Categories
Priroda i društvo

Pet do dvanaest

Eto, prošla je još jedna izborna kampanja i lagano je vrijeme za formiranje dojmova kako bi ponudili još nekoliko redaka prije izborne šutnje. Nekoliko je događaja obilježilo ovu kampanju i nekako je red da se to još jednom zabilježi.

Prva bitna stvar (barem meni) su bili birački popisi. Po prvi puta smo imali priliku sami provjeriti što se nalazi na biračkim popisima, i iako se postavilo pitanje kako je moguće da u mnogima sredinama imamo više birača od stanovnika, uvjerljivog odgovora nismo dobili. S jedne strane na vlasti je stranka kojoj ta situacija odgovara, odvjetništvo koje bi se moralo brinuti o tome i tražiti prijestupnike očito ima pametnija posla, policija nema namjeru kritizirati vlastiti posao dodjeljivanja osobnih dokumenata, a državni ured za upravu je samo konstatirao žalosno stanje i sve skupa prebacio na Ustavni sud koji se barem u toj jednoj odluci držao Ustava. Očito je da ovo nije posljednje što smo čuli na tu temu.

Drugo bitno obilježje ovh izbora su žarišne točke na koje su se sjatili novinari. Kao prvo tu je Zagreb gdje je Milan Bandić neprikosnoveni vladar i čija se fotelja do prije svega nekoliko tjedana smatrala garantiranom. Ulaskom Josipa Kregara u utrku balans se dramatično promijenio i unatoč tome što je Bandić i dalje favorit izbora, sudeći samo prema propagandnoj mašineriji koja je nemilosrdno stavljena u funkciju izbora sasvim je sigurno da se u Zagrebu nešto događa. Postoji li kritična masa za promjenu drugo je pitanje, no događanja u ovoj kampanji su očito poljuljala Bandića i više ništa neće biti kao prije. Nešto slično vrijedi i za Jasena Mesića iza kojega je stranka doista nabacala puno novaca – no unatoč svemu stvarnog efekta kampanje nije bilo iz jednostavnog razloga što Jasen Mesić nije osoba koju su građani zamijetili. Na današnjem sučeljavanju na radiju 101 mnogi protukandidati se nisu uspjeli sjetiti nijedne afere aktualnog gradonačelnika, dok je primjerice «nezavisna» bivša predsjednica skupštine sve to okarakterizirala kao medijsku hajku napuhanu van stvarnih proporcija – unatoč tome što se i ona sama na njezinim plakatima zauzima protiv kriminala u gradu.

Drugo zanimljivo žarište je svakako Split. Željko Kerum se već mjesecima predstavlja kao dežurni redikul i općenito osoba upitne inteligencije no koja unatoč svemu suvereno vlada omanjim imperijem. Da li zbog Kerumovog uspjeha ili jednostavno zbog gađenja Splićana prema politici koja je dovela grad na koljena i koja je objektivno zaustavila razvoj grada unatoč svim njegovim potencijalima – ispada kako je upravo on favorit izbora. Da li je to samo još jedna neslana splitska šala ili njegovi građani doista misle ozbiljno sanzaćemo već u nedjelju, kada će se odlučivati o tome hoće li biti drugog kruga i hoće li u njega upasti Kerum i SDPov Ranko Ostojić – ili će splićani sve odlučiti odmah.Trenutni gradonačelnik Kuret vrlo samouvjereno vjeruje u svoju pobjedu što je rezultat njegova nepovjerenja u ankete ili pak posljedica kratkovidnosti.

Treći često spominjani grad je Rijeka. U njemu apsolutno nema ništa novoga niti se očekuje bilo kakvo iznenađenje. Na sreću i veselje građana Rijeke, trenutni gradonačelik Vojko Obersnel nada se svom slijedećem mandatu s, čini se, dvotrećinskom većinom glasova i doslovce pometenom oporbom. Zanimljivo je da je Obersnel, unatoč omjerima koji idu žestoko u njegovu korist složio jednu od impresivnijih kampanja koje smo imali prilike promatrati. Nadajmo se da će se nešto od Riječkog iskustva preliti i na druge sredine u nekom od slijedećih izbornih ciklusa.

