Mračni blog

Ako ste novi ovdje pretplatite se na RSS feed, ili iskoristite email pretplatu (vidi desno), a ako ste Facebook korisnik svakako se priključite communityu (također vidi desno).

Hvala na posjeti!

Taman su prošli jedni izbori a na vratima su nam novi. Predsjednički izbori bi se morali održati negdje krajem ove ili najkasnije početkom slijedeće godine (krajnji rok je vjerojatno negdje početak veljače). Predsjedničke ovlasti kod nas su poprilično skresane ali i dalje su relativno značajne, pa osim imenovanja ambasadora, šefa obavještajne službe i vojske tu je i “sukreiranje” vanjske politike (štogod to značilo) i naravno autoritet koji proizlazi iz jedine tako značajne funkcije koja je odabrana neposrednim izborom ljudi (čitaj: Sanadera nitko nikada nije izabrao da bude predsjednik vlade).

Stipe Mesić je (barem meni) u stvari jedno veliko razočarenje. Naravno u datom trenutku je on bio daleko bolja alternativa od protukandidata mu (Budiša ili Kosor), no kroz mandat se poput mnogih drugih probija čistim i u stvar najjeftinijim populizmom – iz jednostavnog razloga što je on jedini u državi koji ima poziciju da može dohvatiti mikrofon kada mu god padne na pamet a da istovremeno nema apsolutno nikakvu odgovornost za ono što kaže tj. o čemu on god govori on u stvari nije ništa kriv niti je bilo što od toga njegova odgovornost (o stvarima koje jesu njegova odgovornost on rijetko govori javno). Mimo toga, Stipe briljira na jednoj i samo jednoj temi a to su ustaše i partizani i to je u stvari jedina stvar koju valjda razumije (ili misli da razumije) pa stoga po tome tambura po istome koliko god može (neovisno o malo šizofrenim stajalištima koja je zauzimao u prošlosti). Jedina iole kvalitetna odluka koju je donio je odluka o umirovljenju generala, no i ta odluka, u retrospektivi svega ostaloga se danas više čini kao statistička pogreška nego kao predsjednička akcija. Ukratko, Mesića nećemo pamtiti (ili barem ne predugo).

Ono što  Stipetu nedostaje je vizija, no to je uobičajena boljka političarima na ovim prostorima i ako malo promatrate što on govori malo tu ima vizije Hrvatske za 10-15-20 godina. Meni nekako nedostaje taj kronični nedostatak vizije i volio bih vidjeti političara koji će danas pokazati kotačiće koje treba pokrenuti danas a kako bi rezultate počeli crpiti za 10-20 godina. Ne vjerujem u prekonoćne uspjehe niti kratkoročne planove koji su dugoročno dobri. A svi naši planovi su kratkoročni.

Stipe je (na sreću) diskvalificiran od daljnje utrke za predsjednika, iako, kako stvari stoje uopće nema namjeru doći do zaključka da je bilo dosta nego bi on i sa svojih 75+ godina htio i dalje kreirati budućnost ove zemlje iako je on sasvim sigurno dio njezine prošlosti (a skoro jednako toliko sigurno i dio problema). I sada, kada ima posljednjih nekoliko mjesec koje bi (nažalost samo teoretski) mogao utrošiti na to da postavi temelje budućem nasljedniku (ili barem da razgrne ruševine predsjedničkog mandata koji se čini kao kula od karata) on kalkulira sa strane o kreiranju trećeg puta, organiziranju i “homogeniziranju” hrvatske ljevice (po tko zna koji put) i tko zna o čemu sve ne. Ukratko, Stipe je još jedan u predugačkom nizu hrvatskih političara kojeg će sa scene ukloniti biologija a ne birači. Poražavajuće, a da ne kažem da naši političari (ali ni birači) nikako da nauče lekciju – što bi rekao odavno mrtvi pjesnik “better burn then fade away“.

To nas u stvari dovodi do sjajne postave ljudi koji se danas nude kao predsjednički kandidati.Te ljude nikako ne treba podcijeniti, jer ako se sjećate dvije tisućite, tada smo svašta govorili o bivšem i potencijalnom budućem predsjedniku i opće je mišljenje bilo da teško da može gore i da je svaki izbor napredak (pa čak i dvojca kandidata koji su dovršili u drugom krugu). No, praksa pokazuje da taman kada misliš da smo dotakli dno, uvijek došeće netko novi s friškom lopatom i zagrebe još niže.

