Categories
Politika Priroda i društvo

Zakon o financiranju političkih stranaka (redux)

Prva stvar koja mi je upala u oko prilikom predstavljanja prijedloga zakona o financiranju političkih stranaka je rečenica koja doslovce kaže “Zakon financiranju političkih stranaka ključni je zakon nacionalnog antikorupcijskog programa”. Molim vas da uočite frazu “ključni je zakon” što bi valjda trebalo značiti kako je politika prožeta korupcijom te kako joj je potrebno temeljito čišćenje, i dok bi još bilo OK da tako nešto napiše neki novinar, bloger ili anonimni komentar na večernjakovom portalu, sasvim je druga težina ako tako nešto direktno u mikrofon (i to namjerno) kaže aktualni nam premijer (op.a. Ivo Sanader) ili ministrica pravde gđa. Ana (go go) Lovrin. Ova cijela strka oko zakona me ugodno iznenadila jer ima svega nekoliko dana kako sam pisao o tome, a vidim da i google moj blog smatra jednim od najrelevantnijih mjesta na internetu, barem kada govorimo o financiranju političkih stranaka. Zanimljivo je da je novopečena ministrica u jednome času naručila istraživanje o percepciji korupcije u društvu, jer je daleko jednostavnije se boriti protiv dojma o tome da li korupcije ima ili nema umjesto da morate uprljati ruke hapseći kriminalce (ovo je netko drugi mudro primjetio, a ja samo bezobrazno kopiram).
Malo sam surfao uokolo proučavajući što to korupcija u stvari je, i google kaže kako riječ korupcija dolazi od latinske riječi corruptus i znači uništiti. Enciklopedija Britannica o korupciji ima malo više za reći i kaže kako je korupcija neprimjereno i najčešće nezakonito ponašanje usmjereno prema stjecanju koristi za sebe ili druge. Forme korupcije su mito, iznuda i zloupotreba informacija. Korupcija postoji u nezainteresiranim društvima i tamo gdje nedostaje zakonska regulativa (eto, mi čini se okidamo obje kategorije).

Cijela hajka na korupciju, osim gore navedenog prijedloga zakona, ima i političku dimenziju jer smo dobili po prstima zbog nedostatka volje za rat s korupcijom (Jon Stewart bi u ovoj prilici primjetio kako korupcija nije niti imenica, pa sretno nam bilo u našoj borbi) što bi moglo naštetiti našim interesima (ili barem interesima vladajuće stranke) na putu u europske integracije.

Sve je nekako krenulo s riječkim liječnikom Ognjenom Šimićem, koji je po zasada dostupnim informacijama primio mito najmanje trinaest puta, iako bi se po veličini njegove kuće moglo zaključiti da je ipak ta brojka bitno veća. Istraživanje Transparency Internationala kaže kako je zdravstvo odmah uz sudstvo na samom vrhu ljestvice korumpiranih institucija, no iskreno, zdravstvo i sudstvo su ujedno i dva segmenta naše države s kojom mali čovjek ima i najviše kontakata; no vrh ljestvice je rezerviran za političke stranke, pa je valjda iz tog razloga predložen gore navedeni zakon. Zakon koji nam, činjenica je, jako nedostaje, no kada ga protjera glasačka mašinerija HDZa kroz Sabor biti će svejedno da li ga imamo ili nemamo iz jednostavnog razloga što on ne rješava temeljne probleme, a da ne spominjem kako je maksimalna donacija pravne osobe “ograničena” na milijun kuna, a znamo kako su se svi hvalili da su dosada svaku kampanju odradili za manje od 5-6 milijuna – 5 izdašnih donatora i glasače u stvari niti ne trebaš.

No da se vratimo na Ognjena koji je pokazni kunić, no njegov primjer (koliko god dobar bio) u stvari je samo zamazivanje očiju javnosti, očiju onih kojima se doktor u čekaonici čini dovoljno opipljivim pa ga stoga možete vizualizirati u zatvoru. No da prokazivanje nije najpametnija stvar na svijetu, govori i podatak o tome kako će oni koji su prijavili mito završiti na apsolutno istoj klupi kao i Ognjen, unatoč tome što su u času predavanja koverte spašavali nečiji život (kako je drIvo lijepo rekao, u korupciji se treba obračunati sa svima, pa i s onima koji su morali dati mito). Ali što se događa s ribom koja smrdi od glave i koja je (kako kaže profesor Josip Kregar) odavno postala nejestiva? Đurđica Klancir iz časopisa business.hr pokušala je zamisliti Ivicu Kirina kako hapsi sumnjivog donatora HDZa i nije u tome bila pretjerano uspješna.

