Categories
Business Ekonomija

Windfall tax – porez na izvanrednu dobit (nastavak)

Moj prošlotjedni tekst o porezu na izvanrednu dobit generirao je iznimni interes, pa nakon dosta razgovora, konzultacija i stručne pomoći evo još malo misli za razmišljanje o windfall porezu.

Windfall tax je na razini Europske unije dizajniran i zamišljen kao alat za oporezovanje energetskih kompanija i to na dobiti koja je 20% veća od prosjeka posljednje četiri godine (vidi Oxfamovo izvješće). Naša vlada je već ovdje odustala od tog pristupa iz jednostavnog razloga što mi u biti imamo vrlo malo energetskih kompanija, a one koje posluju na našem tržištu su izložene velikim gubicima pa je unaprijed poznato da se od njih neće prikupiti niti kune, a biti će sreće ako ne završe u stečaju. Od “zdravijih” energetskih kompanija, barem među ovima koje su u razredu od 300mil kuna prihoda i više, preostali su nam INA, HEP (u svim svojim izvedenicama i povezanim društvima), PPD, Crodux, Petrol, Plinacro, Tifon – može biti da mi je netko promakao ali to je društvo o kojem razgovaramo. Nitko od njih, osim INAe i HEPa nemaju vlastitu proizvodnju nego su trgovci energijom (plinom ili derivatima). Većina onih koja trguje plinom je u velikim gubicima, ovi s derivatima također jer im je većinu godine limitirana maksimalna prodajna cijena goriva, a slično se događa i s distributerima električne energije. INA i HEP su pak posebna priča jer je vlada velikim dijelom limitirala prodajne cijene energije i većinu udarca na našu ekonomiju je političkim dekretom apsorbirao HEP (sjećate se one priče o 21 milijardi kuna pomoći, nije to stiglo iz proračuna nego ide na račun HEP-a koji su ove godine ovim potezom osakatili i na duži rok onesposobnili za energetski investicijski ciklus koji nam je nužan – naivno bi netko mogao reći da je to i namjerno). Eh, a INA je posebna priča i u svjetlu windfall poreza treba promatrati i odluku o zaustavljanju Riječke rafinerije što će biti lijepi ispušni ventil da se eventualna dobit svede na manje od 120% prosjeka i prebaci u MOL-u porezno prihvatljiviju oazu (koja je u cijelosti izvan dometa ne samo naše države nego i vlasnika, što je opet država).

Većina distributera plinom je otjerana s tržišta ili će neminovno u stečaj (ok, djelomično svojom glupošću), a slična situacija se događa i s trgovcima električnom energijom što će sve zajedno neminovno dovesti do poništenja svih onih tržišnih procesa i liberalizacije koja se dogodila u posljednjih desetak godina.

Zanimljivo, EU je predvidjela ne samo windfall porez na one koji su se okoristili ludovanjem cijene nafte i plina, nego i na one kompanije koje se bave proizvodnjom energije iz obnovljivih izvora (vjetar, sunce, voda). Za primjetiti je da cijena sunca, vjetra ili vode nije promijenjena i na nju ne utječe sukob u Ukrajini ili svjetska zbivanja, no tvrtke koje su imale ugovore s državom (i koje su duboko subvencionirane i u biti su nastale na subvencijama) su masovno razvrgavale ugovore o isporuci energije. Te tvrtke nemaju prihode do 300mil kuna (obično je jedna vjetrenjača ili jedno polje vjetrenjača jedan d.o.o.), trenutno zarađuju kao nikad ali ih je naša vlada nekako zaboravila iz kruga oporezivanja (sjećate se afera Vjetroelektrane, zar ne?). Slična situacija se odnosi vjerojatno i na solarne elektrane.