Riječ je naravno o prvorazrednoj postavi i ustvari destilat intelekta kojeg ova država ima za ponuditi. Iza desnih vratiju zasada se sakrivaja nekolicina kandidata među kojima se ističe Ivo Sanader i Nadan Vidošević. Osim nominalno desnih političkih pogleda, dijele i zajedničku strast prema sakupljanju imovine bez objašnjenja kako su je stekli. Ivo naravno ima daleko veću motivaciju. Naime, koliko god on bio sposoban i koliko god ljevica bila nesposobna, šansa da mu se osmjehne još jedan vladin mandat (osobito sada u doba krize) je u stvari sve manji i možda je vrijeme za strateški uzmak na neku drugu poziciju. Naravno, pozicija predsjednika se možda čini nazadovanjem, no to se bez problema može prodati i kao napredovanje (nešto slično kao i unaprijeđenje Fabera od prije neki dan), no malo reklamirana i zasada rijetko korištena privilegija predsjedničke pozicije je i imunitet od kaznenog progona i možda bi to dobro došlo Ivi (zlu ne trebalo) barem dok ne prođu zastare. Ivo zasigurno ima velike ako ne i pojedinačno najveće šanse postati predsjednik čisto zato jer ima poziciju moći s koje nastupa, novčano je neograničenih resursa i objektivno govoreći odličan je komunikator koji će obećati brda i doline, uključujući ali ne i ograničeno na hrvatski svemirski program – samo ako će ga to dovesti do Pantovčaka. Što se desi s HDZom manja je briga jer njegova vizija (iako ne nužno i njegove stranke) je uvesti hrvatsku u EU pa ako to već ne može napraviti preko Markova trga onda se niti Pantovčak ne čini tako lošom opcijom.

Nadan Vidošević za kojeg se (po meni neopravdano) lijepi etiketa “lep ko greh” (i to još na ekavici) izgleda također kao osoba s planom i teško je za očekivati da će on samo tako nestati bez da konzumira svoje političarske ambicije. Nakon što je sagradio apsolutno najveći gospodarsku komoru Europe i kroz nju sagradio cijelu mrežu zainteresiranih klijenata (a i podbeljao imovinsku karticu), to isto je odlučio učiniti i kroz Kraš koji eto sada nešto tamo radi i očigledno u sjeni Maksimirske šume stvara zalet za nešto. Da li je to presjednička ili pak neka druga, naizgled rezervna pozicija to ćemo tek vidjeti. Moja osobna procjena je da Vidošević može ostvariti (iz meni neobjašnjivih razloga) dobar ali ne i dovoljno dobar rezultat na predsjedničkim izborima.

Ne računajući različite desničarske redikule koj će se zasigurno pojaviti čisto da ili neutraliziraju nekog drugog, da se ponašaju kao dimna zavjesa radi nečeg trećeg ili čisto kao osobe koje će iscenirati različite skandale protiv nekog četvrtog bojim se da s desne strane percipiranog hrvatskog političkog spektra nemamo više što za ponuditi.

No, kroz lijeva vrata vlada prava mala gužva. Tu imamo SDP koji se trenutno dvoumi između dva potencijalna kandidata koji će po prvi puta biti izabrani po principu jedan član jedan glas (i sve ono lijepo i nelijepo što takva taktika donosi sa sobom), tu je i HNS koji je također gladan vlasti, a eto nešto se i IDS u Istri tamo nudi sa svojim predsjedničkim kandidatima.

Kao prvo, Damiru Kajinu bi netko trebao reći da je Hrvatska daleko veća od Istre i da koliko god on bio popularan u Istri (a to je definitivno točno, iako nezasluženo). Mimo toga, njega je zabavno gledati tu i tamo za saborskom govornicom no promatrati ga nekoliko tjedana kroz predizbornu kampanju je mučno i sasvim sigurno kontraproduktivno. Dakle, ako želi zadržati svoju popularnost (makar onu na nacionalnom nivou) bolje mu je da se drži Istre i ne mrda previše.

HNS ima iza sebe hipoteku vlasti i Stipe Mesić je u stvari njihov najbolji izvoz ikad. Neovisno o tome što mi rekli, polet HNSa koji se desio 2000te + predsjednički izbori koji su uslijedili osigurali su im budućnost koja ih je napuhala malo više od gabarita regionalne stranke na koju su se danas (u manjoj ili većoj mjeri) sveli. Da, na lokalnim izborima jesu izborili sjajni i zasada najbolji rezultat – no iz mnogobrojnih razloga to u posljednja dva izborna ciklusa na nacionalnoj razini nisu uspjeli kapitalizirati, dapače (što nas dovodi do slijedećeg logičnog ptanja: ako na lokalnoj razini prolazimo dobro ili čak odlično, gdje je greška na nacionalnoj razini – tko je taj koji je zadužen isporučiti rezultat?). HNS nam nudi Vesnu Pusić i Radimira Čačića. Nekako mi se čini kako Čačić ima veće šanse na nacionalnoj razini no valjda postoji nekakvo istraživanje koje se time bavi. Kako bilo, HNS će (unatoč zdravoj logici) ponuditi kandidata i o tome ćemo vjerojatno sve znati već u sljedećih nekoliko tjedana kada će predizborna kampanja po svoj prilici i krenuti – možda ne javno, ali na lokalnj razini sigurno.

SDP je u predsjedničkim izborima malo iskompleksiran, jest da je imao svog predsjedničkog kanidata (tamo još 1997 godine, osebujnu osobu čije ime nećemo spominjati) no u međuvremenu se nija iskristalizirala druga osoba koja bi se nametnula kao kandidat pa je tamo napravljen executive decision da se ide na unutarstranačke predizbore. Nudi nam se profesorski dvojac Ljube Jurčića i Ive Josipovića. Hoće li se bitci priključiti još netko od “usual suspects-a” nije jasno, no ako to žele krajnje je vrijeme (barem pod plaštom SDPove zastave), kuloarski kandidati su i Zlatko Komadina odnosno Milan Bandić.

