Tag: sindikati

Categories
Business Ekonomija

Reset

sindikati sutra započinju s prikupljanjem potpisa za referendum o promjenama Zakona o radu temeljem kojih će (ako vjerujemo najavama) između ostaloga, po izglasavanju ovih promjena rok trajanja prethodno dogovorenih kolektivnih ugovora biti vremenski ograničen te će ti ugovori po sili (novog) zakona isteći nekih šest mjeseci nakon što promjene budu izglasane.

Situacija je, što bi rekli, vrlo složena. S jedne strane podupirem inicijativu jer sam duboko uvjeren da bi se češće morali izjašnjavati na refrendumima o raznim stvarima koje određuju našu budućnost te je u biti nevjerojatno da u dvadeset godina ove države nismo imali niti jedan jedini referendum (ok, osim onog prvog, no i taj je imao trik pitanje). Nadalje, po meni, pravila oko referenduma su jedan od bitnih faktora vezanih za demokratizaciju društva i osnaživanje javnog života i taj dio ne samo da je u cijelosti ignoriran nego je u biti i vrlo efikasno suzbijan pa tako naši političari u beskonačno ograničenoj viziji toga što bi demoracija morala biti ne vide nikoga drugoga osim samih sebe (i ne, ovo nije ograničeno samo na vladajuću stranku nego na ukupnu masu koja čini ili je činila dosadašnje sazive Sabora).

S druge strane, ova cijela priča o referendumu je besmislena i u biti to je politikanska igra. Sindikati moraju znati da referendum ne može uspjeti iz puno razloga. Prvi razlog je nerealno visoki broj potpisa koje je potrebno prikupiti od čega jedan dobar dio (barem nekih 15%) uopće nije dostupan sakupljačima potpisa, plus naravno dodatnih 15% koji uopće ne postoje kao ljudske jedinke (jel su preminuli, no naš državni aparat to jednostavno nije registrirao). To je naravno samo prva stepenica, druga stepenica je sam referendum gdje po trenutnim pravilima igre mora izići ukupno 50% birača (plus jedan) uključivo i ovih 15% koji uopće nisu ovdje i uključivo onih 15% kojima pozive na referendum objektivno treba isporučiti na groblja. Da ne kažemo ironiju sudbine da o odredbama Zakona o radu moraju odlučivati i ljudi koji o njemu ni na koji način ne ovise, nisu ovisili niti će ikada ovisiti (time mislim na onih 15% koji su izvan granice i koji u biti dobrano koriste prednosti toga da NISU zaposleni).

Ovaj igrokaz od referenduma je besmislen i zato jer su sindikati umjesto da organiziraju jedan pošteni i solidni štrajk (za kojeg očito nemaju snage ili konsenzusa) odlučili vrijeme gubiti na prikupljanju potpisa za referendum. Nije mi totalno jasan taj njihov blef jer i oni znaju što ih slijedi i Vlada zna što su ovi u stanju izvesti pa se taj sukob ne čini baš previše vjerodostojnim. No to se od njih niti ne očekuje, sindikati su razjedinjeni do krajnjih granica, dijelom su diskreditirani u javnosti te se ne mogu postaviti kao bilo kakva društvena snaga, a s druge strane su toliko premreženi osobnim i političkim interesima pojedinaca ili grupacija da kako god okrenuli sviraju onako kako njihovi gazde kažu(što je opet dodatna ironija sindikalnog pokreta koji bi morao osnaživati prava radnika, dok ti isti radnici svojim odlukama i podrškom ishlapljenim sindikalnim čelnicima produžuju mandate onima koji su se doslovce prostrli pred interese političara).

Bez obzira na sve gornje, ja ću svejedno potpisati za igrokaz referendum. A na samom referendumu ću glasati ZA promjene koje predlaže Vlada.