Zanimljiv je i cenzus kojeg je država odabrala za ulazak u krug bogatih koje treba oporezovati. Visinom prihodnog praga od najmanje 300 milijuna kuna unaprijed je određena struktura tvrtki koje se nalaze u toj kategoriji (kada gledam ona društva u prostoru od 200 do 300 milijuna kuna prihoda, teško je ne oteti se dojmu kako je ljestvica dobrim dijelom nastala i uvidom u to tko bi bio sve bio oporezovan nižim prihodovnim pragom, našlo bi se među njima donatora i kreditora političkih stranaka). Većinom su u potpunosti isključene tvrtke iz uslužne djelatnosti jer je to izrazito visok prihod za takav tip poslovanja. Preostaju nam dakle veliki hotelijeri, trgovci i proizvodnja. Obzirom da uslužne tvrtke imaju značajnu manju potrebu za gotovim novcem i u pravilu su daleko profitabilnije, one i generiraju veću količinu slobodnog casha, tj .njihova dobit uglavnom daje slobodni cash flow.

Za razliku od njih tvrtke s višim prihodom uglavnom imaju veći investicijski “footprint” i potrebu za većim obrtnim kapitalom. Upravo iz tog razloga, unatoč što generiraju dobit, generiraju i puno manju visinu slobodnog cash flowa. Isključujući energetske kompanije koje su generirale dobit velikim poremećajem cijena na tržištu (i solidnim dijelom zato što su kapitalizirale na povećanju cijene zaliha); proizvodne, trgovačke i turističke tvrtke generiraju svoju povećanu dobit kao rezultat prijašnjih ulaganja u obrtna sredstva, imovinu i inovaciju. U situaciji velikih porasta cijena proizvodne i trgovačke tvrtke su dio dobiti generirale kupnjom povećanih zaliha po starim cijenama, koje su kasnije bile ugrađene u nove cijene. Naravno to je i značajno povećalo i potrebu za novcem (koji dolazi iz kredita) kao i za skladišnim prostorom, ali to je jednokratna mogućnost s kojom je svaki poduzetnik djelomično kompenzirao povećane troškove rada, energije, goriva i svega ostalog, tako da je zapravo konačni efekt vremenski ograničen i vjerojatno malen u ukupnosti poslovanja. Možemo to nazvati i špekulacijom, ali moramo uzeti u obzir da su tvrtke duboko svjesne činjenice da će rast cijena, inflacija i recesija uzrokovati neminovni pad potrošnje, te je to zapravo bilo zadnje prikupljanje kapitala za teške dane koji predstoje.

Država ovim porezom kratkovidno i nepromišljeno opet upravo udara na tvrtke koje posluju dominantno u Hrvatskoj, jer one nemaju privilegiju fakturiranja između povezanih društava unutar koncerna – što je tradicionalni je manevarski prostor kod multinacionalnih kompanija. Multinacionalke, bez obzira na veliku kontrolu transfernih cijena, ipak imaju manevarski prostor seljenja poreza tamo gdje im je povoljnije, a to bi zapravo moglo uzrokovati ukupnu manju naplatu svih poreza.

Možda je zgodno razmotriti više kategorija tvrtki koje će biti izložene porezu na ekstraprofit. Tvrtke koje su imale stabilnu isplatu dobiti tokom protekle četiri godine uglavnom neće biti nimalo zahvaćene. Ali tko će biti najviše zahvaćen, to je zanimljivo za pogledati:

Imamo jednu kategoriju tvrtki koje su zabilježile rast tijekom posljednje četiri godine, koji je uglavnom po principima tržišnog poslovanja rezultat konkurentnosti, inovacija i dobrog vođenja tvrtki (razmišljajte o nizu IT kompanija koje su se našle u ovom krugu), ali će radi “lošeg prosjeka” kroz 4 godine biti izloženi na način da će u 2022. trebati iskazati manji rezultat nego što su ostvarile u 2021. godini da bi bili ispod praga rasta od 20 posto prosječne dobiti.

