Categories
Priroda i društvo

Ratko Maček; Glasnogovornik kojem je bolje da šuti

Ne znam da li ste uočili, no u Jutarnjem je izašao pravi mali hommage glasnogovorniku vlade Ratku Mačeku. Maček je nekako izguran u prvi plan tijekom posljednjeg zasjedanja sabora kada mu je kroz promjene zakona o plaćama ista značajno povećana, a Nenad Stazić je tada na saborskom hodniku o njemu rekao:

“Ratko Maček bi morao imati i veću plažu od one koju predlaže Vlada, jer ima nemoguću misiju. Stalno mora javnosti objašnjavati da se 12 generala samo predalo Haagu i kako ih nije izručio HDZ. Da se sam predao i general Gotovina, da Vlada nerma ništa sa nestankom šest milijuna dolara iz Brodosplita, da Sanader nije putovao u Veronu i da nije na prevaru postao predsjednik HDZ-a. Morao je objašnjavati i gdje je račun iz Verone, kojega na kraju i nije pokazao novinarima.”

Ratka Mačeka bije i glas Sanaderovog spin doktora te se zbog ovog epiteta lome koplja, osobito stoga što je u posljednjih nekoliko tjedana Ratko Maček uletio u kadar s nekolicinom glasovitih izjava, počevši od one kako se visokom politikom ne bi smio baviti nitko bez odgovarajuće imovine, a kao negativni primjer je bio naveden SDPov ministar financija Mato Crkvenac čija je imovina ispod navedenih 50.000 eura, kuće ili stana i dva automobila (a da je Ratko pritom skroz zaboravio pročitati imovinske kartice svojih ministara, čisto zato je trenutni ministar financija Šuker ima manje imovine od Crkvenca, a da i ne kažem kako s navršenih pedeset godina života i dalje živi Ratko Maček, glasnogovornik kojem je bolje da šutikod mame). svega nekoliko dana ranije, isti taj glasnogovornik nakon javnog prozivanja zašto vlada više ne objavljuje dokumente na svome internetu (one koje je dužna javno objavljivati, primjerice državni proračun kojeg čini se ni dan danas nema niti na jednom web siteu vladinih struktura), bez imalo okolišanja izjavio je kako “nema mjesta na disku” (čudno, jer sad baš gledam, vladina priopćenja su uredno išla).

No ovo nije jedini propust glasnogovornika, uočili smo mi njega i ranije, primjerice oko slučaja Verona kada je (ako malo bolje promislite) njegovom nesmotrenošću cijelo putovanje i završilo u novinama, da bi se potom pravdao oko računa kojeg ima ili nema i kojeg je pokazao petnaestorici novinara (iako se očigledno nitko ne sjeća tko su ti novinari bili), a račun nije pokazan niti u reprizi. A ako već spominjemo račune, Lesar je pitao a Maček odgovorio kako je spreman pokazati račune (a o carinskim deklaracijama nije bilo riječi) za Sanaderove satove. Pretpostavljam da se sada u podrumima vlade ili netko bavi intenzivno photoshopom ili pak računa nikada nećemo vidjeti. I naravno, na kraju, kako bi zaokružili lik i djelo, svakako treba spomenuti priopćenje vlade od 10. siječnja ove godine kada su (vjerovali vi to ili ne) napisali slijedeće:

Ured za odnose s javnošću Vlade RH uočava i lažni populizam koji, skrivajući vlastite, nerijetko dvojbene komercijalne interese i podrijetlo sredstava, pokušava zagovarati povratak na stari, prevladani društveni sustav socijalističkog i komunističkog morala i vrijednosti uravnilovke i egalitarizma. Hrvatskoj je javnosti takav sustav vrijednosti itekako poznat i Hrvatska je iz tog sustava vrijednosti izašla upravo radi stvaranja društva bogatstva, poduzetništva i slobodnog tržišta, u kojemu vrijednosti neće podlijegati politički i interesno obojenim medijskim hajkama.

