Prošloga tjedna promakao mi je jedan tekst u Večernjem listu a koje govori o pogledu guvernera HNBa g. Željka Rohatinskog na događanja na hrvatskom financijskom tržištu odnosno ekonomoniji uopće.
Ostale zemlje srednje i istočne Europe ostvaruju stope gospodarskog rasta slične hrvatskim uz manji vanjski dug, niži deficit platne bilance, manju količinu novca u optjecaju, zbog čega Rohatinski smatra da na dulji rok država mora ubrzati rast BDP-a kako bi povećala efikasnost.
Ovo je u principu u cijelosti na liniji onoga što govori Ljubo Jurčić (vidi: gospodarska strategija SDPa). Poanta cijele priče je u stvari u tome da novac koji ulazi u zemlju (neovisno da li je u obliku kredita ili direktnih investicija) se troši neracionalno, odnosno da ne stvara ekonomske efekte slične onima u ostalim tranzicijskim zemljama. Naši financijski izvori iz privatizacije (dakle prodaja imovine) i prihodi od turizma u stanju su zasada krpati tu financijsku rupu, no nesrazmjer i deficit države iz godine u godinu praktički linearno raste i u jednome času ti prihodi više neće biti dovoljni i tada počinju problemi. Po svim pokazateljima taj trenutak je već ovdje.
Osvanula je i još jedna bizarna vijest, a koja kaže da će Hrvatska u EU tijekom 2009 godine što mi se čini u najmanju ruku naučnom fantastikom. Naime, letemični pogled na stanje pregovora (vidi eu-pregovori.hr) kaže kako je do sada zatvoreno svega 2 od 35 poglavlja, samo za manji dio poglavlja imamo definirana mjerila i ne vidim načina kako će se u slijedećih recimo godinu dana zatvoriti svi pregovori (a da to ne bude na značajnu hrvatsku štetu, podsjetimo se primjerice priče o maslinicima i Ivinom čudotvornom stroju na hvaru), a tek potom kreće neka procedura prihvaćanja u EU komisiji odnosno parlamentu, a potom kreće proces ratifikacije u parlamentima članica EU a sve naravno u slučaju da se netko od “velikih” igrača ne sjeti mijenjati pravila koja su ionako maglovita (primjerice, pobjedi Sarkozy u francuskoj, desničar koji se zalaže za povećanu sigurnost i usporavanje/zaustavljanje širenja EU). Praksa pokazuje da proces ratifikacije traje 12-24 mjeseca, tako da kada bi teoretski danas krenuli u taj postupak, objektivno tek početkom 2009 bi imali ratifikaciju…
Dr. Ivi se očajnički žuri ugurati Hrvatsku u EU i to nikako nije dobro. Brzinski rekord u pristupanju nam doista ne treba.
Misao dana:
Since time is the one immaterial object which we cannot influence–neither speed up nor slow down, add to nor diminish–it is an imponderably valuable gift.
Share the post "Lijepa naša koja neće biti naša?"