Categories
Business Ekonomija Priroda i društvo

O legitimnom interesu i najvećoj bankarskoj tajni

Moje je generalno razmišljanje da ne treba previše vremena trošiti na sponzorirane članke, no prije nekoliko dana (a danas opet) sam prozvan u jednom takvom sponzoriranom sadržaju pa je red da se osvrnem malo na njega. Prvih par paragrafa je uvod u priču a tek onda kreću detalji oko GDPR-a i bankarskim tajnama.

Članak na kreativne načine, uz često korištenje navodnika i puno upitnika, razvlači površno razumijevanje prava i elementarnu logiku, te problematizira akciju koju provodi Druga fundacija a čiji sam direktor. To trgovačko društvo je osnovano s vrlo jednostavnim i jasnim ciljem, a to je da pomogne jednoj iznimno velikoj i po mojem mišljenju izmučenoj društvenoj skupini da iskoriste svoje zakonsko pravo na obeštećenje zbog štete koju su im nanijele banke prilikom ugovaranja i potom naplate kredita i leasinga koji su bili denominirani u švicarskim francima. O toj cijeloj problematici se posljednjih petnaestak godina puno pisalo, donošeni su zakoni kako bi barem dijelom riješili problem, država se sudila s bankama (i vjerojatno lagala u svojim odgovorima pred međunarodnim tijelima), te nagađala u tajnim nagodbama.

Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, po danas poznatim brojevima, znamo da postoji oko 120.000 građana koji su u tom procesu oštećeni i koji imaju pravo na obeštećenje od banaka. Banke istovremeno (totalno pogrešno ali jako uporno) ponavljaju neistinitu mantru kako je konverzija CHF kredita u EUR ujedno i obeštećenje. Ono što jest istina je da je Vrhovni sud u prosincu 2022. donio pravno shvaćanje kako oštećeni potrošači koji su konvertirali svoje kredite imaju pravo na obeštećenje po osnovi zateznih kamata; preciznije “potrošač/korisnik kredita ima pravo i na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita.”. Ovo pravno shvaćanje u konačnici nije prošlo sudsku evidenciju i očekuje se nova odluka doslovno u danima prije nastupanja zastare, tako da postoji objektina mogućnost da će odluka Vrhovnog suda biti drugačija (nadajmo se sveobuhvatnija i povoljnija za oštećene građane).

Hrvatska nije jedina zemlja u kojoj se pojavio problem s kreditima u švicarskim francima. U drugim zemljama su sudovi u konačnici redom donosili odluke o ukupnoj ništetnosti ugovora (dakle smatra se da do posla uopće nije došlo, o efektima takvog rješenja se mogu pisati još veći i duži tekstovi), posljednji primjer toga je Slovenija, gdje je ništetnost nedavno proglašena. Naša pozicija je ovdje donekle specifična jer u vrijeme kada su se izdavali krediti u CHF nismo bili dio Europske Unije, a čini se i da je naša Vlada odigrala jednu ne nužno čistu igru na tu temu tako što je stala na stranu banaka u času kada je bio podignut spor pred EU tijelima.

Zemljišne knjige, GDPR i legitimni interes

Banke (kroz udrugu banaka) i native novinar Večernjeg očekivano problematiziraju naše korištenje podataka, no ono što smo napravili je utemeljeno u zakonima i uredbama.

Članak 7. Zakona o zemljišnim knjigama.

Za početak, treba skrenuti pozornost na Zakon o zemljišnim knjigama, on naime u članku 7. jasno kaže kako su zemljišne knjige javne u cijelom svojem opsegu. To znači da bilo koja osoba može, bez da navede razlog (pravni interes) napraviti neograničeni uvid u zemljišne knjige. Javnost podataka iz zemljišnih knjiga između ostalog osigurava pravnu sigurnost u prometu nekretnina i štiti prijenos prava na nekretninama od mogućih rizika. Zaštita publiciteta zemljišnih knjiga jedno od temeljnih načela zemljišnoknjižnog prava. Načelo javnosti u materijalnom smislu podrazumijeva da zemljišne knjige, izvadci i prijepisi iz nje uživaju javnu vjeru da je njihov sadržaj potpun i istinit, dok načelo javnosti u formalnom smislu znači da su zemljišne knjige javne jer je njihov sadržaj svima dostupan. Svatko može zahtijevati uvid u zemljišnu knjigu i sve pomoćne popise i iz nje dobiti izvatke i prijepise. Pravo uvida u zemljišnu knjigu potpuno je neograničeno, ni za ostvarivanje uvida u zemljišne knjige ni za njihovo razgledavanje, kao ni za zahtijevanje ispisa, prijepisa i izvadaka iz zemljišne knjige, nije potrebno dokazati ili učiniti vjerojatnim postojanje pravnog ili bilo kojeg drugog interesa (detaljno o tome možete pročitati u znanstveno-stručnom radu ovdje). Javnost zemljišnih knjiga nije nikakva hrvatska specifičnost, to je jednostavno europska stečevina i na sličan način možete pristupiti zemljišnim knjigama (skoro) bilo gdje u svijetu.