Četvrtu lokaciju koju bih svakako spomenuo je Istra. U Istri Ivan Jakovčić već godinu dana muku muči s članom uprave Adrisa i izazivačem za poziciju župana Plinijem Cuccurinom. Osamnaest godina IDSa u Istri je ostavilo traga i otvorilo prostor za novu snagu, no veliko je pitanje koliko je relativno mala Istra sa svega 200.000 birača, klijentelizam i vrlo stroga piramida vlasti u Istri spremna tek tako predati vlast u ruke Cuccurinu, za kojeg se može reći štošta, ali sasvim sigurno ne da na vlast želi doći radi novca i moći. Jer ako ništa drugo, biti će na novoj županskoj poziciji manje utjecajan nego što je to dosada na poziciji člana uprave Adrisa i korporacije koja samostalno uplaćuje jedan vrlo impresivni postotak državnog proračuna cijele nam države.

Kao posljednje žarište spomenuo bih Osijek, no situacija je tamo toliko komplicirana i jednostavno više nije jasno tko se tamo natječe protiv koga, budući da su se predizborne koalicije stvarale i razvrgavale tijekom kampanje, a stranke su međusobno već toliko koalirale na različitim razinama da birač sasvim sigurno mora pretpjeti nekakvu štetu samim pogledom na birački listić.

Od manjih sredina, pažnju treba usmjeriti prema Kamanju gdje se prijavio samo jedan jedini kandidat za predsjednika općine te je tako pobijedio i prije datuma održavanja izbora. Ili primjerice Oroslavlje, gdje je zamijećen imresivan broj nevažećih potpisa umrlih birača za HDZovog kandidata, čime je HDZ diskvalificiran iz utrke te smo tako dobili još jednog pobjednika bez borbe.

Veliku ulogu u ovim izborima odigrali su i mediji koji su djelomice u cijelosti ignorirali ne samo kampanju nego su pod krinkom neutralnosti zanemarili odnose na terenu i na taj način pogodovali pojedinim kandidatima ili političkim grupacijama. U tome naravno prednjače TV kanali na svim razinama te pojedini medijski koncerni koji su očigledno odlučili sami krojiti sliku o tome kako bi hrvatska morala izgledati nakon izbora.

Puno toga se desilo i na internetu, ovo je prva kampanja gdje su nas oglasi kandidata doslovce obasipali na portalima i web stranicama do granice izdržljivosti i dobroga ukusa i vjerujem da mnogo ljudi zadovoljno trlja ruke i samo mogu pretpostaviti što će se desiti tijekom predsjedničke kampanje koja će malo većim tempom zasigurno krenuti od jeseni.

Dakle u nedjelju, svakako izađite na izbore i pritom budite jakoooo pažljivi što ćete zaokružiti i kakvu ćete vlast zaželjeti jer će vam se možda želja i ostvariti.

Categories
Priroda i društvo

Gromoglasna tišina (silent night)

pollitika.com - wordleObično bih krajem godine pisao inventure i prolazio arhive tragajući za tekstovima koji su obilježili proteklu godinu, no obzirom na teme o kojima pišem to se ionako pretvara u katalog promašaja i propuštenih prilika pa nekako nisam motiviran da istu pokoru odradim i ove godine. Umjesto toga, radije bih pisao o onome što nas čeka slijedeće godine, a što nije nimalo optimističnije ili ružičastije od onoga što smo ove godine prošli.

Ova slikica s lijeve strane je oblak riječi koje možete pronaći ovih dana na naslovnici pollitike (ako kliknete na link vidjeti ćete puno povećanu sliku koja je oštrija), nisam gledao starije datume, no čak i ne ulazeći u bit samih tekstova nije teško zaključiti koje riječi se najčešće spominju  koje nam u stvari i najviše nedostaju: iskustvo, podrška, narod, organizacija, treba

Proteklu godinu je u hrvatskoj obilježila nova/stara vlada, nekolicina hladnokrvnih ubojstava usred Zagreba i financijska kriza. U slijedećoj godini nas pak očekuju lokalni izbori i barem početak kampanje za predsjedničke izbore koji se moraju desiti 2010. godine. Ono što nas također očekuje je i financijska kriza (jer zasada smo ipak zahvaćeni samo marketinškim dijelom krize, dok prava kriza tek stiže).

Kao što je to vlada napravila i pred posljednje izbore, za očekivati je da će se sve i svašta desiti kako bi se obuzdali ili dobro sakrili efekti krize prije lokalnih izbora. Oni bi se morali dogoditi sredinom svibnja (17.  svibnja da budemo precizniji). Pred posljednje izbore, vlada je organizirala cijeli igrokaz sa IPOom HTa čime je oštetila proračun za nekih milijardu-dvije kuna (ode jedan cijeli pelješki most :), isplatila je ratu umirovljenicima nekoliko tjedana unaprijed, a svemu tome je prethodilo smanjenje PDVa tiskanim medijima, učetverostručenje glasačkih mjesta u dijaspori te maestralno odigrana predizborna kampanja u kojoj je doslovce asimiliran HSP.

