Categories
Politika Priroda i društvo

Usud svih postizbornih žalbi

Prije desetak dana na pollitika.com se krenulo pisati o problemu koji proizlazi iz neusklađenosti Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor, Zakonu o izbornim jedinicama i biračkim popisima.

Naime, ovdje ima više problema koje su mnogi detektirali i nisam osobiti originalan u tome (iako sam možda o tome krenuo pisati prije drugih, iako niti to ne isključujem). Prvi i očigledni problem je problem neusklađenosti popisa birača i stvarnog broja birača; nekim bizarnim slijedom događaja ako netko umre ili se odseli izvan hrvatske ne postoji mehanizam koji bi automatski evidentirao te promjene. Kao krajnji rezultat, ispada da u Hrvatskoj ima otprilike pola milijuna birača više nego što ih doista ima. Jedan dio žalbi i pritužbi stranaka i kandidata DIPu i Ustavnom sudu odnosio se upravo na tu činjenicu. Svi prigovori i tužbe su redom odbijene.

Naime, DIP nije odgovoran za biračke popise nego je on samo korisnik, pa stoga nema smisla tužiti DIP nego je problem negdje drugdje. Kao što sam rekao, problem nepostojećih birača i nije stvarni problem jer, kako je to i Mesić lijepo rekao “mrtvi u principu ne bi smjeli glasati”. Makar se ovaj “u principu” čini šaljivim, činjenica je kako se kod nas događaju i čudnije stvari pa stoga ne čudi informacija kako su neki dokazano mrtvi glasali i to ne po prvi puta u tom svojstvu nego opetovano. Naravno, glasanje jednog ili dva zombija nije problem sam po sebi, no postavlja se pitanje koliko je takvih slučajeva bilo u stvarnosti?

To nikada nećemo saznati jer se birački materijal ne arhivira nego uništava i u principu prebrojavanje glasova nije moguće iz jednostavnog razloga što su glasački listići uništeni nedugo nakon izbora (a definitivno unutar roka u kojem se neke žalbe smiju događati), masovni recount kao što je bio u americi kod nas jednostavno nije moguć, a tragovi eventualnog zločina i eventualne izborne prijevare zatiru se momentalno po zatvaranju birališta. Iako sam uvjeren da su izbori bili u globalu legalni, jednako tako sam siguran da su na pojedinim mjestima prerevni članovi odbora omogućavali različite makinacije koje nisu u skladu sa zakonom. Po zakonu, glasanje u ime drugoga i glasanje bez osobnih dokumenata jednostavno nije dozvoljeno pa makar u biračkom odboru imaš brata, suprugu ili sestričnu. No, nazovimo to sporadičnim aktivnostima koje u globalu možda i donose koji bod u lijevo ili desno. Recimo u petoj izbornoj jedinici se tražilo ponovno prebrojavanje glasova u Oriovcu, selu nadomak Slavonskog broda u kojem je na čelu općine čini mi se kombinacija HSSa i nezavisne liste i u kojem HDZ makar prezastupljen u organima općine nije vodeći. Znam ponešto o tome kako se tamo glasalo ranije (i sve gore navedene metode su tamo na djelu) i možda baš tamo je HDZ mogao izgubiti a SDP dobiti pokoji glas koji bi riješili tog jednog zastupnika. Dakle u Oriovcu su uništili glasački materijal prije prebrojavanja i istinu nikada nećemo saznati, ali smo barem saznali za potencijalni problem u izbornom postupku.

U Negoslavcima je trebalo ponoviti glasanje na glasačkom mjestu zbog toga što je u jednoj od kutija (za manjine) pronađen višak listića. Nakon tužbe Ustavni je sud odredio da se ponavlja glasanje ali samo s jednom kutijom i to onom za manjine. Fora je u tome da manjine mogu na licu mejsta odabrati hoće li glasati za svoju izbornu jedinicu (petu) ili za jedinicu manjina. Ustavni sud se potrudio dokazati argumentom kako se treba ponavljati samo izbor za manjinsku listu koristivši primjere prvog izbornog mjesta u Zagrebu u kojem ste imali glasačke kutije za sve izborne jedinice pa bi tom logikom da je u bilo kojoj kutiji broj listića bio pogrešan trebalo ponoviti glasanje za sve izborne jedinice. Ja osobno mislim da analogija nije dobra, jer zakon govori o glasačkom mjestu a ne o kutijama, i dok osoba koja dođe na prvo glasačko mjesto u Zagrebu u stvari nema izbora oko toga u koju kutiju mora ubaciti svoj listić, osoba koja je manjina ima pravo na taj odabir u trenutku prijave na glasačkom mjestu. Ustavni sud je naveo u svome obrazloženju kako se “ne smije baviti izbornim inženjeringom” i dozvoliti takvu situaciju što je suluda tvrdnja jer funkcija Ustavnog suda nije izborni inženjering (ili bilo što slično tome) nego osiguravanje vladavine prava, a to znači da ponekad moraš donijeti i nepopularnu odluku neovisno o posljedicama koje iz toga proizlaze. Moje je dakle mišljenje da su morali omogućiti glasanje na cijelom izbornom mjestu, no niti sam član ustavnog suda niti sam pravnik pa me slobodno ignorirajte (ali nemojte ignorirati mišljenje sudaca koji su dali izdvojeno mišljenje, koje nažalost na internetu nije vidiljivo).