Očekivano, za razlku od desnice koja se barem dojimlje organiziranom, na ljevici je na snazi organizirani kaos zbog neograničenog powerplaya koji se tamo događa. Moj je stav da se on događa zbog toga što nismo u ovim godinama uspjeli generirati autoritet iza kojeg su se u stanju svi organizirati i sustavno krenuti. Pa je tako moja dijagnoza da problem ljevice nisu u stvari kandidati, nego sama ljevica koja sama ne zna što bi sa sobom. Da li su to nerealne ambicije HNSa u podjeli “plijena” za slučaj da dođu na vlast, ili je to pak nedostatak vizije i stava SDPa da napokon odluči kuda će ići skoro pa je sasvim svejedno – kako god bilo, eventualni gubitak predsjedničkih izbora je isključivo njihova pogreška, a eventualni izborni rezultati u posljednjih nekoliko godina su više rezultat inercije nego neke stvarne strategije.

Priču o pluralizmu i “zabrinjavajuću” podjelu na dva bloka u ovome času treba ignorirati jer su same stranke dovele do toga, ne toliko SDP i HDZ koliko same stranke, poluskriveni ili neskriveni sateliti koji su se previše i s previše žara motali oko vladajućih pa su u postupku bili u cijelosti asimilirani. S desne strane gotovo da više ničega nema, HSP je u cijelosti dezintegriran i asimiliran i finale će se valjda dogoditi uskoro. HSS je unatoč deklaraciji pred pretposljednje izbore odlučio promijeniti stranu i dok recimo sada oni trenutno žanju rezultate lokalnih izbora činjenica je kako su oni nastali isključivo kao plod koalicijskih dogovora i ne korespondiraju sa stvarnim stanjem na terenu, dok se HSLS uporno i već godinama svodi na dvije usamljene i čak ne previše atraktivne oaze za zbrinjavanje dvaju političara od kojih je barem jedan na lokalnim izborima nastupio kao nezavisan, shvaćajući valjda i sam da mu je stranačko opredjeljenje samo teret a ne i korist.

S lijeve strane nije ništa puno bolje iako je priča o identitetu malo bolje očuvana. HNS se bori za prelazak preko izbornih pragova (manje ili više, kako gdje), IDS je ograničen Učkom, a SDP čini se nema namjeru pokriti cijelu zemlju. Druge ljevice unatoč svemu nisam uspio identificirati (osim ako je gore spomenuti Mesić poput zeca ne izvuče iz šešira). Nekako mi se čini kako bi za pobjednički rezultat ljevice morao postojati jasni konsenzus prije izbora, umjesto da se pusti da se kroz izborni proces sukobljava ne samo ljevica s desnicom nego i ljevica međusobno (što je priča koju smo već vidjeli) – a kada bi se to dogodilo, tada je skoro pa bilo koji kandidat ljevice dovoljno dobar da porazi ovoga sa suprotne strane; u međuvremenu, nemate što drugo nego pročitati Klauškog.

Misao dana:
Anyone who is capable of getting themselves made President should on no account be allowed to do the job.

Obično bih krajem godine pisao inventure i prolazio arhive tragajući za tekstovima koji su obilježili proteklu godinu, no obzirom na teme o kojima pišem to se ionako pretvara u katalog promašaja i propuštenih prilika pa nekako nisam motiviran da istu pokoru odradim i ove godine. Umjesto toga, radije bih pisao o onome što nas čeka slijedeće godine, a što nije nimalo optimističnije ili ružičastije od onoga što smo ove godine prošli.

Ova slikica s lijeve strane je oblak riječi koje možete pronaći ovih dana na naslovnici pollitike (ako kliknete na link vidjeti ćete puno povećanu sliku koja je oštrija), nisam gledao starije datume, no čak i ne ulazeći u bit samih tekstova nije teško zaključiti koje riječi se najčešće spominju  koje nam u stvari i najviše nedostaju: iskustvo, podrška, narod, organizacija, treba…

Proteklu godinu je u hrvatskoj obilježila nova/stara vlada, nekolicina hladnokrvnih ubojstava usred Zagreba i financijska kriza. U slijedećoj godini nas pak očekuju lokalni izbori i barem početak kampanje za predsjedničke izbore koji se moraju desiti 2010. godine. Ono što nas također očekuje je i financijska kriza (jer zasada smo ipak zahvaćeni samo marketinškim dijelom krize, dok prava kriza tek stiže).

Kao što je to vlada napravila i pred posljednje izbore, za očekivati je da će se sve i svašta desiti kako bi se obuzdali ili dobro sakrili efekti krize prije lokalnih izbora. Oni bi se morali dogoditi sredinom svibnja (17.  svibnja da budemo precizniji). Pred posljednje izbore, vlada je organizirala cijeli igrokaz sa IPOom HTa čime je oštetila proračun za nekih milijardu-dvije kuna (ode jedan cijeli pelješki most :), isplatila je ratu umirovljenicima nekoliko tjedana unaprijed, a svemu tome je prethodilo smanjenje PDVa tiskanim medijima, učetverostručenje glasačkih mjesta u dijaspori te maestralno odigrana predizborna kampanja u kojoj je doslovce asimiliran HSP.

