Category: Priroda i društvo

Tekstovi o prirodi i društvu koje nas okružuje.

Categories
Ekonomija Priroda i društvo

Ekonomija pandemije

COVID-19 pandemija je uzrokovala globalnu zdravstvenu krizu i pritom pokrenula i onu ekonomsku. Pune razmjere zdravstvene komponente katastrofe ovog jedinstvenog događaja, htjeli mi to ili ne, promatrati ćemo iz prvih redova u sljedećih nekoliko tjedana. Tamo negdje u prosincu, siječnju počeli smo dobivati prve informacije o nepoznatoj bolesti, malo „jačoj“ gripi koja je na svoj put totalne svjetske dominacije, kao i mnoge druge gripe prije nje krenula iz Kine. Kada sam prije dva mjeseca bio u Washingtonu, po hodnicima i uz večernje pivo već se ozbiljno razmatralo koji se efekti COVID-a i do koje će mjere on zahvatiti zapadni svijet, da bi koji tjedan kasnije žarište epidemije eksplodiralo u našem neposrednom susjedstvu, zahvaćajući ulice gradova kojima smo i sami do nedavno šetali. Neki kažu kako je COVID-19 fenomen koji se događa jednom u generaciji, no čak ni Joža Manolić koji je rođen krajem pandemije Španjolske gripe ne može ponuditi slično iskustvo. Slobodno možemo reći kako je riječ o katastrofi koja se događa jednom u stotinu godina, a dok sve bude gotovo, vjerojatno će civilizacija koju poznajemo trajno izgledati bitno drugačije.

Sam COVID-19 virus je vrlo jednostavan i sastoji se od svega četiri proteina i komadića RNA; ukupni genetski kod cijelog virusa je veličine 8kb, otprilike kao i dužina ovog teksta. Taj jednostavni virus ulazi u naš organizam kroz usta, oči ili nos i napada gornje dišne puteve od nosa pa negdje do glasnica, dok se ponekad spušta skroz do pluća. Naš organizam u pokušaju obrane, često zna pretjerati u reakciji i počne napadati pluća, a infekcija u osobito teškim slučajevima uzrokuje totalno zatajenje respiratornog sustava. Sam virus se širi kroz kapljice nastale disanjem, kihanjem i kašljanjem, a na raznim površinama može preživjeti od nekoliko sati do nekoliko dana. Molekule sapuna ga uspješno i lako razaraju pa ako ste ga i dotakli rukama, pranje ruku može spriječiti širenje. Jedna zaražena osoba zaraziti će negdje između 1.6 do 2.4 druge osobe, virus čini se neproporcionalno snažno napada muškarce. Obzirom na opću ograničenost testiranja smatra se kako je osobito opasan za starije osobe, no ako promatramo rezultate Južne Koreje koja je imala vrlo široki opseg testiranja, sasvim je jasno kako su upravo mladi najveći raznositelji virusa. COVID-19 je bitno smrtonosniji i zarazniji od obične gripe, ali i dalje bitno manje od SARS-a s kojim smo se bavili i čiju smo pandemiju izbjegli prije nešto više od petnaest godina, a s kojim COVID-19 dijeli solidni dio genetskog materijala i ako nisu braća sigurno su bratići.

Ako promatramo smrtnost od COVID-19, sasvim je jasno kako on napada starije osobe, što je bolno vidljivo u našoj susjednoj Italiji gdje je struktura populacije bitno starija pa nije stoga ni čudo što je Italija prije nekoliko dana pretekla neusporedivo mnogoljudniju Kinu u broju preminulih.  To je naravno samo dio kalkulacije smrti, jer iako Kina ima 20 puta više stanovnika, razlike u kulturi pokazuju kako je broj dnevnih kontakata mlađih generacija sa starijima u Italiji dva do tri puta češći od onoga u Kini.