Postoji cijela jedna grupacija tvrtki koje su bile zahvaćene krizom u Agrokoru (distributeri i proizvođači hrane, pića i općenito robe široke potrošnje). Dio tih tvrtki je radio otpis svojih potraživanja tijekom 2018. godine, oporavljali su se pomalo tijekom 2019. godine, a onda su uslijedile dvije pandemijske godine, tako da im je prosječna baza mala, te gotovo svaku dobit koju ostvare tijekom 2022. kao prve normalne godine im ulazi u ekstra dobit, a u stvarnosti su u 2022. godini nadoknadili lošije rezultate poslovanja nastale zbog krize, Agrokora i pandemije. Da stavimo stvari u dodatni kontekst, iste tvrtke su morale otpisati svoja potraživanja prema Agrokoru po nagodbi, dok je država sebi uredno zadržala naplaćeni PDV koji te iste tvrtke nisu nikada naplatile od Agrokora – ako već govorimo o ekstra porezu – država je tu ostvarila zaradu na dodanu vrijednost koja se nikada nije naplatila (kao u casinu, house allways wins).

Interesantno je razmotriti turističke tvrtke koje su uglavnom zbog pandemije prikazale veliki gubitak u 2020. godini što im smanjuje osnovicu prosjeka. Nakon 2021. godine je došla dobra 2022. godina, ali zbog smanjene osnovice te iste tvrtke bi sada trebale ostvariti manji rezultat u 2022. u odnosu na 2021. kako bi izbjegle ulazak u kategoriju ekstra profita.

Udar se dakle događa na manji broj tvrtki koje nemaju puno slobodnog novčanog toka, iskazuju dobit, ali su pritom i zadužene radi investicija u opremu i obrtni kapital, a neke i zbog saniranja gubitaka nastalih zbog krize i Agrokora. Takav udar i otimanje čistog novca iz istih tvrtki će rezultirati usporavanjem investicija u sljedećem periodu, povećanjem nelikvidnosti i zaduženosti, to je vjerojatno jasno svakom studentu prve godine ekonomije, ali čini se kako to nije jasno nekim profesorima. Tvrtke koje će platiti 51% poreza na prikazanu računovodstvenu poreznu osnovicu (18% redovnog poreza na dobit uvećano za 33% poreza na izvanrednu dobit), neće nužno ostvariti i višak novčanih sredstava iz koje će platiti taj porez. A ako su i ostvarili neki višak sredstava on neće biti uložen u nove investicije, razvoj, smanjenje zaduženosti povratom kredita što bi im ubrzalo nove investicijske mogućnosti i kreditni rejting, nego će taj “višak sredstava” prebaciti državi u vidu 51% poreza na izvanrednu dobit. Zapravo, ako stvari gledamo na pravi način, obzirom da svaka od tih tvrtki ima neku zaduženost, dobit će se isplatiti kroz nova zaduženja i kreditne okvire namijenjene isključivo za plaćanje izvanrednog poreza na dobit. S time da se zbog očekivanog rasta kamatnih stopa, stvarni trošak uvećanog dodatnog poreza na dobit uvećava za iznos kamata na kredite koji će tvrtke podizati za isplatu uvećanog poreza na extra profit.

Svaka tvrtka svoje poslovne i računovodstvene politike temelji na dugogodišnjim strategijama koje se ne mogu lako mijenjati. Na primjer, ako tvrtka odredi da je amortizacija na automobile 5 godina, to znači da je to ono što može njezin poslovni rezultat podnijeti, i da bi zapravo nakon 5 godina trebala kupovati novi automobil. Cilj financijskih i računovodstvenih politika tvrtki je da se plati što manje poreza na dobit u okviru zakonskih mogućnosti, ali da se što više sredstava ostavi za razvoj tvrtke, poslovanja, kao faktor sigurnosti u teškim vremenima. Tako “ušteđeni” novac služi za stabilnost i rast tvrtke kako bi održala svoju konkurentnost.