Može li vlada ponoviti istu priču još jednom? Hm, teško ali ne i nemoguće. Lokalni izbori su po svojoj prirodi puno kompleksniji od nacionalnih paralamentarnih i udaraca ispod pojasa i vrlo grube igre (demokracije kako je doživljavaju pojedinici) će biti u izobilju. Ukupno nekih 570+ kampanja će se održavati paralelno i pozornost medija će biti posvećena samo nekima (onim većima i neizvjesnijima; Zagreb, Split, Osijek, Istra, ili onima iz koje nam dolaze neki od postojećih dužnosnika koji time osiguravaju svoju bazu).

Oporba trenutno radi malo ili ništa po pitanju lokalnih izbora (možda i oni imaju “nevidljive radove” kao što ih ima Jure Radić na pelješcu?). Nekako se čini kao da su im zanimljivi samo predsjednički i parlamentarni izbori, dok ovi lokalni i nisu baš nešto – u čemu se po meni grdno varaju. Lokalni izbori osiguravaju elementarnu glasačku bazu i infrastrukturu nužnu za pobjedu na nacionalnim izborima (koji god oni bili). Gubitak lokalnih sredina definitivno nosi rasulo u redovima, a koje će se sasvim sigurno dogoditi (ako se ne varam, po SDPovom statutu oni moraju odigrati izbore u svojim lokalnim organizacijama najkasnije 6 mjeseci nakon lokalnih izbora – jedan čovjek = jedan glas) – tako da će totalno nova struktura (koja još nije zahvaćena u cijelosti “Zoran Milanović” valom) odjednom biti in-charge za predsjedničke izbore 2010.

Pitanje je uostalom i tko je uopće oporba u ovoj zemlji? HDZ je na vlasti, to valjda nije sporno. HSS-HSLS su prirepci koji drže štangu HDZu i posljednjih mjeseci je pala lokalna vlast u cijelom nizu jedinica lokalne uprave (od primjerice Zagrebačke županije, Đakova pa do posljednjeg pokušaja prošli tjedan u Velikoj gorici). HSP je u vrlo čudnoj poziciji i pitanje je što je od njega uopće ostalo jer Anto Đapić je u stvari trenutno jedina vidljiva manifestacija HSPa. Preostaje nam HNS i SDP, od čega HNS ionako smatram regionalnom strankom s izuzetkom da će Čačić pokušati navaliti na Zagreb (u čemu, pretpostavljam će spektakularno pasti jer Bandić i Čačić su u stvari jedna te ista opcija). Glede Zagreba, ono što je donekle izvjesno je da će doći do smanjenja utjecaja SDPa u skupštini te će Milan morati vlast dijeliti s nekim (hoće li to biti HDZ ili HNS je pitanje, no neki power share nam slijedi).

Ostaje nam SDP koji je pak po mišljenju mnogih pretih (odatle i naslov gromoglasna tišina) i dok ih ja možda i ne bi prozvao pretihima, sasvim sigurno bih se složio da oporbena stranka, osobito prva oporbena koja pretendira na to da preuzme vlast svoj oporbeni posao mora odraditi drugačije – kako to točno “drugačije” je kompleksno pitanje i nadam se da će SDP na njega odgovoriti uskoro. Moje je dakle mišljenje da je uspjeh SDPa na predsjedničkim izborima direktno povezan s uspjehom na lokalnoj razini.

Lokalni izbori se po prvi puta odigravaju po novim pravilima gdje direktno i neposredno biramo načelnike, gradonačelnike i župane. Neke statistike kažu kako 80% trenutnih vlastodržaca imaju gotovo sigurnu šansu reizbora, no na nekim mjestima se očekuje zanimljiva bitka, ono što sada znamo je da imamo situaciju u Splitu gdje Ranko Ostojić cilja na Kuretovu fotelju, ili pak na ured Istarskog župana kojeg opasno odmjerava Plinio Cuccurin i njegova udruga građana Ladonja. Kako bilo, izbori će biti personalizirani, iz čisto medijskih razloga pažnja će biti posvećena konkretnim osobama a daleko manje strankama ili programima i za očekivati je da će izmiliti desetine različitih redikula koji će barem cijelim tim izborima dati ton koji zaslužuju.

No, kada izborna zvona utihnu i krene razdoblje formiranja vlasti (i političkog plesa koji nakon toga predstoji), vjerojatno niti vlada više neće moći zadržati poklopac na loncu krize koji vrije. Ne znam da li ste ikada bili u blzini neke velike eksplozije, no ono što se desi neposredno prije (a uostalom to ste mogli primjetiti u filmovima) je da u jednome trenutku jednostavno nestane bilo kakve buke – nastane gromoglasna tišina i potom stvar eksplodira. Tako nešto bi nam se lagano moglo dogoditi u drugom kvartalu ove godine, a za to ima puno razloga. Hrvatska država mora u slijedećem razdoblju reprogramirati oko 8mlrd eur različitih dugovanja (što državnih, što bančinih, što privatnih) i pitam se tko će te novce posuditi? U prosincu je država posudila 5.1 mlrd kuna od banaka po kamati od 8%. Dok kamatne stope vani padaju, kod nas država posuđuje sa 8% kamata – kamata je cijena novca i odražava s jedne strane ponudu novca a s druge strane rizik posudbe. Ako država posuđuje s 8% što mogu očekivati gospodarstvo ili fizičke osobe? Banke koje su posudile navedenih 8mlrd kuna u ovome času čuvaju vlastitu likvidnost, pretpostavke su da će prvi kvartal zdravoga rast doći tek u drugoj polovici 2010, a kako ćemo mi preživjeti dotle kada nam je ravnoteža platne bilance bila bazirana na turizmu (koji pati u doba krize) i na stranim ulaganjima?

