Categories
Politika Priroda i društvo

Nije baš svako kretanje akcija

‘Ako se ponovi kriza poput one u jesen 2008, naše mogućnosti obrane daleko su manje. Potrošili smo sve mehanizme i rezerve koje smo imali i moramo priznati sebi da smo prošli mnogo bolje nego što se itko mogao nadati’, rekao je Željko Rohatinski, guverner HNB-a obraćajući se prisutnima na 19. konferenciji Zagrebačke burze u Splitu. (tportal)

Nisam već dugo drobio na temu ekonomije pa eto, posložilo se nekoliko događaja koji su mi taman razvezali jezik. Rohatinski je jučer govorio o krizi. Ono što je on otprilike rekao je to da je HNB u proteklim godinama pokušavajući obuzdati pretjerani unos gotovine u državu banke natjerao na velike rezerve. Taj potez je povećavao hrvatima cijenu kapitala, no u času kada je pukla kriza imali smo padobran u obliku velikih bankovnih rezervi čijim je otpuštanjem održana koliko-tolika likvidnost sustava. S druge strane, zbog pretjerane osjetljivosti državnog proračuna na fluktuacije u zemlji, osobito na potrošnju koja je dramatično pala (od uvoza pa na dalje) – država je u stvari ta koja je “posaugala” sve novce na tržištu te je financiranje banaka prema stanovništvu i poduzetnicima praktički stalo (ne baš, ali otprilike). Problem je u tome što je rohatinski svoje karte ispucao i sada očajnički za stolom pogledava druge igrače sve se nadajući da će netko nastaviti njegov niz. Nekako si mislim da je neshvaćen i usamljen.

Ako malo bolje razmislite, i imajući u vidu što HNB može napraviti, ono što se desilo je da je HNB svojim mjerama kupio državi vrijeme, a što je država morala iskoristiti da sredi svoje financije (a pritom osobito mislimo na potrošnju države). Naravno, i država je imala svoj set problema, počevši od neočekivano visokog pada proračunskih prihoda, akutnog problema državne potrošnje pa do odlaska prethodnog premijera u samom središtu krize. Novo/staro vodstvo ne pokazuje neke osobite znakove razumijevanja problema i čini se da maksimalno pokušavaju iskoristiti vrijeme koje im je Rohatinski kupio ali bez osobitog cilja ili barem ne metode kojom će nastaviti gore spomenuti pobjednički niz. U tom smislu i jučerašnje upozorenje Lovrinčevića koje ukratko kaže kako financijskih rezervi ima za još nekih 5 mjeseci što (vidi čuda) se poklapa baš s krajem predsjedničkih izbora.

Obol cijeloj stvari će dati i Milan Bandić koji je također očito zatečen krizom u koju smo uletili pa je tako Zagrebačka blagajna praznija za nekih 600mil kuna. Kako se to moglo desiti, nitko pojma nema, no to po svoj prilici neće biti Bandićev problem jer on želi svoje gradonačelničke uspjehe preslikati u predsjedničke dvore.

Kada već govorimo o neodgovornoj državi, spomenuo bih još dva detalja. Unatoč početnim skepsama oko Jadranke Kosor, ono što se posljednjih dana pokazuje (ili barem meni to tako izgleda) je to da se žena pokazuje kao sasvim solidni komunikator. Prodala nam je uspješno priču o Slovencima, s nekoliko sjajnih izjava je pokopala već potkopanu oporbu i u stvari njoj stvari idu sjajno. Problem je što hoda po nasapunanoj dasci koja će prije ili završiti, a proždrljiva svjetina dolje čeka i pjeni (iako ne osobito organizirano) već mjesecima. Kritična masa nije ovdje ali smo blizu. Da bi spriječila neminovno, Jadranka je očito gurnula Pedra u liku i djelu Berislava Rončevića. Čini se kako će Bero biti prvi predan svjetini, a sve valjda u nadi da će glad malo splasnuti. Mislim da je Berislav Rončević samo još jedna od antikriznih mjera za dobijanje na vremenu, no isto tako je to i važna paradigma u našem društvu koja se s ovim primjerom pomiče. Ovo je prvi puta da ministar odlazi na optuženičku klupu i ako smo u stanju optužiti (bivšeg) ministra obrane tko je onda siguran u svoju poziciju? Nije to niti tako loše, makar je sam potez u svojoj biti neiskren i krajnje sebičan.