Temeljni problem liječenja u doba pandemije je ogromni pritisak na zdravstveni sustav koji je jednostavno ograničen svojim kapacitetima koji se mjere u broju liječnika i medicinskih sestara, kreveta, a u ovom konkretnom slučaju i broju respiratora za one ozbiljno bolesne koji trebaju pomoć u disanju. Povrh svega, budući da su bolnice mjesta u kojima je nadprosječno veliki broj bolesnih i zaraznih pacijenata, za očekivati je kako će se infekcije brzo raširiti među medicinskim osobljem. I dok krevet, sobu ili hodnik možemo efikasno i brzo dezinficirati i vratiti u prvobitnu funkciju, oboljelog liječnika ili medicinsku sestru teško da možemo nadomjestiti u i u normalnim vremenima preopterećenom sustavu. Ograničeni kapaciteti nužno dovode do trijaže bolesnih prema težini oboljenja, a u konačnici, zbog nedostatka temeljnih resursa opada kvaliteta liječenja pa nažalost stradavaju i oni koji bi u nekim normalnijim vremenima bili izliječeni.

Konsenzus struke je stoga „izravnavanje krivulje“, pokušaj da se strelovito i eksponencijalno širenje epidemije maksimalno uspori. U prijevodu to su sve ove mjere kojima smo podvrgnuti proteklih nekoliko tjedana i koje smo nespretno nazvali „socijalno distanciranje“, a uključuju opće zabrane javnih okupljanja, obvezu kretanja s minimalnim razmakom među osobama i ograničavanje kretanja u prostoru kako bi spriječili da zaražene osobe iz jednog područja infekciju prošire na druge. Drugi smjer „izravnavanja“ je širenje kapaciteta. Realno je očekivati je kako će se sve više objekata privremeno prenamijeniti za tretiranje bolesnika COVID-om 19, od studentskih domova, preko kasarni do hotela. Kako je Hrvatska relativno rano krenula u rigorozne mjere sprečavanja širenja epidemije, a istovremeno relativno kasno bila zahvaćena širenjem pandemije – u ovome času prilično dobro stojimo, a naši epidemiolozi zasada uspijevaju izbjeći nekontroliranu transmisiju virusa.

Izravnavanje krivulje ima i svojih mana, jer je teže postići „imunitet krda“ (a zasada i ne znamo sa sigurnošću hoće li se osoba koja je jednom preboljela COVID-19 ponovno razboljeti ili razviti trajni imunitet), pa stoga uz manje kratkoročne žrtve izlažemo se većim rizicima u srednjem roku o čemu se tek posljednjih nekoliko dana počelo govoriti. To ukratko znači kako je za vjerovati da će ovo suzbijanje pandemije skoro pa izvjesno dovesti do još jednog vala epidemije koja će uslijediti nekoliko mjeseci nakon dovršetka ovog vala – što je situacija koja se već dogodila sa Španjolskom gripom prije stotinu godina. U našim okolnostima to bi značilo da se drugi val može očekivati krajem ljeta, tj. početkom jeseni.

Radikalne promjene u našem ponašanju pokrenula su i novu ekonomsku krizu, putovanja su efektivno zabranjena i kao posljedica turizam više ne postoji. Sve djelatnosti koje su naslonjene na industriju putovanja, turizam ali i ugostiteljstvo u ovome času trpe ogromne gubitke. Neki od najvećih generatora gospodarskog rasta, poput proizvođača automobila, prijavljuju pad prodaje u vrlo, vrlo visokim dvoznamenkastim postocima pa je proizvodnja gotovo u cijelosti zaustavljena u zapadnoj hemisferi. I dok se može očekivati da će prodaja pojedinih kategorija proizvoda relativno brzo doseći prethodne razine – poput recimo potrošačke elektronike (računala, mobilnih telefona), za auto industriju koja je jedan od najvećih svjetskih poslodavaca, situacija nije nimalo bajna. Sve ovo znači da nisu ni sva zanimanja podjednako pogođena pa tako možemo očekivati da će oni koji svoj posao mogu raditi od kuće vjerojatno bolje proći od onih koji to ne mogu, a neki sektori će na duži rok biti osuđeni na rad od kuće poput školovanja i svih drugih vrsta obrazovanja.

COVID-19 i ekonomska kriza neproporcionalno će pogoditi i obrte, mikro i malene tvrtke koje nemaju financijske snage oduprijeti se dugotrajnim padovima prihoda, što će nužno dovesti do smanjenja plaća i zatvaranju radnih mjesta u do sada neviđenim razmjerima; a to će pak imati kaskadni efekt na cijele sektore poput najma ili kreditiranja kupnje stanova i opći pad potrošnje i daljnje valove zatvaranja tvrtki. Recesija uzrokovana pandemijom ima sve predispozicije da se pretvori u dugotrajnu spiralu ekonomske depresije.