Eh i sada dolazimo do situacije sa izbornim jedinicama o čemu sam ja drvio u nekoliko navrata. Ako kažemo da su birački popisi ispravni (a tko smo mi da njima proturječimo) ispada kako je Zakon o izbornim jedinicama u direktnoj koliziji s Zakonom o izboru zastupnika u Hrvatski sabor budući da je u ovom potonjem definirano kako je dozvoljena razlika u broju glasača među izbornim jedinicama max. 5%. Obzirom na neočekivano bubrenje izbornih popisa ovo pravilo nije ispoštivano i došlo je do kršenja zakona. Zanimljivo je da ne postoje konsekvence za kršenje zakona pa to čini se i nije neki pretjerani problem.

Jedna od jedinica koja odstupa po broju birača je i deveta izborna u kojoj je drugačijom raspodjelom općina i gradova koje upadaju u jedinicu moglo lagano (dapače, sasvim sigurno bi i došlo) promijeniti izborni rezultat.

I sada se vraćamo na gore navedene prigovore DIPu i tužbe Ustavnom sudu a koje su sve redom odbačene, a moje je skromno mišljenje da su odbačene zato jer su sve do jedne tražile poništenje izbora što nije realna opcija. Naime u dosadašnjim situacijama ustavni sud nikada nije poništavao određene odluke nego je poništio sporni akt i dao rok za njegovo ispravljanje. Mislim da je to i ključ rješenja u ovome slučaju, dakle trebanapraviti pravno vrijedeći dokument koji će natjerati Ustavni sud da poništi Zakon o izbornim jedinicama. Ako se u tome uspije, cijeli niz situacija proizlazi iz toga.

Naime, u tome času zakonodavac postaje direktno zainteresian razriješiti i stanje u biračkim popisima (jer između ostalog referendumi za NATO i EU su vrijedeći samo ako se odazove više od 50% svih birača – eto situacije gdje će nam dijaspora i pola milijuna ekstra birača direktno pomoći). Također, zakoni koji se odnose na izbore mora izglasati 2/3 zastupnika, a vidi čuda, trenutno nitko ne može sklepati niti natopolovičnu većinu a kamoli 2/3 zastupnika. Stoga, proces pobijanja ovih zakona je u stvari edukacijski proces.

Misao dana:
In law a man is guilty when he violates the rights of others. In ethics he is guilty if he only thinks of doing so.

Categories
Politika

Još malo postizbornog trabunjanja

Slušam danas na 101 Rožića i ne sjećam se što je točno rekao, no rezultat njega je ovaj tekst koji počinjem jednim postizbornim komentarom o HSPu. I vrapci na grani znaju kako je HSP prošao na izborima (ili možda bi bolje bilo reći: “kako nije prošao na izborima”) i valjda ironije radi jedini koji je prošao je u stvari Anto Đapić.

O Anti Đapiću, tom kvazi magistru puno se pričalo i niti u jednom suvislom razgovoru nitko nije uspio pronaći tu principijelnost i stroge stavove o kojima se uvijek govorilo. To je više bila fasada namijenjena onima koji HSPu daju njegovu osnovnu moć, a to su birači, no u času kada su se trebale dijeliti karte vlasti, Đapić je više bio poput arapskog trgovca kod kojega je cjenkanje sastavni dio rituala prodaje do točke kada ako i pristanete u samome startu na njegove zahtjeve, on se osjeća prevarenim jer vam nije morao napraviti niti jedan jedini ustupak. HSP je poznat i po tome da reciklira odbačene kadrove koji su na različite načine bili diskreditirani, počevši primjerice od famoznog Zeca i svega onoga što se pod okriljem politike događalo u Požeškoj kotlini ili pak recentnija akvizicija u vidu Mate Granića koji se eto uspio ugnjezditi kao savjetnik (navodno za vanjsku politiku u kojoj HSP nikada nije niti participirao).