Hrvatskoj definitivno treba Elliot Ness i koliko sam ga god pokušao tražiti i koliko god to nemoguće zvučalo, najbliži tome mi je Matija Babić iz Index.hr-a. Naime, Index.hr koji se nekako izborio za svoje mjesto pod suncem objavljivanjem priče o tome da postoji vrlo privatni Severinin video uradak, u posljednjih nekoliko godina iskorišten je za plasiranje cijelog niza zanimljivih informacija, od kojih ova posljednja o Plivi još uvijek nije riješena – a uhićenjem Vlade Zeca (evo, napokon možemo napisati i da je zec dolijao) aktualizirana je još jedna priča i vladin stenogram na koji se osvrću i blogeri časopisa banka kroz tekst “Tijela otkrivanja“. Naime, na sjednici vlade iz 2004 godine bilo je govora o oprostu dijela poreznog dugovanja Kamen Ingradu i tamo se može iščitati dosta zanimljivih stavova, a možda dobiti i sliku tko je tko – čime možemo upotpuniti krug.

Zakon o financiranju političkih stranaka kao ključni zakon u antikorupcijskom programu (još uvijek ne vjerujem da je premijer pri zdravoj pameti izrekao ovu rečenicu), preko vladinih stenograma, Veronskih opera, požeških kamenoloma do riječkih kirurga – ne znam, sve mi je to much addo about nothing.

Misao dana:
Few men have virtue to withstand the highest bidder.

Categories
Blog Internet

Vodič za anonimne blogere

Vodio sam neke prepiske zadnjih dana, a gledam i ovu aferu s Plivom, Kamenom Ingrad ili stavi_ovdje_aferu_po_mjeri pa si nekako mislim da na različitim razinama vlasti (ali i gospodarstva) sigurno postoje ljudi koji su nijemi svjedoci različitih malverzacija i kriminalnih djelatnosti, no iz različitih razloga ne mogu puno učiniti na tu temu.

Uzmimo primjer (u cijelosti izmišljene) Petre koja radi kao asistent knjigovodstva u nekom od vladinih ureda. Knjižeći tamo razne izgubljene račune, uviđa kako zamjenik ministra kanalizira nešto novaca sa strane, te odluči učiniti nešto po tom pitanju. Idealno bi bilo javiti se ministru, no nije realno da kao niži činovnik uopće može dobiti termin, a kakva su vremena može izgubiti i posao budući da ova dvojca su u stvari u zajedničkom poduhvatu. Kontaktirajući nekog od novinara koje poznaje, ovaj joj kaže kako ne može objaviti vijest samo na temelju pojedinačne informacije nego su mu potrebni i neki dokumenti i puno više provjerljivih podataka.

Naša idealizirana Petra tako otvara svoj blog, no želi biti sigurna da joj nitko ne može ući u trag, pa stoga blogira anonimno koristeći izmišljeni nadimak ili alias.

Postoje dva osnovna načina kako se blogera može uhvatiti. Prvi način je da u samom sadržaju svog bloga objavite podatke ili okolnosti koje bi suzile moguće izvore informacija te vas na taj način identificirati. Recimo, izuzetno bi glupo bilo napisati kako je “zamjenik ministra donio taj_i_taj račun na moj stol s očigledno krivotvorenim odobrenjem tajnika, te je inzistirao na hitro(tm) plaćanju”. Na ovaj način nije osobito teško zaključiti, čak i korumpiranom djelatniku javne uprave o kome se radi.

Druga metoda je da netko iz informatike ministarstva, analizirajući promet koji se događa na mreži vrlo jednostavno utvrdi koja računala su pristupala kojem blog servisu. Prilikom komunikacije na internetu računala koja međusobno komuniciraju ostavljaju iza sebe trag u vidu log dokumenta. Znajući IP adresu javnog blog servisa nije teško iz desetina tisuća zapisa pronaći samo one koji se odnose na komunikaciju između inkriminirajućeg bloga i vrlo konkretnog računala smještenog u računovodstvu ministarstva.

Postoji mnogo načina kroz koje Petra može postati i ostati anonimna na internetu, no prije nego što odaberemo određenu metodu potrebno je odlučiti koliko smo paranoični kako bi izabrali primjereni način zaštite, osobito stoga što pojedine metode zaštite uključuju poprilično znanje tehnologije i računala.