Mjere izolacije imaju neosporno pozitivne efekte na zdravstvenu komponentu ove krize, ali jednako tako vrlo mjerljivo negativne efekte na ekonomiju. Očekivani pad ekonomije bez kvalitetnih ekonomskih mjera koje još nismo vidjeli (neovisno o tome što vam kažu naši političari), teško može biti manji od 15%. Usporedbe radi, recesija 2007-2009 umanjila je BDP razvijenih zemalja za oko 5% i one do danas nisu nadoknadile taj gubitak. Ekonomske mjere za borbu protiv recesije i depresije moraju biti brze i masivne, otprilike na razini očekivanih gubitaka ekonomije. Više nismo u mogućnosti spriječiti ekonomsku katastrofu prvog vala pandemije u čijem se središtu nalazimo, ali imamo još uvijek dovoljno vremena da se pripremimo za drugi val pandemije koji je izvjestan i koji će se dogoditi krajem godine – to znači s jedne strane pripremiti i opremiti zdravstveni sustav, ali i očvrsnuti ekonomiju, a posebice male i mikro poduzetnike kako bi mogli preživjeti sve ono što nam slijedi.

Ovo je zdravstveni i ekonomski maraton, a ne sprint i tako se moramo početi ponašati.

Ovaj tekst je nastao kao sažetak studije „Ekonomija pandemije: slučaj COVID-19“, a koju su napisali Paolo Surico i Andrea Galeotti, profesori ekonomije na Londonskoj business školi, Wheelerovom institutu za poslovanje i razvoj.

Misao dana:
The reserves of emotion pent up during those many months when for everybody the flame of life burned low were being recklessly squandered to celebrate this, the red-letter day of their survival. Tomorrow real life would begin again, with its restrictions. But for the moment people in very different walks of life were rubbing shoulders, fraternizing. The leveling-out that death’s imminence had failed in practice to accomplish was realized at last, for a few gay hours, in the rapture of escape.

Share the post "Ekonomija pandemije"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Politika Priroda i društvo

Kako će izgledati post-koronavirusna budućnost?

Ako smo prošli u proteklih nekoliko dana fazu samorefleksije i brige za one najbliže oko nas, sasvim sigurno ste se zapitali kako će izgledati naša budućnost nakon koronavirusa. Ovdje koristim termin “budućnost nakon koronavirusa” ali u biti razmišljam o svim pošastima koje su nas zadesile istovremeno, a trenutno se to brojanje svodi na koronavirus, zagrebački potres i ekonomsku krizu koja slijedi (ovaj popis nažalost nije nužno konačan, slobodno možete dodati i HDZ na listu ali tu smo skoro pa već razvili rezistenciju pa ga ne navodim zasebno). Ovo je prvi u vjerojatno dužem serijalu razmišljanja na tu temu.

  • Nećeš ti meni neovlašteno tražiti odgodu plaćanja!
  • “Pod materinalnom i kaznenom odgovornošću…” iz kojeg je to pravnog udžbenika.
Ni u krizi ne smijemo izgubiti birokratska pravila.

Ako ste vlasnik ili direktor male ili srednje tvrtke, ili ste pak zaposleni u maloj ili srednjoj tvrtci (isto vrijedi i za obrte i OPGove) – a to je skoro pa polovica svih zaposlenih u RH, našli ste se u velikom problemu. Tvrtka u kojoj radite gotovo sigurno nema novčane rezerve koje su veće od mjesečne ili dvomjesečne plaće, ako ste u ugostiteljstvu ili drugim sličnim uslužnim djelatnostima vaša poslovna aktivnost je trenutno obustavljena odlukom Vlade i nemate načina ostvariti bilo kakav prihod. Opcije koje vam stoje na raspolaganju su podijeliti otkaze zaposlenima (uz manje ili veće obećanje da ćete ih vratiti natrag, ljudi jesu najveće blago većine tvrtki), no tada se izlažete isplati otpremnina koje su opet vjerojatno daleko veće od cash rezervi. Ništa manji problem nije ni sve ostalo, vjerojatno imate dugovanja prema dobavljačima koji panično traže plaćanje kako bi utvrdili cash poziciju i konsolidirali sve što se konsolidirati može, dok istovremeno vaši kupci oklijevaju s plaćanjem i odgađaju svako plaćanje koje nije apsolutno nužno. Investicije su stale (to se valjda podrazumijeva), a krediti i dalje nemilice teku neovisno o tome što je civilizacija povukla ručnu. 3.250 kuna pomoći je u biti jedina konkretna mjera koju je Vlada zasada ponudila. Sve drugo što su do sada na stol stavili je teška homeopatija i u biti samo odgoda neizbježnog.