Kolektivni ugovori u Hrvatskoj su jedan od sukrivaca za neučinkovitu privredu i državnu upravu. Kolektivni ugovori su ti dokumenti koji čine gotovo pa nemogućim da otpustite nekog od silnih 270.000 trutova iz državne uprave (nisu ama baš svi trutovi, ali mislim da ćemo se svi složiti kako su u toj populaciji više nego prezastupljeni s postotkom koji je daleko izvan statističke pogreške). Kolektivni ugovori su nastajali godinama kroz različite aranžmane kupovine socijalnog mira (i produženja egzistencije ekipe na vlasti), te su nastajali u doba bogatstva i pijanstva naizgled nepresušne državne blagajne. Nije da su samo državni činovnici ovdje mastili brk nego su na krilima postignuća ovih državnih i ovi privatni tu i tamo nešto ušićarili.

Vrijeme je krize, vrijeme je suočavanja s odlukama donesenim u transu pijanstva i vrijeme je kada se moramo riješiti glavobolje konsekvenci prethodnih razdoblja.

HDZ je (povijesno gledano) loš blefer i revolveraš koji uvijek ustukne prvi, tako da je sada samo pitanje koliko je Jadranka Kosor ozbiljna u svojoj namjeri da istjera promjene Zakona o radu, jednako koliko su i sindikati ozbiljni u svojoj gore opisanoj neozbiljnoj namjeri da referendumom osiguraju zaustavljanje promjene Zakona o radu. Pitanje da li je to naganjanje mačke i miša, unaprijed dogovoreni igrokaz u kojem će se odigrati izmišljeni sukob titana doveden kroz medije do mitskih proporcija ili u cijeloj toj priči ima imalo trunke istine i iskrene namjere.

Nadam se da ima, jer ako Jadranka Kosor istjera ove promjene onako kako su predložene, moglo bi se dogoditi da to bude pojedinačno najkvalitetnija i dugoročno najkorisnija odluka koju će donijeti tijekom svog mandata.

I na kraju, čega se sindikati boje? Malo pregovaranja za šest mjeseci, pa već su jednom preveslali cijelu državu, zašto misle da to ne mogu ponoviti?

Misao dana:
Never let a stranger in your cab, in your house or in your heart… unless he is a friend of labor.

Share the post "Reset"

  • Facebook
  • X
Categories
Priroda i društvo

Dnevnik

Da li je itko pogledao jučerašnji Dnevnik na HTVu? Čovjek koji je zanji puta gledao vijesti prije formiranja vlasti (ili recimo tijekom izborne kampanje) teško da bi prepoznao da je to identična država. From bad to bad to worse!

Dnevnik je krenuo s izvješćem zavoda za statistiku o 5,8% inflacije što je apsolutni rekord u proteklih desetak godina. DrIvo vatrogasac je odmah napravio i meeting sa sindikalcima i HUPovcima a sve u pokušaju da se spriječi prosvjed u travnju. Sada se super vidjelo tko je bio pozvan na sastanak i očigledno prihvaćanje premijerskog zahtjeva da se odustane od prosvjeda. Genijalan je i zaključak sastanka, vlada, HUP i sindikati odlučili su da će, pazite ovo, formirati povjerenstvo. Koja je točno funkcija tog povjerenstva osim kupovine vremena za drIvu totalno je nejasno. Oni će davati premijeru prijedloge koje bi valjda morale riješiti problem. Eto, ja bih recimo predložio da drIvu pošaljemo (skupa s Jandrokovićem) na bliski istok da riješe tamo problem Izraela i Palestine, smire malo Irance, naprave peace deal između amerikanaca i iračana, a na povratku kući da preko Afganistana i Pakistana pronesu svoju grančicu mira. Povjerenstva koja će osnovati, priču koju bi prezentirali sasvim sigurno bi zatiltali lokalnu ekipu na neko vrijeme, taman dovoljno da cijena nafte padne na nama hrvatima prihvatljivu razinu.