Nema dakle nikakve dvojbe kako je naš izvor podataka ne samo legitiman nego i u cijelosti zakonit, ali i u potpunom skladu s duhom i namjerom zakona.

Opća uredba o zaštiti podataka (glasoviti GDPR) regulira na koji je način moguće prikupljati i obrađivati osobne podatke građana. Temeljni princip koji nas ovdje zanima je pravni osnov kojeg koristimo a koji se naziva legitimni interes. Smatramo da je informacija o pravu na obeštećenje 1001% u skladu s zaštitom prava oštećenika i legitimni interes korisnika CHF kredita čija prava se ovim vidom obrade ne ograničavaju niti ugrožavaju, već se ispunjava dio njihovih prava koja s obzirom na njihov interes imaju prednost nad drugim i možebitno “tuđim”pravima. Naprosto postoji legitimni interes Druge fundacije da kao voditelj obrade podataka pokuša uspostaviti ili uspostavlja na temelju javnih izvora podataka kontakt s ispitanicima kako bi ostvarili njihova prava, zaštitili ih na način da im pružaju informacije, savjete – bez obveze da sklope neki poslovni odnos. O tome da je pravni osnov legitimnog interesa primjenjiv u ovom slučaju pročitajte mišljenje AZOP-a iz prosinca 2022. godine.

Nadalje, članak 6. Opće uredbe o zaštiti podataka (GDPR direktiva) propisuje i navodi koji se sve pravni osnovi kod obrade podataka mogu primjenjivati. Tako možemo reći i da je obrada kroz registar zemljišnih knjiga zakonita i zato jer:

  • je potrebita kako bi se zaštitili interesi fizičkih osoba, konkretno, građana oštećenih od strane banaka kroz sporne kredite u CHF,
  • jer štiti i javne interese Republike Hrvatske i svih građana  da ostvare svoje pravo na obeštećenje, a ujedno i RH da ne trpi štetu niti će istu nanijeti vlastitim građanima kršeći njihova temeljna prava,
  • pruža informacije i savjete građanima kako bi ih se dodatno informiralo o njihovim pravima s obzirom da im se isti ne daju od drugih institucija, a čime se ne ugrožavaju druga prava građana niti ih se stavlja u nepovoljniji položaj, upravo suprotno od toga, omogućava im se da ukoliko to žele ostvare prava za koja nisu znali,
  • nije zabranjena niti jednim zakonom RH,
  • obradu omogućava i PSI direktiva.

Zabranom obrade tih podataka stvorila bi se nesrazmjerna korist od strane banaka (najmanje 330 milijuna EUR), a na štetu građana. Štoviše, radilo bi se o nesrazmjernoj koristi banaka u slučaju koji je u mnogobrojnim sudskim postupcima dokazan kao prekršaj banaka na štetu velikog broja građana. I posljednje, korištenje podataka je u suglasnosti s Europskom PSI (Public Sector Information) direktivom koja potiče ponovno i kreativno korištenje podataka iz javnih izvora.

