru i neka onaj drugi Marić nađe “sredstva”), ekonomska ali i politička dimenzija priče je ionako prekomplicirana da bi je i pokušao shvatiti, kao i načini kako to riješiti. Lovro Kuščević je isto jedan zanimljivi lik, to je jedan od onih kvazi političara koje je moguće nagovoriti da stane ispred mikrofona i kaže bilo što, kako nema neku veliku dubinu da bi razumio o čemu priča on misli da je sve ok jer se novinari smješkaju. Tu je Darko Horvat kojem su uvalili pogibeljni zadatak da riješi Petrokemiju (check, opet malo o trošku poreznih obveznika ali što je koja milijarda gore-dolje), a sada i brodogradilišta (eh, tu nikako da im kaže nedvosmisleno da je igra vola oko stola gotova), premda mislim da ovo nije posljednji puta da pričamo o brodogradilištima. Tomo Medved je također prošao 2018. manje više u tišini svoje kancelarije, shvatio je valjda da mu je bolje biti tiho i među pajdašima gurati zakone i propise koji kreiraju nove SUBNOR-ovce i invalide. Imamo i Pejčinović Burić čija je funkcija da bude na daljinskom od Plenkovića i tu funkciju izvršava sjajno. Kad smo već kod vanjske politike, da li je itko primjetio kako na vlasti imamo sve vanjsko-poslovnjake (Plenković, Kitarović, Jandroković) a vanjska politika nam nikada lošije nije išla? Bilo bi fer spomenuti i Blaženku Divjak koja pokušava odglumiti konstruktivnog člana koalicije i moralnu vertikalu sustava obrazovanja (u čemu nisam siguran da uspijeva kraj svih tih nazadnih snaga kojima je okružena). Tu je svakako i Marko Pavić koji je progurao mirovinsku reformu koja uopće nije reforma nego produžavanje agonije i prebacivanje kraha na neke druge ljude koji će doći iza njega nakon što smo uz malo sreće svi na njega zaboravili. I zadnji je svakako Zdravko Marić, koji opterećen svojom prošlošću, pokušava napraviti ono što se napraviti može. Smatram da je (znao,) mogao i morao više, ali obzirom da striktno gledano nije političar vjerujem da radi sve što može unutar okvira koji mu je dan što ga čini vjerojatno najboljim ministrom kojeg smo imali u dugo vremena.

Ulazimo u zanimljivu godinu, godinu Brexita, EU parlamentarnih izbora, skoro pa izvjesne svjetske recesije, preslagivanja za predsjedničke izbore, godinu koja prethodi našem predsjedavanju EU-om i parlamentarnim izborima; biti će svakako zanimljivo i da nismo sudionici ove priče, makar i na margini, bilo bi smiješno. Ovako će biti samo tragično. Sretna nam svima nova 2019!

Misao dana:
Government cares about only one thing. Paperwork. They will forgive almost anything else – cost overruns, gross incompetence, criminal indictments – as long as the paperwork’s filled out properly. And in on time.

Categories
Politika Priroda i društvo

Stanje nacije (svibanj 2017)

Promatram sve ovo što se događa posljednjih tjedana u domaćoj politici (ok, i malo više nego samo promatram :) i iskristaliziralo se nekoliko misli pa sam pomislio da je vrijeme da to istovarim na blog:

  • Čim se pojavila inicijativa SDP-a o iskazivanju povjerenja Zdravku Mariću odmah sam napisao da je to beskrajno glup potez. Datum slanja inicijative je bio takav da je posljednji zakonski/poslovnički rok za diskusiju o povjerenju bio petak prije prvog kruga lokalnih izbora. Koliko glup moraš biti da napraviš takav potez (na imaginarnoj skali od 1 do SDP)? Takav potez radiš onda i samo onda kada si siguran da actually možeš skinuti ministra, a u času kada je inicijativa poslana bilo je totalno jasno da to nije moguće. Nadalje, možemo se složiti da je Zdravko Marić opterećenje za ovu Vladu (tko će kupiti obveznice od lika koji ih je zavaljao za koju milijardu godinu-dvije-tri ranije), no nema šanse da će to premijer dopustiti doslovce dva dana prije izbora. Da se sve desilo nakon lokalnih izbora, po svemu sudeći bi ostali bez ministra i bili bi svi sretni i veseli. Oporba bi mislila da je nešto postigla, izbori ne bi bili ugroženi a premijer bi se riješio tereta. Drugi mogući scenarija je varijacija na ovo što se desilo, a to je da imamo raspravu, istovarimo neki prljavi veš, ne uspijemo doći niti blizu 76 glasova ali smo se eto potrudili i iskoristili Sabor kao medijsku pozornicu da lansiramo poruke, dodvorimo se biračima i ogadimo ove na vlasti.