Ako se to desi, država ima nekoliko mehanizama da si pomogne. Jedan od njih je refinanciranje unutarnjim izvorima (što je država i inače radila posljednjih godina i pitanje je koliko je kapaciteta ostalo), drugi bi moglo biti otpuštanje rezerve (što je HNB već dva puta napravila u posljednjih nekoliko mjeseci i otpustila 12mlrd kuna u promet – 5.1 je otišlo državi, gdje je preostalih 7mlrd kuna je dobro pitanje). Treća opcija je zaustavljanje kapitalnih investicija, četvrto je neplaćanje dobavljačima (i ukratko povratak u 1998) dok bi sve ostale varijante uključivale otpuštanja u javnom sektoru ili pak odustajanje od vrlo bogatog socijalnog paketa kojim vladajući već godinama kupuju sebi glasove.

Tu u stvari dolazimo i do teme vlade. Moja je stara dijagnoza kako se naša vlada bavi kriznim managementom i u stvari sam reagira na vanjske podržaje dok uopće ne djeluje proaktivno u bilo kojem smislu. Jedan od problema s takvim stavom je i u tome što naša vlada ne reagira ili pomeće problem kozmetičkim potezima pod tepih čime problemi ne nestaju nego samo rastu i u nekome času se jednostavno mora dogoditi da stvar eksplodira i sve ode k vragu.

Narod, iz one gornje ilustracije čini se uopće ne mari za cijelu priču. Svima je čini se i dalje jako dobro i nema stvarnog razloga za promjene, dok na Šeksa, Bebića, MIlanovića ili Jandrokovića odvajamo skoro pa identične emocije kao i na Simonu Gotovac (ili na nekog drugog iz te plejade umjetnih zvijezda i zvjezdica). Gromoglasna tišina sindikata i radnika koje bi ovi morali povesti (i uostalom totalno pogrešno shvaćene uloge sindikata u modernom društvu), u cijelosti potkupljene inteligencije koja bi kao morala prokazivati pogreške vlasti ili oporbe koja je čini se, odlučila maknuti se u stranu i gledati tu nadolazeću totalku iz sigurnosti saborske fotelje – je zaglušujuća. Pa ako niste, kupite čepiće za uši ili stišajte televizor i promatrajte, jer dolazi zanimljiva godina.

Misao dana:
Što se desilo s trenutkom kada smo spoznali koncept smrti? Mora postojati taj trenutak. Vjerojatno negdje u djetinjstvu. Kada nam je prvi puta palo na pamet da ovako ne možemo zauvjek? Taj trenutak je morao biti zastrašujući. Morao se utisnuti u naše pamćenje. No svejedno, ne mogu ga se sjetiti. Uopće mi ne pada na pamet kada se to desilo. Mora da smo se rodili s intuicijom smrtnosti, čak i prije nego što smo znali da postoji riječ za to. Iziđemo van, krvavi i plačući, sa znanjem da bez obzira na sve smjerove na kompasu postoji samo jedan pravac. A vrijeme je njegova jedina mjera.

Za početak, napao bih temu suhom definicijom što to jest politički poduzetnik

Wikipedija kaže kako pojam “politički poduzetnik” može značiti bilo što od slijedećeg:

• netko (uobičajeno aktivan u politici ili poduzetništvu) koji osnuje novi politički projekt, grupu ili stranku
• poslovni čovjek koji želi profitirati kroz poticaje, protekcionizam, ugovore s državom ili kroz druge za njega povoljne aranžmane s državom kroz politički utjecaj
• politički akter (ne nužno i političar) koji želi napredovati u svojoj političkoj karijeri i popularnosti promovirajući stvaranje politika koje zadovoljavaju publiku

Očito, pojam političkog poduzetnika u svijeti ima malo šire značenje nego što je to kod nas, baš kao što se i pojedina značenja tog termina ne povezuju s nekim našim političkim akterima koji očito zadovoljavaju definiciju.

Činjenica je kako se u posljednje vrijeme (sustavno ili ne, na vama je da prosudite) ova fraza sve češće koristi i to uglavnom u negativnom kontekstu. Pojam političkog poduzetnika bi morao označavati nešto loše i negativno, te bi to očito (postoji konsenzus političara) trebalo izbjegavati. Načelno, ako govorimo o političkom poduzetništvu kao sredstvu za povećanje nečijeg osobnog profita (druga točka gornje definicije) vjerujem da svi skupa imamo konsenzus – no, i u svijetu (a kod nas osobito) imamo cijeli niz primjera u kojima niti naši političari ne uspijevaju biti imuni na te sitne ljudske slabosti, pa se pitam s koje pozicije autoriteta ti isti političari nastupaju da bi tako nešto mogli tvrditi (“tko je bez grijeha neka baci prvi kamen”).