Ipak, zamislimo na trenutak da ova obrada nije dopuštena, tada bi došlo do nekoliko neodrživih situacija:

  • građanima oštećenim od strane banaka kroz sporne kredite u CHF bi se uskratila mogućnost da im informacije, savjete, ili poslovni odnos prijenosa obeštećenja ponudi bilo koja fizička ili pravna osoba koja
    taj podatak uoči kroz registar zemljišnih knjiga,
  • bilo koja fizička ili pravna osoba koja u svojoj djelatnosti
    pretražuje registar zemljišnih knjiga za potrebe svog poslovanja ne bi
    više te podatke smjela koristiti. To uključuje i banke i agencije za
    naplatu potreživanja koje taj registar koriste u svojem redovnom
    poslovanju bez da traže dopuštenje svake osobe čije podatke su
    pretraživali,
  • građani bi bili zakinuti za čitav niz usluga koje se temelje na
    korištenju podataka prikupljenih kroz javni registar zamljišnjih
    knjiga, a također se temelje na pružanju informacija, usluga, i
    poslovnih odnosa temeljem podatka iz registra zemljišnih knjiga
    (poput npr. tvrtki za poslovanje nekretninama),
  • uvid u potencijalnu koruptivnu spregu političara, javnih
    djelatnika i banaka bio bi otežan ili u potpunosti onemogućen ukoliko nije dopuštena obrana podataka o CHF iz registra zemljišnih knjiga,
  • nastao bi konflikt s intencijom zakonodavca da kroz pružanje javnih
    podataka kroz registar zemljišnih knjiga omogući građanima zaštitu
    svojih prava (u ovom slučaju prava građana oštećenih u slučaju franak da im se pomogne u stjecanju obeštećenja u situacijama kada nisu
    dovoljno informirani o svojim pravima ili nemaju znanja ili vještina ilifinancijskih preduvjeta da konzumiraju pravo na obeštećenje).

Da pojednostavim, Udruga banaka i native novinar Večernjeg lista tvrde kako nije dopušteno informirati građane da imaju pravo na obeštećenje. Zamislite da vam na parkingu trgovačkog centra ispadne novčanik, ja sam to uočio, podignuo novčanik i u trenutku kada sam pokušao otvoriti novčanik kako bih pokušao pronaći vašu adresu ili broj telefona da vas obavijestim o tome i vratim vaš novac i novčanik, čuvar parkirališta (inače zaposlenik trgovačkog centra, vjerujatno u duši PR-ovac ili marketingaš) viče preko razglasa da mi GDPR zabranjuje da otvorim novčanik!?

Dodatak originalnom tekstu: obzirom da Večernji svaki dan piše o nama, u posljednjoj instalaciji (od 2. svibnja) problematizira se i odakle nam ažurne adrese građana, no neupućeni novinar očito nije pročitao nekoliko godina stari tekst gdje je jasno navedeno kako se podaci automatski ažuriraju u registrima po službenoj dužnosti.

Najveća bankarska tajna

Razlog zašto smo uopće pokrenuli Drugu fundaciju je zaključak kako mnogobrojni oštećeni građani uopće ne znaju da su oštećeni i kako imaju pravo na obeštećenje od banaka koje su ih kreditirale. Iako se o problematici CHF kredita (ali i leasinga) puno pisalo, zbog očigledne asimetrije između PR odjela banaka i malobrojnih oštećenih građana koji su govorili o tome (gdje je najveću ulogu nesumnjivo odigrala Udruga Franak). U javnom diskursu je uvriježeno mišljenje kako su građani činom konverzije ujedno i obeštećeni od strane banaka te nemaju nikakvo drugo pravo. Ako pročitate priopćenje udruge banaka, oni poput papige ponavljaju tu tvrdnju iako vrlo, vrlo dobro znaju da je ona apsolutno netočna i u sukobu sa sudskom praksom, a osobito s pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz prosinca prošle godine. U proteklih nekoliko dana smo dobili stotine poruka ljudi koji su po prvi puta shvatili da imaju pravo na obeštećenje.

Informativna akcija koju provodimo je akcija koju su banke morale provesti samostalno i ponuditi svojim klijentima obeštećenje sukladno sudskoj praksi, ili akcija koju je država trebala provesti na način da npr. FINA doznači novac na račune građana o trošku banaka, ovako sve što stoji između oštećenih građana i banaka su Udruga Franak i Druga fundacija (svaka sa svojim pristupom problemu).