Promatram ove naše u Vladi i oni pokušavaju kamilicom i nekom projekcijom autoriteta zadržati kontrolu, no vidi se među redovima kako oni u biti samo očekuju da će se probuditi u ponedjeljak i kako će noćna mora nestati (što naravno nije točno). Kao i u drugim krizama, zakvačili su se na dijelove sustava koji percipirano funkcioniraju (nacionalni stožer civilne zaštite i zdravstva), dok su drugi elementi totalno zaboravljeni. Dok naši susjedi (primjerice Janša), jurca okolo i ganja milijarde eura iz europskih novčanika (u kojima zasada treba samo posegnuti), naši genijalci trče panično u krug i diskutiraju o tome da “nema potrebe spekulirati o recesiji” ili slične izjave koje bi u boljim vremenima izazvale solidne napade smijeha. Zanimljivo je da je zabranjeno i kažnjivo u punom kinu vikati “požar, požar”, ali bi po mom mišljenju jednako kažnjivo trebalo biti i objašnjavati kako nema požara iako je zgrada sasvim očigledno u plamenu.

Naravno, javili su se i dežurni moralisti/ekonomisti i socijalisti (liberala koji u ovome času zazivaju državne intervencije ne nedostaje) i svatko daje svoj obol javnoj diskusiji. Liberali traže brzu i snažnu intervenciju države što ima smisla jer država pruža okvir, porezi koje plaćamo su naknada, mogli bi reći polica osiguranja, da će sustav funkcionirati što u ovome trenutku nije slučaj, a sasvim je neizvjesno u kojem trenutku će neka razina normalnosti uopće biti postignuta. Neki pak kažu kako ova situacija odgovara ratnom stanju, što je meni se čini samo donekle točno, jer u ratu uvijek imaš industriju koja velikom brzinom proizvodi za ratne potrebe i postoji velika potreba za raznim robama, no u ovome času kompletni teritorij je (barem privremeno) “pao” u ruke virusnog korona-neprijatelja i proizvodnja je obustavljena po svim razinama i sveli smo se na ono što znamo zvati “hladni pogon”. Većina je kod kuće i čeka razvoj situacije. Socijalisti se pak ismijavaju poduzetnicima i pitaju gdje su sada silni profiti i kako je moguće da se očekuje od nezaposlenog da preživi mjesece bez kuna, a istovremeno velike i navodno solidne tvrtke ne mogu izdržati niti nekoliko tjedana. Od svih su mi najbolji sindikalisti, Vilim Ribič kao posljednji relikt socijalizma (i kojeg bi odavno trebali držati u nekoj vitrini) jučer kaže kako je voljan pristati na smanjenje plaća u javnom sektoru ako mu netko uspije dokazati kako će to pomoći. Ako ignoriramo činjenicu da postoje ljudi kojima 2 i 2 nikada neće biti četiri jer im sinapse u glavi jednostavno nisu tako posložene (a Vilim je tu među najtvrdokornijim slijepcima koji se suočavaju s očiglednim), ono što on u biti kaže jest to da je potrošnja 350.000 ljudi državnog i javnog sektora ključ oporavka ukupnog gospodarstva. Naravno, u ukupnom gospodarstvu ima oko 1.6-1.7 milijuna zaposlenih (ili ih je barem toliko bilo prije koji tjedan), i on kaže/tvrdi i izaziva bilo koga drugoga da ga uvjeri u suprotno kako upravo tih 350.000 mora biti dobro da bi se nas preostalih 1.2-1.3 milijuna oporavilo (nema tu ni S od solidarnosti ali ni od sindikata, jer riječ sindikat označava grupu ljudi koji promoviraju zajednički interes ili pak grupu ljudi ili tvrtki koje su voljne podijeliti zajednički trošak kako bi financirali neku operaciju u kojoj je potrebna velika količina novca). Licemjernije izjave nisam vidio ili čuo dugo vremena. Naravno, sindikalisti koji su inače i jako dobri PR-ovci, sada u prvi plan guraju liječnike i medicinske sestre, vatrogasce i policajce na kojima doista je veliki teret ove situacije (barem ove koronavirusno-potresne), ali dok nas hvataju na emociju, istovremeno iza leđa pokušaju progurati stotine tisuća onih koji trenutno sjede doma i pokušavaju shvatiti kako funkcioniraju MS Teams ili zašto bi oni nešto morali raditi dok cijela država stoji.