Tražeći malo više o političkim poduzetnicima naletio sam na članak “Gdje su politički poduzetnici”, u kojem autor (zazivajući meni dobro poznatog Ken Robinsona) kaže kako je naša društvena situacija takva da status quo u kojem se nalazimo više ne funkcionira, a ne možemo biti zadovoljni nositeljima političkog razvoja zemlje kroz malene pomake – ono što nam treba (a autor govori o Americi, no jednako je primjenjivo kod nas) su politički poduzetnici, tj. oni ljudi koji svojom kreativnošću mogu unijeti velike promjene ne samo u businessu (gdje je kreativnost i odgovor na izazove temelj preživljavanja) nego i u društvu općenito pa tako i u politici. Politička struktura kod nas je u stvari sazdana kao jedna vrlo uska i visoka piramida koja je sazdana (uz minimalne novitete i povremena preslagivanja) od istih ljudi već dugi niz godina. Društveni mehanizmi za izbacivanje nepoželjnih elemenata strukture su preslabi ili nepostojeći, a populistički element politike (točka tri definicije) kreirao je vrlo široku bazu onih koji takvu političku strukturu održavaju na životu (ili zato jer bi promjenama ispali iz strukture, ili zato jer im ta struktura osigurava određene beneficije) – pa je stoga jasno kako bilo kakvo značajnije komešanje nije poželjno.

Političkih poduzetnika je kod nas bilo, najradije se sjetim Borisa Mikšića, zlatnog dečka s Trešnjevke (koji je rođen u Karlovcu) i kojeg sam zapamtio prvoga trena kada je obećao 20% gospodarskog rasta. U nizu nekakvih čudnovatih događaja, Boris je navodno bio oštećen za cijele izbore, u Sabor nije uspio uletiti, uspjelo mu je to za skupštinu grada Zagreba; a njegova famozna tvornica bio razgradive plastike čini se i dalje ne radi (zbog, pogodili ste, političkih pritisaka). I dok je Mikšić certificirani ridikul hrvatske političke scene, splitska Lista velog mista je na proteklim lokalnim izborima izborila svoje mjesto pod suncem s nekih 17% glasova (ispravite me ako griješim) i odmah krenula u koaliciju s HDZ-om na način da nisu uzeli pozicije u poglavarstvu ali se percipiraju kao grupacija na vlasti koja se okoristila kroz različite ugovore. Najčešći primjer koji se spominje je riva, na kojoj je jedan od članova liste odradio posao pocinčavanja stupova-nosača tendi. Nije da se puno razumijem u građevinu, no činjenica je kako je riva projekt kojeg je pokrenula prethodna splitska vlast, a ovi su je samo dovršili, a nekako sumnjam da je pocinčavanje nekoliko desetaka stupova osobito veliki posao na 60+ milijuna kuna vrijednoj rivi, a da i ne spominjemo kako je prva slijedeća pocinčaonica ona od Dalekovoda u Dugom Selu (ako su lagali mene i ja lažem vas…). I najbolji primjer političkog poduzetništva je svakako onaj od Plinia Cuccurina i njegovog Baljanskog čuda Mon Perin (za one koji žele znati više: to je ime brda iznad Bala), koji je neosporno u Balama uspio napraviti dramatični pomak u upravljanju imovinom općine na čijem je čelu njegova lista, a što sada kroz projekt Ladonje želi projicirati na cijelu Istru.

Dakle, promatrajući našu lokalnu političku scenu, a uzevši u obzir gornju definiciju političkog poduzetništva, uspješno smo apsorbirali sve oblike tog fenomena i to bez osobite diskriminacije da li je politički poduzetnik netko tko se doista (tradicionalno) bavio poduzetništvom pa je prešao ili barem pokušao preći u politiku (ala. Mikšić), ili je političar koji kao svoju idelogoiju koristi populizam (ala. Bandić) – ili bilo koja druga kombinacija ovih mogućnosti uključivši i situacije gdje imamo percipirane poduzetnike koji se poduzetništvom uopće ne bave (ala. Čačić ili pak sve češće spominjani ali i zbog toga ništa više uspješniji SDP-ov Dragan Kovačević).