Kažu englezi da kada kiši onda pljušti, pa stoga nije čudno da su zamrznuta sredstva EUa prema Hrvatskoj. Zanimljivo je kako drIvo ide u Brisel popričati s ljudima o tome, dok istovremeno ministarstvo kojime predsjedava Ivan Šuker tvrdi kako je sve cool i nema nikakvog zamrzavanja sredstava. Da li je itko osim mene uočio to razmimoilaženje u stavovima, da li je to neka fina lingvistička nijansa koja je meni totalno promakla ili Ivan Šuker nije “in the loop”? A vidim da i Martina Dalić i Ante Žigman odlaze…

Kažu Slovenci da će pričati s nama o ZERPu tek kada mi zamrznemo naš ZERP, priča o ZERPu je daleko od gotove i očito ćemo o tome još puno razgovarati. Živio Hido Biščević! Zar nije lijepo da imamo ljude koji su svojim ponašanjem toliko zadužili zemlju?

Eh, ima još, na popisu ekonomskih sloboda pali smo sa 109 na 113 mjesto po istraživanju Heritage fondacije i Adriatic instituta.

Naravno, kao što je to Primorac jučer spomenuo kod Hrge; “Sve je ovo rezultat rada Sanaderove vlade u protekle četiri godine, što su glasači prepoznali i honorirali na izborima!”.

Oduvijek mi je bila nejasna ta hrvatska nacionalna potreba za samokažnjavanjem.

Misao dana:
The evening news is where they begin with ‘Good evening,’ and then proceed to tell you why it isn’t.

Share the post "Dnevnik"

  • Facebook
  • X
Categories
Ekonomija Priroda i društvo

Proleteri svih zemalja (odite na grah)…

Jimmy Hoffa - sindikalni čelnik koji je netragom nestaoDanas je prvi maj svibanj, praznik rada, dan kada se jede grah u Maksimiru i dan kada su ismijali i izzviždali Polančeca prije godinu ili dvije (i danas mi suza navre na oko kada se sjetim zarumenjenog i očigledno povrijeđenog Polančeca čiji su “roditelji također bili radnici”). Ako postoji dan sindikata onda je to valjda danas.

Ja o sindikatima nemam baš neko pretjerano mišljenje, iako prihvaćam nužnost njihovog postojanja. Naime, prva premisa uspješnog poslovanja je da zaposleni moraju biti motivirani za svoj posao, a u tome im sindikat ne može pomoći jer sindikat nije taj koji može kreirati stimulativne radne uvjete, sindikat po definiciji uskače u priču samo u trenucima kada je nastao problem i kada se moraju osigurati minimalni radni uvjeti, a ne obrnuto. Sindikati imaju malenu ili nikakvu ulogu u tvrtkama koje su prepoznale ulogu i važnost svojih zaposlenika, i u takvim okolinama se sindikata boje jedino svinjske polovice.

Hrvatski sindikati su jedna sasvim druga neman; naime oni nikada nisu shvatili što im je pravi posao i u vrlo rijetkim trenucima su bilo što dobroga napravili za svoje zaposlene. Eto, posljednji primjer je Mario Iveković kao sindikalni čelnik sindikata kojeg je osnovao nakon što su ga izbacili van iz prethodnog sindikata. SuperMario kako ga zovu, povezan je s nekolicinom čudnovatih sindikalnih akcija a vladavina prava mu nije baš neka pretjerano jaka strana. Naime, u aferi CroatiaBus-a, sud je dao nalog o prekidu štrajka, a Mario je odbrusio kako ga “odluke korumpiranih sudaca ne obvezuju” čime je sebi dao pravo da samostalno interpretira zakone baš kao što je prije nekoliko dana odbio zaprimiti sudski poziv (ispred kamera) u sporu koji uopće po svojoj prirodi nije sukob poslodavca i radnika, nego sukob vlasnika i tzv. malih dioničara. Nije li čudno da osoba čija je borba u stvari borba za vladavinu prava, istovremeno odbija priznati to isto pravo? I dok ću se možda simpatizirati nad stavom o odluci da ignorira odluke korumpiranih sudaca, sasvim sigurno se ne može reći kako je sudski dostavljač korumpiran?