Još jedan sjajan argument je taj da u trenucima krize ili gospodarskog usporavanja svaki udžbenik kaže da država svojom potrošnjom mora stimulirati poslovni sektor. Ovdje ima više problema, kao prvo – poglavlje udžbenika koji opisuje ovu situaciju još nije napisano i makar ima sličnosti s nekim drugim starijim dijelovima knjige to ne znači da je ovu situaciju moguće “liječiti” klasičnim ekonomskim doktrinama, a osim toga gospodarstvo nije usporilo nego je stalo, ukopalo se u mjesto i ne želi mrdnuti, što je situacija koju ili nismo nikada imali ili je ona zadnji puta postojala prije puno stotina godina. U globaliziranom svijetu gdje su lanci opskrbe za čak i najjednostavnije proizvode rastepeni na više kontinenata, nema presedana ili iskustva koje bi adekvatno opisalo, a kamoli riješilo ovu situaciju. Neobični problem nećemo riješiti običnim, a posebno ne udžbeničkim rješenjima. Ako nešto treba napraviti, to je da se država mora jeftino zadužiti (a trenutno se može zaduživati sa skoro pa nultim kamatama) i sustav ePorezne treba biti sustav za odobravanje kredita, odgoda i koječega drugoga samo zato da održimo razinu ekonomske aktivnosti. Kasnije ćemo se razračunavati tko jest a tko nije smio nešto zatražiti i da li je 200kn poreznog duga doista (really???) diskvalificirajući faktor.

Nego, nakon ove male retrospektive, da ponudim par stvari za razmišljanje:

