Categories
Ekonomija Politika

Domino pizza delivery index

Jučer navečer sam prošetao pokraj zgrade HNBa i tamo svijetle svjetla na većini kancelarija. Pitam se što HNBovci rade tamo tako kasno?

Domino pizza delivery index je stvar koja je otkrivena još tamo devedesetih u doba zaljevskog rata. Ukratko to je mjera aktivnosti američke vojske izražena u broju naručenih pizza koje su isporučene u Pentagon, CIA ili NSA. Teorija kaže kako u normalnom razdoblju postoji nekakav uobičajeni broj pizza koje se isporučuju, no u trenucima krize, trenucima kada se pripremaju akcije i kada se ostaje dugo prekovremeno onda je broj tih pizza daleko veći i može se pretpostavti da se nešto događa ili se sprema dogoditi.

Pitam se koliko svjetala je uobičajeno uključeno u večernjim satima u HNB-u?

Branitelji ponovno spašavaju državu! Dio novca od prodaje sedam posto dionica Ine Fond branitelja uložit će u državne obveznice kako bi se mogao namiriti dio dugova koji stižu na naplatu. Fond branitelja za 700.000 dionica Ine dobio je milijardu i 960 milijuna kuna. Od tog iznosa oko 400 milijuna već je potrošeno na otplatu kredita, a preostalih milijardu i 560 milijuna kuna trenutačno je uloženo u bankovne depozite.

Taj novac, umanjen za nekoliko milijuna kuna, na raspolaganju je braniteljima, odnosno, kako stvari stoje, državi. Potvrdio je to član Upravnog odbora Fonda Đuro Dečak uz napomenu kako država to nije tražila od branitelja, već da su branitelji to sami predložili na posljednjoj sjednici Upravnog odbora prije deset dana. (braniteljski portal)

Država ima za isplatiti do kraja godine nekih 200mil eura vanjskog duga, a u slijedećoj godini (ako je vjerovati nacionalu) ukupno pet milijardi kuna.

Hrvatska vlast je krizu dočekala potpuno nespremna, s neodgovarajućom gospodarskom politikom i bez ikakve strategije. Da je tome tako, neizravno je potvrdio i premijer Sanader, iz čijih se prošlotjednih istupa moglo zaključiti da Vlada nema spremnu ni jednu mjeru za obranu od posljedica globalnog financijskog sloma i suočavanja s opasnošću da Hrvatska idućih mjeseci doživi bankrot.

A to bi se vrlo lako moglo dogoditi ako Ministarstvo financija uskoro ne nađe način kako otplatiti 5 milijardi eura duga koji u sljedećoj godini dolazi na naplatu, ako poduzeća ne uspiju refinancirati 6 milijardi eura zaduženja u inozemstvu, ako Vlada hitno ne krene s mjerama poticanja proizvodnje i ne zaustavi pad gospodarskog rasta, koji će sljedeće godine, prema najoptimističnijim prognozama, iznositi samo 2 posto. (nacional)

Ono što je meni zanimljivo u cijeloj priči je zašto se pristupa ovome problemu na ovaj način? Naime dosadašnje postupanje vlade je bilo takvo da bi se dospjeli dugovi refinancirali novim zaduženjem. Jedna od genijalnih mjera je bila da se zadužuje država u domaćim bankama kako bi se smanjio vidljivi udio države u vanjskome dugu, što je u stvari kozmetička promjena – no ima konsekvence utoliko što je cijena kapitala u domaćim bankama ipak veća od cijene kapitala vani.

No sada nije uopće više riječ o bankama, nego se govori o obveznicama koje su pokupili mirovinci i braniteljski fond. Banke su nedavno odbile financirati brodogradilišta unatoč državnoj garanciji (što je u bankarskom svijetu ultimativna garancija) i postavlja se pitanje da li je država tražila kredit i dobila odbijenicu?

Ako je netko prolazio Katančićevom, da li tamo svjetli navečer u previše ureda?

Misao dana:
The budget should be balanced. Public debt should be reduced. The arrogance of officialdom should be tempered, and assistance to foreign lands should be curtailed, lest Rome become bankrupt.

