Categories
Politika

Financiranje političkih stranaka

Proučavam zadnjih nekoliko dana američku kampanju za kongres i senat (iz razloga koji će vrlo uskoro postati očigledni), i puno toga se tamo vrti oko financiranja političkih stranaka i apsolutno svatko vas ganja ne bi li uplatili koji dolar u kampanju svog kongresmena.

Watergate hotel; Tko je platio put u Veronu?Bacio sam tako jučer pogled i na domaću političku scenu tek toliko da vidim koja je razlika, a razlika je drastična. Ono što je prvo zanimljivo je činjenica kako financiranje političkih stranak uopće nije regulirano, kada napišem uopće, to znači da apsolutno to nije riješeno i jedva da je spomenuto i po svim kriterijima to se događa kroz božju providnost (pa čak i za lijevo orijentirane stranke).

Objektivno, novac za političke stranke može doći iz tri izvora; državnog proračuna, tvrtki i pojedinaca donatora.

Državni proračun plaća svakoj parlamentarnoj stranci određeni iznos (0,056% iznosa državnog proračuna se koristi kao osnovica za podjelu) ovisno o broju zastupnika, plus neki dodatak na nezastupljeni spol (dakle, što više žena imate u saboru to više para imate). Također i na lokalnoj razini postoje mehanizmi za financiranje stranaka.
Zakon o porezu na dobit i pripadajući pravilnici jasno kažu kako donacija političkim strankama nije porezno priznati rashod (za razliku donacije sportskim klubovima, kulturnim organizacijama i slično, za koje je porezno priznato do max. 2% iznosa prihoda iz prethodne poslovne godine). A pojedincima političke stranke također nisu priznate kao rashod.

Iz gornjega slijedi kako je nekoj zainteresiranoj tvrtci bolje malo uletiti u sivu ekonomiju i recimo kupiti ili platiti neku uslugu čiji je stvarni korisnik politička stranka, nego uplatiti taj novac direktno na račun stranke (jer na taj novac moraju platiti porez na dobit, dok ovako barem dobiju PDV nazad).

Političke stranke posluju pod odredbama zakona o neprofitnim udrugama, što znači da su dužne predavati svoje financijske izvještaje. U slučaju političkih stranaka, taj izvještaj su između ostaloga dužne predati Saboru. Osim redovnog godišnjeg izvješća, dužne su predati i popis donatora tj. izvora sredstava za svoje djelovanje. Oba ova dokumenta su javni dokumenti i na zahtjev bi ih tijelo državne uprave moralo dati na uvid javnosti. Zanima me dali je koji novinar ikada zatražio vidjeti taj godišnji izvještaj ili popis donatora (da li je ikada takav izvještaj negdje javno objavljen)?

Demokratski Centar svojevremeno je predlagao zakon o financiranju političkih stranaka čiji prijedlog možete vidjeti ovdje (PDF alert), a kao kroz maglu se sjećam i nekog HSPovog prijedloga. Ovim zakonom predviđena je maksimalna donacija od 100.000kn godišnje po fizičkoj osobi odnosno 500.000kn po pravnoj osobi – zanimljivo je da recimo američki propisi maksimalno dozvoljavaju 5.000USD po fizičkoj osobi što je nekoliko puta manje od predloženog hrvatskog cenzusa.

Misao dana:
Bob Woodward: The story is dry. All we’ve got are pieces. We can’t seem to figure out what the puzzle is supposed to look like. John Mitchell resigns as the head of CREEP, and says that he wants to spend more time with his family. I mean, it sounds like bullshit, we don’t exactly believe that…
Deep Throat: No, heh, but it’s touching. Forget the myths the media’s created about the White House. The truth is, these are not very bright guys, and things got out of hand.
Bob Woodward: Hunt’s come in from the cold. Supposedly he’s got a lawyer with $25,000 in a brown paper bag.
Deep Throat: Follow the money.
Bob Woodward: What do you mean? Where?
Deep Throat: Oh, I can’t tell you that.
Bob Woodward: But you could tell me that.
Deep Throat: No, I have to do this my way. You tell me what you know, and I’ll confirm. I’ll keep you in the right direction if I can, but that’s all. Just… follow the money.

3 replies on “Financiranje političkih stranaka”

Pitam se pitam se koji je to razlog koji ce uskoro postati ocigledan???

Ovo ti je pitanje za novinare interesantno. Mozda si upravo nekome dao ideju za clanak? Ili seriju clanaka?

[…] Prva stvar koja mi je upala u oko prilikom predstavljanja prijedloga zakona o financiranju političkih stranaka je rečenica koja doslovce kaže  “Zakon financiranju političkih stranaka ključni je zakon nacionalnog antikorupcijskog programa”. Molim vas da uočite frazu “ključni je zakon” što bi valjda trebalo značiti kako je politika prožeta korupcijom te kako joj je potrebno temeljito čišćenje, i dok bi još bilo OK da tako nešto napiše neki novinar, bloger ili anonimni komentar na večernjakovom portalu, sasvim je druga težina ako tako nešto direktno u mikrofon (i to namjerno) kaže aktualni nam premijer (op.a. Ivo Sanader) ili ministrica pravde gđa. Ana (go go) Lovrin. Ova cijela strka oko zakona me ugodno iznenadila jer ima svega nekoliko dana kako sam pisao o tome, a vidim da i google moj blog smatra jednim od najrelevantnijih mjesta na internetu, barem kada govorimo o financiranju političkih stranaka. Zanimljivo je da je novopečena ministrica u jednome času naručila istraživanje o percepciji korupcije u društvu, jer je daleko jednostavnije se boriti protiv dojma o tome da li korupcije ima ili nema umjesto da morate uprljati ruke hapseći kriminalce (ovo je netko drugi mudro primjetio, a ja samo bezobrazno kopiram). Malo sam surfao uokolo proučavajući što to korupcija u stvari je, i google kaže kako riječ korupcija dolazi od latinske riječi corruptus i znači uništiti. Enciklopedija Britannica o korupciji ima malo više za reći i kaže kako je korupcija neprimjereno i najčešće nezakonito ponašanje usmjereno prema stjecanju koristi za sebe ili druge. Forme korupcije su mito, iznuda i zloupotreba informacija. Korupcija postoji u nezainteresiranim društvima i tamo gdje nedostaje zakonska regulativa (eto, mi čini se okidamo obje kategorije). […]

Leave a Reply

Your email address will not be published.