  • Ako ste u businessu koji se na bilo koji način može “pivotirati” na online funkcioniranje, prodaju i trgovinu (btw. gdje ste do sada bili), onda svakako krenite razmatrati korake koji idu u tom smjeru. Ova situacija će trajati i trajati će dugo, a njezine posljedice još duže, online poslovanje će postati norma ako to već nije i treba učiniti sve da se prebacite u online svijet. Razmislite i o elektronskom slanju dokumenata i eRačuna, jer je odlazak u poštu postao potencijalno pogibeljni zadatak.
  • Ako ste u turističkom businessu ili bilo čemu naslonjenom na turističku industriju onda opako razmislite o posljedicama ove situacije. Prije neku večer sam došao do zaključka, a vidim da Kina to počinje provoditi već sada, je to da kada ova karantena i prođe ili je krenemo relaksirati, biti ćemo prisiljeni zatvoriti granice za goste na duži rok. To ne znači da oni neće moći doći, nego da ako dođu da će morati prvo u samoizolaciju od četrnaest dana. To će morati biti na nacionalnim granicama jer je više nego očigledno kako različite države rješavaju ovaj problem drugačije i ako obuzdamo epidemiju ovdje (a Hrvatska je, ako je vjerovati brojevima i situaciji, na putu da prođe vrlo solidno), nećemo smjeti dopustiti mogućnost da virus ponovno uđe među populaciju. To znači da barem ove sezone neće biti uopće stranih gostiju, a slobodna putovanja će biti žestoko limitirana do trenutka pronalaska cjepiva.
  • Osim turističke migracije, postoji i veliki broj ljudi koji su prelazili EU granice u potrazi za sezonskim poslovima u poljoprivredi. To više nije moguće i za očekivati je s jedne strane da ti ljudi neće ostvariti dohodak na koji su navikli (a koji je dohodak za preživljavanje a ne za bogaćenje) pa se udara na tu i inače osjetljivu društvenu skupinu, a s druge strane jako će trpjeti i proizvodnja hrane iz čega slijedi da će cijene hrane, osobito svježe, vjerojatno narasti. Ako imate vrt…
  • I uhljebi su u strahu. U potezu bez presedana, HGK je neke članove komore oslobodio plaćanja članarine. Ovdje treba uočiti i nemilosrdno rastaviti na proste faktore dva zanimljiva (a tako tipično birokratska) detalja. prvo, HGK je bila jakooo specifična u djelatnostima koja se oslobađaju članarine. DZS prilikom registracije daje mogućnost odabira djelatnosti i vi u biti napišete nešto (što mislite da će vam biti pretežita djelatnost, ili ako ste malo iskusniji, napišete djelatnost koja će vas odmaknuti od spomeničkih, turističkih članarina ili obveza izvještavanja prema DZS-u), djelatnosti se definiraju po razredima a oni odu do nekih detalja (četiri znamenke). To vam je kao da imate poštanske brojeve, ako poštanski broj počinje s brojem 1 onda znate da je to nešto u ili oko Zagreba, no ako napišete 10115 onda znamo da se to odnosi samo na poštanski ured u Savskoj. Mislim da je totalni idotizam misliti da je samo mali suženi popis djelatnosti zahvaćen, no s druge strane oni vjerojatno žele dati #dojam_da_nešto_rade. Drugi genijalni detalj je to da oni predviđaju mjere da traju do kraja svibnja, civilizacija je u ruševinama ali eto Luka Burilović i njegova ekonomska škola smatraju da će od 1. lipnja biti sve po starom.
  • Naša Vlada je na ovu krizu odlučila krenuti homeopatskim mjerama. Naši susjedi štancaju novce u četiri smjene osam dana tjedno a mi se igramo odgoda plaćanja i koliko mi ptičice iz Vlade dojavljuju, razmatraju hoćemo li moći zadržati kriterije za uvođenje Eura. Zašto su Plenković i Marić u Zagrebu umjesto da su u Briselu i Frankfurtu i zgrću novce u onaj vladin Challenger pa koliko stane, stane? Novca u ovome času ima na bacanje, no smatram da je iluzija vjerovati da će ovaj bal dugo trajati (po mojoj procjeni, otprilike do časa kada se shvati da bacanje novca na vatru samo potpiruje plamen).
  • Silne mjere koje su ovi birokrati iz prethodnog bullet pointa osmislili imaju cijeli niz pratećih pravilnika, uputa, i memoranduma o postupanju. Ono što birokrati naravno ne razumiju jest to da je 95+% svih tvrtki u ovoj državi u kategoriji obrta, mikro ili male tvrtke, a to pak posljedično znači da je osoba zadužena za ispunjavanje tih silnih formulara i obrazloženja poduzetnik – najvredniji resurs tvrtke koji u ovom času mora razmišljati i činiti sve da njegov poslovni poduhvat preživi, no svejedno država iz nekog razloga smatra da on mora obrazlagati savršeno i svima očigledne stvari poput pandemije i potresa. Čudo da nisu tražili da se doda motivacijsko pismo ili barem kraći esej o očekivanim efektima na poslovanje. Najbolji detalj mi je totalno besmislena rečenica na ePoreznoj gdje morate kliknuti checkbox “da pod materijalnom i krivičnom odgovornošću…”, toga ima samo kod nas, i naravn to da morate imate odgovarajuću razinu autorizacije da bi predali zahtjev, nećeš ti meni ništa neovlašteno… (makar ti je USB stick kod osobe u samoizolaciji ili pod ruševinama).
  • Nekako nam je fokus zadnjih dana skroz skliznuo na Vladu, i malo vremena provodimo razmišljajući o jedinicama lokalne uprave i samouprave, njih svih 577 komada koliko ih imamo (+-, teško je pratiti radnju). Kako se oni financiraju iz komunalne naknade i prihoda od poreza na dohodak koji ovih dana strelovito pada nizbrdo, za očekivati je da će oni vrlo, vrlo uskoro postati jako glasni. Možda nas to dovede do zaključka kako ih je jednostavno previše.