No, ono što mene zanima je motivacija osobe da se krene baviti politikom. Tj. da budem precizniji, zanima me koji su mogući razlozi da političari odriču pravo da se poduzetnici mogu posvetiti politici i političkom životu. S jedne strane, očita je cehovska solidarnost jer naravno da su političari “označili” svoj teritorij pa im ne odgovara da netko iz suprotnog tabora (poduzetništva) kvari prosjek ili pak, da slučajno ovaj ne dođe na vlast pa ne napravi nešto kako spada. Ali puno bitniji element je mislim nešto drugo, a što je u cijelosti kompatibilno s nadolazećim neposrednim izborima za župane, gradonačelnike i načelnike općina. Naime, s pozicije političke stranke i strukture, puno je jednostavnije kada se HDZ bori sa SDP-om (ili obrnuto) jer je protivnik poznat, postoje nekakve (barem načelne i teoretske) ideološke razlike – no u situaciji u kojoj će se stranke morati baviti sa 530+ lokalnih kampanja, nikako im ne odgovara da se na terenu bore protiv lokalnih odličnika (bili oni poduzetnici, lokalni liječnici ili druge osobe od povjerenja u maloj sredini) jer protiv njih jednostavno nema pravog odgovora. Ako osoba nije označena aferama ili nekim konkretnim problemom, protiv političkog poduzetnika tog tipa jednostavno nema pravog odgovora jer oni ne zastupaju određenu političku doktrinu ili ideologiju nego nastupaju s pozicije konkretnih problema i konkretnih rješenja koje nude (a na kojima, budimo iskreni, političari baziraju svoju egzistenciju).

Uvijek se možemo naravno vrtiti oko gornje definicije, i pretpostaviti kako poduzetnik u politiku ulazi radi osobnog probitka ili probitka svoje tvrtke (primjera ima i više nego dovoljno da podrže teoriju), no u nekim slučajevima to jednostavno nije kvalitetni argument. Ja sam primjerice uvjeren da postoje ljudi kojima je dobrobit zajednice jednostavno jedan od životnih prioriteta pa je stoga logično da se u nekome trenutku posvete tom problemu.

Lokalni izbori koji nam predstoje iznjedriti će cijeli niz takvih likova, i sasvim je sigurno da će biti dobrih, loših i strašnih primjera – no uz malo sreće, svi skupa ćemo nešto iz cijele priče naučiti, a politički poduzetnici (neovisno o njihovim stvarnim namjerama) će natjerati “učmalu močvaru” naše političke strukture na kvalitativne pomake, ako ne sada onda u onom slijedećem izbornom ciklusu 2011 i 2012 godine.

Misao dana:
When you reach an obstacle, turn it into an opportunity. You have the choice. You can overcome and be a winner, or you can allow it to overcome you and be a loser. The choice is yours and yours alone. Refuse to throw in the towel. Go that extra mile that failures refuse to travel. It is far better to be exhausted from success than to be rested from failure.

U obrazloženju prijedloga za izglasavanje nepovjerenja, koji je pripremljen za sjednicu Skupštine Varaždinske županije u petak, piše da su župan Čačić i Poglavarstvo stvorili obveze od 832,7 milijuna kuna na rok od 20 do 30 godina, što je gotovo 53 posto ostvarenog godišnjeg proračuna. A to je, pak, navodi se, gotovo 18 posto veće zaduženje od propisanih Smjernica za primjenu ugovora u JPP-u. Ugovorene cijene višestruko su više od tržišnih, troškovi najma promjenjivi, a uvjeti su tajni i nepoznati javnosti… (jutarnji)

O Radimiru Čačiću nisam štedio riječi u prethodnom razdoblju, a sve je u stvari krenulo još 2006 godine kada sam napisao tekst “Tko je Radimir Čačić?”, a na koji se javilo iznimno puno ljudi u svojim komentarima što me je poprilično začudilo. Osamnaest mjeseci kasnije načelno se ostvarilo što sam napisao i Čačić nije premijer, HNS je loše prošao u saboru, a kao dodatni bonus stranku je napustilo, napušta ili razmišlja o tome očigledno dosta ljudi buduću da je na posljednjem njihovom stranačkom saboru, gotovo dekretom, poput štafetne palice predsjedničko mjesto Radimiru Čačiću prepustila Vesna Pusić.

Pitanje koje sam tada također postavio je i što je stvarni cilj Radimira Čačića, njegovo neracionalno inzistiranje na premijerskoj poziciji smatram jednim od kritičnih faktora za neuspjeh ne samo HNS-a nego i cijele lijeve koalicije (što je HNS donekle uspješno uspio prebaciti na SDP) a vidim da cijela priča ide dalje™ i odjednom se Čačić pojavljuje kao potencijalni kandidat za zagrebačkog gradonačelnika gdje misli zamijeniti Milana Bandića a o čemu su navodno napravljene već određene ankete i ispitivanja.

Ako prihvatimo mišljenje kako je Bandić loše rješenje za Zagreb, moramo se zapitati tko je taj koji će zamijeniti Bandića i iskreno ne vidim poante u zamjeni Bandića osobom koja je na hrvatskoj političkoj sceni njemu najbliža, a to bi svakako bio Radimir Čačić. Čak i ako površno pogledamo odnose snaga u Zagrebu i Varaždinu, pa potom zaduženje koje je kreirao jedan i drugi – sasvim je jasno da Čačić dolazi po još veći komad kolača. naravno, poput bitke za premijersku poziciju Čačić kreće u još jednu borbu protiv vjetrenjača ne razumijevajući da će ga u slijedećih desetak mjeseci upravo vlast s koje će sletiti u petak proganjati za apsolutno svaku odluku koju je donio i kojom je ili tek hoće dovesti Varaždinsku županiju na rub bankrota koji doduše zakonom nije predviđen pa će se užasan kraj pretvoriti u užase bez kraja, barem za Varaždince. Istovremeno, ta ista vlast iskoristiti će svaku priliku da, kada već mora, svečano otvori svaki od stotinjak objekata koje je ovaj odradio u svojem trogodišnjem mandatu župana.