Većina tvrtki vrlo mali dio svoje dobiti isplaćuje vlasnicima, bez da se dobar dio reinvestira u daljnji razvoj. Upravo takvim politikama istih tvrtki, država zapravo profitira, jer rastom poslovanja tvrtki raste, zaposlenost, buduća dobit kao i količina naplaćenog PDV-a koji je još uvijek temeljni prihod države i osnovni likvidni prihod koji dolazi svaki mjesec. Država će uvijek i u svakom obliku naplatiti 25 posto na krajnju cijenu, što je marža koju većina proizvodnih i trgovačkih tvrtki može samo sanjati. Uz to, PDV će se naplatiti bez obzira da li tvrtka naplati svoj proizvod ili ne. Tako kad govorimo o rastu cijena, država je glavni generator tog rasta jer ona naplati dodatnih 25% na svaku krajnju cijenu robe ili usluge.

Država je u stvari već itekako profitirala rastom cijena energenata i inflacijom, jer se PDV obračunavao na veću osnovicu i zapravo dizao cijene (u Njemačkoj na njihovih 19%, kod nas 25%). Država je u međuvremenu smanjila PDV (razmislite, ako je cijena plina narasla četiri-pet puta, a PDV je prije bio 25% a sada je, iako privremeno, 5% – da li je država zbog toga prikupila manje PDV-a?), rastom profita doći će i veći apsolutni iznos poreza na dobit i uz već postojeću zakonsku stopu od 18%. Može se naivno zaključiti kako je upravo država najviše profitirala od rasta cijene energenata (i inflacije).

Očigledno je da su vrlo male šanse da se odustane od ovog suludog superhikovskog poreza koji je prezentiran kao robinhoodovski potez, idemo razmisliti koje su moguće posljedice. Već sada je među stranim investitorima vrlo popularna skraćenica – ABC – „anything but Croatia“. Uvođenjem poreza na kraju godine za tekuću godinu, lijepa je poruka svakom investitoru koji prvo gleda poreznu sigurnost svog ulaganja. Da bi stvar bila gora, ovaj porez je zapravo retroaktivni porez, jer se baza za razrez poreza razrezuje na prosjeku perioda od 2018. do 2021. godine. Dakle, ako ste u krugu zahvaćenih, sve poslovne odluke koje ste donijeli, sada više nemaju temelja, jer smo usred partije odlučili da više ne kartamo preferans nego belu.

U obranu vlade, treba reći kako je inicijativa za porez na izvanrednu dobit plan na razini cijele Europske unije pa smo je i mi obavezni provesti. Našoj vladi na teret ide to što taj porez ide samo onima koji su u energetskom sektoru i koji su se okoristili visokim cijenama energenata. Naša vlada je, eto, odlučila malo raširiti bazu uplatitelja izvanrednog poreza jer oni koji bi po EU planu trebali platiti neće udovoljiti kriteriju, pa su stoga u grupu stavili i one koji s time nema nikakve veze, koji spadaju u “velike” pa je populistički lagano braniti odluku, a među njima ima mnogo onih koji su u prethodnim godinama zbog globalnih (pandemija) ili lokalnih razloga (posljedice krize, Agrokora) loše poslovali.

Evo i situacije (ne znam da li se desila ili ne ali je legitimni scenarij): 2020. godine ste akvizirali neku tvrtku. Napravili ste jasan poslovni plan i investicijsku studiju, dobili kredit od banke, i proračunali da možete iz rasta poslovanja te tvrtke uredno servisirati svoj kredit, te ste pristali potpisati i neke određene covenante prema banci. Istu firmu koju ste kupili 2020. ste restruktuirali, posložili i radi nekih razloga odlučili je početkom 2022. pripojiti svojoj tvrki. I eto sreće, ukupna dobit te nove tvrtke predstavlja zapravo vašu izvanrednu dobit, tako da ćete na nju sada platiti 51% poreza. Vaša investicijska studija sada više ne izgleda baš tako dobro, banka bi vas mogla pitati za svoje covenante jer se povrat investicije produljio, a možda se počinje i ugrožavati likvidnost otplate cijelog investicijskog kredita.