Može li vlada ponoviti istu priču još jednom? Hm, teško ali ne i nemoguće. Lokalni izbori su po svojoj prirodi puno kompleksniji od nacionalnih paralamentarnih i udaraca ispod pojasa i vrlo grube igre (demokracije kako je doživljavaju pojedinici) će biti u izobilju. Ukupno nekih 570+ kampanja će se održavati paralelno i pozornost medija će biti posvećena samo nekima (onim većima i neizvjesnijima; Zagreb, Split, Osijek, Istra, ili onima iz koje nam dolaze neki od postojećih dužnosnika koji time osiguravaju svoju bazu).

Oporba trenutno radi malo ili ništa po pitanju lokalnih izbora (možda i oni imaju “nevidljive radove” kao što ih ima Jure Radić na pelješcu?). Nekako se čini kao da su im zanimljivi samo predsjednički i parlamentarni izbori, dok ovi lokalni i nisu baš nešto – u čemu se po meni grdno varaju. Lokalni izbori osiguravaju elementarnu glasačku bazu i infrastrukturu nužnu za pobjedu na nacionalnim izborima (koji god oni bili). Gubitak lokalnih sredina definitivno nosi rasulo u redovima, a koje će se sasvim sigurno dogoditi (ako se ne varam, po SDPovom statutu oni moraju odigrati izbore u svojim lokalnim organizacijama najkasnije 6 mjeseci nakon lokalnih izbora – jedan čovjek = jedan glas) – tako da će totalno nova struktura (koja još nije zahvaćena u cijelosti “Zoran Milanović” valom) odjednom biti in-charge za predsjedničke izbore 2010.

Pitanje je uostalom i tko je uopće oporba u ovoj zemlji? HDZ je na vlasti, to valjda nije sporno. HSS-HSLS su prirepci koji drže štangu HDZu i posljednjih mjeseci je pala lokalna vlast u cijelom nizu jedinica lokalne uprave (od primjerice Zagrebačke županije, Đakova pa do posljednjeg pokušaja prošli tjedan u Velikoj gorici). HSP je u vrlo čudnoj poziciji i pitanje je što je od njega uopće ostalo jer Anto Đapić je u stvari trenutno jedina vidljiva manifestacija HSPa. Preostaje nam HNS i SDP, od čega HNS ionako smatram regionalnom strankom s izuzetkom da će Čačić pokušati navaliti na Zagreb (u čemu, pretpostavljam će spektakularno pasti jer Bandić i Čačić su u stvari jedna te ista opcija). Glede Zagreba, ono što je donekle izvjesno je da će doći do smanjenja utjecaja SDPa u skupštini te će Milan morati vlast dijeliti s nekim (hoće li to biti HDZ ili HNS je pitanje, no neki power share nam slijedi).

Ostaje nam SDP koji je pak po mišljenju mnogih pretih (odatle i naslov gromoglasna tišina) i dok ih ja možda i ne bi prozvao pretihima, sasvim sigurno bih se složio da oporbena stranka, osobito prva oporbena koja pretendira na to da preuzme vlast svoj oporbeni posao mora odraditi drugačije – kako to točno “drugačije” je kompleksno pitanje i nadam se da će SDP na njega odgovoriti uskoro. Moje je dakle mišljenje da je uspjeh SDPa na predsjedničkim izborima direktno povezan s uspjehom na lokalnoj razini.

Lokalni izbori se po prvi puta odigravaju po novim pravilima gdje direktno i neposredno biramo načelnike, gradonačelnike i župane. Neke statistike kažu kako 80% trenutnih vlastodržaca imaju gotovo sigurnu šansu reizbora, no na nekim mjestima se očekuje zanimljiva bitka, ono što sada znamo je da imamo situaciju u Splitu gdje Ranko Ostojić cilja na Kuretovu fotelju, ili pak na ured Istarskog župana kojeg opasno odmjerava Plinio Cuccurin i njegova udruga građana Ladonja. Kako bilo, izbori će biti personalizirani, iz čisto medijskih razloga pažnja će biti posvećena konkretnim osobama a daleko manje strankama ili programima i za očekivati je da će izmiliti desetine različitih redikula koji će barem cijelim tim izborima dati ton koji zaslužuju.

