Hrvatskoj ne treba čovjek promjena!?

Gornjom izjavom nas je počastio aktualni predsjednik države prije nekoliko dana, tko zna čime izazvan (vidi izvornik u Večernjem). Da se sada ne izživciram previše, citirati ću samo prvi pasus njegovog pisma, pa da onda objasnim što sam želio reći:

Ja sam bio u punome smislu riječi tranzicijski predsjednik – moji su mandati bili prijelaz iz autoritarne Tuđmanove vladavine u funkcionirajuću demokraciju – sa svim njezinim nedostacima. Sada nam treba predsjednik koji će nastaviti utabanom stazom demokracije, dakle – predsjednik kontinuiteta. Treba nam čovjek koji neće sumnjati u potrebu demokratskoga uređenja, ali koji će imati i pameti, i snage, i hrabrosti da dovodeći u pitanje danas prevladavajući model demokracije pridonosi njegovoj evoluciji.

Uzlet Stipe Mesića na predsjedničku fotelju je u najmanju ruku bio iznenađujući te 2000te godine – godine velike promjene u Hrvatskom društvu, malo tko je očekivao da će faktički HDZov disident sa par postotaka podrške uspjeti učiniti bilo što u predizbornoj bitci koja se trebala (barem je plan bio) održati između dva druga kandidata Dražena Budiše i Mate Granića (koji je također jednom nogom bio van HDZa). Mate Granić objektivno nije bio neki pretjerani favorit unatoč njegovom u javnosti percipiranom ugledu iz jednostavnog razloga što je za sobom nosio hipoteku HDZa koju je, htio on to priznati ili ne, i sam velikim dijelom sagradio.

Dražen Budiša je pakfrustrirani i zatvarani lik iz doba hrvatskog proljeća, intelektualac koji je htio “nešto” postići ali to nažalost nije znao formulirati, a njegov pristup demokraciji se najbolje očitovao u svim “demokratskim” sukobima koje je imao i dijeljenju HSLSa poput amebe u više od jednog navrata. Kada uza to kombiniramo nimalo karizmatično lice koje na ekranu izgleda kao da je progutalo metlu – nije ni čudo da je lik izgubio zicer izbore. Za Budišu sam bio već ranije rekao kako je to osoba koja je svoje političko samoubojstvo uspjela napraviti već nekoliko puta (nešto slično onom liku iz Alan Forda).

Mesić je dakle onda bio taj famozni kandidat promjene, ispada, dapače, ako čitate pažljivo poslanicu, Mesić je u stvari naš Obama. Zastrašujuće li misli! Promatrajući njegovu biografiju nije teško zaključiti kako se lik polako ali sigurno uspinjao političkom hijerarhjom kroz cijeli niz godina (prvi saborski mandat mu je iz 1967 godine – dakle lik već 41 godinu žari i pali hrvatskom; pogledajte koliko 35 godišnjaka danas ima u Saboru, čisto usporedbe radi). Također, promatrajući wikipediju, čini mi se kako mu je biografija pomalo ispolirana, te da su neke grube karakterizacije pomalo ispeglane bez stvarnog razloga – a da ne govorimo o stvarnim razlozima njegovog zatvaranja (usput, da li ste primjetili kako cijeli niz th proljećara još uvijek uredno “posluje” i dan danas rade brdo nereda).

Ako promatramo Mesićev doprnos u posljednjih osam godina nije da baš imamo štogod posebnog za napomenuti. Po meni, pojedinačno najbolji potez kojeg je odigrao je umirovljenje generala, dok je sve ostalo ili blijedo u usporedbi s time ili pak ide u totalnu suprotnost toj odluci. Mesić se okružio vrlo čudnim ljudima s malo žešćom hipotekom prošlosti iza sebe, a sasvim solidio dio poznanika je uhljebio na različitim pozicijama (od savjetničkih, preko diplomatskih, do izvršnih). Mesić je puno vremena proveo diskutirajući o antifašističkoj borbi i drugom svjetskom ratu – te je to tema koju često poteže vjerojatno zato što je to stvar koju barem donekle poznaje (iako ju nužno i ne razumije) pa je koristi kao “selling point” u svojim diskusijama i verbalnim duelima.

Mesić je i lik kojem nikada nikome nije ostao dužan, pa vrlo rado odgovori na svaku ružnu riječ (ili pogrešno protumačenu) koju mu netko dobaci, počevši od sinjskih cigana, odvjetnika za vrapče pa na dalje. Mesić je i lik koji cijelo vrijeme igra na latentnom sukobu između sebe i aktualne vlade, dok istovremeno svoju odlučnost i prozivanje nikada nije dignuo na višu razinu. Podsjetimo, predsjednik države ima pravo sazvat sjednicu vlade te ima nekolicinu drugih alata koji mu stoje na raspolaganju da pokrene neku promjenu ili da mobilizira javnost za svoju ideju. Ništa od toga Mesić nije radio i u osnovi, ne razlikuje se previše od aktualnog premijera osim naravno u izvršnim ovlastima za koje je očito i bolje da ih nema.

http://www.youtube.com/watch?v=84yQ8OjMWE4

Predsjednk države je osoba koja ima ultimativni mandat jer je izabran direktno iz naroda i to mu daje legitimitet za mnogo štošta. No Mesić umjesto da koristi tu polugu koju samo on ima, koristi sebe i predsjedničku poziciju na razini lošeg populizma i onda još pred kraj svog mandata uspije ustvrditi, valjda već u staračkoj ishlapljelosti, kako nama treba predsjednik kontinuiteta.