Naravno, iako su ovi znakovi bili vidljivi i ranije, prve rupe u oklopu su se nazrijele odlaskom gore spomenutog Rožića i Tadića kada su oni istupili iz stranke bez nekog osobitog objašnjenja. Mjesec dana kasnije HSPu je rejting pao na polovicu, a da bi na izborima od očekivanih deset dobili samo jednog (ali kao da ih je barem troje-četvero) zastupnika u vidu Ante Đapića, starog otpadnika iz HDZa kojem je po svim kriterijima vlast bila jedini cilj. Njegovo famozno objašnjenje budućih uspjeha (ako ste malo pratili njegove istupe) je uvijek uključivalo rečenicu; “Jer se HSP u proteklih 17 godina nije ogriješio o Hrvatski narod”. Nije teško uočiti kako je na prethodnim izborima to bilo 13 godina, a na slijedećim vjerojatno 21, no to nije u ovome času bitno. Zanimljivo je kako je HSP razlog svog neuspjeha morao potražiti u HDZu koji ga je doslovce asimilirao u ovom izbornome ciklusu, a da pritom nije niti kao mogućnost razmotrio odlazak Tadića i Rožića, ili pak možda kampanju koja je vizualno tako izgledala da su se nje bojali (tako mi kažu) samo ljudi s karijesom (što je, moramo priznati ipak značajan dio biračkog tijela u hrvata). Odlaskom gornje dvojce, Đapić se nije previše eksponirao ali mi je u sjećanju ostala Ruža Tomašić po svojoj izjavi kako je HSP sagradio njih dvojcu, te Pero Kovačević koji je došao na pressicu ove dvojce ali je samo sjedio i promatrao. Debaklom na izborima, Anto kao najprincipijelniji među principijelnima odmah je ponudio svoju ostavku a odmah se pridružilo i cijelo predsjedništvo stranke. So far, so good. Malo je nejasno zašto je Đapić odlučio ostati zastupnik a nije svoje mjesto ponudio prvome slijedećem, no vjerujem da ćemo i to doznati uskoro (ovo je nekako idealno vrijeme da se Đapić kao disident HSPa i biblijski razmetni sin priključi ocu koji ga je svojevremeno odbacio).

I dok možda za Milanovića nismo sigurni zna li on da li bi piškio ili kakio, jučerašnji razvoj događaja u HSPu gdje je kompletno predsjedništvo otkazalo svoje ostavke definitivni je znak nesigurnosti u te osnovne fizikalne potrebe. Koja je poanta tog manevra nije mi jasno, osim što kroz sustav povjerenika Đapić uredno mijenja one koji pozivaju na njegovu ovaj puta neopozivu ostavku i Đapić možda ima dugoročniji plan. Zanimljivo je da je i Ruža Tomašić došla do zaključka kako joj funkcija u predsjedništvu HSPa u ovome času ne koristi i u osnovi ona je danas došla do zaključka koji su Rožić i Tadić imali prije dva mjeseca. Angela Merkel je inače došla na svoju poziciju tako što se odrekla Kohla i kao neokaljana zauzela poziciju iako je skoro pa sigurno da je imala saznanja i aktivno sudjelovala u svemu onome što je dovelo do Kohlovog pada, a do zadnjeg trenutka je bila bezrezervno uz njega da bi u nekoliko dana napravila obrat i eto je sada.

Usput još jedna šizofrena primjedba. Da li je itko promatrao rezultate izbora u Osijeku, naime na nacionalnoj razini HSP gubi u Osijeku, dok na lokalnoj dobija. To znači da ste imali puno glasača koji su na jednome listiću zaokružili HSP a na drugome nisu. Dok razmišljate uz kavu, razmislite i o tome!

Što me dovodi do HSS-HSLS ekipe. Nije li čudno da HSLS koji bi po svoj sili morali biti skloniji lijevoj opciji druka za desnu, dok HSS koji je desno konzervativan barem deklarativno svrstava sebe (ili barem svoje ogranke) uz lijevu opciju? HSLS naravno nema previše izbora i obzirom na svoju političku snagu na nacionalnoj razini koja je duboko ispod razine statističke pogreške, nema u stvari drugog izbora nego držati se HSSa kako bi barem dali dojam većine (to me podsjetilo na jedan vic; pretrče miš i slon preko mosta, i na drugoj strani viče miš “alaj smo protutnjali” :). Joža Friščić se navodno ne petlja u pregovore s HDZom i uopće se ne govori o foteljama iako manje-više svi članci koje možete čitati zadnjih dana govore o povećanom broju ministarstava, u stvari, kada malo bolje pogledate čini se kako se o ničemu drugome ne raspravlja nego o foteljama. Ivo će tu sigurno biti široke ruke, a kako i ne bi, zar nije bolje imati nekog HSSovca ili HSLSovca u vladi nego primjerice Kirina, Vukelića ili Rončevića? HDZ ima opaki shortage ljudi koji bi trebali zauzeti pozicije (a neki, eto recimo Martina Dalić), ova ekipa ih ima na izvoz (nije nužno da ovi razumiju u što se upuštaju, bitno je da volontiraju za poziciju), a ti HSSovci će biti daleko lakše otpiljeni nego što je to Ivo radio sa svojim HDZovcima, a kako smo na primjeru Vesne Škare naučili, sasvim sigurno će i neka prigodna afera biti upriličena koja će HDZ učiniti boljim a koalicijskog partnera lošijim odabirom.