No, kada izborna zvona utihnu i krene razdoblje formiranja vlasti (i političkog plesa koji nakon toga predstoji), vjerojatno niti vlada više neće moći zadržati poklopac na loncu krize koji vrije. Ne znam da li ste ikada bili u blzini neke velike eksplozije, no ono što se desi neposredno prije (a uostalom to ste mogli primjetiti u filmovima) je da u jednome trenutku jednostavno nestane bilo kakve buke – nastane gromoglasna tišina i potom stvar eksplodira. Tako nešto bi nam se lagano moglo dogoditi u drugom kvartalu ove godine, a za to ima puno razloga. Hrvatska država mora u slijedećem razdoblju reprogramirati oko 8mlrd eur različitih dugovanja (što državnih, što bančinih, što privatnih) i pitam se tko će te novce posuditi? U prosincu je država posudila 5.1 mlrd kuna od banaka po kamati od 8%. Dok kamatne stope vani padaju, kod nas država posuđuje sa 8% kamata – kamata je cijena novca i odražava s jedne strane ponudu novca a s druge strane rizik posudbe. Ako država posuđuje s 8% što mogu očekivati gospodarstvo ili fizičke osobe? Banke koje su posudile navedenih 8mlrd kuna u ovome času čuvaju vlastitu likvidnost, pretpostavke su da će prvi kvartal zdravoga rast doći tek u drugoj polovici 2010, a kako ćemo mi preživjeti dotle kada nam je ravnoteža platne bilance bila bazirana na turizmu (koji pati u doba krize) i na stranim ulaganjima?

Ako se to desi, država ima nekoliko mehanizama da si pomogne. Jedan od njih je refinanciranje unutarnjim izvorima (što je država i inače radila posljednjih godina i pitanje je koliko je kapaciteta ostalo), drugi bi moglo biti otpuštanje rezerve (što je HNB već dva puta napravila u posljednjih nekoliko mjeseci i otpustila 12mlrd kuna u promet – 5.1 je otišlo državi, gdje je preostalih 7mlrd kuna je dobro pitanje). Treća opcija je zaustavljanje kapitalnih investicija, četvrto je neplaćanje dobavljačima (i ukratko povratak u 1998) dok bi sve ostale varijante uključivale otpuštanja u javnom sektoru ili pak odustajanje od vrlo bogatog socijalnog paketa kojim vladajući već godinama kupuju sebi glasove.

Tu u stvari dolazimo i do teme vlade. Moja je stara dijagnoza kako se naša vlada bavi kriznim managementom i u stvari sam reagira na vanjske podržaje dok uopće ne djeluje proaktivno u bilo kojem smislu. Jedan od problema s takvim stavom je i u tome što naša vlada ne reagira ili pomeće problem kozmetičkim potezima pod tepih čime problemi ne nestaju nego samo rastu i u nekome času se jednostavno mora dogoditi da stvar eksplodira i sve ode k vragu.

Narod, iz one gornje ilustracije čini se uopće ne mari za cijelu priču. Svima je čini se i dalje jako dobro i nema stvarnog razloga za promjene, dok na Šeksa, Bebića, MIlanovića ili Jandrokovića odvajamo skoro pa identične emocije kao i na Simonu Gotovac (ili na nekog drugog iz te plejade umjetnih zvijezda i zvjezdica). Gromoglasna tišina sindikata i radnika koje bi ovi morali povesti (i uostalom totalno pogrešno shvaćene uloge sindikata u modernom društvu), u cijelosti potkupljene inteligencije koja bi kao morala prokazivati pogreške vlasti ili oporbe koja je čini se, odlučila maknuti se u stranu i gledati tu nadolazeću totalku iz sigurnosti saborske fotelje – je zaglušujuća. Pa ako niste, kupite čepiće za uši ili stišajte televizor i promatrajte, jer dolazi zanimljiva godina.

Misao dana:
Što se desilo s trenutkom kada smo spoznali koncept smrti? Mora postojati taj trenutak. Vjerojatno negdje u djetinjstvu. Kada nam je prvi puta palo na pamet da ovako ne možemo zauvjek? Taj trenutak je morao biti zastrašujući. Morao se utisnuti u naše pamćenje. No svejedno, ne mogu ga se sjetiti. Uopće mi ne pada na pamet kada se to desilo. Mora da smo se rodili s intuicijom smrtnosti, čak i prije nego što smo znali da postoji riječ za to. Iziđemo van, krvavi i plačući, sa znanjem da bez obzira na sve smjerove na kompasu postoji samo jedan pravac. A vrijeme je njegova jedina mjera.