Categories
Priroda i društvo

Dobro jutro Hrvatska

Ponekad sve što je potrebno da se nađeš u drugoj državi je da se probudiš:

  • Matija Babić dao si je truda i napisao povijest Indexa, priča ima sve elemente rock opere, imamo heroja koji izlazi iz siromašne obitelji, kreira uspješni koncept ali po putu do uspjeha zabrazdi u svijetu nemorala, alkohola i cigareta – gotovo nikada shvaćen u ljubavi, povremeno u depresiji, povremeno u deliriju, protkan dobrim i lošim odlukama, okružen dobrim i lošim ljudima da bi se sve u posljednjih nekoliko mjeseci stabiliziralo u uspjehu kojeg Index danas stabilizira. Index, sretan ti rođendan (usput, kad ste već tamo, posjetite i njegovu najnoviju kolumnu/post).
  • Oli Rehn je izjavio kako bi proglašenje ZERPa bilo suprotno odluci koju su potpisali Italija, Slovenija i Hrvatska u 2004. Podsjećam da je ta odluka (kako kaže Oli) donesena 2004 godine, dakle neposredno prije izbora i po tome je slična parafiranom sporazumu između Drnovšeka i Račana. Dr. Ivo Sanader je naravno sve odlučno demantirao (vidi youtube uradak) i sada slijedi rasplet. Ovu priču sam saznao još u subotu i bilo je pitanje kada će okinuti vijesti i trudim se saznati o tome malo više.
  • Dnevnik.hr objavio je svoju priču o tome kako je Branimir ljubičica Rončević ipak znao što hrvatski vojnici rade u Afganistanu, a to nije niti slično “branju ljubičica”. Hrvatski vojnici su sada na redosljedu za premještaj u sjeverni dio Afganistana. Dodatni element je to što je demantirao predsjednika Mesića (nešto što Stipe ne voli :). Konflikt, čini se, slijedi.

Misao dana:
Sometimes I lie awake at night, and ask, ‘Where have I gone wrong?’ Then a voice says to me, ‘This is going to take more than one night.’

Categories
Politika Priroda i društvo

Zakon o financiranju političkih stranaka (redux)

Prva stvar koja mi je upala u oko prilikom predstavljanja prijedloga zakona o financiranju političkih stranaka je rečenica koja doslovce kaže “Zakon financiranju političkih stranaka ključni je zakon nacionalnog antikorupcijskog programa”. Molim vas da uočite frazu “ključni je zakon” što bi valjda trebalo značiti kako je politika prožeta korupcijom te kako joj je potrebno temeljito čišćenje, i dok bi još bilo OK da tako nešto napiše neki novinar, bloger ili anonimni komentar na večernjakovom portalu, sasvim je druga težina ako tako nešto direktno u mikrofon (i to namjerno) kaže aktualni nam premijer (op.a. Ivo Sanader) ili ministrica pravde gđa. Ana (go go) Lovrin. Ova cijela strka oko zakona me ugodno iznenadila jer ima svega nekoliko dana kako sam pisao o tome, a vidim da i google moj blog smatra jednim od najrelevantnijih mjesta na internetu, barem kada govorimo o financiranju političkih stranaka. Zanimljivo je da je novopečena ministrica u jednome času naručila istraživanje o percepciji korupcije u društvu, jer je daleko jednostavnije se boriti protiv dojma o tome da li korupcije ima ili nema umjesto da morate uprljati ruke hapseći kriminalce (ovo je netko drugi mudro primjetio, a ja samo bezobrazno kopiram).
Malo sam surfao uokolo proučavajući što to korupcija u stvari je, i google kaže kako riječ korupcija dolazi od latinske riječi corruptus i znači uništiti. Enciklopedija Britannica o korupciji ima malo više za reći i kaže kako je korupcija neprimjereno i najčešće nezakonito ponašanje usmjereno prema stjecanju koristi za sebe ili druge. Forme korupcije su mito, iznuda i zloupotreba informacija. Korupcija postoji u nezainteresiranim društvima i tamo gdje nedostaje zakonska regulativa (eto, mi čini se okidamo obje kategorije).

Cijela hajka na korupciju, osim gore navedenog prijedloga zakona, ima i političku dimenziju jer smo dobili po prstima zbog nedostatka volje za rat s korupcijom (Jon Stewart bi u ovoj prilici primjetio kako korupcija nije niti imenica, pa sretno nam bilo u našoj borbi) što bi moglo naštetiti našim interesima (ili barem interesima vladajuće stranke) na putu u europske integracije.