Ali si OK s time, dao si državi, koja sigurno može upravljati s tvojim novcima i pravedno i efikasno preraspodijeliti onima kojima je to najviše potrebno. Onoj istoj državi iz čije je Vlade 70% ministara otišlo radi korupcije. Onoj istoj državi koje svake godine podiže vječno nedodirljivu i “zadanu” troškovnu stranu svog proračuna. Onu istu državu koja radi različitih programskih rješenja nije u mogućnosti izračunati prosječnu cijenu A4 papira koja se nabavlja po svim ministarstvima i državnim upravama. Onu istu koju, koliko čitam, rođendanske proslave svojih dužnosnika financira kroz EU fondove (da mi je znati kroz koji program su to platili).

Država će iz zdravog dijela ekonomije, na kojem generira najviše PDV-a izvući dodatnih milijardu i pol kuna likvidnosti usred krizne i recesijske 2023. godine. Račun dobiti i gubitka je samo jedan od računovodstvenih pokazatelja tvrtke (a objektivno to je obrazac za obračun poreza), uz tu kategoriju postoji i bilanca, a ono što je najbitnije u životu svake tvrtke je novčani tijek. Jer kada tvrtka ima pomanjkanje novca, onda to postaje jedini problem koji ta tvrtka ima. Ako ne može dobiti taj novac od banaka, državi uvijek mora platiti ono što joj pripada, manevarske mogućnosti su male. Ali jedna je najbrža, a to je produljenje roka plaćanja prema dobavljačima. Obzirom da govorimo o tvrtkama s najvećim iznosima prihoda, svako produljenje plaćanja će podići ukupnu nelikvidnost države. U situaciji kada idemo prema jednoj od najneizvjesnih godina ikad, upravo je to što ne bi trebalo raditi.

Misao dana:
Taxes influence mass migration, like a flock of ducks eagerly and greedily chasing bugs in a field. What better way to shift population from one part of the country to another, than to raise taxes where you want people to leave and lower them where you want them to move?

Categories
Business Ekonomija

Program gospodarskog oporavka

Čitam baš u novinama kako MMF možda i nije tako pohvalan prema našim vladajućima kako ovi to pokušavaju predstaviti. Pa eto kaže članak:

Zajednička crta svih preporuka je da država mora smanjiti poreze i istodobno početi znatno štedjeti. MMF ne navodi koje bi poreze trebalo smanjiti, no moderna ekonomska teorija inzistira na smanjenju poreza koji opterećuju rad jer tako države postaju konkurentnije. U hrvatskome je slučaju riječ ne samo o smanjenju poreza na dohodak, nego i o smanjenju doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Ti se prihodi djelomice mogu nadoknaditi privatizacijom, čiji nastavak MMF preporučuje, baš kao i smanjenje izdataka za mirovine i zdravstvo te kontrolu troškova. (jutarnji)

Istovremeno, u ne osobito dalekoj zemlji Velikoj Britaniji njihova nova vlada radi (naoko) istu stvar:

Najavljeno je da će se proračun svih ministarstava, osim zdravstva i odjela za međunarodni razvoj u ministarstvu vanjskih poslova, smanjiti za 25 posto. Popust bi mogli dobiti i obrazovanje i obrana. Budući da za ove vlade Britanija neće uvesti euro, odjel za pripremu za uvođenje europske valute u ministarstvu financija odmah se ukida. (jutarnji)