Misao dana:
Whatever became of the moment when one first knew about death? There must have been one, a moment, in childhood, when it first occurred to you that you don’t go on forever. It must have been shattering, stamped into one’s memory. And yet I can’t remember it. It never occurred to me at all. We must be born with an intuition of mortality. Before we know the word for it, before we know that there are words,out we come, bloodied and squalling… with the knowledge that for all the points of the compass, there’s only one direction and time is its only measure

Share the post "Kako će izgledati post-koronavirusna budućnost?"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Ekonomija Priroda i društvo

Digitalno seciranje korupcije

Ako ste ikada gledali sjajnu Netflixovu seriju „Ozark“, onda ćete se možda sjetiti scene u kojoj glavni lik Martyn Byrde, onako retorički, preispituje što sve možete učiniti s brdom novca kojeg ste stekli kriminalom. Ako ne iskoristite neki od mehanizama za pranje novca, jedino što vam je preostalo da napravite sa svojim milijunima je da ih doživotno trošite po supermarketima i benzinskim postajama, to su naime jedina mjesta na kojima možete danas slobodno trošiti gotovinu bez stvarne provjere odakle je on stigao. Ako pak želite malo legalizirati financijske tokove, svakako najpopularnija i jedna od najboljih metoda su „ulaganja“ u nekretnine. Nekretnine su zgodno rješenje jer se mogu kupovati i prodavati pod širokim spektrom uvjeta, pa tako ako želite primiti mito možete „kupiti“ neku nekretninu bitno ispod tržišne cijene (naši političari se sada već redovito pojavljuju kao kupci iznimno povoljnih i običnom puku nedostupnih nekretnina koje se nikada nisu pojavile u oglasnicima ali eto redovito mijenjaju vlasništvo). Druga metoda je da neku nekretninu prodate znatno iznad njezine stvarne cijene i na taj način ostvarite naizgled legalni primitak („dobra prodaja“ nije nužno i legalna prodaja), a uvijek je zgodno imati nekog navodno jako uspješnog, bogatog i teško provjerljivog brata, rođaka ili prijatelja koji po mogućnosti dolazi iz inozemstva i koji će posuditi novac kako bi kupili neku nekretninu bitno iznad vašeg platežnog razreda što je preferirana metoda naših rezača etiketa, vozača Harley Davidsona ili pak ljubitelja stanovitog arhaičnog automatskog oružja. Osim ovih metoda, tu je uvijek i staromodna „polagana“ gradnja gdje sami krenete graditi, pa se gradnjom mučite godinama dok u stvarnosti sve skupa možete sagraditi u tri mjeseca i u konačnici, dobro je da je dom „nepovrediv“ pa onda nitko ne može zaviriti unutra da vidi kako ste opremili vlastitu malu palaču. Posjedovanje nekretnina je osim toga u našem podneblju percipirani plemenski simbol životnog uspjeha pa tako mnogi svoja životna postignuća mjere ciglom i betonom (valjda u odnosu na mjesto odakle ste potekli), a tu je i uvijek zlatni i društveno prihvatljiv argument „štednje za stare dane“ jer nekretninama vrijednost navodno ide samo uzbrdo (što je malo čudna logika u zemlji u kojoj je sve više zgrada a sve manje stanovnika, ali o tome drugom prilikom).

Sve ovo nas dovodi do posljednjeg primjera, u času dok pišem tekst još uvijek aktualnog ministra Kujundžića čiju su imovinsku karticu posljednjih desetak dana neumorno ispunili i dopunili novinari jer je on očito u tri i pol godine mandata nije uspio ispuniti sam. Sve zajedno je krenulo s navodnom greškom u zbrajanju jer se u posljednjoj verziji imovinske kartice našeg ministra odjednom stvorilo nekih 700.000kn za koje nije bilo ponuđeno objašnjenje odakle su stigle i odjednom, kada se sva ta imovina pogledala malo detaljnije, kada su se usporedili različiti podaci koje su supružnici davali za razne institucije, slika koja se odjednom stvorila ne izgleda više nimalo nedužno kao što se to očajnički pokušava prikazati – dapače, ako poslušate odvjetnika kojeg je ministar doveo na vlastitu press konferenciju, uočiti ćete kako se i on pažljivo ograđuje od ministrovih riječi. Ministar Kujundžić tako je postao još jedan u nizu ministara čije su argumente zajednički demontirali mnogobrojni novinari iz više novinskih kuća što je ministar, brže bolje okarakterizirao kao „orkestrirani napad“ zasada neimenovanih interesnih skupina.

