Categories
Politika

Hrvatskoj ne treba čovjek promjena!?

Gornjom izjavom nas je počastio aktualni predsjednik države prije nekoliko dana, tko zna čime izazvan (vidi izvornik u Večernjem). Da se sada ne izživciram previše, citirati ću samo prvi pasus njegovog pisma, pa da onda objasnim što sam želio reći:

Ja sam bio u punome smislu riječi tranzicijski predsjednik – moji su mandati bili prijelaz iz autoritarne Tuđmanove vladavine u funkcionirajuću demokraciju – sa svim njezinim nedostacima. Sada nam treba predsjednik koji će nastaviti utabanom stazom demokracije, dakle – predsjednik kontinuiteta. Treba nam čovjek koji neće sumnjati u potrebu demokratskoga uređenja, ali koji će imati i pameti, i snage, i hrabrosti da dovodeći u pitanje danas prevladavajući model demokracije pridonosi njegovoj evoluciji.

Uzlet Stipe Mesića na predsjedničku fotelju je u najmanju ruku bio iznenađujući te 2000te godine – godine velike promjene u Hrvatskom društvu, malo tko je očekivao da će faktički HDZov disident sa par postotaka podrške uspjeti učiniti bilo što u predizbornoj bitci koja se trebala (barem je plan bio) održati između dva druga kandidata Dražena Budiše i Mate Granića (koji je također jednom nogom bio van HDZa). Mate Granić objektivno nije bio neki pretjerani favorit unatoč njegovom u javnosti percipiranom ugledu iz jednostavnog razloga što je za sobom nosio hipoteku HDZa koju je, htio on to priznati ili ne, i sam velikim dijelom sagradio.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=jLaIDT8FZHw[/youtube]

Dražen Budiša je pakfrustrirani i zatvarani lik iz doba hrvatskog proljeća, intelektualac koji je htio “nešto” postići ali to nažalost nije znao formulirati, a njegov pristup demokraciji se najbolje očitovao u svim “demokratskim” sukobima koje je imao i dijeljenju HSLSa poput amebe u više od jednog navrata. Kada uza to kombiniramo nimalo karizmatično lice koje na ekranu izgleda kao da je progutalo metlu – nije ni čudo da je lik izgubio zicer izbore. Za Budišu sam bio već ranije rekao kako je to osoba koja je svoje političko samoubojstvo uspjela napraviti već nekoliko puta (nešto slično onom liku iz Alan Forda).

Mesić je dakle onda bio taj famozni kandidat promjene, ispada, dapače, ako čitate pažljivo poslanicu, Mesić je u stvari naš Obama. Zastrašujuće li misli! Promatrajući njegovu biografiju nije teško zaključiti kako se lik polako ali sigurno uspinjao političkom hijerarhjom kroz cijeli niz godina (prvi saborski mandat mu je iz 1967 godine – dakle lik već 41 godinu žari i pali hrvatskom; pogledajte koliko 35 godišnjaka danas ima u Saboru, čisto usporedbe radi). Također, promatrajući wikipediju, čini mi se kako mu je biografija pomalo ispolirana, te da su neke grube karakterizacije pomalo ispeglane bez stvarnog razloga – a da ne govorimo o stvarnim razlozima njegovog zatvaranja (usput, da li ste primjetili kako cijeli niz th proljećara još uvijek uredno “posluje” i dan danas rade brdo nereda).

Ako promatramo Mesićev doprnos u posljednjih osam godina nije da baš imamo štogod posebnog za napomenuti. Po meni, pojedinačno najbolji potez kojeg je odigrao je umirovljenje generala, dok je sve ostalo ili blijedo u usporedbi s time ili pak ide u totalnu suprotnost toj odluci. Mesić se okružio vrlo čudnim ljudima s malo žešćom hipotekom prošlosti iza sebe, a sasvim solidio dio poznanika je uhljebio na različitim pozicijama (od savjetničkih, preko diplomatskih, do izvršnih). Mesić je puno vremena proveo diskutirajući o antifašističkoj borbi i drugom svjetskom ratu – te je to tema koju često poteže vjerojatno zato što je to stvar koju barem donekle poznaje (iako ju nužno i ne razumije) pa je koristi kao “selling point” u svojim diskusijama i verbalnim duelima.