Drugi biser hrvatske sindikalne scene je primjerice Boris Kunst, čiji se sin nedavno zabio u stup na Tuškancu, da bi potom odlučno demantirao kako je njegov sin vozio automobil – no cijela fora je u tome da je riječ o sindikalnom automobilu, i to ne bilo kakvome nego godinu dana starim BMWom 320d koji je u vlasništvu sindikata. Iako nije sporno da se sindikalci moraju prevesti iz točke A u točku B, mislim da je suprotno njihovom poslu da se voze u BMWima, ako ništa drugo onda zbog toga što je u osnovi njihov posao da se bore protiv onih koji takve automobile voze.

Krešimir Sever je također jedna zanimljiva individua koja vrlo često ima tendenciju sudjelovati na nekim sastancima i pregovorima kako bi tek nakon tog istog sastanka izjavio svoje negodovanje. Da ne kažem kako je on sastavni dio ponekih totalno besmislenih inicijativa poput one o posebnoj komisiji, vijeću ili kako se to već zove koje će pratiti smjer kretanja nafte i predlagati mjere kojima će se kontrirati poskupljenju tog energenta. Moju inteligenciju vrijeđa sama pomisao da uopće postoji takvo jedno besmisleno tijelo, a još manje da neki sindikalci imaju utjecaja na odluke takvog tijela, sindikalci trebaju raspravljati o radu, radničkim pravima no njihov domet ne može biti makroekonomija ili kao u ovome slučaju upliv u cijene nafte na domaćem tržištu?

Sindikalna borba, po nekim kriterijima koji su u Americi odavno poznati, vrlo često nanosi i štetu poslodavcu i radnicima samima, a to je osobito točno u našim krajevima u kojima sindikati nisu skužili kako je nužno prepoznati trenutak i kako je borba za svako radno mjesto po svaku cijenu besmislena. Umjesto toga, oni bi se sami morali organizirati da preostalima osiguraju bolje uvjete i primanja. U modernoj i globalnoj ekonomiji ustavom zajamčeno pravo na rad je postala jedna vrlo labava i teško provediva kategorija, ne zato što poslodavci žele ugnjetavati zaposlene nego jednostavno zato što je pritisak konkurencije, domaće i strane toliko velik da se vrlo često ružni potezi moraju vući kako bi tvrtka i uostalom većina preostalih radnika zadržala radno mjesto i u ponedjeljak imala uopće gdje otići na posao. Naši sindikati su vrlo rijetko konstruktivni u tom pogledu i stoga su štetni za ovo društvo. Sindikalisti su u stvari samo prikriveni političari, koji baš poput ovih štite svoje službene BMWe i sve što trebaju učiniti je povremeno na televiziji ružno govoriti o društvu u kojem živimo, zauzimajući se za upitne ciljeve sa sklepanih govornica preko kojih radnicima govore poruke koje bi oni htjeli čuti.

Jimmy Hoffa čija se slika (ekskluziva, stop the presses: prvi puta slika na mračnome blogu) nalazi na vrhu ovoga teksta je sindikalni čelnik koji je netragom nestao u trenutku kada je jednoga dana sredinom sedamdesetih krenuo na sastanak s nekim mafijaškim čelnicima.

S kime se sastaju hrvatski sindikalisti?

Misao dana:
The society which scorns excellence in plumbing because plumbing is a humble activity, and tolerates shoddiness in philosophy because philosophy is an exalted activity, will have neither good plumbing nor good philosophy. Neither its pipes nor its theories will hold water.

Share the post "Proleteri svih zemalja (odite na grah)…"

  • Facebook
  • X