Naravno, Čačić županijsku stolicu ne gubi radi HSS/HSLS-a (koji će rado pripomoći sada kada su stvoreni uvjeti) nego ignorira činjenicu da su ga napustila dva njegova vlastita zastupnika a što je najvjerojatnije posljedica trvenja koje se događa u HNSu već mjesecima (neovisno o tome što HNS sada lopticu pokušava prebaciti na odgovornost dvojce vijećnika kojima su navodno riješeni njihovi osobni problemi, čime se valjda želi ilustrirati da Čačićeva vlast ili nikada ne bi pristala na tako nešto ili je možda cijena bila prevelika čak i za njega?).

Čačić je lik koji je prestao pobjeđivati, a nažalost ne zna se ponašati ni kao gubitnik (pa stoga niti ne očekujem da on iz ove cijele priče izvuče lekciju).

Misao dana:
Stubborn and ardent clinging to one’s opinion is the best proof of stupidity.

Kao što ste mogli pročitati, promiješale su se karte u Varaždinskoj županiji i jučer je na skupštini donekle upitnog legaliteta predsjednik postao HSP-ovac čime je utrt put da se već na slijedećoj skupštini govori o Varaždinskom županu i budućoj ulozi Radimira Čačića. Mislim da je sasvim izvjesno kako će Čačić izvisiti kao Varaždinski župan i to nije dobro u predizbornoj godini. Ima tu više problema, naime prvi od njih je taj što je Čačić u proteklih nekoliko godina svoje vladavine pokrenuo impresivni broj JPPova (javno privatnih partnerstava) koji bi u funkciju morali doći ove i slijedeće godine. Objektivno, Varaždinska županija je jedno veliko gradilište kao uostalom i sve drugo čega se Čačić ulovi jer je njemu rješenje svakog problema gotovo uvijek skriveno u građevinskoj operativi i nekom povelikom objektu. Žao mi je što Čačić neće dočekati lokalne izbore u ulozi župana jer me zanima kako ima namjeru izglasati županijski budžet za 2009 kada će dobar dio tih JPPova početi dolaziti na naplatu. S druge strane, ne zavidim baš niti novim vladarima Varaždinske županije jer s jedne strane imati će (kako se priča) stotinjak domjenaka i prigodnih otvaranja ali isto tako moraju porazmisliti o problemu kako namiriti sve te stavke iz budžeta slijedeće godine.

Naravno, isplivala je i činjenica da su dva HNSova vijećnika prebjegli što je i omogućilo promjenu rasporeda snaga i dok se Čačić sada nešto ljuti na HSLS, objektivno rezultat ove situacija je rasplet nakon stranačkog sabora od prije nekoliko mjeseci.

Nikome nije jasno koliko je struja u stvari trebala poskupiti, a još je manje jasno zašto bi se to moralo dogoditi. No naša brilijantna vlada odlučila je napraviti socijalnu mjeru protiv poskupljenja struje koja zahvaća (kako novine kažu) impresivnih 50% kućanstava u državi. Dakle, vlada će HEPu pokriti razliku od trenutne cijene struje do cijene struje nakon poskupljenja. To znači da će HEPu za kućanstvo koje troši do 2.000kwh uplatiti maksimalno 400kn (barem tako ispada po tarifnom cjeniku HEPa). Ova logika je doslovce suluda i besmislena i općenito jedna od apsolutno najglupljih koje je ova vlada ikada osmislila; socijalna pomoć se jednostavno ne radi na ovakav način. Energija za početak nije socijalna kategorija, 50% stanovništva nema socijalne potrebe a tih 166mil kuna koliko će to koštati (na razini cijele godine za cijelu državu) baš i nije neki novac. Populizam do te mjere da bi se netko morao uputiti do wikipedije i promijeniti definiciju. Sramota. Ajde, jedina dobra stvar u cijeloj priči je da ćete sada plaćati manji račun u svojim vikendicama (toliko o socijalnoj mjeri).

Bacite pogled na nesvakidašnju priču inspektora MUPa Josipa Gašparca koji je suspendiran zbog toga jer je prijavio Thompsona da bi “s vrha” ukinuli njegovu prijavu “jer su prestali razlozi” da bi se on pobunio i zaradio suspenziju. Volim gledati pravnu državu na djelu.

I posljednje, jedna umirujuća vijest. Božo Sušec kaže kako je sasvim OK ugostiti Ivu Sanadera da komentira utakmicu (kak je to zgodno da se baš poklopio sastanak s austrijskim predsjednikom i utakmica :). Dakle to je OK, navodno je i Berlusconi sudjelovao u takvim emisijama (barem 40-50 puta kaže Sušec iz čega zaključujem kako čovjek očito više gleda talijansku televiziju nego HRT što je obzirom na kvalitetu programa u posljednje vrijeme donekle i logično).

Misao dana:
Kada bi idioti letjeli, zgrada Vlade bi bila aerodrom.