HSS je bio jako principijelan u predizbornom razdoblju oko toga da nema principa. Nisu znali niti prije, a vidimo niti poslije s kime bi oni koalirali, čini se kako im Pelješki most i nije neki problem, referendum o NATOu? Čemu na tome previše inzistirati! A i taj ZERP, nije da možemo preorati more i zasijati tamo nešto? Joža je tijekom pregovora došao do zaključka kako hrvatskom seljaku u stvari trebaju ceste, no podsjetio bih ga da slavonija svoju autocestu ima skoro pa dvadeset godina i zasada joj to nije pomoglo. Može biti da cesta ipak nije odgovor na njegovo pitanje (ali imamo operativu pa bi bilo valjda glupo da stoje).

Nekako si mislim da je Đurđa poput magarca razapeta između dva plasta sijena i ne može odabrati prema kojem bi potrčala, dok Joža Friščić gleda mrko jednu stranu, gleda mrko drugu i ne razmišlja u stvari previše o budućnosti osim o onome što mu govore njegovi savjetnici, a Ante Markov i Pankretić su mu blizu i svaki dan mu šapću na uho, dok je onaj tamo Jambo ionako recentni razvoj događaja, nije mu baš ni prirastao srcu, a i daleko čovjek stanuje pa od njega mišljenje može dobiti samo telefonom ili o njemu pročitati iz novina.

Ne očekujem pretjeranu mudrost koja bi trebala početi izvirati iz Friščića, no nije isključeno, a kako je to Milanović rekao, tko se zadnji smije…

U nedjelju se ponavljaju izbori i može biti da će tada biti razvrgnut prvi koalicijski sporazum kojeg je Sanader potpisao s novopečenim ministrom obojenih metala i glomaznog otpada (znam, doista je nepristojno i krajnje politički nekorektno ali nisam se mogao suzdržati), možda se još štogod promjeni, a možda i Joža dobije prosvjetljenje, nikada se ne zna.

Misao dana:
The best argument against democracy is a five-minute conversation with the average voter.

Categories
Politika

Martina Dalić odlazi iz politike?

Skoro mi je promakla ova informacija koja je lansirana prošle subote i koliko vidim zasada nije demantirana:

Bez obzira na to tko će sastavljati buduću Vladu, Martina Dalić, koja slovi kao glavna ekonomska stručnjakinja HDZ-a, napustit će uskoro državnu službu i vraća se u privatni sektor, piše Jutarnji list pozivajući se na izvore bliske HDZ-u. Dalić je autorica HDZ-ova gospodarskog programa i trenutačno je državna tajnica u Vladinom Uredu za strateški razvoj i fondove EU-a.

Nije poznato što će biti novi posao Martine Dalić, no gotovo je sigurno da predsjednik HDZ-a Ivo Sanader neće pri eventualnom sastavljanju vlade računati na njezinu pomoć. (izbori.hrt.hr)

O Martini Dalić sam pisao u nekoliko navrata i teško da me je impresionirala, dapače prvi puta kada sam je vidio u živo (u jednom od Otvorenih sa Ljubom Jurčićem) uopće se nije doimala uvjerljivom.

Zanimljivo je da je prošli tjedan Ivan Šuker predstavljao nekakve ekonomske ciljeve (ne mogu sada naći link na tekst), što je stvar koju je u posljednje vrijeme uobičajeno radila Martina, konkretni ciljevi koje je pokazivao Šuker su nadalje zanimljivi i izbog toga jer predviđaju inflaciju manju od 3% unatoč činjenici da je za ovu godinu ta brojka već premašena, a obzirom na kretanja u inozemstvu ne vidim kako se i u slijedećoj godini može zadržati ispod te brojke.

Misao dana:
If a due participation of office is a matter of right, how are vacancies to be obtained? Those by death are few; by resignations, none. Usually quoted: ‘Few die and none resign.’