Podaci o tome koliko građana ima pravo na obeštećenje je vrlo teško pronaći (u godišnjim izvješćima banaka ti podaci, kao i podaci o započetim sporovima, nagodbama i dovršenim sporovima nisu objavljeni jer bi “njihova javna objava mogla imati materijalne efekte na poslovanje banaka“, no javni je podatak da je izdano oko 120.000 kredita koji su bili denominirani u švicarskim francima. Njih sedamdesetak tisuća se odnosilo na nenamjenske kredite (adaptacije, gotovinski, auto krediti), dok se preostalih pedesetak tisuća kredita odnosi na kupnju nekretnine. Druga fundacija kontaktira samo ovih pedesetak tisuća koji su imali upisane CHF hipoteke, i to zato što su to jedini korisnici kredita koje je moguće identificirati iz javnih izvora, no ako ste u ovoj drugoj grupi, također vas želimo čuti.

Po trenutnoj sudskoj praksi, ovih pedeset tisuća obitelji ima pravo na obeštećenje koje je po našim procjenama veliko najmanje 330 milijuna eura. Nažalost i s tim obeštećenjem, naši sugrađani neće biti ni u kakvom profitu jer je mnogima od njih jednostrano ponašanje banaka proteklih godina nanijelo trajnu i nenadoknadivu štetu i uništile ljudske živote. Banke protestiraju jer smo javno objavili tajnu koju su pažljivo sakrivali ovih godina i obavijestili pedeset tisuća ljudi da imaju pravo na odštetu i to nekoliko tjedana prije nastupanja zastare (16. lipnja 2023.).

Izvješće HNB-a u kojima korisnike CHF kredita nazivaju “subprime”.

U dokumentu HNB-a iz 2015. godine, korisnici kredita u švicarcima se nazivaju “subprime” (sjetite se američkog filma “Big Short”), subprime nositelji kredita su oni za koje se razumno može pretpostaviti da će imati poteškoće u otplati kredita. U trenutku kada je Švicarska centralna banka odlučila ukloniti indeksaciju s EURom (naša Kuna je od prvog do svojeg posljednjeg dana bila indeksirana na isti način), rate kredita su se nerijetko udvostručile i preko noći postale neotplative. Motivacija za kredite u švicarcima su bile kamatne stope, ali vrag je u detaljima, hipotekarni krediti se dižu na dugi niz godina i otplatni planovi su posloženi na način da u prvo vrijeme mjesečna otplata velikim dijelom otpada na kamatu, manji dio na glavnicu, a da bi se taj balans s vremenom mijenjao. Ako ste htjeli kupiti nekretninu vrijednosti 100.000EUR, zbog akumulacije troška kamate na dugi vremenski rok, uz veću kamatnu stopu na EUR kredite mogli ste npr. zadužiti se za samo 70.000EUR, dok bi isti taj otplatni plan kredita ali u CHF-u mogao osigurati novac za punu vrijednost nekretnine. Banka promatra vrijednost kolaterala (nekretnine koju kupujete) i vaše mogućnosti otplate. CHF krediti su vam bili opcija da kupite željenu nekretninu u okviru vaših otplatnih mogućnosti (ili ste kupili veću nekretninu za ono što ste mislili da je isti novac).

Do sredine 2016. godine, čak 63% kredita u švicarskim francima su bili “impaired quality”, što prevedeno znači da je čak 63% svih nositelja kredita imalo problema u otplati (što su banke genijalno pokušale riješiti jednostranim dizanjem kamate kako bi one reflektirale povećane rizike). Delikvencija je bila devet puta viša nego kod EUR kredita, ako vam treba definicija “subprime”, to je to.

Ipak, najveća bankarska tajna u koju su nas sve skupa uvjerili je to da je Zakon o konverziji velika pobjeda “malog čovjeka”, dok je u naravi to bio manevar banaka kako bi spasili sebe u situaciji oko dramatičnog rasta rizičnih plasmana denominiranih u CHF.

Burna reakcija banaka je razumljiva i očekivana, jedva su se spasili zakonom o konverziji, nevjerojatnim PR naporima su uspjeli sve ove godine očuvati mit kako je “konverzija obeštećenje” i svega nekoliko tjedana prije zastare, Druga fundacija im je pomrsila račune, a ako bankari nešto ne vole to je da im netko dira u bonuse i produžetke managerskih ugovora koji su odjednom upitni. Svi znakovi upozorenja su cijelo vrijeme bili tu, sakriveni u fusnotama godišnjih izvješća banaka ili izvješćima kompanija koje im dodjeljuju kreditne rejtinge (pročitajte, zanimljivih detalja ima u fusnotama, osobito austrijskih banaka, možda bih trebao pisati i o tome).