Korak 1 – Pseudonimi
Najjednostavniji način da Petra zaštiti svoj identitet je kreiranjem izmišljenog nadimka/pseudunima/aliasa. Kreiranje besplatnog email računa na nekom od servisa (hotmail, yahoo, hushmail, gmail iako dobar nije idealan jer uvijek postoji neki trag kroz pozivnice za otvaranje email računa) je prvi korak ka anonimnosti, a potom se može lagano kreirati blog račun na nekom od besplatnih blog servisa. Iako postoji nekolicina domaćih blog servisa, možda je bolje odabrati blog servis u nekoj dalekoj i vrlo demokratskoj ili ne baš dobro povezanoj zemlji kako bi onemogućili ili barem značajno otežali pristup blogu od strane domaćeg korumpiranog sudstva, policije i/ili obavještajne zajednice. Ne koristite plaćene servise jer ćete ih u pravilu platiti kreditnom karticom, a trag novca je najlakše pratiti. Dobre adrese za tako nešto su: blogsome, blogger ili wordpress.

Korak 2 – Javna računala
Drugi korak u zaštiti identiteta je korištenje javnih računala. Kada bi Petra za svoje pisanje koristila računalo u uredu ili ono kod kuće, nepotrebno bi olakšala organima reda pri identifikaciji. Puno je mudrije koristiti neko od javnih računala na mjestima gdje ih koristi velika količina ljudi. Primjer jedne takve lokacije bi bio internet caffe (u Zagrebu bi to mogao biti Profil MegaStore, Charlie), javne knjižnice ili fakulteti koji nerijetko u svojim predvorjima imaju računala povezana na internet. Ako odlučite objaviti neki dokument (word, excel ili slično) pripazite; naime većina dokumenata ima ili u svojem headeru ili u samom dokumentu oznake tko ga je kreirao i/ili editirao; proučite kako možete maknuti te identifikatore – bilo bi jako nezgodno da objavite dokument, a u document_properties piše da je PDF napravljen na vašem računalu.
Korak 3 – Anonimna proxy računala
Naravno, nije uvijek zgodno hodati po internet kafićima, a može biti da postanete i “sumnjivi”. Petra je stoga odlučila koristiti anonimne proxye. Anonimno proxy računalo se nalazi negdje na internetu i služi kao ograda između vašeg računala i računala kojime želite komunicirati. Iako se računala međusobno razgovaraju, ne postoji direktni trag komunikacije. Mnogobrojna anonimna proxy računala stvorena su upravo zato kako bi omogućila ljudima koji se nalaze u državama s represivnim režimima da slobodno surfaju internetom. Najjednostavniji način da potražite anonimno proxy računalo je da pretražite google za termin “proxy server“; tu lagano možete pronaći ne samo adrese proxy računala nego i kako svoje računalo konfigurirati da ga koristi; dobro je mijenjati proxy računala s vremena na vrijeme, a osim toga proxy računala zbog svoje poluilegalne naravi rijetko ostaju predugo na internetu. Petrin problem je u tome što jednako paranoični pomoćnik ministra u kombinaciji s računalnim guruom može pronaći računala unutar ministarstva koja koriste proxy-e (a ako želite uploadati neki dokument na internet to ćete najvjerojatnije učiniti upravo iz ureda).
Korak 4 – Anonimna proxy računala, dio drugi
Ako vam se gornji scenariji čine kompliciranima tek sada krećemo u tehničke vode. Slijedeći korak je kreirati svoj privatni proxy za kojega nitko na ovoj planeti ne zna. Petra ima prijatelja u primjerice Nizozemskoj te će ga zamoliti da instalira softver koji se zove Circumventor s peacefire.org. Ovo je iznimno komplicirano za instalirati, no ako se uspije, Petrin kolega će joj dojaviti URL na koji treba uputiti svoj browser (bez potrebe da konfigurira proxy server); ovaj URL je moguće koristiti i kod kuće, i u uredu ili bilo gdje. Web site slične funkcionalnosti je stupidcensorship.com, no već i samo ime domene će privući neželjenu pažnju administratora.
Korak 5 – Za doista paranoidne
Petri se naravno ništa od ovoga nije dopalo i odlučila je pronaći ultimate rješenje koje se nalazi down_under u zemlji u kojoj je donedavno živio Steve Irwin i koji su napravili blog za svu paranoičnu i šizofreničnu klijentelu. Da bi mogli objavljivati sadržaje na njihovom Invisiblogu, potrebno je koristiti i MixMaster te GPG (GNU implementaciju PGP protokola za kriptiranje podataka). MixMaster je sustav koji uključuje između 2 i 20 anonimnih remailera. ReMailer je mail server na internetu koji zaprima email poruku, skine iz nje sve podatke koji bi Petru mogli jednoznačno identificirati te je pošalje slijedećem remaileru. Prednost ovog sustava je u tome što čak i ako je jedan ili više servera kompromitiran (to znači da bilježi od kuda je email stigao i kuda je otišao) poruci je i dalje vrlo teško ući u trag budući da se radi o desecima servera u različitim zemljama i kontinentima, a postoje trenuci kada će i najupornije vlade i obavještajne službe morati podvući crtu. Da bi mogli koristiti GPG morate ga sami iskompajlirati i Petra je u proučavanju kako napisati anonimni blog naučila o open sourceu puno više nego što je možda htjela, tako da se igrom slučaja otvorio i sasvim novi horizont u profesionalnom životu.