Dokument naše Vlade o planu provedbenih aktivnosti možete pronaći na stranicama Vlade i to ovdje. Ovaj dokument, ako ga promotrite u biti je vrlo površan i ja ne vidim tu nekih velikih pomaka osim onih koji su demagoške prirode. O porezu na dohodak i efektima koje će te promjene napraviti već sam pisao u Superhik naciji, no ono što je bit tog konkretnog i dosada najznačajnijeg manevra je u biti preraspodjela poreznog tereta bez stvarne preraspodjele jer država u biti održava status quo uz minimalne promjene. Dakle, osim što iz demagoških ponuda možete reći da će određena grupa ljudi dobiti do 130kn više na mjesečnoj razini, istovremeno su ukinute porezne olakšice te je možda tih mjesečnih 130kn manje od povrata kojeg dobijete na godišnjoj razini – no, što je daleko najbitnije taj novac vlada nije dala iz svog džepa nego džepova lokalne uprave/samouprave pa nije da ih boli previše. I posljednje, ali u biti daleko najvažnije, ova promjena zakona o porezu na dohodak neće učiniti hrvatskog radnika nimalo konkurentnijim.

Prošloga tjedna izglasane su promjene i Zakona o porezu na dobit koji regulira dobit poduzeća i dok se načelno slažem s temeljnom idejom, upozorio bih da je sve što je regulirano i do sada u biti bilo zabranjeno, no zbog nemoći kontrolnog aparata da se bori s time (jer, osim ako ste sretnik, onda financijsku kontrolu dobijete možda jednom u deset godina a ne svakih šest mjeseci ko neki :) oni su odlučili dopisati nekolicinu administrativnih mjera od kojih su barem neke totalno paušalne i teško da će proći test ustavnog suda (zato jer ministarstvo financija iz nekog razloga pretpostavlja koja je minimalna razina profitabilnosti pojedinih poduzetničkih poduhvata što je u direktnoj suprotnosti sa slobodom poduzetništva), a da i ne spomenem kako je pitanje limitiranja s kojim se državama smije a s kojima ne smije poslovati u biti besmislena odluka koja će zaustaviti samo najtuplje praonice novca i koja jeu suprotnosti s međunarodno priznatim pravilima o slobodi protoka kapitala.

Mimo gornjega, ako gledate rezove, u biti svi rezovi s prihodne strane a koje je Vlada predložila i usvojila ne odnose se na prihode koje ostvaruje sama Vlada, nego na prihode koje imaju druge pravne osobe unutar državnog ekosustava. Da me krivo ne shvatite, vodne doprinose, doprinose za šume, spomenike i ostale naravno da treba rezati – no to su sve rezovi na drugima (kao i onaj potez sa smanjenjem pretplate HRTu), dok je vlada sama napravila vrlo malo u svojoj domeni.

Od zanimljivosti, otkrio sam primjerice da na stranici 10. programa, pod stavkom izrade jedinstvenog registra zaposlenih u državnoj upravi postoji stavka koja se doslovce zove “ukidanje Odluke Vlade o uspostavi i održavanju usluge centraliziranog obračuna plaća i upravljanja ljudskim resursima za sva tijela državne uprave” što bi valjda značilo da je do sada izračun plaća bio centraliziran a sada to valjda više neće biti (što je nekako u suprotnosti s idejom o jedinstvenom registru).

Kako god bilo, promatrajući sve te silne mjere, gdje se među mjere ubacilo svega i svačega uključivo i normalne aktivnosti pojedinih državnih tijela, nije teško zaključiti kako je u biti sve i dalje “business as usual” te kako bitnih pomaka u stvari i dalje nema. Reže se tamo gdje nije njihovo i gdje neće direktno osjetiti posljedice tih rezova (recimo, Hrvatske Šume koje navodno zapošljavaju puste tisuće ljudi, zašto oni nikada ne štrajkaju?), reže se tamo gdje se u biti samo pretače iz šupljega u prazno, ili se donose epohalne odluke koje su u biti socijalističko-administrativnog tipa koji će samo produbiti prostore nekompetentnim ljudima da zbog svoje ograničenosti odlučuju o tome što je a što nije opravdano u visokokompetitivnom poduzetničkom svijetu (porez na dohodak tj. porez na dobit).

