Prije nekoliko tjedana vratio nam se Ivo iz Dubrovnika i slavodobitno objavio kako je s njihovim premijerom ugovorio zamjenu dionica između INA-e i MOL-a.
Premijer Ivo Sanader i njegov mađarski kolega Ferenc Gyurcsany potvrdili su u u Dubrovniku dogovor o zamjeni dionica između Ine i MOL-a ocijenivši da je to dobro rješenje za obje naftne kompanije. Ova će transakcija omogućiti da oba partnera, Hrvatska i Mađarska, postignu nešto što stvara dodatnu vrijednost za obje strane, rekao je Gyurcsany nakon sastanka sa Sanaderom na marginama dvodnevnog međunarodnog skupa Croatia summit 2008… (Limun.hr)
Gyurcsany je za one koji se ne sjećaju mađarski premijer koji je priznao da je lagao vlastite birače prije izbora (hm, gdje smo to već čuli?). Iako je jasno da su mandat za tu diskusiju obojca iscrpili iz svoje političke pozicije, uzevši u obzir da i jedna i druga zemlja imaju koliko-toliko razvijeno tržište kapitala malo je netransparentno da se dogovor tog tipa donosi na ovoj razini.
Ono što je meni zanimljivo u cijeloj priči je sličnost između događanja oko Plive i sada INAe. Naime i tada smo imali političku odluku da se Pliva proda Barru, da bi se nakon toga digla frka i panika s Actavisovom protuponudom i otkupom dionica što je u konačnici i diglo cijenu Plivine dionice u nebeske visine. Danas, imamo situaciju gdje dva premijera raspravljaju o sličnoj stvari kroz koju bi političkom odlukom omogućili dominaciju jedne kompanije nad drugom (MOL-a nad INAom), dok se istovremeno tržište, burza i ostali vlasnici i ne pitaju baš previše.
MOL je posljednjih mjeseci u nekoliko navrata bio metom preuzimanja austrijskog OMVa, a što je zasada poprilično kvalitetno zaustavljeno, no bitka za INAu unosi novi element u cijelu priču. Koliko ja razumijem priču imamo nekoliko scenarija. U prvome, MOL organizira zamjenu dionica što znači da netko (npr. MOL) mora otkupiti svojih dionica u vrijednosti INAe i napraviti zamjenu. To nekako znači da bi se MOL vjerojatno morao zadužiti i oslabiti svoju poziciju prema OMV-u. U drugoj varijanti, mogao bi izdati novih dionica u vrijednosti INAe te bi u tom slučaju INA bila protuvrijednost te investicije u MOL (dakle, kupili bi INAu bez uloženih novaca) za što nisam baš siguran da je sjajan recept. No, kako god da bilo, čim MOL stekne više od 25% dionica ima obvezu javne ponude koja je po HANFAi nastupila upravo danas. To znači da u roku od 30 dana MOL mora napraviti ponudu za otkup svih dionica te mora ponuditi odgovarajuću cijenu.
Tu je naravno i OMV koji cijelo vrijeme želi preuzeti MOL. Jedna od mogućnosti je i da se OMV uključi u utrku za kupnju INAe što se čini logičnim iz dva razloga; u jednome scenariju oni ulaze u igru samo kako bi podigli cijenu dionica i učinili MOLu kupnju skupljom te ga oslabili na buduće napade; ili pak mogu i otkupiti INAu te napasti MOL “s druge strane” na način da spriječe MOL u daljnjem širenju.
Gledajući s pozicije Hrvatske, sve mi se skupa čini depresivnim. Naime zbog politike kakva je, čini mi se da smo ušli u poziciju u kojoj ne možemo dobro proći. Cijena INAe će biti određena (ili je već određena) u Dubrovniku u četiri oka (a Sanader se dosada nije pokazao kao sposobni trgovac koji posluje s interesom Hrvatske na prvome mjestu), ili će biti određena na burzi (malo bolji scenarij) no u oba slučaja gubimo INAu i mogućnost bilo kakve inicijative ili budućeg utjecaja.
Vjerujem da će država na kraju inkasirati neke milijarde kuna u ovoj transakciji, nekolicina malih dioničara će profitirati na cijeloj priči, no na kraju balade ostati će nam samo kune što će zasigurno biti proglašeno velikom pobjedom i sjajnim poslom za domovinu.
Misao dana:
We are constantly being told that we’ve never been wealthier. And many of us are. On average we all are. But that’s just the problem.. no one is average.
Jučer navečer sam naletio na donekle zakopani