Categories
Politika

Hrvatskoj ne treba čovjek promjena!?

Gornjom izjavom nas je počastio aktualni predsjednik države prije nekoliko dana, tko zna čime izazvan (vidi izvornik u Večernjem). Da se sada ne izživciram previše, citirati ću samo prvi pasus njegovog pisma, pa da onda objasnim što sam želio reći:

Ja sam bio u punome smislu riječi tranzicijski predsjednik – moji su mandati bili prijelaz iz autoritarne Tuđmanove vladavine u funkcionirajuću demokraciju – sa svim njezinim nedostacima. Sada nam treba predsjednik koji će nastaviti utabanom stazom demokracije, dakle – predsjednik kontinuiteta. Treba nam čovjek koji neće sumnjati u potrebu demokratskoga uređenja, ali koji će imati i pameti, i snage, i hrabrosti da dovodeći u pitanje danas prevladavajući model demokracije pridonosi njegovoj evoluciji.

Uzlet Stipe Mesića na predsjedničku fotelju je u najmanju ruku bio iznenađujući te 2000te godine – godine velike promjene u Hrvatskom društvu, malo tko je očekivao da će faktički HDZov disident sa par postotaka podrške uspjeti učiniti bilo što u predizbornoj bitci koja se trebala (barem je plan bio) održati između dva druga kandidata Dražena Budiše i Mate Granića (koji je također jednom nogom bio van HDZa). Mate Granić objektivno nije bio neki pretjerani favorit unatoč njegovom u javnosti percipiranom ugledu iz jednostavnog razloga što je za sobom nosio hipoteku HDZa koju je, htio on to priznati ili ne, i sam velikim dijelom sagradio.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=jLaIDT8FZHw[/youtube]

Dražen Budiša je pakfrustrirani i zatvarani lik iz doba hrvatskog proljeća, intelektualac koji je htio “nešto” postići ali to nažalost nije znao formulirati, a njegov pristup demokraciji se najbolje očitovao u svim “demokratskim” sukobima koje je imao i dijeljenju HSLSa poput amebe u više od jednog navrata. Kada uza to kombiniramo nimalo karizmatično lice koje na ekranu izgleda kao da je progutalo metlu – nije ni čudo da je lik izgubio zicer izbore. Za Budišu sam bio već ranije rekao kako je to osoba koja je svoje političko samoubojstvo uspjela napraviti već nekoliko puta (nešto slično onom liku iz Alan Forda).

Mesić je dakle onda bio taj famozni kandidat promjene, ispada, dapače, ako čitate pažljivo poslanicu, Mesić je u stvari naš Obama. Zastrašujuće li misli! Promatrajući njegovu biografiju nije teško zaključiti kako se lik polako ali sigurno uspinjao političkom hijerarhjom kroz cijeli niz godina (prvi saborski mandat mu je iz 1967 godine – dakle lik već 41 godinu žari i pali hrvatskom; pogledajte koliko 35 godišnjaka danas ima u Saboru, čisto usporedbe radi). Također, promatrajući wikipediju, čini mi se kako mu je biografija pomalo ispolirana, te da su neke grube karakterizacije pomalo ispeglane bez stvarnog razloga – a da ne govorimo o stvarnim razlozima njegovog zatvaranja (usput, da li ste primjetili kako cijeli niz th proljećara još uvijek uredno “posluje” i dan danas rade brdo nereda).

Ako promatramo Mesićev doprnos u posljednjih osam godina nije da baš imamo štogod posebnog za napomenuti. Po meni, pojedinačno najbolji potez kojeg je odigrao je umirovljenje generala, dok je sve ostalo ili blijedo u usporedbi s time ili pak ide u totalnu suprotnost toj odluci. Mesić se okružio vrlo čudnim ljudima s malo žešćom hipotekom prošlosti iza sebe, a sasvim solidio dio poznanika je uhljebio na različitim pozicijama (od savjetničkih, preko diplomatskih, do izvršnih). Mesić je puno vremena proveo diskutirajući o antifašističkoj borbi i drugom svjetskom ratu – te je to tema koju često poteže vjerojatno zato što je to stvar koju barem donekle poznaje (iako ju nužno i ne razumije) pa je koristi kao “selling point” u svojim diskusijama i verbalnim duelima.