Nijedna od mjera koje su predložene neće povećati konkurentnost hrvatskog radnika, nijedna od mjera neće napraviti imalo značajniji pomak u kratkome roku i što je najbitnije od svega; nijedna od mjera neće napraviti značajnu uštedu u državnom proračunu i tu uštedu prevaliti na gospodarstvo kojem očajnički nedostaje svaka kuna.

A da je to baš tako kako tvrdim biti će vidljivo vrlo brzo kada Vlada izađe s prijedlogom rebalansa proračuna.

Pitanje je stoga samo kada će ovaj plan biti zamijenjen nekim novim, boljim, radikalnijim i dugoročno “uspješnijim”.

Misao dana:
Not all motion is action.

Categories
Business Ekonomija Politika

(Porezna) Čudovišta

Ne znam koliko ste vidjeli najavu novih poreza na imovinu koju je jučer (iz neba pa u rebra) najavio ministar financija Ivan Šuker? Rečeno je puno toga u malo vremena i bez pretjeranog smisla no jedan od dijelova koji je mene zainteresirao je slijedeći:

Ministar financija Ivan Šuker pojasnio je da će poduzetnici koji su i vlasnici jahti ili apartmana morati na kraju godine prikazati da su na jahti zaradili sedam posto od nabavne vrijednosti plovila, ili da ostvaruju prihod od najmanje pet posto od nabavne vrijednosti apartmana…

…Šuker je rekao i kako je bio čest slučaj da jedan poduzetnik osnuje tvrtku na području državne skrbi koja bi dobro poslovala, ali bi koristila olakšice koje joj pruža status područja od posebne državne skrbi, i tvrtku u Zagrebu koja bi, uobičajeno, poslovala s gubitkom. Time se sprečava prelijevanje dobiti s jednog društva na drugo.

Izmjenama se uvodi i plaćanje poreza na dobit po odbitku po stopi od 20 posto na sve usluge koje su plaćene osobama sa sjedištem u državama kojima je porezna stopa ispod 12,5 posto. Naime, time bi se trebale spriječiti najčešće fiktivne isplate tvrtkama u poreznim oazama, a točan popis država na koje se to odnosi Šuker će tek donijeti. (tportal)

Treba odmah razgraničiti nekoliko stvari, a prva od njih je ova prva rečenica citata koja je duboko sporna iz puno razloga. Kao prvo, ima apsolutno smisla da troškovi vlasnika pa i darovi u naravni budu oporezovani kao dohodak što oni u biti jesu (jer, da nema tog dara onda bi morali kupiti tu uslugu na tržištu). No to nije baš tako jednostavno, jer (barem po mom mišljenju), poduzetnik, direktor ili predsjednik uprave bi morao imati neka veća prava nego što mu to uobičajeno pripadaju. Ja znam reći da je u takvim situacijama dobrobit tog poduzetnika/vlasnika/direktora direktno povezano s dobrobitio tvrtke kojom upravlja, no jednako tako, mi kakvi već jesmo (od mesa i krvavi) često znamo pretjerati i iskoristiti i uzeti više nego što je primjereno. Svejedno, pitanje je da li se takav trošak može regulirati administrativnom mjerom i primjerice reći da je minimalni prihod koji je potrebno ostvariti sedam posto vrijednosti plovila? Ugostite primjerice svog stranog gosta na jahti i potpišete ugovor od 100 milijuna nečega što samo po sebi nema veze sa samom jahtom i hoće li onda to porezna priznati kao prihod te jahte ili ne? Što ako je loša sezona, uostalom da li je realno ostvariti 7% vrijednosti jahte u jednoj godini?

Što ako ste se primjerice odlučili uzeti neki apartman (na moru, planini ili pak stan u gradu) kao kompenzaciju za teško naplativi posao i u biti ste tako samo spasili svoje potraživanje? Ili, što ako se bavite čistim mešetarskim poslom pa ste primjerice pokupovali par stotina tisuća kvadrata nekog zemljišta ili neke zgrade koje će stajati nekoliko godina dok ne ishodite sve dozvole (eto, recimo HOTO već četiri godine ima brdo nekretnina u svom vlasništvu a koje su prazne)?