Sve je nekako krenulo s riječkim liječnikom Ognjenom Šimićem, koji je po zasada dostupnim informacijama primio mito najmanje trinaest puta, iako bi se po veličini njegove kuće moglo zaključiti da je ipak ta brojka bitno veća. Istraživanje Transparency Internationala kaže kako je zdravstvo odmah uz sudstvo na samom vrhu ljestvice korumpiranih institucija, no iskreno, zdravstvo i sudstvo su ujedno i dva segmenta naše države s kojom mali čovjek ima i najviše kontakata; no vrh ljestvice je rezerviran za političke stranke, pa je valjda iz tog razloga predložen gore navedeni zakon. Zakon koji nam, činjenica je, jako nedostaje, no kada ga protjera glasačka mašinerija HDZa kroz Sabor biti će svejedno da li ga imamo ili nemamo iz jednostavnog razloga što on ne rješava temeljne probleme, a da ne spominjem kako je maksimalna donacija pravne osobe “ograničena” na milijun kuna, a znamo kako su se svi hvalili da su dosada svaku kampanju odradili za manje od 5-6 milijuna – 5 izdašnih donatora i glasače u stvari niti ne trebaš.

No da se vratimo na Ognjena koji je pokazni kunić, no njegov primjer (koliko god dobar bio) u stvari je samo zamazivanje očiju javnosti, očiju onih kojima se doktor u čekaonici čini dovoljno opipljivim pa ga stoga možete vizualizirati u zatvoru. No da prokazivanje nije najpametnija stvar na svijetu, govori i podatak o tome kako će oni koji su prijavili mito završiti na apsolutno istoj klupi kao i Ognjen, unatoč tome što su u času predavanja koverte spašavali nečiji život (kako je drIvo lijepo rekao, u korupciji se treba obračunati sa svima, pa i s onima koji su morali dati mito). Ali što se događa s ribom koja smrdi od glave i koja je (kako kaže profesor Josip Kregar) odavno postala nejestiva? Đurđica Klancir iz časopisa business.hr pokušala je zamisliti Ivicu Kirina kako hapsi sumnjivog donatora HDZa i nije u tome bila pretjerano uspješna.

Hrvatskoj definitivno treba Elliot Ness i koliko sam ga god pokušao tražiti i koliko god to nemoguće zvučalo, najbliži tome mi je Matija Babić iz Index.hr-a. Naime, Index.hr koji se nekako izborio za svoje mjesto pod suncem objavljivanjem priče o tome da postoji vrlo privatni Severinin video uradak, u posljednjih nekoliko godina iskorišten je za plasiranje cijelog niza zanimljivih informacija, od kojih ova posljednja o Plivi još uvijek nije riješena – a uhićenjem Vlade Zeca (evo, napokon možemo napisati i da je zec dolijao) aktualizirana je još jedna priča i vladin stenogram na koji se osvrću i blogeri časopisa banka kroz tekst “Tijela otkrivanja“. Naime, na sjednici vlade iz 2004 godine bilo je govora o oprostu dijela poreznog dugovanja Kamen Ingradu i tamo se može iščitati dosta zanimljivih stavova, a možda dobiti i sliku tko je tko – čime možemo upotpuniti krug.

Zakon o financiranju političkih stranaka kao ključni zakon u antikorupcijskom programu (još uvijek ne vjerujem da je premijer pri zdravoj pameti izrekao ovu rečenicu), preko vladinih stenograma, Veronskih opera, požeških kamenoloma do riječkih kirurga – ne znam, sve mi je to much addo about nothing.

Misao dana:
Few men have virtue to withstand the highest bidder.

Categories
Politika

Kuda nas vode mediji?

Borja, očigledno isprovociran tekstom na blogu Matije Babića napisao je još jedan u nizu osvrta na stanje medija u hrvata. Pitanje je u stvari što je to stanje medija? U nekom idealnom svemiru, mediji su oni koji prebiru novosti koje su se događale i prenose ih čitateljima/gledateljima i slušateljima. Odgovornost je medija da odaberu relevantne događaje kako bi čitatelj imao ispravnu sliku o tome što se događa; nadalje, mediji imaju pravo i na svoje mišljenje u vidu komentara i kolumni koje također mogu ponuditi čitateljstvu.

Ako krenemo od lakših primjera, a to bi u ovome slučaju bile informatičke novine, ima kod nas cijeli niz primjera u kojem su se novine doslovce prodale za komadiće reklama. Sličnu situaciju sam primjetio i u dobrom dijelu stručnih novina gdje se pod okriljem stručnih članaka i analiza guraju točno određena rješenja koja u nekom globalnom poretku uopće nisu takve kakvima su prezentirane. Nema razloga vjerovati kako je situacija imalo bolja u “velikim medijima”.

Naime, nije osobita tajna kako je prihod (recimo novina) od same prodaje novina vrlo malen i ograničen i u principu ste sretni ako pokrijete troškove tiska, i stoga pravi kolač se nalazi kod oglašivača. Da bi novina bila oglašivačima zanimljiva mora se prodavati u odgovarajućem broju primjeraka, a recimo da je donji minimum da bi postali zanimljivi oglašivačima je nekih 15-20.000 prodanih komada. Ovo je brojka koju nije jednostavno postići na našem malenom tržištu koje ne samo da je maleno nego je i malene kupovne moći pa novine dolaze vjerojatno među zadnjima na red.