Impresivno, nema što. Neposredno nakon te izjave, Nacional je objavio malo reportažu iz Austrije iz koje je vidljivo da Sanaderove gospodarske aktivnosti u prijateljskoj nam i brdovitoj zemlji očigledno ne mogu biti objašnjenje porijekla njegove imovine, a što je tema koja je potonula jednako brzo kao što se i pojavila. A u Otvorenom koje se bavilo premijerovim ručnim satovima (kakva smo mi uopće država kada elitna politička emisija razglaba o premijerovim ručnim satovima – što to govori o nama?), Ratko je započeo emisiju tvrdnjom kako se u satove ne razumije i kako s premijerom nikada nije razgovarao o njima, da bi nekoliko minuta kasnije demonstrirao gotovo pa nevjerojatno poznavanje očigledno vrlo kompetetitivne urarske industrije.

Misao dana:
The clock talked loud. I threw it away, it scared me what it talked.

Categories
Politika

Tko je uopće taj Ivo Sanader?

Da li znate tko je Mona Sahlin? Mona je trenutni švedski ministar održivog razvoja, no daleko je poznatija po tome što je 1995 godine morala dati ostavku zbog toga što je tijekom jedne press konferencije usputno spomenula kako je državnom kreditnom karticom Da li je Ivo Sanader svetac?povremeno kupila neke sitnice za sebe – konkretno spomenuvši poneku Tobleronu. Kako je Economist napisao, to je vjerojatno najskuplja Toblerona ikad.

Spominjem Monu Sahlin kao primjer situacije u kojoj je osoba bila prisiljena dati ostavku zbog pritiska javnosti, a sve radi minimalnog prijestupa (koji nije umanjen činjenicom da je Mona Sahlin uredno refundirala taj trošak). Njezin primjer nam se možda čini pretjeranim, no moderna europska praksa poznaje cijeli niz drugih sitaucija u kojima su drugi političari bili prisiljeni davati ostavke radi sličnih stvari, tako da Mona sasvim sigurno nije usamljena u svome činu.

Back to reality. Na samu staru godinu Jutarnji je objavio priču “Tik-Tak hrvatskih političara” koji su načeli tematiku premijerovih satova (na sreću drugih ministara, priča se zadržala na premijeru), a da bi nedugo nakon toga Nacional objavio cijelu reportažu i razotkrio kako premijer posjeduje cijelu kolekciju vrijednu oko 150.000eur (čemu je bila posvećena cijela emisija Otvoreno) a u kojoj je glasogovornik vlade Ratko Maček ustvrdio slijedeće;

Netko kupuje aute, jahte ili bunde, a premijer već 30 godina skuplja satove. On je 14 godina živio u inozemstvu gdje je imao firmu i u Hrvatsku se nije vratio sa zavežljajem već s tada najnovijim mercedesom, a onda je svojim novcem kupio i kuću. Nitko nikada nije tvrdio da je premijer siromah – kaže Ratko Maček, glasnogovornik Vlade reagirajući na napise o skupocjenim satovima premijera Sanadera. (via 24sata).

Naravno, cijela priča je jako zanimljiva iz više aspekata; naime ako je predsjednik vlade u svoju imovinu naveo biblioteku koju posjeduje, pitanje je zašto to nije učinio s kolekcijom satova (čini se, kako kaže Maček, da nitko u vladi nije u stanju shvatiti što je to pokretna imovina) odnosno kako je do tih satova došao. Maček (uočite kako samo Maček govori o Sanaderovim satovima) tvrdi da je to 30ak godina stara kolekcija i u jednome času eksplicitno tvrdi kako unutar mandata Ivo nije kupio nijedan sat (unatoč tome što se najmanje dva sata iz kolekcije proizvode nakon 2003 godine). I naravno, na kraju priče, vrijedni Nacionalovi novinari su sjeli put Innsbrucka i provjerili te tvrtke čiji je Ivo bio vlasnik da bi se ustvrdilo kako su obje tvrtke zatvorene (likvidacijom), kako su mu poslovni partneri bili ljudi sumnjive pozadine (uglavnom političke prirode i povezani s prethodnim austrijskim kancelarom) i kako ušteđevina kojom su satovi navodno kupljeni nije baš mogla doći iz te dvije tvrtke (a postavilo se i pitanje “stana” kojeg Ivo posjeduje a koji samo vrlo kompleksnom gramatičkom logikom možete pretvoriti iz vile u stan).