A ova fora s porezom na dobit je u najmanju ruku smiješna, naime to je još jedan administrativni potez kojim se želi spriječiti odlijevanje novca u inozemstvo. No, kao što su poduzetnici sposobni i snalažljivi da li netko doista misli da će ovakva mjera spriječiti bilo koga osim onih doista najmanje upućenih u problematiku poreznih oaza? Da, nakon ovoga neće više biti moguće plaćati direktno u Panamu pa koliko god trošak bio opravdan (recimo puno je brodova s panamskom zastavom), no platiti ćete umjesto toga u njemačku ili švicarsku pa će onda oni na temelju trostrukog ugovora proslijediti dalje. Osim toga, neke tvrtke iz totalno legitimnih razloga koriste porezne oaze kao mjesto za registraciju poslovanja. Primjerice, Google koristi Delaware za neke svoje aktivnosti i da li će onda i na te transakcije biti potrebno platiti porez?

Sve ovo skupa se us tvari svodi na jedno te isto. Baš kao i s prijedlogom promjena Zakona o poreza na dohodak motivacija zakonodavca uopće nije harmonizacija poreznih prihoda, niti ima neke strategije kako želimo uprihoditi te poreze nego je pozadina cijele priče samo krpanje rupa u državnom proračunu; nema tu diskriminacije ili neke osobite inteligencije nego čisto brute_force krpanje proračunskih rupa. Drugi motiv je nemogućnost i nesposobnost državne uprave da razlikuje sumnjive transakcije od onih legitimnih pa se stoga administrativnom mjerom ograničava poslovanje (što će se opet odraziti na onaj famozni Doing Business svjetske banke).

Slični prijedlog postoji i za automobile i oporezovanje automobila koji su u biti već poprilično oporezovani u Hrvatskoj te su bitno skuplji nego u drugim zemljama. Ne bi li bilo pametnije da se krene razmišljati o malo drugačijem pristupu problemu? Primjerice u drugim zemljama automobili su već odavno oporezovani Zelenim porezima. To bi otprilike moglo značiti da bi država recimo mogla smanjiti poreze i trošarine na uvoz automobila što bi automobile učinilo bližima pučanstvu (da, znam da trošimo velike novce na automobile no s pozicije sigurnosti i učinkovitosti smo i dalje nekih 10-12 godine u prošlosti). Smanjenjem trošarina u času kada su prihodi od uvoza automobila na donjem minimumu ništa se osobito ne bi dogodilo osim što bi pospješili prodaju novih automobila s jedne strane, srušili cijenu polovnih automobila s druge što bi neminovno živnulo taj industrijski sektor (a i izbjegli bi ovakve bombastične naslove). Mimo toga, uvođenjem zelenih poreza odjednom bi država dobila milijun i nešto novih poreznih obveznika koji bi razliku između smanjene trošarine i onoga što je država do sada uprihodila u one_off transakciji naplaćivala tijekom dužeg niza godina. Mimo toga, sustav zelenih poreza stimulira alternativne pogone i čiste i učinkovite automobile pa bi stoga imali i kakav-takav efekt na okoliš koji, koliko god mi primitivni bili, nije zanemariv.

Nažalost, naši vlastodršci nemaju osobite vizije a još manje strategije kako se postaviti prema prikupljanju poreza, te nove poreze smatraju isključivo flasterom na proračunsku potrošnju i ono što će se desiti (kao što već sada u biti imamo slučaj) je da će porezni sustav koji je u svojoj biti relativno dobro osmišljen biti prekrajan za dnevno-trezorske potrebe ministarstva financija bez razmišljanja o dugoročnim implikacijama pojedinačnih odluka na ukupni porezni sustav.

Misao dana:
The nation should have a tax system that looks like someone designed it on purpose.