Mesić je i lik kojem nikada nikome nije ostao dužan, pa vrlo rado odgovori na svaku ružnu riječ (ili pogrešno protumačenu) koju mu netko dobaci, počevši od sinjskih cigana, odvjetnika za vrapče pa na dalje. Mesić je i lik koji cijelo vrijeme igra na latentnom sukobu između sebe i aktualne vlade, dok istovremeno svoju odlučnost i prozivanje nikada nije dignuo na višu razinu. Podsjetimo, predsjednik države ima pravo sazvat sjednicu vlade te ima nekolicinu drugih alata koji mu stoje na raspolaganju da pokrene neku promjenu ili da mobilizira javnost za svoju ideju. Ništa od toga Mesić nije radio i u osnovi, ne razlikuje se previše od aktualnog premijera osim naravno u izvršnim ovlastima za koje je očito i bolje da ih nema.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=84yQ8OjMWE4[/youtube]

Predsjednk države je osoba koja ima ultimativni mandat jer je izabran direktno iz naroda i to mu daje legitimitet za mnogo štošta. No Mesić umjesto da koristi tu polugu koju samo on ima, koristi sebe i predsjedničku poziciju na razini lošeg populizma i onda još pred kraj svog mandata uspije ustvrditi, valjda već u staračkoj ishlapljelosti, kako nama treba predsjednik kontinuiteta.

Tkogod bio slijedeći predsjednik, iskreno se nadam da neće biti nimalo nalik na Mesića.

Misao dana:
Our business is infested with idiots who try to impress by using pretentious jargon.

Categories
Politika Priroda i društvo

Ivo Pukanić – heroj ili zločinac

Ne bih se previše bavio očiglednom činjenicom kako je jučer od posljedica eksplozije stradao Ivo Pukanić (i njegov kolega Niko Franjić koji se nažalost vrlo brzo iz konkretnog imena pretvorio u brojku), no postavio bih nekoliko pitanja za koje mislim da ih vrijedi imati na pameti kada o tome razmišljamo.

Činjenica je kako Ivo Pukanić nije bio osobito popularna osoba. Svojom pozicijom u Nacionalu i snagom svoje novine bio je neizostavni dio društvene kreme (ili mulja, ovisno kako promatrate našu vrhušku), a koja se razvila relativno brzo. Promatrajući njegovu biografiju, nije teško uočiti kako je relativno brzo stekao solidno bogatstvo, a jednako tako znamo i da je tiražu (i nezanemariv utjecaj) Nacional stekao poprilično kontroverznim pisanjem. Nije tu riječ samo o intervjuu s Antom Gotovinom u času kada nitko nije znao gdje je on, nego i drugim člancima koja su Nacional (a Pukanića kao osobu br. 1 u toj novini) eksponirali kao svojevrsnog glasnogovornika različitih skupina koje jesu ili barem koketiraju s kriminalom. Nekako se sjećam kako se pričalo o tome da je Nacional isfinanciran novcem bivšeg direktora Dubrovačke banke Nevena Barača; a to Nacional (na ovaj ili onaj način) povezuje i sa nikada rasvjetljenim Grupoom.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=0H_kYXdzGC0[/youtube]

Neki mi kažu kako je Nacional živio od medijskog reketa. Pronašli bi nešto o vama ili vašoj tvrtci/instituciji i onda naplaćivali reket kroz marketinške usluge. Pojma nemam da li je tako, ali bi vrijedilo malo prolistati oglasne stranice njihovih izdanja u proteklih nekoliko godina (a možda i prodane tiraže staviti u perspektivu). Posljednji primjer koji bi se lagano mogao ugurati u takvu klasifikaciju su usluge odrađene za previše precizno određeni skup ljudi na HRTu gdje je kroz seriju članaka lupano po pojedinim HRTovim novinarima.

Pukaniću dakle neprijatelja nije nedostajalo, dakle ili onih protiv kojih je pisao ili neprijatelja onih o kojima je pisao pozitivno – a da je pisao pozitivno o čudnim likovima, tu nadam se nema spora.