UPDATE: Korak 6 – Torpark
Na adresi Torparka možete downloadati, vidi koincidencije, Torpark. Torpark je visoko modificirana verzija Firefoxa koja ne zahtjeva nikakvu instalaciju, može se pokrenuti s USB memorije, a ne zapisuje nikakve aktivnosti (dakle nema cache-a, log dokumenata, document history-a), a kao dodani bonus, Torpark između vašeg računala i TOR exit računala kreira kriptirani tunel tako da je vaše surfanje totalno anonimno.
Koliko je anonimnosti dovoljno?
Teško je to reći i morate odlučiti sami. Za mnoge slučajeve u kojima nije realno očekivanje uključivanja represivnog aparata blog pod pseudonimom i upotreba javnog računala bi trebali biti više nego dovoljni. Korištenje anonimnog proxy-a je poprilično jednostavno i prilično sigurno osobito ako mijenjate proxy redovito. Korištenje circumventora ili web stranica sa sličnom funkcijom je vrlo efikasna metoda zatiranja tragova, dok je posljednja metoda iako najefikasnija i najsigurnija opasna po tome što rijetko tko koristi kriptiranje podataka, a teško ćete (suvislo) objasniti i pravu malu GNU radionicu te posjedovanje PGP ključeva (činjenica je kako nitko neće moći dokazati što ste poslali i gdje, no sigurno je da će moći dokazati da ste poslali nešto). Dodatnih materijala na ovu temu možete lagano pronaći na internetu, a preporučio bih EFFov Kako blogirati sigurno čija je misija zaštita privatnosti i sigurnosti na internetu.

Misao dana:
When the Nazis came for the communists,
I remained silent;
I was not a communist.

When they locked up the social democrats,
I remained silent;
I was not a social democrat.

When they came for the trade unionists,
I did not speak out;
I was not a trade unionist.

When they came for me,
there was no one left to speak out.

Categories
Priroda i društvo

Otvoreno pismo Milanu Bandiću

Milan Bandić, moj gradonačelnik :)Poštovani gradonačelniče,

Svakoga dana, najmanje jednom, putujem iz smjera centra grada pokraj Importane galerije, po Vlaškoj do raskršća s Draškovićevom i starom Vlaškom kako bih skrenuo prema Ribnjaku.

Primjetio sam da kada god se na tom raskršću nalazi pripadnik prometne jedinice mladeži (ili kako se već zovu), prometni čep kojeg ti mladići i djevojke svojim nevještim upravljanjem naprave, rastegne se tamo sve do dna Draškovićeve ulice gotovo do hotela Sheraton. Za prelazak tih nekoliko stotina metara nerijetko mi treba i više od dvadesetak minuta. Istovremeno, nitko ne stoji na raskršću između Vlaške i Smičiklasove ili recimo Smičiklasove i Račkoga (što zbog nediscipliniranih vozača samo kreira dodatne zastoje).

Također, ako nadobudnog i u bijelo odjevenog mladića ili djevojke nema na gore spomenutom raskršću, tada promet ide daleko brže i lakše i čep se ne stvara.

Molio bih da zabranite reguliranje prometa na raskršću Draškovićeve i Vlaške, budući da se promet daleko bolje regulira sam.

Sa poštovanjem, mračni blog

Misao dana:
There is no traffic jam on the extra mile