    Ono što se desilo je najgora moguća sredina za sve u lancu, Plenković je doduše ranjen (makar očajno sve pokušava interpretirati kao pobjedu), Mostovci se polako pretvaraju u kamikaze, a predsjednik oporbene stranke na dan kada se država raspada šeće po kiši.

  • Ove priče o tome kako oporba nije spremna za izbore su sulude. Elementarna funkcija i zadatak oporbe je da postanu pozicija iz čega pak slijedi da moraju biti spremni na izbore svaki dan. Moraju iskoristiti svaku pukotinu u vlasti da isprovociraju izbore, izbuše ove na vlasti do masimuma, ruše kvorume i općenito na svaki mogući imalo konstruktivni način opstruiraju sve poteze vlasti koji su protivne njihovom programu i/ili interesu nacije (stvarnom ili percipiranom). Oporba mora biti spremna na izbore bilo kada, ne postoji datum kada oporba nije spremna na izbore, jednostavno ga nema. Kada oporba ili oporbeni političar kaže da nije dobro vrijeme za izbore onda ga treba diskvalificirati iz daljnje političke borbe bez okolišanja (neovisno o tome da li je to istina ili ne, oporba mora biti spremna na izbore). Sada vjerojatno mislite kako je ova moja točka u direktnoj suprotnosti s ovom prvom, – e pa nije. Točka dva je ok onda i samo onda ako u procesu pokušaja provociranja izbora nešto iz toga dobiješ (ojačaš, ili actually uspiješ), no sve što je SDP uspio je sljedeće (ovo je copy&paste statusa Nine Đule s Facebooka koji je to tako lijepo opisao da bolje ne može):

    Uopce jednu rijec sad potrositi na Sauchu. Jednu jedinu. Potpuno nevazno. Ali Bero, e, to je vec zanimljivo. Covjek je pokrenuo politicku inicijativu kojom je uspio
    a) skinuti HDZ-u Most s vrata,
    b) osnaziti HNS,
    c) ojacati Zivi zid,
    d) produbiti podjele u SDP-u,
    e) produljiti Maricu zivot u Vladi,
    f) pogorsati izglede SDP-a na izborima,
    g) privremeno umiriti Plenkijevu unutarnju oporbu,
    h) odbiti manjine od SDP-a na dulje vrijeme…
    Covjek je genij, lumen, gigant. Kakav Maras. A mi o jadnom Sauchi…

    Toliko o tome (sjetio sam se, ipak postoji trenutak kada treba podržati poziciju iz oporbe; ako smo u ratu ali i tada treba pametno odlučiti).

  • I zadnje, svakako se moramo malo osvrnuti i na Sauchu koji je u jadnoj poziciji (vidi moj prethodni tekst). Iskreno, irelevantno je što Saucha misli i kako on glasao, ili bolje rečeno trebalo bi biti irelevantno ali nažalost nije. Nije on sada, niti je ikada bio strateg ili mislioc bilo kojeg tipa da donosi vrijednosne prosudbe o tome treba li ili ne ići na izbore. Ušao je u parlament na listi oporbe i morao je glasati za opoziv, za rasulo Vlade, Sabora i svega drugoga. Umjesto toga Saucha je alibi nevješto potražio u nekom moraliziranju i prosudbama da li je partija ili nije u stanju izići na izbore (kao da je on sudac toga i spasitelj). Ono što je Saucha u stvari napravio je samo uzvraćeni udarac za sve što mu je partija priuštila u času kada se pojavila optužba – brzina kojom se SDP odrekao dotičnoga je impresivna, čak i za partijske standarde i malo retribucije nije zgorega (razumijem ja njega, i iza mene su puštali vodu, nekoliko putam, brothers in arms), no svejedno trebalo je odrediti balans između interesa države, interesa stranke/opozicije i osobnog interesa koji bi po prirodi stvari morao biti posljednji u redosljedu. Problem je naravno u tome što je naš Sabor i politika uopće prepuna onih koji samo gledaju svoj interes i nisu se u stanju izdignuti iznad tog malenog, prizemnog i sebičnog interesa. Saucha je mislio da se osvećuje SDPu, ali u stvari je glasao za tri godine svoje saborske fotelje. Tužno.
    In other news: ovaj primjer se može koristiti kao školski kada treba argumentirati kako jedan glas može promijeniti sve.
    In other, other news: ako si poginuo na TVu, nisi poginuo uzalud – zabavio si nas u svojoj pogibelji.