No, promotrimo to iz malo udaljenije perspektive. Meni je osobito zanimljivo kako su jučer svi odreagirali brzo i efikasno. Vježba radi čuda! Prva presica premijera i prvog oporbenjaka se dogodila praktički minutama nakon događaja, čak se i predsjednik oglasio priopćenjem. Ono što je meni čudno, je zborno pjevanje koje govori o teroru na zagrebačkim ulicama. Ubojstvo Ivane Hodak ili jučerašnje Ive Pukanića (ili pak ono od prije neki dan građevinskog poduzetnika) nema nikakve veze s terorizmom. Temeljna karakteritstika terorizma je da ne bira žrtve te je teroristička akcija dizajnirana na način koji će kreirati maksimum nereda, straha i u krajnjoj liniji terora. Ova ubjstva nemaju nijedan od tih elemenata, osim ako u kalkulaciju ne stavimo način egzekucije Ive Pukanića (no bojim se da to više ovisi o individualnom stilu plaćenika nego o prirodi te akcije).

Nije mi jasno zašto je toliko teško priznati postojanje (očigledno) organiziranog kriminala i zašto je bolje imati terorizam od organiziranog kriminala? Možda zato što je terorizam nekakvo globalno zlo pa se svi skupa borimo protiv njega (najčešće smanjenjem ljudskih prava), dok je organizirani kriminal nešto što izgleda loše na izvješću EU komisije? Može biti, kao što su neki primjetili, da je državnu vrhušku doista ulovio teror, budući da su oni “prvi do” Ive Pukanića. Kao što je ubojstvo Ivane Hodak (vjerojatno) bila poruka Zagorcu, tako je ubojstvo Pukanića (možda) poruka njegovim poslodavcima (ili oglašivačima).

I posljednje, vraćao sam se jučer s puta i moram proći pokraj Vlaške da bih došao do kuće (ok, očigledno ne moram ali je to najlogičniji način da dođem do dijela grada u kojem stanujem). Preventivno sam se provozao preko Šalate da bi shvatio kako je policija blokirala kompletni Ribnjak. Policije je (navodno, nisam šetao pa da mogu i sam posvjedočiti) bilo doslovce na svim stranama. Pitam se gdje se ti policajci nalaze dok čekaju neko ubojstvo?

Pitanje efikasnosti policije u rješavanju (ali i prevenciji) ovakvih djela je očigledno ozbiljno narušeno, dok se policija diči visokim postotkom rješavanja mnogobrojnih kriminalnih djela, činjenica je kako ona najveća i najeksponiranija odlaze u ladice i čine onu crniju stranu statistike. Lagano je pronaći ljubomornog muža ili pijanog generala koji se sakrio u vinski podrum – no daleko je teže pronaći izvršitelje ili još bolje naručitelje ovakve bombastične isporuke kao što je bila jučerašnja Pukanićeva. A na sigurnost građana ili još bolje “percepciju” sigurnosti ne utječu toliko ljubomorni muževi koliko bombe pod automobilima ili sačekuše po haustorima – neovisno o tome (ili možda baš zato) što su žrtve ljudi o kojima redovito čitamo u novinama. Efikasnost policije je direktno povezana ne s njihovim ovlastima ili zakonskim okvirom, nego o ljudima koji su u njoj zaposleni koji jesu ili nisu motivirani da riješe neki slučaj, koji jesu ili nisu premreženi s počiniteljima ili na drugi način zainteresiranim grupama – ili su to pak ljudi koji su po različitim prijateljskim, rodbinskim i ostalim vezama zaglavili na radnome mjestu za koje nemaju niti znanja a još manje intelektualnog kapaciteta.

Stoga, ako želimo ubuduće spriječiti da još neki “Pukanić” odleti u zrak, moramo inzistirati na upravo ljudskog komponenti policijskog posla a ne na kozmetičkim promjenama zakonskog okvira ili proširenjima djelovanja policijskih djelatnika.

Misao dana:
Organized crime in America takes in over forty billion dollars a year and spends very little on office supplies.