Dolazimo u doba državnog proračuna i opet ćemo gledati bijesnog Šukera po TV ekranima. Unatoč očiglednome, prijedlog proračuna će biti na liniji ovogodišnjeg (valjda posljednje verzije) makar očekujemo daljnji pad gospodarstva, a savjet gore navedenog Rohatinskog je štednja. Očito će i ovi proračuni biti zamišljeni s rebalansom na pameti, a što će se morati rješavati tamo negdje kada istekne petomjesečni rok kojeg spominje Lovrinčević a što (možda) više i neće biti problem ove vlade.

I da se vratimo na Rohatinskog, iako su motivi bili sasvim sporedni, Rohatinski se pokazao u posljednjih godinu dana kao jedini igrač u ovoj državi s kakvim-takvim kartama. No njegov pobjednički niz je na izmaku i on će pokupiti svoje žetone i otići; statistika radi protiv njega i tu nema pomoći. Nitko ne očekuje da će Šuker ili Jadranka izvući asa iz rukava (jer je Rohatinski aseve do sada već potrošio) i svi se pitaju što je dalje.

Koja je vaaš exit strategija?

Misao dana:
I have all the money I’ll ever need – if I die by 4:00 p.m. today.

Categories
Politika

Belgijanci

U posljednjih nekoliko dana, taman koliko su se ljudi vratili s godišnjeg i otkako je počela strka za predsjedničke izbore koji nas očekuju u prosincu ili najkasnije siječnju, zasuti smo politikom, novopečenim kandidatima i intrigama koje ih okružuju. U slijedećim mjesecima, likovi s estrade će biti potisnuti u zapečak, dok će poznati ali i anonimni likovi političke močvari izići na vidjelo. Tako eto prije neki dan gledamo Vidoševića kako grli tele, a sasvim sigurno će nas i drugi kandidati zapljusnuti s najneočekivanijih mjesta.

Istovremeno, stranački stožeri neumorno šalju poruke putem kućnih novinara, dok nezavisni kandidati čine to isto trošeći pritom veze stvarane desetljećima. Naravno, nismo imuni niti od intrige koja slijedi s time. Saznati ćemo sve o imovini pojedinih kandidata te sumnje u zakonitost porijekla iste, ili kod onih kod kojih je imovina ili barem način njezina stjecanja transparentan postaviti će se pitanje moralnosti. Uskoro će nas početi uveseljavati i anketari lansirajući najnovije rezultate dobivene CATI anketama, te “nezavisni” i ostali analitičari; dok će izjave po novinama davati samozvani spin doktori (myself included :). Slušati ćemo o frakcijama, razjedinjenim središnjicama, nekonzumiranim koalicijama (formalnim i neformalnim), o lobiranju “above” i “below” the line. Gatati ćemo iz kave odlazećeg predsjednika i pada sjene Ive Sanadera…

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=19fcN3VaXs4[/youtube]

Prospekt tog deja-vu-a me podsjetio na glasoviti skeč Monty Pythona u kojem je potrebno na natječaju smisliti najbolju moguću uvredu za belgijance i jedna od najboljih psovki koje su revni englezi mogli smisliti u tom natječaju glasila je jednostavno: Belgijanci. Tako ja nekako razmišljam i o mulju hrvatske politike, gdje sve te silne kandidate i menađžerije koje iz nje proizlaze možemo opisati samo jednom, jedinom riječju: političari.

Misao dana:
Deception is a cruel act… It often has many players on different stages that corrode the soul.

Categories
Ekonomija Politika Priroda i društvo

Na vrhu svijeta (barem po nekim stvarima)

Osim što je Blanka skočila 208 centimetara (za što mi poznavatelji kažu da je jako puno), imamo mi još vrhunskih rezultata po kojima se možemo pohvaliti a koji nas pozicioniraju u sami svjetski vrh.