I posljednje, da adresiram dva detalja koji se ponavljaju. Niz naslova netočno navodi kako “otkupljujemo potraživanja”, Druga fundacija je tvrtka čija je funkcija da oštećenim građanima osigura pravo na obeštećenje – doslovno smo suprotnost/antiteza bilo kakve “agencije za naplatu potraživanja”.
Neki pitaju i zašto ne utužujemo kompletnu ništetnost ugovora umjesto obeštećenja po osnovi zateznih kamata? Moja životna praksa me naučila da treba biti iskren i paziti da nikome ne obećajem ništa u što nisam razumno uvjeren da mogu isporučiti, pa je stoga i ponuda Druge fundacije ograničena na ono što smatramo da na današnji dan možemo isporučiti. Naravno da smo razvili i pripremili pravne taktike za svaku predvidivu situaciju, pa tako i eventualnu odluku o ništetnosti. Naravno da želimo na najbrži mogući način naplatiti i maksimalizirati svako obeštećenje ali to nikako ne znači da neobjektivnim ili naivnim pristupom problemu i pretjeranim obećanjima po svaku cijenu želimo prikupiti veliki broj ugovora. Naša ponuda je neobvezujuća, svatko svoju odluku mora donijeti sam konzultirajući se s ljudima i stručnjacima u koje ima povjerenja. Ako ste jedan od primatelja našeg pisma i odlučili ste samostalno ostvariti svoje pravo, to je apsolutno OK i svaki euro kojeg naplatite od banaka je i naša malena pobjeda.

Misao dana:
An election is coming. Universal peace is declared, and the foxes have a sincere interest in prolonging the lives of the poultry.

Categories
Politika

Pravila ili moral?

Slijedeće nedjelje većina nas će se uputiti na birališta, istraživanja kažu da su otprilike tri četvrtine nas koji smo odlučili otići na birališta već odabrali političku opciju koju ćemo zaokružiti, dok nas je četvrtina još uvijek nesigurna. Nemam vas namjeru danas uvjeravati zašto treba glasati za jedne ili druge, no htio bih skrenuti pozornost na načine na koji odlučujemo o tome koga ćemo zaokružiti. Moderna znanost prepoznaje dva temeljna načina na koji donosimo odluke, jedan bi mogli nazvati racionalni, dok je drugi moralni.

Racionalna metoda pretpostavlja da ćemo u času kada smo izloženi nekom sudu odvagnuti sve opcije koje nam stoje na raspolaganju, izračunati koje su prednosti i mane svake od ponuđenih opcija te izabrati onu koja je za nas najpovoljnija. Ovo se čini vrlo jednostavnom i općeprihvaćenom definicijom, a vjerujem da ako preispitate sebe ili svoje bližnje većina njih će reći kako je ovo dominantni način na koji donose odluke.

Moralna metoda donošenja odluka je ona koja se umjesto kalkulacije oslanja na moral, koji pak definiramo kao skup vrijednosti koje dijelimo s zajednicom i koje opravdavaju određenu odluku. Iako mnogi tvrde kako odluke donose racionalno, činjenica je kako ipak, većina nas većinu naših odluka donosi koristeći moral, štogod on bio, temeljem vrijednosti zajednice kojoj pripadamo.

Evo i konkretnog primjera. Zamislite situaciju u kojoj imate vlak koji nekontrolirano juri prema pružnom prijelazu na kojem se nalazi autobus s djecom. Vlakovođa je osoba koja u tome času može spasiti vlak, no po cijenu vlastitog života. Iz ovog primjera sasvim je jasno kako će svatko od nas odabrati opciju u kojoj gine vlakovođa i time spašava hipotetski autbus pun djece. Istovremeno, ako pretpostavimo da je vlakovođa vaš supružnik ili dijete; odluka više nije tako jednostavna i sva je šansa da će poginuti puno djece.