Dragutin Lesar je na upit o premijerovim satovima samo pitao gdje su računi i carinske deklaracije (budući da je po priznanju glasnogovornika premijer satove kupio za vrijeme svojeg tro i pol godišnjeg boravka u Austriji), a obećani računi do danas nisu pokazani (hmmm, gdje smo priču o računima već čuli?) – a da ne spominjemo kako se mačekov najnoviji mercedes pretvorio u polovni stari model (po slici čini se star 7-8 godina) s tablicama I – SPLIT 1 (držim posebno mjestu u srcu za ljude koji kupuju takve tablice).

Ukratko, ako spomenemo priču o bogatoj kolekciji satova bez pokrića, računima koji nedostaju (i to ne prvi puta), carinskim deklaracijama preko kojin se prešlo, likvidacijama tvrtki, samofinancirajućoj vili, pa onda još dodamo komentare Ankice Tuđman, spomenemo famoznih 800.000DEM koje je Ivo primio na ruke (a koji vjerojatno i danas stoje u nekoj dobro sakrivenoj ladici na tamnome i suhome mjestu) te na kraju pozovemo i Branimira Glavaša kao karakternog svjedoka koji je govorio o 300 ukradenih glasova…

Strašno me zanima kako će se Ivo iz ovoga izvući? U svakoj normalnoj državi ovo bi bilo vrijeme izvanrednih izbora!

Misao dana:
It’s best to avoid standing directly between a competitive jerk and his goals.

Categories
Priroda i društvo

Par brzih i kratkih

Da li ste jučer gledali Otvoreno, naime tamo je Ratko Maček poprilično neuvjerljivo u najboljoj maniri HDZa devedesetih pokušao shvatiti što je to pokretna imovina (za one malo mlađe, nakon što je Ankica Lepej otkrila kako Franjo Tuđman nije bio baš iskren oko iznosa svoje ušteđevine, ustavni je sudac izjavio kako novac nije imovina pa stoga nije bilo ni nikakve obveze prijavljivanja).

Ratko nam se tako zapitao da li i estetske operacije spadaju u pokretnu imovinu, a spomenute su i Gucci torbe, remenje i koješta (uglavnom oporbenih političarki). Meni je u stvari nevjerojatno da nitko nije postavio slijedeća pitanja:

  1. Ako je premijer pronašao za shodno prijaviti svoju biblioteku, kako to da se nije sjetio kolekcije satova? (koliko li vrijedi ta biblioteka da mi je samo znati)
  2. Ako imate kolekciju satova vrijednosti 150.000EUR, ne smatrate li to dovoljno značajnom imovinom da je uvrstite u dokument koji je indikativnog imena “Imovinska kartica”?
  3. Kako je moguće da cijela vlada, koja je valjda naše [email protected], naše biserje, naše intelektualno zlato, naša karta za izlaz, naše svjetlo na kraju tunela, naši vodiči kroz ovu tminu, naši spasitelji i oni koji su pokrenuli hrvatsku – e, kako to da nitko od njih (osim čini mi se Biškupića) nisu uspjeli ispuniti taj toliko kompleksan formular?

Jučer ujutro sam napisao moju primjedbu kako su neki od premijerovih satova proizvedeni u posljednjih nekoliko godina, i ako ste dobro slušali Maček je rekao kako nijedan sat nije kupljen u posljednjih nekoliko godina (Maček očigledno prije emisije nije pogledao današnje novine), no zbog nespretnog i poluotkrivajućeg pitanja Mislava Bage ovaj se snašao i izvrnuo priču (sve u 30 sekundi, to bi trebalo malo detaljnije proanalizirati).

I kada smo već kod novina, samo da spomenem da se jučer dogodila zanimljiva situacija s online verzijom Jutarnjeg, o čemu je još tijekom noći pisao Zombix. Slučajnost, autocenzura, urednička intervencija, nervozni telefonski pozivi usred noći? Ako netko zna to je valjda Ratko.

O Sunčanom Hvaru nema novosti, osim informacija s jučerašnje sjednice vlade, a čini se da je pao i neki interview u Globusu s predstavnikom Orcoa. Kao što rekoh, moja simulacija kaže kako najmanje 11% malih dioničara mora dokapitalizirati Sunčani Hvar (s nekih 10mil kuna) kako Orco ne bi već u ovom krugu postao većinski vlasnik. Ali da će Orco postati većinski vlasnik to je i dalje jasno kao što je i jasno da će sunce sutra ujutro izići. Eh, da od ugovora ni U.

Misao dana:
Those are my principles, and if you don’t like them… well, I have others.