Prije nekoliko dana nas je tako zapljusnuo podatak KPMG-a koji kaže da smo mi najskuplja zemlja na planeti za rad. Naravno, ovo je malo pogrešno za reći tek tako jer su zahtjevi i metodologija relativno specifični i ionako zahvaćaju relativno mali broj ljudi, no rezultat je takav kakav je. Čisto da budemo jasni, KPMGova anketa računa ukupna bruto davanja na plaće u najvećem mogućem poreznom razredu i to na dvije visine ukupnih godišnjih bruto primanja; 100.000 i 300.000 USD.  Ovako gledajući tu cifru to se čini jako velikim, no ako gledamo da je 100.000 USD ekvivalent mjesečne bruto plaće od 44.166kn, a na što Hrvati rekorderi moraju isplatiti impresivnih 53,5% poreza i davanja što nam dje netto plaću od 20.537,19 kuna, a što je pak neka middle management plaća (solidna ali ne i spektakularna). Još kada pribrojimo tome i Jadrankin harač, ispada da je plaća 19.715,70kn što ukupnu poreznu presiju na plaću podiže na impresivnih 55,36% što nas čini svjetskim rekorderom.

Eh sada, neki dežurni moralisti bi mogli reći kako su to astronomske plaće i kako ekipa koja ima takve plaće može i platiti takve poreze. Tu se ne bih složio jer je upravo middle i senior management taj koji mora osigurati radne uvjete, know-how, proizvodnju i prodaju koja će osigurati plaće ovima na nižim razinama piramide. Koja je motivacija nekom middle manageru a koji je završio dobru školu da ide u Hrvatsku ako bi za istu plaću u npr. Norveškoj dobio cca. 40% veći netto? Klima je definitivno naklonjena nekim drugim ljudima i nekim drugim principima i jedan dio problema u kojem se nalazimo možemo direktno zahvaliti upravo ovakvom sustavu plaća i oporezivanja plaća.

Grafikon poreznog i ostalog opterećenja na plaće

Kako stojimo u poreznoj presiji može se lijepo vidjeti iz grafikona (klikni za veću sliku), jest da je na ovoj slici Slovenija ispred nas no to je bilo prije Harača.

Prošloga je tjedna i Svjetska banka dala izvješće o pristupanju Hrvatske EU te preprekama koje nas prema tamo čekaju. To je izvješće dočekano prilično katastrofičnim člankom na stranicama Jutarnjeg a koji u principu potvrđuje ne samo ovo gornje o poreznom opterećenju na plaće nego i o ostalim elementima koji dramatično utječu na konkurentnost hrvatskog gospodarstva u cjelini.

Međutim, to je primjer kojim Svjetska banka u najnovijoj studiji o Hrvatskoj želi pokazati da sustav socijalne skrbi u Hrvatskoj ne potiče ljude da sudjeluju na tržištu rada. Stvara se kultura ovisnosti o naknadama i ljudi su manje motivirani tražiti posao. Stopa zaposlenosti radne snage u dobi od 15 do 64 godine u Hrvatskoj iznosi tek 57,1 posto, dok u mnogim zemljama EU prelazi 70 posto.

Ništa od ovoga nije osobito novo, kao što smo vidjeli gore davanja na plaće su iznimno visoka (i, iako su ona manja na “uobičajenim” plaćama i dalje su vrlo visoka) i to nas čini nekonkurentnim jer za isto vrijeme provedeno na radnom mjestu, trošak rada po jedinici vremena ili jedinici mjere je u hrvatskoj proporcionalno veći. Istovremeno, imamo iznimno nizak postotak radno sposobnog stanovništva u čemu smo također među vodećima u europi, a pritom nam je mobilnost radne snage ali i sposobnost zaposlenika da otpusti neefikasne ili radnike viška u stvari jako ograničen. Ako na to još samo dodate primjerice broj praznika koje imamo sve skupa nas dovodi do toga da smo mi jedna iznimno nisko produktivna zemlja te je temeljni zaključak koji kaže kako smo rast proteklih godina temeljili na stranim investicijama (bile one direktne ili putem kredita) u stvari u cijelosti točne.

Taj model rasta je stao i sada ćemo napokon morati početi raditi, no pozicija u kojoj se nalazimo nas dugoročno diskvalificira jer smo u međuvremenu kreirali državni aparat koji neće otići samo tako, a od naših političara koji su ionako arhitekti stanja u kojem se nalazimo ne možemo očekivati rješenje problema.

Ukratko, mislim da se slika oko toga gdje se točno nalazimo polako ali sigurno kristalizira. Samo to saznanje bi moralo pomoći da se odredi smjer u kojem se moramo kretati da bi izišli iz problema u kojem se nalazimo (a koji, iako potenciran, nije uzrokovan svjetskom krizom) – pitanje je samo imamo li mi ekipu koja je to u stanju iznjedriti?

Misao dana:
Life’s most urgent question is: What are you doing for others?