Korupcija je osobito komplicirano zlodjelo, jer za razliku od ostalih oblika kriminala, kada je riječ o korupciji svi oni koji su u njoj sudjelovali imaju vrlo jasan motiv da o njemu ne govore i nikada ga ne priznaju. Najbolji lijek protiv korupcije je transparentnost i makar naša država već desetljećima čini maksimalne napore da sakrije sve što se sakriti može, primjerice, za većinu javno dostupnih registara nema jasnog načina pretraživanja, umjesto toga, ako znate podatak onda eventualno možete provjeriti da li je on točan ili nije, no pretragom ga sami nećete pronaći. Svejedno činjenica jest da je razina transparentnosti ipak donekle narasla i da je ponekad moguće spojiti različite informacije koje dolaze iz mnogobrojnih izvora. U slučaju ministra Kujundžića, puno toga je otkriveno uvidom u ipak digitalizirane zemljišne knjige i gdje je očita razlika između upisanih površina u knjigama i onima u imovinsku karticu. Nije pomogao niti incident u Ivanbegovini gdje su seljani htjeli spriječiti novinarku u snimanju navodno naslijeđene kuće koja, barem na fotografijama, jako liči na vilu s bazenom. Nakon što se promotrila likvidacija imovine propale tvrtke Zidni vrt ministrove supruge, iskočili su novi detalji. Jedan od tragova je doveo do imovine na Pagu, gdje je otkriveno kako postoji više stambenih jedinica od prijavljenih pa tako više ne znamo da li je riječ o jednoj nekretnini, dvije ili možda čak i više kako je to nespretno u jednome času rekao ministar, a argument kako su nekretnine prodane ali nisu prenesene ne drži vodu, osobito ako ga usporedimo s zanimljivim i višegodišnjim naporom ministrove supruge da na sebe prepiše livadu u Zagrebačkoj sv. Klari za koju pak tvrdi da uopće nije njezina nego gradska. Iz likvidacijskog postupka nismo doduše saznali jesu li supružnici ikada platili stan u kojem žive i to saznanje ćemo morati prepustiti i vjerovati institucijama da to istraže (jer znamo da je hipoteka na koju se pozivaju bila upisana na više nekretnina a ne samo na njihovu), ali ono što jesmo saznali jest da je likvidator imovine ujedno bio i donator ministrove propale političke inicijative, a to je valjda školski primjer sukoba interesa i nevjerojatni primjer koincidencije lutrijskih razmjera, baš kao što je velika koincidencija da je neproporcionalno veliki broj ljudi koji su financijski popratili politički put ministra završio na raznim položajima ili su kao utješnu nagradu postali milijunski dobavljači ministarstva ili bolnica nad kojima ministar ima evidentni utjecaj. I posljednje, jednako je nevjerojatna koincidencija da je supruga ministrovog najboljeg prijatelja (to je onaj bogati prijatelj koji „posudi“ novac za kupnju nekretnine s početka priče) osnovala tvrtku koja se zove Zidani vrtovi, a koja, čini se gradi zgradu u Zagrebačkoj Kranjčevićevoj ulici na čestici koja ima zanimljivu povijest i u priču možda uvodi i neke druge dobro poznate likove naše političke povijesti.

Podaci su možda teško dostupni, dobro sakriveni i nužan je trud da ih se pronađe i dovede u vezu, no to je moguće i posljednjih nekoliko mjeseci je to i jasno demonstrirano. Na političarima je da svoj nezakonito stečeni novac krenu sakrivati na kreativnije načine jer će ih povećalo javnog interesa zahvatiti prije ili kasnije, ali prva lekcija koju bi svi skupa morali naučiti je kako ispravno ispuniti obrazac imovinske kartice. Biti „ekonomski neverziran“ ne samo da je neuvjerljivo i uvredljivo nego je i diskvalificirajuće, osobito za političara koji upravlja s 40 milijardi kuna novca poreznih obveznika.

Misao dana:
Whoever fights monsters should see to it that in the process he does not become a monster. And if you gaze long enough into an abyss, the abyss will gaze back into you.

Share the post "Digitalno seciranje korupcije"

  • Facebook
  • X