Tkogod bio slijedeći predsjednik, iskreno se nadam da neće biti nimalo nalik na Mesića.

Misao dana:
Our business is infested with idiots who try to impress by using pretentious jargon.

Razmišljanja o Đurđi

Ma samo da kompiliram nekoliko svojih razmišljanja o Đurđi Adlešić ali prije toga video na kojeg sam upravo naletio (tražeći u stvari nešto drugo):

Kao što se vidi iz spota, čini se kako je HSS/HSLS osvojio otprilike trećinu očekivanog. Nema veze, u stvari sam tražio ovaj video. HSLS je krenuo s Vladom Gotovcem, pjesničkim likom (taman me podsjetilo na njega prije par dana kada sam gledao dokumentarac o 101), da bi se raskolio sa Budišom (“mi smo liberalna stranka ali samo dok sam ja prvi među liberalnima”), da bi se HSLS poput amebe multiplicirao i u svakoj iteraciji gubio veličinu i na kraju su preostala samo tri HSLSovca od kojih ovaj posljednji Zlatko Kramarić čini se (na kraju balade) nikada nije niti bio HSLSovac.

Anyway, ono što je zanimljivo u ovome času je kako su Čehok i Adlešić gradonačelnici u svojim gradićima. Pozicija Čehoka je odavno upitna i vjerojatno on ne bi niti bio gradonačelnik Varaždina da Čačić može biti i župan i gradonačelnik. Dakle to je neka kohabitacija više iz poluinteresne sfere i nekog kontinuiteta. Istovremeno Adlešićka broji dane u Bjelovaru, no rezultati ovih izbora jasno pokazuju kako niti Varaždin niti Bjelovar nisu više uporišta liberala i sasvim je danas izvjesno kako će u Čehok i Adlešićka na slijedećim lokalnim izborima ostati bez radnog mjesta. Ukratko, nalaze se na vrhu stranke koja je svakim danom sve manja, a njihovo zadnje uporište se topi poput sante leda usred globalnog zatopljavanja.

Đurđa je zanimljiva i po tome što je iz nekoga, meni totalno nejasnog razloga uporno na popisu najpopularnijih političara (i čini mi se da je redovito druga po Pulsu). Nemam racionalnog objašnjenja za tako nešto.

Eh, i sada ovih dana Đurđa odrađuje ulogu života, došla je u once_in_a_lifetime situaciju da direktno utječe na rezultate izbora i cijele nam zemlje u slijedećem razdoblju (od četiri godine ili prijevremene izbore – whichever comes first), i sada treba mudro birati. Imamo dakle lokalnu sredinu u kojoj joj je sudbina zapečaćena i objektivno teško da liberali mogu sakupiti snagu i osvojiti ponovno mandate (dapače, mogli bi pokrenuti likvidaciju svoje stranke), dakle štogod da radila mora to napraviti s osvrtom na buduću egzistencijalnu poziciju i to svoju vlastitu (a ni Čehok nije daleko). Demontažom HSLSa sa scene šansa da ponove rezultat na slijedećim izborima je u stvari minimalna i sada se mora prikloniti ekipi koja će odrediti njezinu budućnst u slijedećem razdoblju. Ako odaberu HDZ kao koalicijskog partnera, Đurđa&Co imaju max. četiri godine blagostanja ispred sebe (i za svog supruga) no gotovo sigurno brisanje nakon toga; Đurđa je zanimljiva HDZu proporcionalno utjecaju koji može donijeti, u ovome času je bizarno da nikada nije imala manje ali vrijedila više, no život je takav. No nitko tu nema iluzija da će je HDZ kao vrijedni i konstruktivni kadar odbaciti prvom mogućom prilikom a povijesnih primjera ima više nego dovoljno (dokaz A – Vesna Škare Ožbolt).

U izlogu B je SDP, no daleko bitnije HNS i Vesna Pusić koju Đurđa (a čini se niti Čehok) ne podnose baš dobro. Čehoka razumijem jer ga je HNS izgurao u Varaždinu, on to razumije ali ne smije reći na glas. Glede Vesne, objektivno je ona dalje dogurala od Đurđe i ako pogledate njihove biografije ispada kako je Vesna sve ono što je Đurđa mogla biti (znam, zvuči malo bezobrazno ali je tako). Ulaskom u koaliciju s SDPom, Đurđa može zaboraviti priču o Croatia Osiguranju (u kojem se zasigurno malo jamilo na temu HSLSa) a da ne spominjemo njezin osobni interes u vidu člana uprave tj. njezinog supruga čiji mandat vjerojatno također dolazi u pitanje a sasvim sigurno će biti i nekih nezgodnih pitanja kako je on uopće došao do tamo.

Poanta svega ovoga je samo to da Đurđina odluka ima dalekosežne posljedice ne samo za cijelu državu (o čemu nemam prevelikih iluzija da joj je zemlja neki osobiti prioritet osim deklarativnog) nego i za nju osobno. Đurđa danas bita gdje će i što će ona biti za pet godina, a alternative nisu primamljive.

Misao dana:
The Liberals have many tails, and chase them all.