U elektroničkim medijima situacija je koncentrirana na način da je HTV gotovo dvostruko veći od svih ostalih televizija zajedno (neki dan pisalo u novinama, ako im se može vjerovati). Na HTVu, koji bi morao biti javna televizija postoji vijeće koje diktira politiku i to oni doslovno i čine. Kako je to mudro primjećeno, mnogi kvalitetni novinari su ispali iz igre između ostalog i zato što su se uhvatili kontroverznih tema o kojima se očigledno ne može niti razgovarati. U radijskom eteru doista ne znam kako stvari stoje, no znam da slušam 101 od malena i primjećujem kako je u Bez slobodnih i neovisnih medija nikada ne bi vidjeli ove fotografije?ponekim situacijama njihova tolerancija za pojedine diskusije ravna nuli. Obožavam ih jer znaju piliti i zezati i provocirati ama baš svakoga, no ne sviđa mi se da se strani suprotnoga mišljenja ne dozvoljava da dovrši rečenicu do kraja ili obrazloži svoju misao (ako ste slušali prošlu subotu intervju tjedna s onim HSPovcem sve će vam biti jasno). Mislim da je dijelu novinarskog kadra koji je “preživio” onaj pokušaj gašenja ta trauma ostala trajnog karaktera. Ako je situacija s medijima takva u Zagrebu, pitam se što ljudi slušaju u primjerice Vukovaru ili Kninu? Da li je tamo lobotomija sastavni dio troškova života?
U novinskom spektru imamo zanimljivu situaciju u kojoj je EPH s glasovitim Ninom Pavićem na čelu koncentrirao praktički sve što se koncentrirati može. Nino se drži one mudre da treba prodavati časopise za žene, djecu i automobile, a kao dio prošlosti iz koje je proizašao i iz koje je krenuo održava se Globus i Jutarnji. Jutarnji je za mene jedna žuta novina, ima u njemu štogod za pročitati, no naslovi koji doista nemaju veze s tekstom su vrlo često iznad praga moje tolerancije. Globus pak moramo razmatrati uvijek u protuteži s Nacionalom. I jedna i druga novina su naizgled ozbiljne političke novine, no one vrlo često zastupaju međusobno dijametralne stavove i ne vidim kako zaobići zaključak kako upravo ove dvije novine služe za međusobne političke obračune u zemlji.

Gledajući internet medije (ili još bolje nedostatak istih), mogu jedino zaključiti kako internet portali nemaju praktički nikakvu težinu iako imaju doseg. VIP i Tportal su portali telekoma i sami po sebi nisu osobito zanimljivi niti nude neke osobito korisne informacije. Index je prekrasno mjesto na kojem možete saznati daleko više o britanskoj i američkoj celebrity sceni nego što bi to ikada htjeli znati. Iskon/NeT portal je pak jedno OK mjesto i to je kažu ljudi najjačji hrvatski portal no na njemu nema pretjerano puno kulturnih ili političkih tekstova, a i ono što postoji je ograničenoga dosega. Monitor je portal kojeg svakodnevno posjećujem, no on nema jasnu strukturu ili uređivačku politiku osim one koja bi podrazumijevala da se vijesti na njemu postavljaju po načelu zanimljivosti.

Ako postoji dio medija koje bi proglasio korektnima, tada je to poslovni dio medija (financijski i ekonomski časopisi), iako u posljednje vrijeme i među njihovim redovima postoje novine koje su krenule sa žutilom i bombastičnim naslovima a sve kako bi privukli ograničeni broj publike na ionako ograničeno malom tržištu.

Smatram da mediji imaju jasnu odgovornost prema svojoj publici i kako bi morali servirati relevatne informacije, osobito one koje se dotiču svih nas (dakle politike, ekonomije), odnosno teme koje promiču kulturu. Nažalost, to nisu teme koje privlače današnje čitateljstvo a razlog tome je edukacija, i ako želimo taj problem riješiti moramo svi malo učiti i po mogućnosti naučiti.

Postoji razlog zašto su poneki vrlo ozbiljni svjetski mediji jako uspješni (primjerice NYT ili CNN), dok takvi slični sadržaji ne prolaze u našem podneblju. Mediji i novinari su ti koji se moraju zapitati zašto je tako i pronaći recept koji će takvo stanje razriješiti.

(update: mislio sam napisati, no nekako sam propustio, naime treba uočiti zanimljive neformalne koncentracije koje se događaju na našem medijskom tržištu, primjerice eph u kombinaciji s digitelom posjeduje mediaring, mediaring servira svoje usluge različitim radio postajama uključivo i narodnom i obiteljskom radiju koji ako se ne varam imaju nacionalne koncesije, digitel je ujedno i agencija koju koristi tcom, tcom je kupio iskon iz kojeg je izdvojen net portal a znamo da postoje skoro pa rodbinske veze na relaciji tcom -> iskon odnosno sadašnjoj adriatic mediji – a vjerujem da je krug i opsežniji od ovoga što sam nabrojao onako napamet. Ono što ne bi trebalo zaboraviti unatoč tome što nije dokazano je da se u ovom “mediaringu” spominju tvrtke koje su bile u kontekstu afere grupo)

Misao dana:
CNN is one of the participants in the war. I have a fantasy where Ted Turner is elected president but refuses because he doesn’t want to give up power.