Jučer sam bio u Koprivnici, ako nekoga interesira, ramsteak u njihovoj pivnici na glavnome trgu košta svega 32,00 kn. No mimo toga imam nekoliko stvari koje me posljednjih dana pomalo brinu:
- Već neko vrijeme sa zanimanjem pratim priču vezanu za Šibenskog konobara i Damira Horvatovića koji je optužen da je autor tog bloga. Prije nekoliko dana osvanuo je intervju sa načelnikom PU Šibensko Kninske Brankom Peranom u kojem čovjek doslovce kaže: “da je Horvatović priznao da je blog njegov, sluičaj bi bio riješen bez medijske pompe”.
- Jučer je pak cnn objavio nekoliko dokumenata koji se bave Željkom Peratovićem. Ti dokumenti bi bili iznimno smiješni da nisu toliko ozbiljni.
Cijela ta priča sa Horvatovićem i Peratovićem me podsjetila na pjesmicu koju sam već citirao a koja glasi:
First they came for communists,
and I didn’t speak up, because I wasn’t a communist.
Then they came for Jews,
and I didn’t speak up, because I wasn’t a Jew.
Then they came for Catholics,
and I didn’t speak up because I was a Protestant.
Then they came for me
and by that time there was no one left to speak up for me.
I u slučaju Horvatovića ali i Peratovića (ne računajući pažnju koju je dobio prilikom uhićenja) ono što me osobito zabrinjava je nedostatak pažnje medija za ovim problemima. Naime, mediji se ponašaju kao da se to njih uopće ne tiče, neovisno o tome što imamo s jedne strane čovjeka koji tvrdi da nešto nije njegovo ali trpi određene konsekvence zbog toga, ili pak Peratovića za kojeg su sada izronili vrlo konkretni podaci oko toga da ga obavještajna zajednica ne samo pratila nego mu je na različite načine podmetala. Danas pričamo o Horvatiću, nekome policajcu usred Šibenika ili Peratoviću, slobodnom novinaru i blogeru koji piše o teško razumljivim temama, no njih dvojca su samo jedan klik udaljeni od nas svih skupa…
Neki kritičari cijele priče, govore o tome kako je Horvatović kao policajac trebao držati jezik za zubima, a Peratović nije imao zašto objavljivati dokumenti koji su državne tajne – no ako kroz legalne kanale ne uspijete riješiti problem, koji vam drugi lijek preostaje nego objava u medijima (pa makar to bio blog), no razina Procesa je sasvim drugačija ako vas optuže da ste autor bloga koji uopće nije vaš, ili ako vam aktivno na blogu komentiraju pripadnici obavještajne službe kako bi “minimalizirali štetu ili odveli diskusiju u drugome pravcu”.
Osnova za Peratovićevo uhićenje i premetačinu kao i cijeli postupak koji još uvijek nije okončan je objava državne tajne, koja je objavljena i prije Peratovića, no jednako tako je dobrim dijelom riječ o dokumentima koji po riječima obavještajaca uopće nije državna tajna.
Jedna od temeljnih funkcija novinara i medija je da budu protuteža vlasti i da budu kontrolni mehanizam zloupotrebe vlasti, što nas dovodi do pitanja što je to javni interes? Pitanje zaštite državne tajne je pitanje kojime se moraju baviti oni koji njima barataju i koji državne tajne kreiraju – interes novinara je da takvu državnu tajnu objavi, i koliko razumijem novinari po jednoj od presuda europskog suda za ljudska prava nisu dužni čuvati državnu tajnu ako do nje dođu. Mislim da je neprihvatljivo da se obavještajne i uostalom policijske službe uopće bave novinarima, a još manje da se nad njima rade nekakve obrade, a da ne kažemo kako su kvalifikacije poput ove koja je otišla prema Peratoviću kako je on prijetnja nacionalnoj sigurnosti i potencijalni uzrok usporavanja pritupanja euroatlanskim integracijama? Otkad se službe uopće smiju baviti političkim kvalifikacijama ili prosuđivati oko toga što je ili nije interes zemlje?
Što je to javni interes? Da li je javni interes ujedno i interes države, a samim time i klike na vlasti – ili bi javni interes morao biti vladavina prava? Tko je taj koji se brine da se odluči što je što; novinari, sudovi ili po nekoj plemenskoj liniji zaposleni apartčiki u obavještajnim agencijama ili uredima koji se bave kriminalom u policijskim upravama?
Naravno da kritiku na svoj račun nije ugodno čitati u novinama (ili na internetu), i naravno da pojedini dokumenti u nekome času iziđu na svjetlo dana zato što nekome u tome času odgovaraju, no novinarski zadatak nije da procjenjuje kome će koji dokument koristiti ili štetiti, nego je na njemu da procijeni da li postoji javni interes da takva informacija iziđe u javnost.
Tužno je da ta ista javnost (i mediji koji bi toj javnosti trebali tu informaciju proslijediti jednom kada ona postane javna) uopće ne razumiju zašto je priča o Horvatoviću ili Peratoviću iznimno zabrinjavajuća. Možemo mi govoriti o demokraciji i koječemu drugome, no i dalje postoje procesi protiv pojedinaca, i dalje se promatraju novinari (a sada po novome i blogeri), službe i dalje podmeću i plasiraju informacije, i dalje postoje državni neprijatelji i prijetnje interesima zemlje – u stvari, UDBA je i dalje ovdje samo se sada drugačije zove i ima prihvatljiviji nacionalni predznak. Dečki rade po starom, nema nikakve razlike. stara škola, radi se ko nekad.
Svima koji promatraju (i možda komentiraju) moj blog iskreno čestitam i divim se kako novac prikupljen od mojeg poreza u cijelosti bude potrošen upravo na mene; nema boljeg povrata od toga.
Nisam siguran da sam bio totalno jasan; no poanta je da me brine u kojem času su aktivnosti poput gornjih postale normalne i kada smo oguglali na to do te mjere da se više na to niti ne osvrćemo. Gdje su mehanizmi koji bi morali spriječiti da se tako nešto uopće događa, i gdje je bijes javnosti da svima da do znanja da to nije prihvatljivo ponašanje. Da li je biti HDZovac politička doktrina ili karakterna osobina, da li je to nešto od čega se možete morate izliječiti. Zašto nam nitko prije nije rekao da ulaskom u “demokraciju” ujedno gubimo i smisao za razlikovati dobro od lošega?
Misao dana:
If you watch the news and don’t like it, then this is your counter program to the news.