Mesić je i lik kojem nikada nikome nije ostao dužan, pa vrlo rado odgovori na svaku ružnu riječ (ili pogrešno protumačenu) koju mu netko dobaci, počevši od sinjskih cigana, odvjetnika za vrapče pa na dalje. Mesić je i lik koji cijelo vrijeme igra na latentnom sukobu između sebe i aktualne vlade, dok istovremeno svoju odlučnost i prozivanje nikada nije dignuo na višu razinu. Podsjetimo, predsjednik države ima pravo sazvat sjednicu vlade te ima nekolicinu drugih alata koji mu stoje na raspolaganju da pokrene neku promjenu ili da mobilizira javnost za svoju ideju. Ništa od toga Mesić nije radio i u osnovi, ne razlikuje se previše od aktualnog premijera osim naravno u izvršnim ovlastima za koje je očito i bolje da ih nema.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=84yQ8OjMWE4[/youtube]

Predsjednk države je osoba koja ima ultimativni mandat jer je izabran direktno iz naroda i to mu daje legitimitet za mnogo štošta. No Mesić umjesto da koristi tu polugu koju samo on ima, koristi sebe i predsjedničku poziciju na razini lošeg populizma i onda još pred kraj svog mandata uspije ustvrditi, valjda već u staračkoj ishlapljelosti, kako nama treba predsjednik kontinuiteta.

Tkogod bio slijedeći predsjednik, iskreno se nadam da neće biti nimalo nalik na Mesića.

Misao dana:
Our business is infested with idiots who try to impress by using pretentious jargon.

Categories
Politika Priroda i društvo

Ivo Pukanić – heroj ili zločinac

Ne bih se previše bavio očiglednom činjenicom kako je jučer od posljedica eksplozije stradao Ivo Pukanić (i njegov kolega Niko Franjić koji se nažalost vrlo brzo iz konkretnog imena pretvorio u brojku), no postavio bih nekoliko pitanja za koje mislim da ih vrijedi imati na pameti kada o tome razmišljamo.

Činjenica je kako Ivo Pukanić nije bio osobito popularna osoba. Svojom pozicijom u Nacionalu i snagom svoje novine bio je neizostavni dio društvene kreme (ili mulja, ovisno kako promatrate našu vrhušku), a koja se razvila relativno brzo. Promatrajući njegovu biografiju, nije teško uočiti kako je relativno brzo stekao solidno bogatstvo, a jednako tako znamo i da je tiražu (i nezanemariv utjecaj) Nacional stekao poprilično kontroverznim pisanjem. Nije tu riječ samo o intervjuu s Antom Gotovinom u času kada nitko nije znao gdje je on, nego i drugim člancima koja su Nacional (a Pukanića kao osobu br. 1 u toj novini) eksponirali kao svojevrsnog glasnogovornika različitih skupina koje jesu ili barem koketiraju s kriminalom. Nekako se sjećam kako se pričalo o tome da je Nacional isfinanciran novcem bivšeg direktora Dubrovačke banke Nevena Barača; a to Nacional (na ovaj ili onaj način) povezuje i sa nikada rasvjetljenim Grupoom.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=0H_kYXdzGC0[/youtube]

Neki mi kažu kako je Nacional živio od medijskog reketa. Pronašli bi nešto o vama ili vašoj tvrtci/instituciji i onda naplaćivali reket kroz marketinške usluge. Pojma nemam da li je tako, ali bi vrijedilo malo prolistati oglasne stranice njihovih izdanja u proteklih nekoliko godina (a možda i prodane tiraže staviti u perspektivu). Posljednji primjer koji bi se lagano mogao ugurati u takvu klasifikaciju su usluge odrađene za previše precizno određeni skup ljudi na HRTu gdje je kroz seriju članaka lupano po pojedinim HRTovim novinarima.

Pukaniću dakle neprijatelja nije nedostajalo, dakle ili onih protiv kojih je pisao ili neprijatelja onih o kojima je pisao pozitivno – a da je pisao pozitivno o čudnim likovima, tu nadam se nema spora.