Pokušajmo sada ove dvije metode preslikati na politiku i ako uzmemo primjer prizivanja MMF-a, pitanje možemo definirati na način da imamo situaciju u kojoj ako pozovemo MMF možemo spasiti 100.000 radnih mjesta, ali po cijenu 20-30.000 javnih službenika. Racionalna odluka bi bila pozvati MMF, nema neke pretjerane dvojbe oko toga. Istovremeno, ako postavimo pitanje kako se odnosimo prema homoseksualnim brakovima, ili rada nedjeljom, tada je situacija bitno nejasnija i neki od nas će racionalno izračunati da nemaju ništa protiv toga, dok će nekima to postati apsolutno neprihvatljivo jer njihove zajedničke vrijednosti propisuju da je brak moguć samo između muškarca i žene, da su crveni vragovi svima nama za petama i da između nas i nove Jugoslavije stoji samo glasački listić. Na temelju ovih primjera nekako se čini da su ovi s lijeve strane političkog spektra nešto racionalniji od ovih s desne strane (što ne znači nužno da su i bolji).

Priča je naravno dvostrana, i ako je primjenjujemo na biračko tijelo, na jednaki način je možemo primjenjivati i na političare, pa stoga treba istaknuti kako postoje političari koji će odluke donositi na temelju racionalnog rasuđivanja ili moralnih vrijednosti (neovisno o tome što to “moralno značilo”). Primjerice, može se dogoditi da neki od članova političke grupacije pijan napravi prometnu nesreću tijekom izbornog procesa i racionalni politički vođa će odlučiti da izolira ili ukloni problematičnog člana. No, on to ne radi zbog vrijednosti koje politička grupacija predstavlja, nego zato što kalkulacija pokazuje kako će on sam bolje proći ako ukloni nepoćudne ili neprihvatljive. Racionalni politički vođa iskoristiti će osobu ili događaj (zariti mu stereotipni nož u leđa) ako mu to donosi neku prednost. Politički lider koji svoje odluke bazira na moralu, vjerojatnije je da će zadržati u svojoj blizini primjerice ministra za kojeg se sumnja da je ogrezao u kriminal, ili zastupnika koji je potencijalni osumnjičenik za ratni zločin iz jednostavnog razloga što je on član istoga plemena a eventualne optužbe koje stižu ionako nisu relevantne jer se ne uklapaju u set moralnih vrijednosti koje se zastupa. U oba slučaja, politički lideri će donijeti odluku koja ne mora biti optimalna za biračko tijelo koje zastupaju, ali je u okviru njihovih sustava odlučivanja logična i prihvatljiva.

Odluka je dakle na vama, morate odlučiti hoćete li odabrati racionalno; a ako to radite hoćete li odabrati političku opciju koja je najbolja za društvo ili vas osobno? Ako birate pak na temelju moralnih vrijednosti, postavlja se pitanje da li ih doista dijeli i vaša politička opcija ili je riječ samo o deklarativnoj izjavi onih koji će prvom prilikom napustiti ideju ili suradnike samo zato što takva odluka osigurava njihovo političko preživljavanje ili napredovanje? Kako god bilo, ova kolumna vam sigurno nije pomogla u odluci.

p.s. ovo je moja šezdeset i sedma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 26. studenog 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture). Ovo je ujedno i posljednja kolumna koju sam napisao za Obzor (the end), no stay tuned.

Misao dana:
Reader, suppose you were an idiot. And suppose you were a member of Parliament. But I repeat myself.

Categories
Ekonomija Politika

Dužni kao Grčka?

Početkom lipnja susreo sam se u Madridu s jednim od savjetnika sada već bivšeg grčkog premijera Papandreua, a koji mi je rekao kako je upravo doletio iz Atene gdje su se kladili da svega sedam dana kasnije Grčka više neće biti dio Eurozone. Tako je grčkoj vlasti izgledala njihova budućnost još početkom lipnja. Ono na što grci nisu računali je nespremnost ostatka europe da otpiše ono što naplatiti ne može, prvenstveni zato jer je to kratkoročni i nadasve politički problem koji bi se onda prelio u ekonomije srca eurozone. Po riječima neimenovanog savjetnika, mišljenje je tada bilo da bi trebalo podvući crtu i reći gdje se brani euro, pa makar to značilo da se ispod crte nalaze Grčka, Portugal ili potencijalno Španjolska.