Ovo sve skupa je jedna velika lakrdija, HDZ je ušao u vrlo nestabilan teritorij koji je na rubu uzurpiranja pravnog sustava zemlje. SDP je nespreman i čeka ga desetkovanje na lokalnim izborima i po svoj prilici napuštanje koalicijskih partnera nakon njega a koji će direktno ili indirektno podržati HDZ na vlasti (oni pak imaju motiva, HNS za milijun godina neće imati zastupnika kao sada, IDS je ionako redovito blizak HDZu pa štogod oni rekli, a najčešće kažu kako “podržavaju pozitivne projekte”). Potom vjerojatno slijedi i neko krvoproliće unutar SDP-a da se počiste redovi i to ili ovi Berini partizani (kakav to ozbiljni političar dopušta da ga se zove “Bero”?) koji misle samo na sebe na razinama o kojima čak niti Saucha ne sanja, ili pak ova stara ko fol Milanovićeva generacija koju je Bernardić smaknuo a čiji je jedini program produženje svoje vrste jer u privatnom businessu rijetko koji od njih može preživjeti.

A HDZ, oni pak rade po starom, možete vi misliti da imate uglađenog euro birokrata ispred sebe, no u biti imate samo možda malo manje iskvarenu verziju Ive Sanadera, koja je pragmatično sljubljena sa svojom foteljom a za koju će se zadržati Karamarkovim nacionalno zadrtim i policijsko špijunskim metodama (ako pratite imenovanja tko i gdje je imenovan biti će jasnije). Država je u plamenu, možda ih ne vidite, možda nema dima oko vas ali nemojte pomisliti da ne gori, eksplozija je neizbježna.

Misao dana:
I’ve been asked to save the world. But how do I save a world that does not deserve to be saved?

Categories
Politika Priroda i društvo

Stanje nacije, veljača 2017.

Ugrijavam blog za povratak iz zamrzivača pa samo da podijelim nekoliko aktualnih frustracija s javno političkim životom ove države, redosljed nabrajanja nije odraz prioriteta ili redosljeda nego kako mi je palo na pamet:

  • Predsjednica: pojma nemam jeste li pratili našu predsjednicu no vidljivo je da se u posljednje vrijeme puno brani od koječega. Njezina popularnost je na dnu i jako nervozno reagira na svaku prozivku koja joj se dogodi (od putovanja u Ameriku, broja putovanja u Ameriku u kratkom roku ili ovo posljednje o “čistoći” njezine kampanje). Praksa kaže da nervoza ovoga tipa nije bezrazložna i da se podsjetimo narodne mudrosti – gdje ima dima ima i vatre, pitanje je samo što je točno ta vatra i koliki će ona utjecaja imati na sve nas ostale. Teško je to predvidjeti jer nema koherentne ili bilo kakve imalo logične politike koju bi uopće mogli nazvati politikom. Niski populizam, novogovor bez porijekla i pauze između pojavljivanja za koje se ne zna što i gdje je točno dotična boravila ili radila. Osjećam neki problem ovdje većih razmjera.
  • Premijer: tko normalan govori u rečenicama “treba pronaći novi globalni kontekst i kohezivni narativ“, što to uopće znači? Diplomati imaju veliki talent da puno govore i ništa ne kažu, no od premijera bi se morala očekivati neki konstruktivni pristup problemu. No nema tu nikakvog konstruktivnog pristupa jer Plenković i cijela “nova” HDZ garnitura boluje od istih simptoma kao i preostale dosadašnje vlade koje smo ikada imali; kronični nedostatak bilo kakve vizije i apsolutno cijepljenje protiv odlučnosti bilo kakve vrste (inače, ne slažem se baš s Nenadom da je lijeva vlada poticala beznađe, jednako odlučna u tome je bila i Jadranka prije njega). Jedini imalo konkretni potez ove vlade je ko-fol porezna reforma koja na papiru onako u bullet pointima izgleda impresivno, no u stvarnosti sama činjenica da ste promijenili ili mijenjate 17 zakona ne govori ništa o tome da kroz njih doista dolazi do nekakve reforme ili imalo značajnije promjene sadržaja. Kombinirajte to s po meni nerealnim očekivanjem rasta BDP-a i sve što možete zaključiti je da uz malo nešto mrvica koje su sa stola pale poduzetnicima, sve drugo samo nastavak bala pijanstva i kiča i kupovine vremena – jedinog resursa kojeg više nikada nećemo imati. Nažalost, ne vidim snage ili odlučnosti a još manje ideja da se nešto napravi.
  • Ministri: tek tu smo u problemu, za mnoge od ministara do današnjeg dana čuli nismo što rade. Neki su se sakrili i traže rješenja i vjerojatno razbijaju glavu kako neke stvari porješavati (sjetite se samo da imamo neke puste milijarde vratiti ove godine, ne samo od države nego i HACa i tko zna koga još). Imamo ministre prepisivače (malo mi se iskreno čini taj udar da je van proporcije ali, kada vidim koji su se svi savezi stvorili a koji uključuju ne samo poziciju nego i oporbu, onda sam ipak skloniji da bi čovjeka trebalo skloniti na neka mjesta gdje ne može raditi štetu, ili barem ne u tolikom opsegu). Žao mi je i kurikularne reforme, ne toliko što je Jokić otišao (jer ne vjerujem da sustav smije biti sveden na jedno ime, pa čak i onda kada mi se to ime dopada), koliko zbog toga što su u igru uključeni mnogi očigledno nazadni i/ili (potencijalno) kupljeni likovi. Naša akademija je sramota i uz pravosuđe to su dva stupa društva koja su trulija čak i od politike.
  • Ministri 2: zanimljivo je pratiti imenovanja i pomake u javnim poduzećima i drugim institucijama. Dok se mi bavimo visokom politikom i nekakvim načelima (makar imaginarnima i nepraktičnima), dotle stara HDZ garda žari i pali u pozadini, iz naftalina se vade stara imena i guraju na sve strane (uključivo i imena koja su odavno bila identificirana kao dijelovi raznih hobotnica i organiziranih skupina), vade se stare strategije otimanja. Biti će posla za DORH i USKOK, samo kada bi oni radili svoj posao kako spada.
  • INA – MOL: tužna je u biti ta priča i nadajmo se samo da će nas pohlepa Mađara spasiti od nas samih kada smo već ovako jasno izrekli namjeru. A ako se doista želite nasmijati nakaradnosti naše države onda samo pročitajte objašnjenje HANFAe o tome kako ne postoji obveza javne ponude. Dakle, genijalcima avangardne pravne misli iz HANFAe nije jasno da objavom premijera da želimo otkupiti INAu, zajednica ponuditelja (koja se tada odazivala na ime HR Vlada + MOL) više ne postoji, te da je ovdje riječ o sasvim novoj ponudi gdje jedan dioničar ide protiv drugog. Na gornji popis gdje sam već prethodno stavio akademiju i pravosuđe slobodno dodajte i regulatore. Ionako, čini se da pravi cilj te priče nije kupovina INAe nego prodaja HEPa (a skretanje pažnje je osnov svakog dobrog trika).
  • Ivan Pernar i Donald Trump: riječ je o jednom te istom fenomenu samo što su im pozicije moći različite. Obojca govore što im prvo padne na pamet, a mediji s attention spanom od trideset sekundi nemaju stvarne alternative u svijeti pageviewa i rejtinga da odbiju objaviti što je ovima prešlo preko usta. Razlike ipak postoje, Pernar koristi populizam niže vrste kako bi sagradio svoj rejting (a prve plodove toga pretpostavljam da ćemo promatrati na lokalnim izborima), dok je Trump već odradio solidni dio svog posla i zasjeo gdje je htio (ili gdje je ispalo, mnogi iz Trumpovog kampa su mi rekli da nijedan model koji su imali nije im dao više od 40% elektorskih glasova). Trumpove poteze možda najbolje karakterizira rečenica: foul fast – foul hard (pronađite tekst u mom prošlom newsletteru), a sve se skupa naslanja na teoriju zbog koje je Daniel Kahneman dobio Nobelovu nagradu (pogledajte video, vrijedi svake sekunde). Pernar u međuvremenu koristi alate koje su koristili i populistički lideri u Venecueli (u istom newsletteru imate tekst i o tome).
  • SDP: kako ponešto poznajem situaciju tamo kao i ljude, moram priznati da mi je prestalo biti zabavno kritizirati ih više ili ukazivati na gluposti koje rade. Nešto kao kad imate mlađeg bespomoćnog brata (da ne kažem malo sporijeg) pa jednostavno više nema smisla podmetnuti mu nogu jer nema veselja u tome. Davor Bernardić vjerojatno muku muči kako da riješi pitanje lokalnih izbora (ili, daleko vjerojatnije, kako da masakr koji mu slijedi svali na leđa Milanovića), u međuvremenu kadrovi na Iblerovom su otkrili radnička prava (zanimljivo, obveze nisu spominjane), a novopečeni članovi vrha stranke užurbano dilaju informacije u pokušaju da izliječe neke svoje stare frustracije prema ljudima koji su de-facto politički mrtvi. Tužno ih je promatrati kako se koprcaju u blatu vlastite nekompetencije.

Sažetak cijele priče je u tome da je sve otišlo dodatno nizbrdo, da izbori nisu donijeli niti nešto novo niti nešto pozitivno ili barem optimistično i da je budućnost crna i depresivna. Sorry.

Misao dana:
We have already gone beyond whatever we have words for.