No, promotrimo to iz malo udaljenije perspektive. Meni je osobito zanimljivo kako su jučer svi odreagirali brzo i efikasno. Vježba radi čuda! Prva presica premijera i prvog oporbenjaka se dogodila praktički minutama nakon događaja, čak se i predsjednik oglasio priopćenjem. Ono što je meni čudno, je zborno pjevanje koje govori o teroru na zagrebačkim ulicama. Ubojstvo Ivane Hodak ili jučerašnje Ive Pukanića (ili pak ono od prije neki dan građevinskog poduzetnika) nema nikakve veze s terorizmom. Temeljna karakteritstika terorizma je da ne bira žrtve te je teroristička akcija dizajnirana na način koji će kreirati maksimum nereda, straha i u krajnjoj liniji terora. Ova ubjstva nemaju nijedan od tih elemenata, osim ako u kalkulaciju ne stavimo način egzekucije Ive Pukanića (no bojim se da to više ovisi o individualnom stilu plaćenika nego o prirodi te akcije).

Nije mi jasno zašto je toliko teško priznati postojanje (očigledno) organiziranog kriminala i zašto je bolje imati terorizam od organiziranog kriminala? Možda zato što je terorizam nekakvo globalno zlo pa se svi skupa borimo protiv njega (najčešće smanjenjem ljudskih prava), dok je organizirani kriminal nešto što izgleda loše na izvješću EU komisije? Može biti, kao što su neki primjetili, da je državnu vrhušku doista ulovio teror, budući da su oni “prvi do” Ive Pukanića. Kao što je ubojstvo Ivane Hodak (vjerojatno) bila poruka Zagorcu, tako je ubojstvo Pukanića (možda) poruka njegovim poslodavcima (ili oglašivačima).

I posljednje, vraćao sam se jučer s puta i moram proći pokraj Vlaške da bih došao do kuće (ok, očigledno ne moram ali je to najlogičniji način da dođem do dijela grada u kojem stanujem). Preventivno sam se provozao preko Šalate da bi shvatio kako je policija blokirala kompletni Ribnjak. Policije je (navodno, nisam šetao pa da mogu i sam posvjedočiti) bilo doslovce na svim stranama. Pitam se gdje se ti policajci nalaze dok čekaju neko ubojstvo?

Pitanje efikasnosti policije u rješavanju (ali i prevenciji) ovakvih djela je očigledno ozbiljno narušeno, dok se policija diči visokim postotkom rješavanja mnogobrojnih kriminalnih djela, činjenica je kako ona najveća i najeksponiranija odlaze u ladice i čine onu crniju stranu statistike. Lagano je pronaći ljubomornog muža ili pijanog generala koji se sakrio u vinski podrum – no daleko je teže pronaći izvršitelje ili još bolje naručitelje ovakve bombastične isporuke kao što je bila jučerašnja Pukanićeva. A na sigurnost građana ili još bolje “percepciju” sigurnosti ne utječu toliko ljubomorni muževi koliko bombe pod automobilima ili sačekuše po haustorima – neovisno o tome (ili možda baš zato) što su žrtve ljudi o kojima redovito čitamo u novinama. Efikasnost policije je direktno povezana ne s njihovim ovlastima ili zakonskim okvirom, nego o ljudima koji su u njoj zaposleni koji jesu ili nisu motivirani da riješe neki slučaj, koji jesu ili nisu premreženi s počiniteljima ili na drugi način zainteresiranim grupama – ili su to pak ljudi koji su po različitim prijateljskim, rodbinskim i ostalim vezama zaglavili na radnome mjestu za koje nemaju niti znanja a još manje intelektualnog kapaciteta.

Stoga, ako želimo ubuduće spriječiti da još neki “Pukanić” odleti u zrak, moramo inzistirati na upravo ljudskog komponenti policijskog posla a ne na kozmetičkim promjenama zakonskog okvira ili proširenjima djelovanja policijskih djelatnika.

Misao dana:
Organized crime in America takes in over forty billion dollars a year and spends very little on office supplies.

Categories
Politika

Predizborno lokalno pregrupiranje

Zanimljivo mi je da se nitko u posljednjih nekoliko dana nije osvrnuo na početak prvih ozbiljnijih predizbornih aktivnosti a koje su se dogodile ovoga puta u Splitu. Prije dva-tri dana pukla je ljubav između HDZa i splitske Liste velog mista.