Danas, pet mjeseci kasnije, desilo se da je i Italija ostala bez premijera, trošak posuđivanja novca italiji prerasao je stope od 6.5% (što je hrvatska, usput rečeno, odavno prešišala) a što se smatra neodrživom cijenom kapitala čak i za državu poput Italije. Kamatna stopa, podsjetimo se, nije samo pitanje zarade onoga koji posuđuje novac, nego ona sa sobom nosi i rizik povrata novca; što veća kamatna stopa to je manja razina povjerenja da će novac ikada biti vraćen. Nadalje, Italija je sastavni dio europskog fonda kojim se spašava Grčka, pa eto nije teško zaključiti kako Italija u ovome času posuđuje novac s kamatom većom od 6.5% da bi te iste novce posudila Grčkoj po kamatnoj stopi od 3.5% (Italija u EFSF fondu sudjeluje s impresivnih 18%). Ne treba biti ekonomski genije da bi shvatili kako ovakav scenarij jednostavno ne može dobro završiti, a problem je time veći što je Italija, za razliku od grčke jedna od najvećih svjetskih ekonomija i dok je količina novca potrebna da spasimo grčku donekle dohvatljiva – otprilike 280 milijardi dolara, nitko više nema dovoljno novaca da spasi Italiju – 800 milijardi dolara i koja je stoga odjednom postala problem broj jedan.

Priča o tome kako je Italija dogurala do ove pozicije vrlo je jednostavna i jasna, i kako Robert Mundell (jedan od nobelovaca iz ekonomije) kaže, riječ je o tome da su “naši roditelji ušli u restoran, a mi plaćamo račun”. Talijanski dugovi proizlaze iz zlatnih osamdesetih, kada su političke stranke ubacivale ogromne količine novaca u jug zemlje kreirajući pritom vladine agencije i državna poduzeća a sve skupa kako bi održali socijalni mir i sebe na vlasti. Klijentelizam, nepotizam i izbjegavanje plaćanja poreza sastavni su dio “talijanske bolesti” – koja se, ako ćemo pravo gledati, ne razlikuje u bitnome od značajki Hrvatske politike i političara u posljednjih desetak godina. Ako postoji razlika između Hrvatske i Italije, ona je u tome što je talijanski pir trajao trideset dok smo mi prošli ubrzani tečaj od otvaranja financijskih tržišta u posljednjih deset godina do spektakularnog pada u spirali recesije prije dvije-tri godine.

Postoji još jedna značajka koja je ista u Italiji i Hrvatskoj, a to je da Italija, za razliku od ostatka eurozone  nije uspjela pokrenuti gospodarstvo i ono sada polako raste tempom od 1% godišnje što je čak i za optimistične i dalje manje od redovite godišnje stope inflacije. U sličnoj situaciji smo se našli i mi koji također još dan danas nismo uspjeli izaći iz recesije što je dobrim dijelom povezano za političko beznađe u kojem se nalazimo posljednjih mjeseci ali i godina. Po podacima svjetske banke, kritični parametar koji izdvaja Italiju od ostalih zemalja i koji se sve češće spominje je razina neefikasnosti države kao i razina korupcije odnosno deficit vladavine prava; svi ovi parametri u posljednjih nekoliko godina bilježe pad u Italiji ali i kod nas.

Problemi koji muče nas, talijane i grke očigledno su slični, dijelom i istovjetni, no razlika je u tome što je Italija previše velika da bi bilo tko dopustio da propadne tek tako, Grčka je pak dio eura koji je monetarna manifestacija nove europe pa ne smije propasti iz političkih razloga, dok smo mi suviše maleni da bi se netko previše brinuo o nama. Stoga nije čudo da sve češće od ekonomista, bankara pa čak i od političara čujemo sve glasnije zazivanje MMFa. Da ne bude zabune, MMF nije naš najbolji prijatelj no moglo bi se desiti da ostane posljednji, jer u okolini u kojoj će Europa doslovce posrkati svaki slobodni Euro ili cent kako bi se održala iznad površine, šansa da nama zapadne koja milijarda je skoro minimalna, a samo u slijedećoj godini potrebno nam ih je otprilike sedamnaest. Stoga, počnite se privikavati na ono što bankari i ekonomisti znaju već dugo, o čemu političari ne žele govoriti ali što nam je zapisano u zvjezdama tmurnog europskog neba.

p.s. ovo je moja šezdeset i šesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 12. studenog 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Good times are when people make debts to pay in bad times.