Podsjetimo, najnovija kriza treći je pokušaj poduzetnika da uzdrmaju gradsku vlast: prvi put su uspjeli srušiti gradonačelnika Zvonimira Puljića, nazvavši ga sporim i aludirajući da je nesposoban, a drugi put je sporno bilo davanje stadiona na Poljudu u tridesetogodišnji najam Hajduku. Osim toga, LVM je nekoliko puta prijetio “rezimiranjem učinjenog”, raznim “inventurama” i “podvlačenjem crte”. (slobodna)

LVM je već bio natjerao HDZ da promijeni Puljića za Kuretu prije godinu i pol dana, no čini se kako aktivnosti gradskog poglavarstva nisu pratile zacrtane programe i međusobne dogovore. LVM inače participira u splitskoj vlasti, ali nemaju nijednog člana poglavarstva i nekako mi se čini da je ta grupa poduzetnika u proteklom razdoblju na sebe uspješno uspjela privući bijes Splićana (nešto malo više o LVMu se pisalo ranije na pollitici).

Istovremeno, nešto slično, iako u totalno suprotnom smjeru se događa u Istri. Plinio Cuccurin (jedan od najvećih dioničara ADRISa), nakon svoje nezavisne liste Mon Perin u Balama osnovao je novu udrugu “Ladonja – savez za još bolju Istru” koji okuplja ostale nezavisne liste na području Istre a sve kako bi Ladonja iznjedrila župana u slijedećem razdoblju. Trenutno se unutar Ladonje događaju predizbori (nešto slično američkim primaries) a koje su podigle (barem na razini Istre) sasvim solidnu prašinu i čini se da vladajući polako zbijaju redove.

Već je sasvim izvjesno da će se na predstojećim lokalnim izborima u svibnju sljedeće godine prava bitka za mjesto istarskog župana voditi između aktualnog IDS-ovog župana Ivana Jakovčića i predsjednika Ladonje Plinija Cuccurina. Kandidata će još imati i istarski HDZ, dok se od ostalih stranaka u Istri očekuje podrška pojedinom kandidatu te su se zahuktali predizborni razgovori. Kako saznajemo, u posljednje je vrijeme osobito aktivan Jakovčić, inzistirajući u zagrebačkim središnjicama stranaka, prvenstveno HNS-a i HSLS-a, da ‘pritisnu’ svoje županijske ogranke kako bi na lokalnoj razini stvorili koaliciju s IDS-om, kojem je SDP već ‘prisegao na vjernost’. (barkun)

Ako je vjerovati ovom izvješću s lokalnog istarskog portala, čini se kako je IDS došao do zaključka kako sam više ne može pobijediti u županiji te kako je zbijanje redova nužno. Zanimljivo je da i SDP koji je u stvari “dobio” parlamentarne izbore u Istri voljan koalirati s IDSom.

Jedan dio naših članova, posebice onih uhljebljenih, objeručke je za prihvaćanje takve ponude. Najglasniji su bili sadašnji predsjednik Skupštine županije Anton Peruško, predsjednik istarskog SDP-a Dino Kozlevac i sadašnji predsjednik pulskog gradskog vijeća Denis Martinčić, kaže nam naš izvor.

Svima je sve jasno, kaže on, – IDS, čitaj Jakovčić, i vladajuća nomenkaltura svjesna svih loših poteza i mnogočega obećanog a neizvršenog nudi svima kojima može sve samo da ostanu u vlasti. I nama, i HSLS-u i HNS-u, sve kako bi dosadašnji župan pobijedio Cuccurina i njegovu Ladonju koja po svim anketama raste.(barkun)

Prije petnaestak dana Krešo je pisao o lokalnim izborima i mogućim strategijama koje bi vodile do pobjede, a na predavanju na HUOJ konferenciji u Opatiji, Marijana Grbeša govorila je o političkim poduzetnicima i utjecaju koje će oni nesumnjivo donijeti na lokalnim izborima u svibnju.

Bilo kako bilo, čini se kako je predizborna kampanja počela, te kako politički akteri (bili oni političari ili poduzetnici) polako ali sigurno zauzimaju svoje startne pozicije za nadolazeću borbu za lokalne izbore.

Imamo li ovdje čitatelja iz Splita i Istre i kako oni gledaju na ove događaje?

Misao dana:
I like the noise of democracy.